Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - granice multikulturalizma

   

 

Endru Entoni

U borbu s islamom

Ajan Hirši Ali nije jedini kritičar islama koji živi pod danonoćnom zaštitom. Ali, svakako, nema takvog koji bi se s njom mogao meriti po stilu s kojim podnosi tu svoju ugroženost. Ona izgleda kao manekenka, a govori kao intelektualac koji je navikao na javnu scenu. Visoka je i vitka, pravog držanja i detinje otvorenog osmeha, a misli su joj neuobičajeno jasne; koristeći treći jezik koji je naučila, ona svoje ideje izražava s preciznošću koju retko ko postiže i na maternjem jeziku. Takva kombinacija elegancije i elokvencije bila bi zapanjujuća i u drugačijim okolnostima. A u situaciji kad se nad nju nadvila pretnja smrću, deluje prosto neverovatno.

Pre nešto više od dve godine Muhamed Bujeri, pripadnik druge generacije marokanskih Holanđana, poslao je pismo Ajan Hirši Ali. U njemu je pozvao na uništenje Holandije i Evrope, a zatim zahtevao i smrt Hirši Ali, koju je nazvao "fundamentalističkim nevernikom" i "vojnikom zla". Način slanja te poruke bio je jeziv: Bujeri ju je ubodom noža prikačio za grudi Tea van Goga, režisera i otpadnika bez dlake na jeziku – nakon što je u njega ispalio osam metaka i grlo mu presekao sve do kičme. Van Gog je s Hirši Ali snimio film Potčinjavanje 1 u kome su stihovi iz Kurana, u kojima se govori o pravu muškarca da tuče ženu, projektovani na telo glumice koja je trebalo da predstavi žrtvu nasilja u kući.

Ubistvo se dogodilo usred dana, dok je trajala gužva u prometnoj amsterdamskoj ulici. Mada je adresirano na Hirši Ali, pismo je bilo namenjeno široj publici. Iako je formulisano ne mnogo suvislo i jasno, poruka je bila zapanjujuće jasna: samo reci nešto pogrešno o islamu, i više neće biti mesta na kome si siguran. Srednjovekovna pravda koja se deli u jednom od najliberalnijih i najmodernijih gradova na svetu. Ubica je, ispostavilo se, pripadao ćeliji povezanoj s fundamentalističkom mrežom koja se proteže po čitavoj Evropi.

Jedno od sporednih i neplaniranih posledica ubistva Tea van Goga bilo je i to što je Hirši Ali postala svetski poznata. Holandsko obezbeđenje ju je odmah odvelo u jednu vojnu bazu, a onda u neki bedni motel u blizini jednog industrijskog postrojenja u Masačusetsu, daleko od ostatka sveta. U međuvremenu, taj ostatak sveta se veoma zainteresovao za nju. Postala je predmet mnogih novinskih članaka, a naredne godine ju je magazin Time proglasio za jednog od 100 najuticajnijih ljudi na svetu.

U Holandiji je, međutim, Hirši Ali već bila i poznata i ozloglašena. Nekoliko dana posle ubistva razgovarao sam s muslimanima na ulicama Amsterdama. Većina je za taj događaj krivila Hirši Ali. "Ta žena je uzrok svih problema, ona govori laži o islamu", rekao mi je jedan sagovornik. "Da nije uvukla Van Goga u sve to, on bi sada bio živ."

Bujeri je ubio Van Goga, a ne Hirši Ali zato što je ona već bila pod zaštitom policije. Dve godine pre nego što je nastradao Van Gog, Hirši Ali je u jednoj televizijskoj debati rekla da je islam "zaostao" i nakon toga je morala da počne da se krije. Zbog medijskog imidža koji je tom prilikom izgradila, holandska Liberalna partija joj je ponudila poslaničko mesto. Ona je to prihvatila i odlično obavljala poslaničku dužnost, usredsređujući se na pitanja kao što su nasilje u kući i genitalno sakaćenje žena – na teme koje su feministkinjama bile u prvom planu sve dok multikulturni "senzibilitet" nije počeo da ih gura u stranu.

Prošle nedelje sam se sastao s Hirši Ali u kancelariji njenog izdavača u Londonu. Holandski telohranitelji je neprekidno prate, a tokom boravka u Britaniji navodno je dodatno obezbeđuju i domaći specijalci. Iako nije imala kad da se oporavi od dugog putovanja iz svog novog doma u SAD, ona izgleda sjajno u crnom odelu.

Prošle godine je Holandija dva puta "odbacila" Hirši Ali, iako je ona, u najvećoj mogućoj meri, asimilovana u svojoj novoj domovini. Stanovnici njenog bloka zgrada su dobili sudsko rešenje, zasnovano na Evropskom zakonu o ljudskim pravima, koje kaže da ih njeno prisustvo dovodi u opasnost i ona je na osnovu toga morala da napusti stan. Negde u isto vreme, u jednom dokumentarnom televizijskom prilogu rečeno je da je dala lažne informacije kad je prvi put tražila azil u Holandiji. Sama Hirši Ali je ranije mnogo puta to pominjala u intervjuima, ali posle tog emitovanog televizijskog priloga ministarka za pitanja doseljenika, takođe iz Liberalne partije, odlučila je da joj oduzme državljanstvo. Posle niza farsičnih obrta, Hirši Ali je ipak vraćen pasoš, a vladajuća koalicija se raspala. U međuvremenu, Hirši se preselila u Vašington i počela da radi u American Enterprise Institute, konzervativnom think-tank- u .

Ona ističe da se u Americi oseća kao kod kuće zato što je to nacija doseljenika. Preseljenje tamo bilo je samo poslednji u nizu, a verovatno i najmanje dramatičan, novi početak u njenom životu punom preokreta. Rođena je u Somaliji od oca koji je bio vođa otpora, tako da je boravila izgnanstvu u Etiopiji, Saudijskoj Arabiji i Keniji. U Najrobiju se pridružila muslimanskom bratstvu i 1989. godine verovala da Salmana Ruždija treba ubiti zato što je uvredio proroka. Kako je od iskrenog vernika postala neustrašivi protivnik, kako je od odanog člana klana prešla put do toga da je se familija odrekne, kako je putovala od Afrike do Evrope, i od slepe vere do nepokolebljivog razuma – to je njena zanimljiva priča koju iznosi u autobiografiji s karakteristično direktnim naslovom, Nevernica (Infidel) .

Strogo govoreći, Hirši Ali nije nevernica, već otpadnik – što po Kuranu za sobom povlači smrtnu kaznu. Razlika nije beznačajna. U istraživanju objavljenom prošle nedelje, svaki treći musliman u Britaniji, starosti od 16 do 24 godine, slaže se s tvrdnjom da je "preobraćenje muslimanima zabranjeno i da se kažnjava smrću"

Takve stvari ne iznenađuju Hirši Ali. Ona tvrdi da će odlučnost Evrope da sačuva kulturnu razliku samo povećati broj muslimana koji će se osećati otuđeno i u fundamentalizmu potražiti izvesnost i sigurnost. Liberali, kaže ona, neće da na sebe preuzmu obavezu odbrane vlastitih uverenja. A neophodno je da počnu otvoreno da govore u prilog vrednosti koje prihvata sekularni humanizam. A moraju i da objasne da one nisu u skladu s verskom netolerancijom i predrasudama. "Vi morate da jasno kažete: da li vi koji hoćete da prorok Muhamed bude vaš moralni vođa u 21. veku i znate kakvi su njegovi stavovi u odnosu na nevernike, žene, homoseksualce, zaista verujete da je to izvodivo? Čeka vas neka vrsta kognitivne disonance ako želite da istovremeno prihvatite slobodan život ovde."

"Kad nema otvorene i odvažne kritike na račun prorokovih učenja", navodi ona dalje, "ti sveštenici koji propovedaju radikalni islam deluju mnogo, mnogo smislenije." "Radikalni muslimani kažu da je demokratija loša, a onda mladi muslimanski mozak pita zašto je loša. Zato što Kuran kaže da je loša. To deluje ubedljivije od tvrdnje da je demokratija dobra, da se prava pojedinaca moraju poštovati jer se možete držati onoga što kaže Kuran. A ja kažem da s tim treba prestati i pozvati i izazvati mlade mozgove."

Kad se radi o rečima, obazrivost nije ono što treba tražiti kod Hirši Ali. Ona govori jezikom koji ne ume da se prepusti eufemizmima političke korektnosti. Oni koji mnogo paze i uvek budno motre da nekog ne uvrede, sigurno se pitaju sme li ona tako da govori. U tom pogledu, njena nevolja podseća na onaj trenutak u filmu Niske strasti kad Šeron Ston pali cigaretu prilikom ispitivanja u policijskoj stanici. Kažu joj da tu ne sme da puši, a ona odgovara: "Onda me uhapsite". Život Hirši Ali je već ugrožen. Ona je odavno prešla tačku pristojnog suzdržavanja.

Nekim posmatračima njen otvoren pristup deluje osvežavajuće, čak i opojno, ali mnogi pred njom znaju da ustuknu zbog toga što svoja ubeđenja ne iznosi nimalo slatkorečivo. Za tekst u New York Review of Books Timoti Garton Eš je Hirši Ali opisao kao "prosvetiteljskog fundamentalistu koji pomalo pojednostavljuje stvari". Kad je prošle godine Garton Eš učestvovao u javnoj diskusiji s Hirši Ali u Institutu za savremenu umetnost u Londonu, izgledalo je da se istovremeno divi lucidnosti logike, koju ona izlaže ne podižući glas, ali i da se štreca od njenih neoborivih zaključaka.

"Za njega je prosvetiteljstvo nešto komplikovano", kaže Hirši Ali uz osmeh. "Za mene nije. U njemu nema ničeg komplikovanog." Pošto je proučavala političke ideje 17. i 18. veka, ona, naravno, ne misli da je prosvetiteljstvo neka vrsta uniformnog političkog pokreta. Jednostavnost, smatra ona, jeste upravo baština prosvetiteljstva koju mi u zapadnoj sociopolitičkoj kulturi uzimamo zdravo za gotovo: vladavina prava, sloboda govora, prava pojedinca. Hirši Ali smatra da su to osnovni principi koji se ne smeju dovesti u pitanje u ime kulturne različitosti.

Mnogi će se s njom u načelu složiti, ali će u praksi biti skloniji da prihvate iznijansiraniji stav, često izbegavajući neprijatnosti. Recimo, ona je jedan od malobrojnih intelektualaca koji su odmah pružili podršku Dancima kad je prošle godine izbio spor s karikaturom. Ukoliko verujete u pravo na slobodno izražavanje, naglašava ona, onda to pravo morate i braniti. U debati pre nekoliko godina Hirši Ali je izazvala švajcarskog muslimana profesora Tarika Ramadana, koji je neka vrsta zaštitnog znaka za multikulturalnu levicu. Rekla mu je da bude dosledniji i jasniji u onome što govori. Da li je Kuran reč Božja ili zastareli tekst koji su ljudi napisali? Ramadan je odgovorio neprijateljski intoniranim pitanjem: "Pravo pitanje je da li želite da promenite mentalitet ljudi ili da se dopadnete publici?"

Možda njeni hrabri istupi samo doprinose daljem otuđenju muslimana primoravajući ih da se drže tradicionalnih vrednosti? Hirši Ali je suviše pribrana i hladnokrvna da bi se osetila uvređeno, ali očigledno je to optužba koja je iritira.

"Tarik Ramadan prezire muslimane pošto veruje da oni nisu sposobni da razmišljaju", odgovara ona u šarmantno prijateljskom tonu, kao da je rekla kako pokazuje dobar ukus u izboru košulja. "Ako kažem da je terorizam stvoren u ime islama, oni će odmah posegnuti za terorizmom? On mi pripisuje mnogo više moći nego što ja zaista imam. Zašto se posle mojih izjava i on sâm nije okrenuo terorizmu? Zato što je iznad toga. Kao i mnogi koji veruju u multikulturalizam, on se postavlja na višu ravan. Zatim, nije važan stil, važna je sadržina. Da li su moje tvrdnje netačne? Da li društvena, kulturna i religijska verovanja izazivaju ekonomsku zaostalost ili se događa obrnuto? Ja kažem da je mnogo važnije posmatrati kulturne i verske elemente. To je ono čime bi trebalo da se bavimo, a ne načinom na koji ja govorim."

Ipak, istine radi, mora se pomenuti i to da njenu publiku čine uglavnom beli, liberalni muškarci, a ne muslimanke koje ona želi da oslobodi. U Holandiji mi je muslimanska političarka Fatima Elatik rekla: "Privlačna je holandskom društvu, srednjoj klasi Holanđana koji nisu došljaci. Ona govori o emancipaciji žena, ali to je nešto što one ne mogu da progutaju. Kad bih mogla da razgovaram s njom, rekla bih joj da mora oko sebe da okupi nekoliko muslimanki."

Hirši Ali to odbacuje kao veoma smešnu primedbu. "Kad sam počela, te žene uopšte niste mogli videti, izuzev kao izaslanike svojih muževa kad je trebalo od vlade tražiti pomoć. Diskriminacija i dalje postoji. Nijedna muslimanka ne može da se priključi ovoj debati zato što joj njeno okruženje to ne dozvoljava. Još je rano. A kad te žene postanu dovoljno samouverene, mene više neće biti. Do tada treba da prođe još nekoliko generacija."

Ona, takođe, tvrdi da je potrebno obraćati se belim liberalima zato što oni moraju da prevaziđu osećanje kolonijalne krivice koja ih navodi na samocenzuru. "Ako želite da se osećate krivi", breca se na njih Hirši Ali, "osećajte se krivi zato što nam niste doneli Džona Stjuarta Mila, već ste nas ostavili samo s Kuranom. Ništa mi ne pomaže ako mi kažete da su vaši dedovi ugnjetavali moje i nastavite da zauvek gajite osećanje krivice."

Nema takvog vernika kao što je konvertit, kaže stara poslovica, i mnogi komentatori su zaključili da je Hirši Ali sjajan primer koji to potvrđuje. "Po obrascu koji je poznat istoričarima i intelektualcima koji se bave politikom", piše Garton Eš, "ona je iz jednog ekstrema otišla u drugi." Za Hirši Ali se kaže da je "traumatizovana" u detinjstvu, a i kasnije, kad je prihvatila zapadni način života. Tu reč koristi Jan Buruma u knjizi Ubistvo u Amsterdamu da opiše njeno stanje.

Ne treba ni reći da ona takvu vrstu procene njenih ideja smatra ponižavajućom. Knjigu Nevernica napisala je delom i zato da bi se suprotstavila takvom gledanju na stvari. "Ljudi sada mogu da vide da u mojoj priči nema mnogo trauma."

Ipak, zavisi šta pod traumom podrazumevate. Priča o tome kako su je držali dok su joj, kad je imala pet godina, makazama odsekli klitoris i unutrašnje usmine, sigurno će mnoge čitaoce uznemiriti. "Čula sam zvuk kao kad mesar odseca parče masnoće s komada mesa", piše ona. Zatim, jake batine koje je dobijala od svoje ogorčene majke i fraktura lobanje od udarca brutalnog veroučitelja – sve to bi ostavilo ožiljke na psihi mnogih od nas.

Ipak, Hirši Ali piše kako su to bili sve normalni događaji u detinjstvu i životu ljudi koje je poznavala. Smrt i bolest su uobičajeni u Africi, a ona je – mereno afričkim standardima – živela sasvim dobro. U njenoj prozi nema ni traga od melodrame. Ona iznosi činjenice i pri tom je, kako odmah priznaje, potpuno subjektivna. "Moguće je da se pripadnici moje porodice tih događaja sećaju drugačije. Ali, ovo je moja priča i ukoliko se upustite u pisanje ovako nečega, morate biti iskreni. Ljudi obično izmišljaju opravdanja za svoju kulturu, svoju porodicu itd. Mogla sam da ispričam priču o tome kako mi, u trećem svetu, imamo nešto iz čega bi prvi svet mogao da uči, u šta nema sumnje, ali to nije ono što sam želela da pokažem. Moja teza je da je zapadna liberalna kultura superiornija od islamske plemenske kulture."

Hirši Ali je pre 38 godina rođena u Mogadišu, Somalija, pod imenom Ajan Hirši Magan. Njen otac Hirši Magan Ise bio je jedan od vo đa u Demokratskom frontu za spas Somalije. Tokom većeg dela njenog detinjstva on je bio u zatvoru (to je bilo vreme somalijskog diktatora Sijada Barea), a potom je Ajan dugo bila u izbeglištvu s majkom, bratom i sestrom, dok se otac od njih odvojio i ponovo oženio. U Keniji je bila nešto slobodnija nego u strogom somalijskom sistemu, ali je i dalje rodbinska mreža postavljala granice u načinu na koji živi.

Bila je dobar, ali ne i izuzetan učenik u školi u Najrobiju, posle čega je završila kurs za sekretaricu. Majka i veroučitelji su u nju usadili nepoverenje prema nevernicima i mržnju prema Jevrejima koji su, kako joj je rečeno, odgovorni za sve probleme na ovom svetu. Njena majka nije želela da njene ćerke rade i 1992. godine otac je objavio da je ugovorio brak s daljim rođakom koji živi u Kanadi. Hirši Ali tvrdi kako nije želela da se uda za tog čoveka, ali da, s obzirom na porodicu i shvatanje plemenske časti, nije imala izbora. "Bila sam osuđena na predvidivu sudbinu – da budem podatna žena strancu", piše ona.

Na putu ka mužu u Kanadi presedala je u Nemačkoj, pa onda u Holandiji, gde je u iznenadnom napadu vlastite snage zatražila azil. Rečeno joj je da beg od dogovorenog braka nije dovoljan razlog da se dobije status azilanta, pa je izmislila priču kako beži od progona u Somaliji. Tad je promenila ime u Ali kako bi se što bolje sakrila od razgnevljenih rođaka.

Bila je oduševljena besplatnim smeštajem i zdravstvenom brigom koju joj je pružila Holandija: "... svi ti ljudi toliko su se trudili da pomognu iako si stranac. Kako li se tek odnose prema svojima?" Nisu sve izbeglice bile tako zahvalne kao ona. Mnogi su se žalili na rasizam i smatrali da su žrtve evropskog imperijalizma. "Evropljani su kolonizovali Somaliju", piše Hirši Ali opisujući tu vrstu gneva, "i da smo mi zbog toga ostali neobrazovani i u pravom rasulu. Međutim, to je čista glupost. Mi smo sami sebe razorili, to je sve naše delo."

Ona je odbacivala jedno po jedno obeležje svoje kulture i vere. Prvo je skinula maramu, onda počela da nosi farmerke, vozi bicikl i druži se s Holanđanima, pa i Jevrejima, posetila pab, kasnije popila i čašu vina, i na kraju upoznala Holanđanina s kojim je počela da živi. Njena mlađa sestra, koja je ranije bila veći buntovnik, pridružila joj se u Holandiji, ali je s vremenom postajala religioznija – sve do tačke psihoze. Potom se vratila u Afriku i na kraju umrla od posledica pobačaja.

Radeći kao prevodilac za holandsku socijalnu službu, Hirši Ali se upoznala sa skrivenim svetom nasilja u porodici, ubistava iz časti i ženama koje su zatočene u kući, ne govore ni holandski ni engleski i ne znaju ništa o društvu u kom žive. "Dok Holanđani velikodušno daju novac međunarodnim humanitarnim organizacijama", piše ona, "istovremeno ignorišu nemu patnju muslimanskih žena i dece u sopstvenom dvorištu."

Završila je političke nauke na Univerzitetu Lajden – što nije malo dostignuće za izbeglicu koja do tada nije imala nikakve akademske ambicije – i potom postala istraživač u Laburističkoj stranci i bavila se pitanjima emigranata. Već u tom periodu njena vera u islam znatno je oslabila, ali je i dalje sebe smatrala muslimankom. No, sve se promenilo 11. septembra 2001. "Dogodio se zemljotres negde u mom malom mozgu, tamo gde sam pohranila sve sporne misli, taj deo se iznenada otvorio i više nisam mogla da ga zatvorim. Odjednom sam počela da razmišljam kako Kuran nije sveti dokument, već istorijski zapis koji su napravili ljudi. U njemu je ispričana jedna verzija događaja, kako su ih videli ljudi koji su živeli 150 godina posle prorokove smrti. To je vrlo plemenska i vrlo arapska verzija događaja. On širi kulturu koja je brutalna, zadrta, fiksirana na kontrolu nad ženama i surova u ratu."

Zaključila je da je muslimanskom svetu potreban vlastiti Volter. Stavila je svoje ideje na papir i neki čitaoci su zaključili da se pojavio novi Spinoza (jevrejski izbeglica iz 17. veka koji je bežeći od inkvizicije došao u Holandiju i postao začetnik prosvetiteljstva).

Nema sumnje da će kritičari Hirši Ali teško progutati takvo poređenje. Spinoza se protivio verskim progonima, dok Hirši Ali, kako navode njeni protivnici, predstavlja vrhunskog eksponenta islamofobije. Jedan takav kritičar napisao je zajedljiv napad na Hirši Ali u ovomesečnom Times Literary Supplement . Marija Golija, naučnik iz Egipta, piše: "Meni se čini da Hirši Ali više zanima da optužuje islam nego da pruži pomoć ugroženim ženama, onima čije strašne priče tako prigodno prepričava uvek kad joj je potrebno da izvuče neku poentu."

Hirši Ali govori o sakaćenju genitalija, ali to nije islamski običaj. Ona želi da holandska vlada uvede obavezne preglede za devojke koje su u "opasnim situacijama". Golija ističe da bi to bilo "institucionalizovano nasilje" i zagovara pristup koji "zahteva razumevanje konteksta i stvaranje savezništava, a da ne pominjemo saosećanje i suptilnost".

Treba pomenuti da Hirši Ali u Nevernici izričito navodi da genitalno sakaćenje potiče iz perioda pre islama, da nije ograničeno na islam, kao i to da se u mnogim islamskim zemljama ne praktikuje. Ipak, dodaje ona, vrlo često se "pravda u ime islama". I zaista, dovoljno je samo pogledati šta savetuje vodeći egipatski sveštenik Jusuf el-Karadavi, čovek koji se smatra jednim od najuticajnijih poznavalaca islama. Karadaviju je londonski gradonačelnik Ken Livingston proglasio za pripadnika umerene struje, a on na svojoj islamskoj stranici na internetu o ženskom obrezivanju navodi sledeće: "Uostalom, to nije obavezno. Ko god smatra da je to najboljem interesu njegovih ćerki, treba to da uradi, a i ja lično to podržavam s obzirom na postojeće okolnosti modernog sveta."

Hirši Ali tvrdi da liberali zanemaruju takve detalje zato što brkaju činjenice i strategiju. "Neki ljudi će prihvatiti da je islam nazadan, ali neće to reći da ne bi uvredili muslimane. 'Želimo da oni postanu liberali, pa ćemo ih na prevaru navesti na humanistički način mišljenja'." Izgovara to kikoćući se kao da je golica apsurdnost te ideje. "Ali, ljudima je jasno šta se dešava. Zato su mnogi muslimani sumnjičavi prema liberalima. Znaju da ih ovi ne uzimaju za ozbiljno."

Marama možda na najbolji način simboliše rastući kulturni jaz između centralnih struja zapadnog društva i doktrinarnog islama. Hirši Ali se opet ne usteže. "Marama", ukazuje ona, "postoji da pokaže kako su žene odgovorne za seksualnu samokontrolu muškaraca." To je hirurški precizno zapažanje koje pogađa u suštinu stvari. Zatim nastavlja tvrdnjom da se u društvima koja strogo nalažu nošenje marama dečaci uopšte ne uče suzdržavanju. "Oni misle da sve žene koje ne nose marame žele seksualni kontakt i odmah vas napadaju i ne puštaju na miru."

Međutim, šta je sa ženama koje kažu da marama nema veze sa seksom, već je izraz njihove ljubavi prema Alahu? "To je veoma mala grupa žena." Ali, da li im vi time odričete pravo da se oblače kako žele? "Ne", kaže ona, "ja ne želim da im odričem to pravo. I ne želim da im iko to čini."

Njeno rešenje je sekularni građanski prostor – na primer škole i državne institucije – u kojima uopšte nema nikakve vere. Dakle, francuski model? Za njega se teško može reći da je uspešan. "Nikada se nije zaista pokušalo", odgovara ona, "Francuzi su to izglasali, ali nikada nisu primenili. Napravili su te zone u okolini Pariza gde su skupljeni ljudi iz zemalja trećeg sveta i isključeni iz neutralnog sekularnog modela. Oni su propovedali sekularni republikanizam, a praktikovali multikulturalizam, i u tome je francuska hipokrizija."

Hirši Ali zaista govori direktno. Nju ne zanima priča o sopstvenom životu, ne ističe da li je u nekoj vezi, koliko često razmišlja o opasnosti u kojoj se nalazi, o svakodnevnom životu u Americi, niti o bilo kojim privatnim stvarima koje bi mogle zanimati ljude koji žele da znaju kako je to živeti pod stalnom pretnjom smrću. Izbegava da priča delom zato što ne bi trebalo da kaže bilo šta što bi moglo da bude od pomoći potencijalnim napadačima. Ali, s druge strane, iskreno je zainteresovana samo za razgovor o idejama. Neki njeni čitaoci, naročito muslimani, sigurno će pomisliti da ona želi da priča zapravo samo o jednoj ideji – o opasnosti koju islam predstavlja.

To jeste, naravno, u centru njenog interesovanja. Ali pored sve svoje hirurški precizne retorike, Hirši Ali ne želi da svet podeli u dva bloka suprotstavljenih civilizacija. U srcu, ona je univerzalista i strastveno veruje u ljudska prava. Ukoliko verujete u jednakost žena, onda morate verovati u jednakost svih žena nebitno kojoj kulturi ili veri pripadaju. Njena najdublja želja je da omogući svim ugnjetenim ljudima na svetu – a posebno ženama – da uživaju u plodovima razuma. "A da bi to bilo moguće, neko mora da protrese drvo", napominje ona.

Ona misli da islamsko društvo neprijateljski gleda na napredak. "I zato svi žele da se dosele ovde, ali i da onda ovde izgleda isto kao i tamo. Ali ne smemo se držati običaja i verovanja koji su bili razlog da se uopšte odselimo. Na nesreću, ljudi iz trećeg sveta misle da će se osloboditi svih muka samo ako se presele. Upravo o tome je reč u debati o integraciji: ako sa sobom ponesete stare vrednosti, onda vas dolazak ovde neće osloboditi nevolja."

To je suština onoga što je Toni Bler govorio pre nekoliko nedelja kad je pominjao da doseljenici imaju "dužnost da se integrišu" i da oni koji ne prihvataju britanske vrednosti možda treba da razmisle o tome da se uopšte ni ne doseljavaju. Neki smatraju da se on sada više ne razlikuje od onih koji se drže grubog plana pod parolom "vratite ih nazad".

Hirši Ali zna kakav je život bez dobrobiti koje donose sloboda i prava koje je Evropa ustanovila i ona se ne boji da naglasi koliko je važno ne izgubiti ih. Naravno, način na koji svoje mišljenje iznosi stavlja je u opasnost da u istu fioku stavi više od milijardu ljudi različitih nacija, kultura i tradicija i da ih sve proglasi za jedan jedini "problem". Za Hirši Ali problem se tiče toga kako ljudi sebe definišu. Ako muslimani žele da svoj religijski tekst proglase za osnovu svog identiteta u javnosti, onda moraju prihvatiti javnu debatu o tom tekstu i idejama koje on iznosi, uprkos svim neprijatnosti i uvredama koje to može za sobom da povuče.

Verovatno postoji dovoljno prostora i za ono što Hirši Ali zove "gimnastika Tarika Ramadana" i za njen beskompromisniji pristup. Možda nešto o našem neizlečivom samopreziru govori i to što je iz tog dvojca baš Hirši Ali, najvatreniji obožavalac evropskog liberalizma, bila ta koju smo ispratili iz Evrope.

Objavljeno u The Observer, 4. februara 2007.

 

 

 
 
Copyright by NSPM