Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - granice multikulturalizma

   

 

Paskal Brikner

Odgovor Janu Burumi i Timotiju Gartonu Ešu

Svaka polemika može da osvetli neko pitanje, čak i ako se bavi perifernim stvarima. U tom smislu, simptomatična je polemika koju sam pokrenuo na signadsight.com i Perlenttaucher-u svojim komentarima knjige Jana Burume Ubistvo u Amsterdamu i koja je isprovocirala toliko žustrih odgovora u Americi, Evropi i sve do Izraela i Bliskog istoka. Dopustite mi da napravim rezime. U briljantnoj knjizi o kraju tolerancije u Holandiji i ubistvu filmskog reditelja Tea van Goga u Amsterdamu, koje je počinio jedan marokanski ekstremista, anglo-holandski intelektualac Jan Buruma opisao je karijeru Ajan Hirši Ali, kojoj se takođe pretilo smrću. Burumin portret ove žene je neobično dvosmislen – on veliča njenu odvažnost samo da bi uverljivije osudio njeno slepilo i fanatizam po pitanju ljudskih prava, koji su je odveli u ćorsokak u borbi protiv religije. Pod firmom objektivnog izveštavanja, Buruma podmeće apsolutnu osudu kao kompromisno viđenje. Štaviše, uz podršku Timotija Gartona Eša, Buruma je stao iza vrlo kontroverznog Tarika Ramadana i u New York Times -u od 4. februara dodelio mu ulogu jedinog ozbiljnog partnera za dijalog o reformisanom islamu.

U središtu problema je činjenica da u nekim evropskim zemljama islam po rasprostranjenosti postaje druga religija. S obzirom na to, muslimani imaju pravo na slobodu vere, život na pristojnim mestima i sve naše poštovanje. Naravno, pod uslovom da i oni poštuju pravila naše republikanske, sekularne kulture i da ne zahtevaju status eksteritorijalnosti koji je zabranjen drugim religijama, ili pak specijalna prava i privilegije kao što bazeni za plivanje samo za muškarce ili samo za žene, odvojeni časovi gimnastike ili slično. Ovaj problem je smešten u turbulentan međunarodni kontekst. Danas fundamentalistički talas plavi Evropu, pokušava da reislamizuje muslimanske zajednice koje su optužene da su suviše mlake, te da na kraju ceo ovaj naš kontinent nevernika podvrgne zakonu Proroka. Akteri su različite revanšističke grupe, poput saudijskih vahabita, Muslimanskog bratstva ili salafista, koji se svi međusobno takmiče u pravovernosti. U tom kontekstu bilo bi od velikog značaja kad bi se pojavio prosvećeni evropski islam jer bi mogao da posluži kao model za muslimane širom sveta.

Ponavljam, možemo da biramo između dva puta. Prvi, koji je inspirisan anglo-saksonskom tradicijom, naglašava jasne razlike i temelji se na poštovanju religijske pripadnosti. Po njemu je kanadski multikulturalizam ključna referenca. Drugi put – više francuski po inspiraciji – zasnovan je na isto tako strogom odvajanju crkve od države i podvrgavanju vere građanskom zakonu. Iako su oba modela trenutno u krizi, kako s pravom naglašava Garton Eš, čini mi se da poštovanje principa sekularnosti ostaje i danas najbolji kompas.

Moderna Francuska se rodila u borbi protiv katoličke crkve i ostala je vrlo osetljiva na verski fanatizam. I dalje tvrdim da je Žak Širak, podržan od Komisije na čelu s Bernardom Stazijem, bio u pravu kad je zabranu verskih simbola u školama uneo u zakon. Ova inicijativa je bez teškoća prošla u parlamentu, s malo glasova protiv. Među pristalicama je bila i većina francuskih muslimanskih žena rešenih da osiguraju sopstvenu emancipaciju, među njima i Fadela Amara, koja je s Mohamedom Abdijem osnovala organizacije "Ni putes ni soumises" u predgrađima.

"U sukobu slabih s jakima, sloboda vodi ugnjetavanju slabih, a zakon ih štiti", rekao je vikar Gregoar u vreme Revolucije. Koliko je bio u pravu, pokazuje i to što danas mnogi engleski, holandski i nemački političari, šokirani ispadima do kojih je dovelo nošenje islamskog vela, sada razmatraju slične zakonske predloge koji bi ograničili upotrebu religijskih simbola u sferi javnosti. Mora se strogo odvojiti domen duhovnog od domena telesnog, a vera se mora ograničiti isključivo na područje privatnosti.

Nije dovoljno osuditi terorizam. Mora se reformisati i religija koja ga čini tako opasnim i na kojoj se on, s pravom ili ne, zasniva. Može li se razumeti inkvizicija, spaljivanje veštica, krstaši i osuđivanje jeretika bez pozivanja na dogme katoličke crkve? Došlo je vreme da se s islamom učini ono što je učinjeno s katolicizmom od 15. veka nadalje – privoleti ga na modernizaciju i prilagoditi savremenom mentalitetu. Često se zaboravlja da je borba protiv crkve u Evropi bila sramno sektaška, s neviđenim nasiljem na obe strane. Katedrale su spaljivane, sveštenici, biskupi i nunciji vešani i giljotinirani, a njihova dobra konfiskovana. Međutim, na kraju nas je ova borba oslobodila tutorstva mantija, radikalno ograničavajući ambicije Rima, kao i raznih vrsta protestantizma da upravljaju društvenim poretkom i usmeravaju ne samo ljudsku savest već i telo. Nema nikakvog razloga zašto bi islam, čim uđe u zapadnu demokratsku sferu, trebalo da izbegne sekularizam i uživa prednosti koje su uskraćene drugim konfesijama.

Ovo je razlog zašto i dalje pretpostavljam poziciju Ajan Hirši Ali onoj koju zauzima Tarik Ramadan, čak i sada kada je postao propovednik tolerancije i antiliberalizma. U svom pohvalnom portretu Ramadana – koji liči na hagiografiju uprkos nekim manjim rezervama – Buruma ipak otkriva neke zabrinjavajuće crte svog novog favorita. Ukaza ću samo na jednu. Iako propagira osećanje stida kod žena i preporučuje da se muslimanke uzdrže od rukovanja s muškarcima i posećivanja bazena gde ima muškaraca, Ramadan kaže da se on, međutim, rukuje sa ženama. Da, dobro ste pročitali: godine 2007. samoproklamovani "progresivni" muslimanski propovednik, koga podržava kompletna krajnja levica zbog antiliberalizma, toliko je neustrašiv da priznaje da se rukuje sa ženama. Trebalo bi ga imenovati za sekretara za ženska pitanja!

U odgovoru na moj esej Buruma se zalaže za islamske bolnice pošto već postoje i hrišćanske i jevrejske bolnice. Slično tome, on postojanje plaža rezervisanih za muslimanske žene opravdava time što postoje nudističke plaže, svodeći razliku na razliku u ukusima. Nečla Kelek je s pravom naglasila da islamisti žele da uvedu potpunu segregaciju muškaraca od žena u svim sferama društva – medicinskoj zaštiti, dokolici i obrazovanju – i da uspostave režim dobrovoljnog aparthejda unutar otvorenih društava. Problem s ovom odbranom multikulturalizma u ime tolerancije je jasan: on vodi kraju zajedničkog sveta. Pravo na različitost brzo nas dovodi do različitosti prava koja vernike štiti od kontaminacije bezbožničkim – te stoga grešnim – idejama i postupcima.

Sa zadovoljstvom sam čitao Guardian od 15. marta 2007. u kome mi se Timoti Garton Eš pridružio u jednoj ključnoj stvari kada je napisao: "Pravimo fatalnu grešku kada ignorišemo disidente u islamu". Moram dodati da alternativa nije potpuno iscrpljena u debati između Ajan Hirši Ali i Tarika Ramadana. U severnoj Africi, na Bliskom istoku, u Iranu i Francuskoj postoji mnogo teologa, sveštenika i muslimanskih intelektualaca – poput Abdelvahaba Medeba, Fuada Laruija, Maleka Čebela, Mumaheda Arkuna, Latifa Ben Mansura, Soheiba i Galeba Benčeika, da navedem samo neke – koji su ponudili istinske reinterpretacije u cilju suprotstavljanja uticaju ekstremista.

Želeo bih da čitaoce podsetim na knjigu koju smatram suštinski važnom: Qu'est-ce qu'une revolution religieuse? (Šta je verska revolucija? – Paris, Albin Michel, 1982) iz pera iranskog mislioca i stručnjaka za sufizam i hinduizam Darijuša Šajegana. U njoj Šajegan pokazuje kako je Homeinijeva revolucija u Teheranu dovela do "ideologizacije tradicije", što će reći do podvrgavanja božanskog otkrovenja filozofiji istorije, a na kraju i do isušivanja muslimanske kulture. Naši mediji su obično suviše spori u uočavanju inovativnih mislilaca poput Šajegana.

Čini mi se da je velika greška ako počnemo da razgovaramo s konzervativcima samo zato što oni ne pozivaju otvoreno na sveti rat. To bi značilo odustajanje od reforme islama samo ako se muslimani odreknu nasilja . Ali ako prednost damo modernom fundamentalizmu, onda postoji rizik da dobijemo i jedno i drugo – i ortodoksiju i ekstremiste, muškarce s bradama i kamikaze, pobunjene proroke i bombe, kugu i koleru . Na kraju krajeva, opskurantski režim u Saudijskoj Arabiji nije sprečio pojavljivanje Al kaide.

Tu je poziciju, koju nameće strah i kratkoročne brige, odabrala engleska laburistička vlada – ali sada čak i oni razmišljaju da li su dobro postupili. Prihvatio ju je i Nikola Sarkozi, tada ministar unutrašnjih poslova, kada je dopustio da se fundamentalisti UOIF-a (Union des organisations islamistes de France (Unija islamističkih organizacija Francuske), vrlo bliska Muslimanskom bratstvu) pridruže Conseil Francais du Culte Musulman (Francuskom savetu za muslimansku religiju). U pitanju je mogućnost da islam – kao Rim u vreme Drugog vatikanskog koncila– prođe kroz pravi aggiornamiento i kritički pogleda sâm sebe i 14 vekova svoje istorije, a naročito svoj odnos prema nasilju i želju za univerzalnom dominacijom. Timoti Garton Eš i Jan Buruma će se, siguran sam, složiti s tim da borba protiv fundamentalizma neće odvesti nigde ukoliko se u nju ne uključe sami muslimani budući da su oni glavne žrtve. Najlucidniji i najumereniji među njima su oni koji sada nude svoju pomoć. Stvar je za nas suviše ozbiljna da bismo pogrešili u odabiru kako metoda, tako i saveznika .

(Objavljeno na Perlentaucher.de, 26. 3. 2007)

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM