Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vladimir Milutinović

Dr. Tomislav i Mr. Nikolić

Prvi krug je prošao i znamo da je zamenik predsednika SRS Tomislav Nikolić ostvario najbolji rezultat. U drugi krug idu on i Boris Tadić. Videćemo ko će pobediti, međutim, glavno pitanje ovih izbora, osim pitanja EU i Kosova, jeste da li će se nešto promeniti ili ne, ako ipak umesto Tadića bude izabran Nikolić? Ili je to mahom svejedno i neka korist može doći od obe solucije, s tim da puno štete neće biti ni u jednom slučaju?

Nikolić je svoju kampanju odradio dobro. Slikao se sa porodicom, ispred regala sa knjigama, govorio mahom pozitivne i pomirljive poruke. Ako dobijemo takvog predsednika, kakav je on bio u kampanji, stvar bi još mogla i da bude dobra, ali stvari bi tako mogao da posmatra eventualno neko ko je pao sa Marsa negde oko početka kampanje ili se njegova pronicljivost meri u milimetrima. Jer, odelo „Boris Tadić“, može da bude primamljivo u kampanji, ali će staro odelo ipak previše da štrči. Kada Nikolić kaže „Ja nikoga ne mrzim“, a generalni sekretar mu se do juče hvalio kako „Mrzi Hrvate“ i kako je to njegovo ljudsko pravo, ili kada z. predsednika stranke koja je hvalila učešće u ratu, koja je bila za nastavak rata sa NATO 1999. godine, sada govori „drugi neka ratuju, a mi malo da radimo“, samo onome ko to baš želi ove poruke neće parati uši.

Na ove prigovore može da se odgovori da su se radikali promenili, oni jesu sve to ranije govorili, ali sada je to druga stranka. Međutim, problem je ovde u tome što sami radikali ne bi mogli da navedu nijednu tačku u kojoj su se promenili i za koju bi trebali da priznaju da je ranije bila pogrešna. To samo može da znači da je navodna promena radikala veoma upitna i tanka. Drugi argument bi, do juče, mogla da bude Maja Gojković: nije li ona kao radikal pokazala da se može voditi jedan grad bez velikih lomova i incidenata? Ali, Maja Gojković nije više u radikalima.

Problem sa radikalima u stvari je mnogo dublji od ovih dosetki marketinških kampanja. Da upotrebimo jednu metaforu, radikali su kao okoreli pljačkaš banaka koji je nekim slučajem postao predsednik i vlasnik banke. Izbor koji stoji pred njim je jednostavan: ili će se ponašati kao i ranije, krenuti u nove sofisticiranije pljačke, družiti se sa starim društvom, trošiti – ili će shvatiti da može da okrene drugi list i bude ugledan građanin. Svrha ove metafore nije neki argument ad hominem , već se radi o realnom problemu koji nije lako rešiv. Celokupno delovanje radikala, ako ga ikako želimo spasiti nekim raciom , u stvari je vođeno maksimom: „Ako mogu oni, zašto ne možemo i mi“, ako može Zapad da laže, zašto ne možemo mi, ako Hrvati mogu da mrze Srbe, zašto ne možemo mi Hrvate, ako mogu silom da nam otimaju Kosovo, zašto mi ne možemo silom da ga vratimo, ako su „žuti“ o nama rekli to i to zašto mi ne možemo o njima itd. Drugim rečima, to delovanje je vođeno uverenjem da su moralna pravila ukinuta, jer su nam drugi učinili neku krajnju nepravdu. A to uverenje nije baš preporuka za vođenje države: jedna od svrha države je da osnaži važenje moralnih pravila.

To znači da je pred Nikolićem izbor. Ili će biti poput Šešelja koji će svakom reći ono što je ovaj njemu i još i gore, da bi završio na sudu na kome mu je ideal da ga osude na smrt, dakle, ili će ići putem pokazivanja da sa Srbima (ili radikalima) ne može da se radi šta se hoće bez neke cene, pa makar ta cena uključivala i rat i žrtvovanje – ili će ići putem Maje Gojković koja je, kada je došla na vlast, shvatila da, ako se želi bilo kakva prihvatljiva politika, ne sme da se radi ništa od standardne šeme radikala. Neko može da kaže da su Šešelj i Maja Gojković dva ekstrema i da postoji mnogo prostora i izbora između, za neku srednju politiku koja bi mogla da bude Nikolićeva. Međutim, čini se da u tom prostoru nema nikakve politike. Radikali su svojih 17 godina, od kad je Nikolić u politici, potrošili na harangu protiv izdajnika, špijuna i lopova tako da mislim da nisu stigli da smisle bilo kakvu konzistentnu politiku mimo ovog za njih realnog izbora između predsednika i bivše potpredsednice. Ako budu imali prilike, radikali će uskoro i same sebe početi da iznenađuju svojom politikom. Nikolić samo misli da se šalio ono sa gubernijom ili sa hlebom.

A možda je sve ovo preterano. Možda radikali i Nikolić ipak znaju koju politiku da izaberu. Ako ne, imaju još nekoliko nedelja da smisle. Jer, u nedelju 3. februara, Nikolić bi mogao biti izabran.

 

 

 
 
Copyright by NSPM