Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Srđa Trifković

Srbija bira

Veoma su značajne političke posledice prvog kruga predsedničkih izbora u Srbiji, koji su se održali 20. januara, i zadržaće taj značaj bez obzira na drugi krug 3. februara. Predsednik Boris Tadić je izgubio prvi krug od Tomislava Nikolića iz Srpske radikalne stranke (SRS) za gotovo pet procenata i sada vojuje pretešku bitku da sačuva mesto predsednika.

Glasači su velikom većinom, oko 55 procenata, podržali kandidate koji nepokolebivo stoje pri stavu da nema kompromisa u osnovnom srpskom stavu o Kosovu. Ta tri kandidata, Tomislav Nikolić (SRS), Velimir Ilić (Nova Srbija, NS) i Milutin Mrkonjić (Socijalistička partija, SPS) beskompromisno stoje na stanovištu da o statusu Kosova, kao o zameni za neka nejasna obećanja o eventualnim ''evropskim integracijama'' Srbije, nema nikakvog govora.

Čini se da su Boris Tadić i njegovi sledbenici strašno precenili predsednikovu popularnost. Možda su postali i žrtve vlastite propagande, koja lakše može da se razume u svetlu činjenice da su u Srbiji otvoreno protadićevski orijentisani svi važniji štampani i elektronski mediji, koje ili finansiraju ili poseduju zapadne korporacije, kao i  sve vladine i kvazi-nevladine organizacije. Tako neosnovano samopouzdanje je potaklo prozapadnjački kamp da prerano krene sa ovim izborima, uopšte ne uzimajući u obzir stavove koalicinog partnera, Demokraske stranke Srbije premijera Vojislava Koštunice. Tako je 12. decembra prošle godine predsednik Skupštine republike Srbije, Oliver Dulić, visoki zvaničnik Tadićeve Demokratske stranke (DS),  raspisao predsedničke izbore za 20. januar.

Odluka je donesena prethodnim odobrenjem Brisela i Vašingtona, ali, da naglasimo, bez ikakve prethodne konsultacije sa premijerom Koštunicom. On i DSS bili su protiv izbora, smatrajući da je krajnje neumesno da se sazivaju predsednički izbvori u vreme kada postoji realna opasnost od jednostrane secesije Kosova, problema koji bi trebalo da ima veću važnost od internih političkih razmirica. Smutnja izborne kampanje, tvrdili su iz Koštuničinog tabora, mogla bi da predstavlja opasnost jedinstvu zemlje i koherentnosti klimave vladajuće koalicije u veoma osetljivom trenutku.

Rezultat prvog kruga pokazuje da je Koštuničin stav odlučujući za ishod drugog. Premijer je iskazao svoje stavove 23. januara, kada je zatražio od Tadića da se formalno založi da se ne potpiše Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji sa Evropskom unijom, ako EU odluči da pošalje misiju civilne administracije i policije na Kosovo – odlučujući korak koji bi delovao kao glavni podsticaj nezavisnosti. Koštunica ističe da bi misija EU prekršila rezoluciju UN rezoluciju 1244, kao i Ustav Srbije, što bi značilo da je EU namerno odbacila sporazum iniciran prošlog novembra.

Tadić nije sklon da prihvati takve uslove, jer tvrdi da proces asocijacije treba da se nastavi bez obzira na problem Kosova. S druge strane, bez Koštuničine podrške, biće mu teško da sakupi dodatnih 15 procenata glasova koji su mu potrebni za pobedu. Drugim rečima, stvari su za Tadića postale neugodno komplikovane. On i njegovi podržavaoci hteli su da se ovi izbori održe što je ranije moguće, jer su se bojali da bi jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova ( unilateral declaration of independence , UDI), koju bi zasigurno podržala većina najvažnijih zapadnih država, razgnevila Srbe i bila na štetu ''prozapadnih, umerenih reformista''. Vreme za izbore su, stoga, izabrale Evropska unija, SAD i lideri DS-a, kao način reizbora Tadića pre jednostranog proglašenja nezavisnosti u Prištini.

Na ovaj način je Srbija ponovo podvrgnuta podlom scenariju koji smo već videli i prošle godine. Prošlog januara je obnarodovanje Ahtisarijevog plana namerno odloženo mesec dana, kako bi se mogli održati parlamentarni izbori 21. januara. I tada je trik bio isti kao i danas: da se pomogne Tadiću da njegova partija ne bude opterećena hipotekom katastrofalnog Ahtisarijevog plana koji su podržavale sve velike sile zapada.

I tada, kao i danas, Tadićeva retorika je obećavala kvadraturu kruga: s jedne strane spasavanje Kosova, ali, sa druge, približavanje Evropi – stvar osetno nemoguća. Svi važniji zapadni lideri su, na jedan ili drugi način, isticali da Srbije mora da odabere između prisvajanja prava na Kosovo i približenja Evropskoj uniji. Takve izjave su dolazile od britanskog premijera Gordona Brauna, njegovog prethodnika Toni Blera, predsednika Francuske Nikole Sarkozija i bolumente američkih birokrata.

Srbi većinom nisu euro-skeptici a priori. Galupova anketa provedena pre godinu dana pokazuje, uopšteno govoreći, da većina na EU gleda blagonaklono. Međutim, u tom grmu leži zec: još veći broj nepokolebivo smatra da je Kosovo neodvojivi deo Srbije. U kasnijim anketama, većina Srba je izjavila da se ne bi odrekla prava na Kosovo u zamenu za brže članstvo u Evropskoj uniji. Uz to su u istoj Galupovoj anketi izjavili da Rusiju – koja je rekla da će uložiti veto na, od zapada podržani, plan Saveta bezbednosti ujedinjenih nacija za nezavisnost Kosova – vide čak i pozitivnije nego EU: 63 procenta ispitanika je sa odobrenjem odgovorilo na vođstvo Rusije.

20. januara je Srbija odgovorila ovu evro-dilemu još jasnije i  odlučnije nego što su Tadić i njegovi sponzori ikada očekivali. Preko 55 procenata glasača Srbije je podržalo tri kandidata (Tomislava Nikolića, potpredsednika Radikalne stranke, Velimira- Velju Ilića koji predvodi Novu Srbiju, koalicionog partnera DSS-a i Milutina Mrkonjića iz Socijalističke partije) koji beskompromisno odbacuju bilo kakav ''dil'' sa zapadom u vezi Kosova. Poruka glasača Srbije bila je jasna: ako Srbiju zapad natera da bira između očuvanja prava na Kosovo i pripajanju ''Evropi'' pod uslovima zapada, a što zasigurno znači amputaciju Kosova, Srbija će izabrati prvu opciju. Ako EU pošalje ilegalnu misiju na Kosovo, a gotovo da je sigurno da će se to desiti uskoro nakon drugog kruga, to bi bio jasan znak Srbiji da je došlo vreme da se kaže da su sve buduće aspiracije ka članstvu u EU ne samo beskorisne, nego i uvredljive i ponižavajuće.

 Uloge su se promenile: sada Vašington i Brisel treba da biraju između Srba i kosovskih Albanaca. Da li žele bespravno konstituisano Kosovo, koje će da bude crna rupa džihadskog terorizma, etničkog čišćenja, korupcije bez presedana, institucionalizovanog kriminala, trgovine drogom i belim robljem, ili žele čvrsto partnerstvo sa Srbijom, glavnom zemljom zapadnog Balkana, civilizovanu državu kakva Kosovo kontrolisano od Albanaca nikada neće biti, a sve zasnovano samo na priznalju teritorijalnog integriteta Srbije.

U očekivanju drugog kruga koji će se održati 3. februara, mediji u Beogradu, većinski tadićevskom, izvršiće pritisak na Srbe, prizivajući sećanja na sankcije, ekonomski kolaps, čak i mogućnost još jednog rata, ako pobedi Nikolić. Insistiraće na činjenici da Tadićev poraz može da znači samo dalju izolacij. No, pre nego što se odluče, Srbi će pogledati i ka spoljnjem svetu da vide čemu se nadaju zagovornici nezavisnosti Kosova, za koga ne žele da pobedi u Srbiji. Zagovornici nezavisnosti Kosova žele da pobedi Boris Tadić, jer u njemu vide otelovljenje onog  ''prozapadnog reformiste'', vrsta političara koja sada preteže širom postkomunističke istočne Evrope. Drago im je da Tadić stalno ponavlja, a izričito za domaću upotrebu, odgovarajuće patriotske floskule u koje ne veruje niti jednog trena. I dok papagajski ponavlja ''srpsku'' retoriku za opštenarodnu upotrebu, Tadić i kompanija u Vašington i Brisel šalju tihe poruke da će oni, kada dođe pravi čas,  biti kooperativni i da će uraditi ono što treba. Tadić i njegov štićenik, trenutni ministar spoljnjih poslova Srbije, sve vreme pregovora o Kosovu, neprestano namiguju i daju znakove svojim zapadnim sagovornicima. Ako Tadić može da na mesto ministra spoljnjih poslova Srbije postavi čoveka tako nesigurne lične lojalnosti i tako sumnjivih moralnih kvaliteta, kao što je Vuk Jeremić, ni njemu samom ni po kom drugom pitanju ne treba verovati.

Reizborom Borisa Tadića, srpski glasači bi pobornicima nezavisnosti Kosova dali siguran znak da se Srbija zasigurno pomirila sa amputacijom svoje pokrajine i pristala na nastavak priče o ''evropskim integracijama'' koje nikad neće da se ispune, jer će uvek biti postavljani neki novi uslovi, tražene sve veće cene i još bestidnije ucene.

U drugom krugu srpskih izbora, ime eventualnog pobednika je možda manje važno od same činjenice da će nacija pokazati izuzetan nivo jedinstva i spontane odlučnosti. Ko god pobedio, moraće da ima u vidu činjenicu da je malom, no ponosnom balkanskom narodu dosta ponižavanja i da neće da se povija ni pred Vašingtonom ni pred Briselom.

26. januar 2008. Izvor: Chronicles

 

 
 
Copyright by NSPM