Dragoljub Žarković
DUBOKO ORANJE
Istorija raspada Jugoslavije naučila nas je da je Beograd umeo da bude ciničan prema Srbima preko čijih leđa se raskusurivao s drugima i da je o tim ljudima bilo više brige u govorima i agitacijama nego što je bilo brige na terenu i da su lako ostavljani na cedilu kad je postajalo gusto
Kao u onom vickastom silogizmu o kičmenjacima, kojim se, izrugivanjem formalnoj logici, može dokazati i da je čovek riba, tako se može nategnuti i jedan neveseo silogizam o Kosovu. Ako su Kosovo i Metohija deo Srbije, a Evropska unija će da upravlja Kosovom, onda je i Srbija deo Evrope, samo što je pitanje šta će Srbi imati od toga, a ono važi i za kosovske Albance, kao i za Evropsku uniju.
U ovom eksperimentu in vivo nad poslednjim ostacima raspadnute Jugoslavije svi će da se vežbaju u teškim disciplinama: Albanci da naprave pristojnu državu, Srbi da ne izgube deo države, a Evropa da upravlja u uslovima institucionalnog, kulturnog i civilizacijskog šoka s kojim će se suočiti čim se otpeva novokomponovana himna, a ruke utrnu od mahanja novosašivenim zastavama.
Evropski problem u nadgledanju nezavisnosti, a u suštini menadžmentom države u nastajanju, biće dodatno iskomplikovan Akcionim planom Vlade Srbije kojim se odgovara na ovo što se naziva otimanjem teritorije i što će se tako i nazvati u svim domaćim rezolucijama koje tek slede.
Taj Akcioni program nosi oznaku državne tajne. Tajnovitost će biti postepeno ukidana s obelodanjivanjem pojedinih mera. Ako ostavimo po strani set poteza koji se tiče spoljnopolitičkih i diplomatskih poslova i/ili raznih ograničenja, znatiželju javnosti privući će onaj ,,paket mera” koji se tiče konkretnih stvari na terenu i života Srba preostalih na Kosovu. Slobodan Samardžić, ministar za KiM, gostujući u prošlonedeljnom ,,Utisku nedelje”, negirao je da postoji ideja o uvođenju vanrednog stanja, kao oblika vladanja društvenim procesima i, shodno tome, negirao je i špekulacije o ,,vladi vanrednog stanja”, ali je promrsio da neke od mera iz tog Akcionog plana pripadaju korpusu vanrednih rešenja.
Ako je nemoguće raspravljati o nečemu o čemu ne znamo gotovo ništa, a o onome što znamo moramo da ćutimo zbog oznake ,,državna tajna”, to još nije razlog da se ne raspravlja o opštim okvirima tog akcionog plana, koji će, kako je krenulo, početi da se primenjuje već od ponedeljka.
Najopštiji princip po kome će se suditi o kvalitetu Akcionog plana sadržan je u iskazu da plan ne treba da služi Beogradu, već Srbima na Kosovu i Metohiji. Istorija raspada Jugoslavije naučila nas je da je Beograd umeo da bude ciničan prema Srbima preko čijih leđa se raskusurivao s drugima i da je o tim ljudima bilo više brige u govorima i agitacijama, nego što je bilo brige na terenu i da su lako ostavljani na cedilu kad je postajalo gusto.
Principijelna podrška razotkrivala se, češće nego što je to bilo pristojno, kao paravan za srbijanske stranačke borbe i lično uzdizanje i bogaćenje.
Mnoge karijere nastale su na tako uspostavljenim duplim aršinima, a o bogatstvu koje se namicalo na tuđim nevoljama raspredaju se legende koje bi se mogle i dokumentovati kada bi bilo snage da se to učini.
Drugim rečima, dobar je samo onaj plan koji povećava bezbednost, socijalnu i ekonomsku sigurnost Srba koji žive na Kosovu i Metohiji. Plan bi, istovremeno, morao da osujeti svaki ekstremizam u ,,ostatku Srbije” gde postoji višak onih koji nacionalnu dramu shvataju kao priliku za takmičenje u rodoljublju, posebno ako to može da im donese neku korist.
Odgovoran pristup novom ustrojstvu kosovske stvarnosti ne bi smeo ni da podstiče evrofobičnost. Evropska unija pojavljuje se na Kosovu po nategnutom i smandrljanom tumačenju Rezolucije 1244, ali, ipak, na osnovu papira čije postojanje garantuje da će se jednog dana tragati za modelom statusa Kosova i Srba na Kosovu.
U danima koji slede videćemo hoće li onaj traktor koji je, u napadu multietničnosti, Hašim Tači poklonio srpskom domaćinstvu služiti za oranje ili za ono drugo. A to zavisi i od kvaliteta Akcionog plana.
glavni urednik nedeljnika ,,Vreme”
[objavljeno: 15.02.2008.]
|