Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Politiku

   

 

Dragoljub Žarković

DUBOKO ORANJE

Istorija raspada Jugoslavije naučila nas je da je Beograd umeo da bude ciničan prema Srbima preko čijih leđa se raskusurivao s drugima i da je o tim ljudima bilo više brige u govorima i agitacijama nego što je bilo brige na terenu i da su lako ostavljani na cedilu kad je postajalo gusto

Kao u onom vickastom silogizmu o kičmenjacima, kojim se, izrugivanjem formalnoj logici, može dokazati i da je čovek riba, tako se može nategnuti i jedan neveseo silogizam o Kosovu. Ako su Kosovo i Metohija deo Srbije, a Evropska unija će da upravlja Kosovom, onda je i Srbija deo Evrope, samo što je pitanje šta će Srbi imati od toga, a ono važi i za kosovske Albance, kao i za Evropsku uniju.

U ovom eksperimentu in vivo nad poslednjim ostacima raspadnute Jugoslavije svi će da se vežbaju u teškim disciplinama: Albanci da naprave pristojnu državu, Srbi da ne izgube deo države, a Evropa da upravlja u uslovima institucionalnog, kulturnog i civilizacijskog šoka s kojim će se suočiti čim se otpeva novokomponovana himna, a ruke utrnu od mahanja novosašivenim zastavama.

Evropski problem u nadgledanju nezavisnosti, a u suštini menadžmentom države u nastajanju, biće dodatno iskomplikovan Akcionim planom Vlade Srbije kojim se odgovara na ovo što se naziva otimanjem teritorije i što će se tako i nazvati u svim domaćim rezolucijama koje tek slede.

Taj Akcioni program nosi oznaku državne tajne. Tajnovitost će biti postepeno ukidana s obelodanjivanjem pojedinih mera. Ako ostavimo po strani set poteza koji se tiče spoljnopolitičkih i diplomatskih poslova i/ili raznih ograničenja, znatiželju javnosti privući će onaj ,,paket mera” koji se tiče konkretnih stvari na terenu i života Srba preostalih na Kosovu. Slobodan Samardžić, ministar za KiM, gostujući u prošlonedeljnom ,,Utisku nedelje”, negirao je da postoji ideja o uvođenju vanrednog stanja, kao oblika vladanja društvenim procesima i, shodno tome, negirao je i špekulacije o ,,vladi vanrednog stanja”, ali je promrsio da neke od mera iz tog Akcionog plana pripadaju korpusu vanrednih rešenja.

Ako je nemoguće raspravljati o nečemu o čemu ne znamo gotovo ništa, a o onome što znamo moramo da ćutimo zbog oznake ,,državna tajna”, to još nije razlog da se ne raspravlja o opštim okvirima tog akcionog plana, koji će, kako je krenulo, početi da se primenjuje već od ponedeljka.

Najopštiji princip po kome će se suditi o kvalitetu Akcionog plana sadržan je u iskazu da plan ne treba da služi Beogradu, već Srbima na Kosovu i Metohiji. Istorija raspada Jugoslavije naučila nas je da je Beograd umeo da bude ciničan prema Srbima preko čijih leđa se raskusurivao s drugima i da je o tim ljudima bilo više brige u govorima i agitacijama, nego što je bilo brige na terenu i da su lako ostavljani na cedilu kad je postajalo gusto.

Principijelna podrška razotkrivala se, češće nego što je to bilo pristojno, kao paravan za srbijanske stranačke borbe i lično uzdizanje i bogaćenje.

Mnoge karijere nastale su na tako uspostavljenim duplim aršinima, a o bogatstvu koje se namicalo na tuđim nevoljama raspredaju se legende koje bi se mogle i dokumentovati kada bi bilo snage da se to učini.

Drugim rečima, dobar je samo onaj plan koji povećava bezbednost, socijalnu i ekonomsku sigurnost Srba koji žive na Kosovu i Metohiji. Plan bi, istovremeno, morao da osujeti svaki ekstremizam u ,,ostatku Srbije” gde postoji višak onih koji nacionalnu dramu shvataju kao priliku za takmičenje u rodoljublju, posebno ako to može da im donese neku korist.

Odgovoran pristup novom ustrojstvu kosovske stvarnosti ne bi smeo ni da podstiče evrofobičnost. Evropska unija pojavljuje se na Kosovu po nategnutom i smandrljanom tumačenju Rezolucije 1244, ali, ipak, na osnovu papira čije postojanje garantuje da će se jednog dana tragati za modelom statusa Kosova i Srba na Kosovu.

U danima koji slede videćemo hoće li onaj traktor koji je, u napadu multietničnosti, Hašim Tači poklonio srpskom domaćinstvu služiti za oranje ili za ono drugo. A to zavisi i od kvaliteta Akcionog plana.

glavni urednik nedeljnika ,,Vreme”

[objavljeno: 15.02.2008.]

 

 

 
 
Copyright by NSPM