Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Nebojša Vuković

Blic – «žuti» informativni bilten

Neiskreni su oni ljudi koji tvrde kako su ravnodušni prema priznanjima i pohvalama. Ljudski je radovati se komplimentima, kao što je sasvim razumljivo za jedne novine, da objave neki svoj uspeh, bilo da se to tiče visokog tiraža ili ocene stručne javnosti u pogledu profesionalnosti i objektivnosti. Tako nas je i Blic , nekoliko dana pred 2008. godinu, tačnije 25. decembra, na svojoj devetoj strani obavestio da je «najbolji list». Naime, beogradski magazin Status je obavio anketu među novinarima koji su se većinom glasova opredelili da kao najbolje proglase Miloša Vasića i Jugoslava Ćosića, Radio i TV B92, listove Vreme i Blic, i emisije Utisak nedelje i Kažiprst. U pogledu Blica, ove novine su zaslužile tako laskavo priznanje, jer je Blic «aktuelan, brz, sa kratkim informacijama, u njemu može da se nađe za svakoga ponešto» i ono što je posebno zanimljivo, jer je to list sa «uravnoteženom uređivačkom politikom». (1)

Kada se malo pažljivije pogleda spisak nagrađenih pojedinaca i medijskih kuća i emisija, jasno se može uočiti da je zajednički imenitelj za sve njih – jedinstvena ideološka i politička orijentacija koja se temelji, ne toliko na petoktobarskoj revoluciji ili prevratu, koliko na (nerealizovanom) šestom oktobru, što je onda, kako su neki učesnici tih događaja naknadno priznali, podrazumevalo i čistke, mere «po kratkom postupku» i «revolucionarnu pravdu». U pogledu lista Blic, namera analize koja sledi jeste da se malo «pročeprka» po toj «uravnoteženoj uređivačkoj politici». Odmah da se naglasi , i da ne bude nikakve nedoumice, radna hipoteza ovog teksta je sasvim jasna i nedvosmislena – po svojoj pristrasnosti i kvaziobjektivnosti, Blic je zaista «najbolji» u Srbiji. Jednom rečju, nema mu premca. Najlepša ilustracija za ovakvu ocenu jeste način na koji je Blic pratio predizbornu kampanju za prvi krug predsedničkih izbora. Pa, krenimo redom.

Dakle, od raspisivanja predsedničkih izbora sredinom decembra, već se unapred znalo da postoje svega dva izrazita favorita – Tomislav Nikolić i Boris Tadić. «Uravnotežena» uređivačka politika jednih novina, u takvoj situaciji, podrazumeva da se svim kandidatima posveti određena pažnja, a ovoj dvojici posebna (naglašenija), i koliko toliko ravnomerna. Međutim, tokom četiri nedelje , koliko je otprilike (sve zajedno sa praznicima) trajala kampanja, Blic se fokusirao skoro isključivo na dvojicu glavnih favorita, dok je za ostale, u principu, slabo mario. U pogledu ravnomernosti, i Nikolić i Tadić su bili dosta izjednačeni (blaga prednost, ipak na strani Tadića) , ali...

`Ajmo, `ajde svi na Tomu

Za početak jedno nagradno pitanje. Može li biti objektivan i «uravnotežen» tokom predizborne kampanje dnevni list čiji je jedan od istaknutijih kolumnista, narodni poslanik iz stranke koja ima svog kandidata na izborima? Elementarna politička kultura i pristojnost bi nalagali da se dotični poslanik-kolumnista uzdrži od otvorenog komentarisanja «trke» za mesto predsednika, jer je i slepom jasno da on nikako ne može nepristrasno komentarisati, niti kandidate, niti njihove programe. Međutim, kako u Blicu baš nisu bili sigurni da će Boris Tadić glatko proći u prvom izbornom krugu, rešeno je da se sve snage «upregnu u kajase» političke propagande, a kome je do morala, zna se kuda treba da ide...

Elem, nekadašnji o tporaš i sadašnji poslanik DS-a Srđan Milivojević, nije odoleo iskušenju da «prosvetli» čitaoce Blica i kao kolumnista poduči, ko je kakav i ko je za šta. U subotu 22. decembra, u svojoj kolumnici «Predsednička trka» na drugoj strani, ovaj funkcioner DS-a, za glavnog protivkandidata Borisu Tadiću, Tomislava Nikolića, konstatuje kako je on «harizmatični gubitnik i predsednik Skupštine u pokušaju» (2). Kako nastavlja dalje, Nikolić je «okačio ratni bubanj oko vrata i predao kandidaturu». Za Milutina Mrkonjića, bivši o tporaš podrugljivo zapaža da je «pre roka u startnoj mašini» dok je «mlađani Čeda» pretrčao prvi «kilometar maratonske trke». Ipak, da ne bude sve tako crno, pobrinuo se niko drugi do Boris Tadić. Kako pri kraju svog teksta tvrdi Milivojević, «na sreću, kandidovao se i sadašnji predsednik Boris Tadić. Pošto je život zakon, a zakon život, svako ko glasa za Borisa Tadića očigledno svim srcem želi Srbiju u Evropi pre vremena i tako pokazuje da je uz narod. Ako ste se nasmejali, znajte da su izbori ozbiljna stvar». (3) Tako «vickasto» i «veselo» pisao je Milivojević pre Nove godine. Međutim, kako je kampanja odmicala, i kako je i onaj najtvrdokorniji pristaša Borisa Tadića mogao da vidi na TV ekranima, da su skupovi SRS-a odlično posećeni (i svakako masovniji od onih DS-a), Milivojević je odlučio da «zaigra malo grublje», pa se sličnim povodom oglasio i 11. januara, sa mikrokolumnom «Igre bez granica». Kaže Milivojević: «slušam izjave nekih pretendenata na mesto Borisa Tadića. Kandidatu koji je do juče (koliko će trajati to «do juče» Milivojeviću?, prim. N.V.) duvao u ratne trube i pretio bombardovanjem Rima i Beča (ne beše li to general Mladić?, prim. N.V.) ako samo probaju da dirnu našu Krajinu, namestili osmeh u foto-šopu, pa tvrdi kako, ako on pobedi, rata neće biti». (4) U Milivojevićoj percepciji, ako ništa drugo, Nikolić je barem svestran muzičar, jer je u prošloj godini imao oko vrata doboš, a sada evo «duva u trubu». Na stranu očigledna kontradiktornost, pošto Nikolić sigurno ne može istovremeno nositi ratni doboš i pozivati na mir. To nije sve. Kako kaže ovaj narodni poslanik, svojevremeno se seća sa studentske prakse u jednoj klanici, kako je «kasapin umilno vabio prasence da izađe iz prikolice». I nekako mu ta slika ne izbija iz glave, dok gleda maskirne uniforme svoje braće «koje su, uz crninu, bile neizostavni deo srpske narodne nošnje kada su radikali bili na vlasti». (5) I eto, tako je Nikolić, sem dobošara i trubadura, postao u ovoj Milivojevićevoj «umotvorini» i kasapin, a «sitnih» milion i šest stotina hiljada Nikolićevih glasača iz prvog izbornog kruga, ispali su, po onome kako Milivojević prosuđuje, priglupa «prasad». Ipak, ne treba previše zamerati Milivojeviću (shvatljivo je da on iz sve snage navija za svog ljubimca), problematična je uređivačka koncepcija koja dozvoljava ovakve izlive pristrasnosti.

Tokom januara, u Blicu, broj tekstova, kolumni, razgovora s povodom i bez njega, koji su bili posvećeni izborima, naglo se povećao, a kako se bližio 20. januar, i retorika se sve više zaoštravala. Navijački ton i pristrasnost pratile su i brojne poluinformacije i podmetačine. Naravno, u tom poslu nije mogao da izostane ni Dušan Miklja koji već duže vreme na stranama Blica propagira mirenje sa nezavisnošću Kosova, i ne propušta priliku da se podsmeva svima kojima je stalo do državnog suvereniteta i integriteta. Međutim, ovaj put je u svojoj zlovolji zaista bio neprevaziđen. U kolumni «Rupa na tepihu», od 12. januara, Miklja tvrdi da su radikali nagovestili «Šešelja za premijera. Bez objašnjenja, doduše, da li će sednice vlade sazivati u Hagu». (6) Naravno, reč je o providnoj podmetačini. Nikolić je nekoliko puta morao kasnije da objašnjava, upravo zbog Miklje i njemu sličnih, da bi on najradije dao mandat Šešelju, da je to moguće, ali pošto nije, svakom drugom pretendentu koji bi sakupio većinu u skupštini, on bi kao predsednik republike omogućio da formira vladu. Miklji to nije dovoljno, pa još piše da je Nikolić, valjda za slučaj proglašenja kosovske nezavisnosti, najavio «zatvaranje puteva prema Kosovu», odnosno «prekid ekonomskih veza, saobraćaja, protoka kapitala, robe i ljudi». Ponavljamo, ko god je pratio Mikljino pisanje, mogao je uočiti kako dotični gospodin u odmaklim godinama, permanentno «anestezira» čitaoce Blica po pitanju samoproklamovane nezavisnosti KiM-a. Te to je neminovno, te tako je moralo biti i biće, te ne možemo mi tu ništa i sl. Ono što je posebno problematično u ovakvim tekstovima jeste odsustvo bilo kakvih referenci, recimo, kada je Nikolić nešto izjavio, šta je tačno rekao, kojim povodom, u kom kontekstu... Drugim rečima, Miklja, a i neke druge njegove kolege, mogu se poigravati i do mile volje stavljati u usta «omrznutog lika» šta god im je volja i šta god im se prohte. U pitanju je tzv. «kolažni» postupak, čija se suština može najbolje sažeti u tri reči – iseci, nalepi i sklopi. Da je tako, najbolje svedoči Mikljina konstatacija, da je Nikolić kao «doprinos približavanju Evropi obećao ‘rupu na tepihu'». (7) I u ovom slučaju je reč o tipičnoj zameni teza. Nikolić je tvrdio da je bez Srbije u svom sastavu, EU kao skupoceni tepih koji ima rupu, drugim rečima, koliko god postoji naša potreba za evropskim integracijama, u određenoj meri, i mi smo neophodni Evropi (zarad teritorijalne uvezanosti i kompaktnosti), pa ne bi trebalo, imajući to u vidu, olako pristajati na diktate iz Brisela. Međutim, kako to Miklji objasniti? Sem ovih dezinformacija, ostatak kolumnice sadrži još nekoliko sitnijih «pakosti», ali i nelogičnosti. Naime, Miklja je napisao, da je iz Nikolićevog nagoveštaja da će u prvu zvaničnu posetu ići u Moskvu, jasno da on preuzima prerogative ministara spoljnih poslova i vojske. U kakvoj su neposrednoj vezi predsednička poseta i kompetencije spomenutih ministara, zaista nije vidljivo. Tek, posle ovako sročenog teksta, svakom lakovernijem i naivnijem građaninu, lik radikalskog predsedničkog kandidata ima baš da se ogadi. Dok raznorazni novinari i analitičari mogu sebi priuštiti nemar prema činjenicama i logici, državni funkcioneri bi morali, ipak, da budu malo oprezniji. U subotu 12. januara, Blic je na drugoj i trećoj strani, doneo intervju sa Bojanom Pajtićem, predsednikom Izvršnog veća Vojvodine i potpredsednikom DS-a, pod (vrlo krupnim) naslovom «Vojvodina pamti pogubnu politiku radikala». S obzirom na to , da su do sada, radikali upravo u Vojvodini uvek odlično prolazili na izborima (na primer, Srem je skoro kompletno većinski orijentisan ka radikalima) biće da se prvi funkcioner pokrajine malo preračunao. Posebno je interesantan podnaslov u kome se kaže: «za tri dana predsedavanja Tomislava Nikolića Skupštinom Srbije doživeli smo slom berze i najavu stranih investitora da izađu iz zemlje». (8) Na stranu stilska rogobatnost (valjda bi trebalo da piše «i najavu stranih investitora da će izaći iz zemlje»), Pajtić je u intervjuu izneo neistinu. Berza nije doživela nikakav slom, došlo je do pada cena i indeksa akcija, što se po «žute» propagandiste srećno poklopilo sa Nikolićevim izborom za p redsednika Skupštine. Uostalom, slične turbulencije na berzi su nastupile i nakon Dulićevog preuzimanja tog mesta i funkcije. Čak se tih dana, kada je Nikolić izabran, i sama Beogradska berza oglasila apelom stručnoj javnosti da se «uzdrži od davanja izjava koje se ne zasnivaju na stvarnim činjenicama i tačnim podacima». (9) Istovremeno je ukazano da su promene toka kretanja vrednosti indeksa i cena akcija «uobičajene na tržištima kapitala». (10) Takođe nije poznato da se bilo koji strani potencijalni investitor direktno izjasnio da će odustati od ulaganja u srpsku privredu, ako se Nikolić zadrži na mestu prvog čoveka parlamenta. Međutim, sve izrečeno na račun radikalskog kandidata nije bilo dovoljno Pajtiću, pa je pri kraju razgovora sa novinarkom Blica, postavio «krunsku» dihotomiju, tvrdeći kako će se građani «opredeljivati za to da li su za EU ili protiv nje, za ratnohuškačku politiku ili za politiku mira i stabilnosti i da li su za to da novi predsednik Vlade bude Vojislav Šešelj ili su protiv toga». (11) Što se tiče opcije da Vojislav Šešelj bude premijer, malopre je objašnjeno da je u pitanju tek Nikolićeva želja, a nikako ostvarljiv razvoj događaja u hipotetičkoj budućnosti. Interesantnije je to što je Pajtić, ili neko drugi iz DS-a, izvukao iz naftalina i delimično modifikovao prastari (iz 1994. godine) propagandni štos SPS-a i pokojnog Slobodana Miloševića , da «mir nema alternativu», kada je odlučeno da se zbog nekooperativnosti, uvedu sankcije Republici Srpskoj. U drugoj polovini te devedesetčetvrte godine, na suprotnoj strani, našli su se zajedno (doduše vrlo kratko) u kritici te naprasne «mirotvoračke» politike, i Vojislav Šešelj, i pokojni Zoran Đinđić, i sadašnji premijer Vojislav Koštunica. Konačno, odgovarajući na poslednje pitanje, koje se ticalo uslovljavanja podrške mađarske koalicije Tadiću u drugom krugu izbora njegovim prihvatanjem koncepta teritorijalne autonomije na severu Vojvodine, Pajtić je rekao da taj projekat «neće biti pitanje o kome će se odlučivati između dva kruga predsedničkih izbora. Sem toga, DS je građanska stranka, pa ni Boris Tadić, niti bilo ko u stranci ne veruje da bi stvaranje regiona po etničkom principu donelo bilo šta dobro za građane Vojvodine». (12) Ako bi se pisac ovih redova oko nečega složio sa Pajtićem, onda bi to svakako bio ovaj poslednji izrečeni stav.

Ipak, u Blicu ima i onih, koji bi zarad Tadićeve pobede bili spremni na apsolutno sve, na svaki politički zahtev ili ultimatum, bez obzira na to kakve bi bile posledice i šta bi na kraju ostalo od Srbije. U tom smislu je indikativan komentar Zorana Lukovića «Glas za autonomiju», publikovan dan ranije od Pajtićevog intervjua. Za Lukovića, nema ničeg spornog u tome što mađarska koalicija traži personalnu i teritorijalnu autonomiju. Iako se trenutno, jedna, već postojeća autonomija (KiM) na prostoru Srbije dobrano zloupotrebljava od strane SAD i EU u kreiranju nezavisnog subjekta međunarodnih odnosa, Lukovića to puno ne brine. Naprotiv, ovaj novinar tvrdi da «svaki strah od nekog novog separatizma i cepanja države objektivno i civilizacijski nije utemeljen». (13) Posle zaista «lepog» iskustva sa secesionizmom drugih republika bivše SFRJ, i tekućeg «otkidanja» Kosova od Srbije, Lukovićeva «uspavanka» deluje, u najmanju ruku, neozbiljno. Da komedija bude veća, on se poziva baš na Bojana Pajtića, koji je navodno, zahteve za autonomijom definisao odavno, obratite pažnju, «kao elementarno pravo i sposobnost građana Vojvodine da upravljaju svojim poslovima, budućnošću, zaradom i životima, vodeći računa o perspektivi i boljitku sopstvene države'». (14) Kao što se vidi, reč je o građanima Vojvodine, a ne posebnoj etničkoj grupi (u ovom slučaju Mađarima), ali, zašto bi dodatno interpretirali Pajtića, kada je on samo dan kasnije, nedvosmisleno objasnio (i demantovao Lukovića) šta DS misli o etničkim autonomijama. Luković je izgleda naslutio, nasuprot optimističnom Pajtiću, da bi izborna trka sa radikalskim kandidatom za Tadića mogla biti daleko neizvesnija nego što je to bio slučaj 2004. godine, pa se njegov vapaj, da se Mađarima obeća tražena autonomija, može tumačiti u smislu «nijedan glas nije za bacanje» ili «daj šta traže, možemo i izgubiti izbore».

Već je rečeno na početku ovog teksta, da su oba kandidata bila prilično ravnomerno zastupljena na stranicama Blica. To što je jedan samo hvaljen i veličan, a drugi vređan i pljuvan, spada valjda u «profesionalizam» Blicove redakcije. Posebno je zanimljivo interesovanje novinara Blica za to, ko vodi i osmišljava Nikolićevu kampanju. Uviđajući da ona donosi rezulatate radikalskom kandidatu, ovaj dnevni list se latio priče o američkoj firmi Kvin Gilespi koja navodno stoji iza svega. Cilj je bio da se pokaže kako su radikali, u finansijskom smislu, «puni k'o brod» (kako bi inače plaćali tako moćnu firmu?), kako su nedosledni (napadaju politiku SAD, a angažuju Amerikance) i kako pokušavaju medijskom «šminkom» da obmanu birače. Tako je 14. januara, sa izuzetno krupnim slovima, na prvoj strani osvanuo naslov «Amerikanci vode Nikolićevu kampanju». Razrada ove, do kraja neproverene informacije, sledila je dan kasnije u tekstu «Amerikanci savetovali Nikoliću da ne pominje Šešelja u kampanji». Ceo tekst se inače bazira «prema saznanjima Blica », odnosno Blic je, kako se doslovno kaže, imao uvid u seriju memoranduma, u kojima je Nikoliću savetovano «kako da se ponaša, šta da govori, a šta da izbegava». (15) Redakciji Blica nije smetalo da objavi taj, inače ne baš kratak tekst, iako su i SRS, i Džek Kvin, jedan od osnivača ove agencije, i Hank Džons (predstavnik Laurus grupe koju je navodno ova prva firma unajmila kao «podizvođača») demantovali učešće ovih agencija u kampanji radikala. Poseban «dragulj» ovog teksta je navodni savet Amerikanaca Nikoliću, da se tokom kampanje izbegava sukobljavanje, jer je «to uslov da izađe što manji broj birača, a to pogoduje kandidatu radikala». (16) Kako su pokazali izbori od 20. januara, ovaj «mit» o korelaciji slabog odziva i radikalskog uspeha konačno je srušen.

Na stranama Blica, povodom predsedničkih izbora, oglasio se i Slobodan Vučetić. Napisao je prilično obiman tekst sa kratkim i prostim naslovom «Jedini pravi izbor – Tadić». Valjda je pretpostavljao da među čitaocima ima i onih koji su slabije inteligencije, i koji uprkos silnoj propagandi ovih novina, još nisu «prelomili» u svojoj glavi koga treba zaokružiti na glasačkom listiću. Osim njih, Vučetić je verovatno računao da ima i onih koje mrzi da čitaju njegove «sofisticirane» analize, pa je ovakav naslov stavljen s namerom da im se olakša politička orijentacija i da lagodno pređu na stranice posvećene sportu, zabavi i skandalima. Evo nekoliko izvoda iz Vučetićevog hvalospeva kandidatu DS-a,: «kad se kritički i svestrano osvetli protekli period i doprinos predsedničkih kandidata napretku Srbije […] , nema sumnje da je Boris Tadić kao predsednički kandidat Demokratske stranke u nedostižnoj prednosti u svakom pogledu u odnosu na ostale kandidate...B. Tadić je glavni i beskompromisni promoter evropskih demokratskih ideja i vrednosti... Demokratska stranka i njen lider B. Tadić nisu skloni nacionalizmu, slepom robovanju prošlosti, bučnom populističkom i demagoškom patriotizmu, jeftinoj socijalnoj demagogiji, ksenofobiji i političkoj mržnji prema zastupnicima drugačijeg mišljenja što je bitna odlika desničarskih i nacionalističkih partija kakva je SRS... kad je reč o ljudskim i političkim kvalitetima B. Tadića kao predsedničkog kandidata, oni ga čine superiornim u odnosu na njegove političke takmace...on je moderan, demokratski izgrađen i obrazovan političar...takođe nije demagog, već je ubedljiv, kulturan i uljudan». (17) Ne, nije ovo tekst iz nekog severnokorejskog partijskog glasila, niti je reč o Kim Džong Ilu, ovo je «demokratska» Srbija, a nabrojane, skoro «nadljudske» kvalitete poseduje niko drugi do kandidat Demokratske stranke. Za razliku od njega, na suprotnoj strani je «Lucifer», ili Tomislav Nikolić, kome je opet, po ko zna koji put, pripisano da najavljuje «izbor Šešelja za premijera», zatim «instaliranje ruskih baza po Srbiji, stvaranje velike Srbije» i slično. (18) Imajući sve rečeno u vidu, skoro da je suvišan Vučetićev poziv ili konstatacija, na kraju teksta, da je podrška B. Tadiću, «podrška miru, političkoj i svakoj drugoj ljudskoj toleranciji, zaštiti ljudskih i manjinskih prava, ubrzanom ekonomskom razvoju, smanjenju siromaštva […]». (19) Nakon ovakvih opservacija, kako onda ne podržati ovog «anđela» koji vodi odsudnu bitku protiv «sila zla i haosa»?

Poseban slučaj predstavljaju tzv. eksperti ili politički analitičari, koji su se, zajedno sa organizacijama koje predstavljaju, baš lepo obrukali sa promašenim prognozama i predviđanjima za prvi krug predsedničkih izbora. Naravno, u skladu sa svojom opštom uređivačkom politikom, Blic je angažovao upravo onakve tumače srpskih političkih dešavanja, kakav je i on sam: pristrasne i tendenciozne. U tom smislu, zanimljivo je Blicovo pozivanje na analize i prognoze CeSID-a, koje su se, barem što se tiče izbora od 20. januara, pokazale kao čist promašaj. CeSID je bio poznat kao organizacija koja se, pre svega, brinula o tome da izbori u Srbiji u operativnom smislu prođu onako kako valja i dolikuje (da li je svakom građaninu prskan kažiprst na glasačkom mestu, poklapaju li se svi brojevi u biračkom spisku, ima li nekog ko je glasao bez ličnih dokumenata i tome sl.). Poštovanje svih ovih, naizgled sitnica, u ukupnom zbiru je proizvodilo korektan i za sve aktere prihvatljiv postupak glasanja, a još dalje, i demokratski poredak sa punim legitimitetom. Ipak, jedna je stvar kontrolisati da li su u Bosilegradu sva biračka mesta otvorena na vreme, a sasvim druga, baviti se ozbiljnim predviđanjima i analizama izbornih rezultata. Valjda je to shvatio i Marko Blagojević, programski direktor ove organizacije, koji je pred Novu godinu 30. decembra, dao opširan intervju za Blic pod naslovom «Tesna trka za predsednika». Naime, Blagojević je izjavio da su uoči predsedničkih izbora «potencijali Tadića i Nikolića izjednačeni – obojica mogu da računaju na po 1,1 milion glasova, i to u prvom krugu». (20) E pa, svaka čast! Kao što je poznato, Nikolić je osvojio 1.6 46 . 172 glasa, dok je njegov protivkandidat Tadić izborio respektabilnih 1.457.0 30 glasova. Prosta matematika pokazuje da je gospodin Blagojević, koji se već jednu deceniju bavi izborima ( sic!) , kod prvog kandidata omašio za nešto više od «tričavih» pola miliona, a kod drugog za otprilike 350.000 glasača. Kada bismo sabrali zajedno ove birače, videli bismo da naspram Blagojevićevih 2,2 miliona, uslovno rečeno radikala i demokrata, stoji preko 3 miliona onih koji su zaokružili ili broj jedan ili broj tri na glasačkom listiću, pa se onda ovaj prognozerski «gaf» penje na 800-900.000 birača za koje se ovaj CeSID-ov stručnjak preračunao, odnosno k oje je prevideo. Svakako da ovakav «podbačaj» proizlazi iz opšte prognoze izlaznosti, koju je Blagojević locirao na skali između «40 i 45 odsto». (21) 20. januara, kao što se takođe zna, odziv u republici Srbiji ponajčešće se kretao između 60 i 65 odsto, pa su tako nastale i sve spomenute razlike između predviđenih i realnih rezultata izbora. Što se tiče njegovih projekcija za drugi izborni krug, one su bile uglavnom usmerene na to kako da Boris Tadić mobiliše birače različitih opcija da uopšte izađu na glasanje 3. februara, i naravno, zaokruže redni broj ispred njegovog imena. Od svega što je rekao na tu temu, valja zabeležiti podatak da, prema CeSID-ovim istraživanjima «50 odsto birača DSS-NS smatra bliskom DS, 25 odsto radikale, a 25 je neopredeljeno. Dakle, odnos je 2:1 za DS». (22) Naravno da sve ovo, posle prvog izbornog kruga treba uzimati s rezervom, jer ako Blagojević bude «precizan» kao ranije, eto radosti za radikale! Kao što je već rečeno, ovaj intervju je dat pred Novu godinu, a Blic nije odustao da se oslanja na prognoze njegove firme, pa je tako 10. januara, objavljen tekst «Tadić pobeđuje u drugom krugu», što je prilično neobično s obzirom na to da je u jeku bila kampanja tek za prvi krug. Šta je navelo redakciju Blica da se bavi prognozama za drugi izborni krug u situaciji kada je do prvog još ostalo čitavih deset dana, može se samo spekulisati. Tek, ovde se navodi da će lider DS Boris Tadić pobediti i na ovim izborima «samo ukoliko ga, prvenstveno, podrže sve pristalice DS, ali i glasači LDP, G17 i DSS i NS u drugom krugu izbora. U tom slučaju, Tadić bi mogao da računa na 1.800.000, a lider SRS Tomislav Nikolić na 1.500.000 glasova». (23) I u pogledu ostalih kandidata, CeSID je poprilično promašio u procentima. Recimo, prema njihovim «istraživanjima», Velimir Ilić bi mogao da računa «na četiri odsto podrške» (a osvojio je skoro duplo više i to na daleko veću izlaznost od prognozirane!, prim. N.V.), Mrkonjića bi podržalo isto toliko (opet pogrešno, samo u manjoj meri, njegov krajnji domet je bio 5,9 %), dok bi za lidera LDP Čedomira Jovanovića kao predsednika krajem decembra 2007. glasalo tri odsto birača». (24) Bez obzira što su istraživanja rađena krajem decembra, što donekle može opravdati ove «kikseve», njih je ipak isuviše da bi mogli ostati neprimećeni i prenebregnuti. Sve ove podatke, Blic je dodatno «ukrasio» sa već spomenutim krupnim naslovom, grafikonom trenutne orijentacije birača (naravno, sasvim u raskoraku sa realnim rezultatima izbora) i slikom sa jednog od Tadićevih skupova, gde su u prvom planu plakat sa likom aktuelnog predsednika Srbije i podignuti palac zanesenog pristalice (glava mu se ne vidi od predsednikove) sa komentarom ispod fotografije: «Raznovrsnost stranačke podrške prednost je Tadića u drugom krugu». (25)

I na kraju, «reč-dve» o onima na koje redakcija Blica računa da će podržati Borisa Tadića u drugom izbornom krugu 3. februara. Postoji u ovom listu na drugoj strani, pri dnu, jedna mala rubrika «pobednik / gubitnik» gde redakcija Blica stalno (dnevno) registruje pojedince koji su nešto korisno ili pozitivno učinili, ili barem rekli (oni su naravno u kategoriji «pobednik»), dok su na drugoj strani «negativci», «neuspešnjakovići» (oni su u svrstani pod rubriku «gubitnik»). Kada se prelistaju brojevi Blica iz druge polovine decembra i prve polovine januara, mogu se konstatovati vrlo zanimljivi razultati i poređenja, ko je «pobednik», a ko «gubitnik». Recimo, 25. decembra, u «pobednika» je svrstan Božidar Đelić (DS), a u «gubitnika» Milanko Šarančić (Nova Srbija). Dan kasnije, «uspešna» je bila ministarka Ana Pešikan (DS), a «negativac» takođe ministar Zoran Lončar (DSS). Pred Novu godinu, 29. decembra, u prvu kategoriju je uvršten ministar Saša Dragin (DS), a među one druge, njegov kolega Predrag Bubalo (DSS). 5. januara, «pobednik» je opet bio Saša Dragin (DS), dok je «gubitnik» niko drugi do premijer Vojislav Koštunica (DSS). Kasnije, 10. januara, Velju Ilića (NS) «pobeđuje» Tanja Miščević (nepoznata stranačka pripadnost, ali svakako je dotična funkcionerka bliska politici DS-a ili G17 plus), dok 14. januara, Božidar Đelić (DS) opet «tuče» Velju Ilića (NS). Ne treba podvlačiti posebno, da je «mrski» Tomislav Nikolić zaradio titulu «gubitnika» više puta (27. decembra, 31. decembar - 2 januar, 8. januara, 12. januara). Tako je, svesno ili nesvesno, redakcija Blica ovom tendencioznom «selekcijom» sama napravila i omeđila dva suprotstavljena tabora. Na jednoj strani su oni dobri, uspešni, pametni i koji «pobeđuju» (DS), dok su na drugoj «luzeri» i negativci (DSS-NS-SRS). Opet sada, ovih dana, novinari tog istog lista, trude se iz «petnih žila» da dokažu kako je normalno, prirodno i neophodno da deo ovih «loših momaka» (DSS i NS), glasa za Borisa Tadića. Sada su dobrodošle podrške i «neotesanog» Velimira Ilića, koji je inače preživeo pravu «baražnu vatru» od Blicovih novinara kada je bila aktuelna čuvena koncesija za auto-put, i «metiljavog» Vojislava Koštunice, koji se prošle godine «usudio», makar samo na pet dana, da bude u koalciji sa SRS (što je Blic takođe «pošteno» iskritikovao). Učestali pozivi na jedinstvo tzv. demokratskog bloka i traženje podrške od, prema Blicovom baksuznom «barometru», notornih «gubitnika», govori da su, ovaj put, predsednički izbori zaista najneizvesniji.

Konačno, neko bi mogao na kraju čitanja ovog teksta da prigovori zašto je baš Blic stavljen «na nišan», a ne recimo list Pravda (u kojoj se očigledno, i ponekad nezgrapno, favorizuje radikalski kandidat). Ukratko, postoje tri bitna razloga. Prvo, od samog osnivanja Pravde, programska orijentacija ovog lista nije se sakrivala iza fraza o profesionalizmu, objektivnosti i evropskim vredostima. Po svemu sudeći, ove novine i jesu formirane uz izvesnu pomoć SRS-a, kako bi nesumnjivo najjača stranka u Srbiji dobila malo više medijskog prostora za prezentaciju svojih ideja. Dakle, kod Pravde nema licemerja, ko hoće da je čita nek ' izvoli, ko neće ima na raspolaganju mnoštvo drugih dnevnih novina. Drugo, i pored ove činjenice, u Pravdi su dobili mogućnost da kažu šta misle i takvi «ljubitelji» SRS-a, poput Nenada Čanka, Vladana Batića, Dragana Đilasa (uz još mnoštvo drugih predstavnika «evropske Srbije»), a objavljen je i intervju sa Borisom Tadićem (preuzet ili u njihovoj redakciji). Nažalost, svega toga u Blicu nema. U njemu, prostor dobijaju samo istomišljenici (izuzmimo marginalno pojavljivanje ponekog iz DSS-a). I na kraju, Pravda nije proglašena za «najbolji list» zbog «uravnotežene uređivačke politike». Ako jednog dana to doživimo, budite bez brige, doći će i ona na «dnevni red».

Fusnote:

1. Blic, utorak 25. decembar 2007, str. 9.

2. Blic, subota 22. decembar 2007, str. 2.

3. Ibidem, str. 2.

4. Blic, petak 11. januar 2008, str. 2.

5. Ibidem, str. 2.

6. Blic, subota 12. januar 2008, str. 9.

7. Ibidem, str. 9.

8. Blic, subota 12. januar 2008, str. 3-4.

9. Politika, četvrtak, 10. maj 2007, str. 14.

10. Ibidem, str. 14.

11. Blic, subota 12. januar 2008, str. 3-4.

12. Ibidem, str. 3-4.

13. Blic, petak 11. januar 2008, str 2.

14. Ibidem, str. 2.

15. Blic, utorak 15. januar 2008, str 2-3.

16. Ibidem, str. 2-3.

17. Blic, petak 11. januar 2008, str 5.

18. Ibidem, str. 5.

19. Ibidem, str. 5.

20. Blic, nedelja 30. decembar 2007, str.2-3.

21. Ibidem, str. 2-3.

22. Ibidem, str. 2-3.

23. Blic, četvrtak 1o. januar 2008, str 2-3.

24. Ibidem, str. 2-3.

25. Ibidem, str. 2-3.

 

 
 
Copyright by NSPM