Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Slobodan Reljić

Ostavljeni sami sa sobom

Osam godina od “velikog zaokreta” moglo bi da bude dovoljno da se shvati kako je vreme da se spali i “druga vrsta iluzija”. Ostavljeni smo sami sebi. Vreme je, valjda, da se i postmiloševićevske utopije odlože u malu biblioteku u kredencu ispod onog finog veza “Kuvarice manje zbori...”, a pored “Godina raspleta”, zbirki eseja “Srbi, narod najstariji”, „Pravaca razvoja samoupravnog socijalizma”... Pri tom, valjalo bi da smo naučili da zdravo društvo ne sme samokritiku da zamenjuje samoprezirom


Ko je bio Slobodan Milošević? Tako prilog o dvogodišnjici smrti predsednika ove zemlje i u svetu – posle Tita – najprepoznatljivijeg imena „s ovih prostora” najavljuje voditeljka TV dnevnika. Slede scene: „Niko ne sme da vas bije!”, „milionski” miting na Kosovu polju 1989, devetomartovske demonstracije, sudija Mej... Kao da je sve – istorija!

Ali, ne. Naša drama se razvukla na dve decenije: neki akteri su mrtvi, drugi u nepoznatim bivacima i na poternicama koje obećavaju milionske naknade dojavljivačima, treći u azilima i egzilima, četvrti po haškim i našim zatvorima; mnogi van scene ili u kakvim epizodnim ulogama: sklonjeni u (ne)sumnjivim biznisima, na (para)menadžerskim pozicijama; generali se bave stolarijom, eksministri čuvaju unuke po inostranstvu ili peku rakiju po selima svoje mladosti, sastavljaju mučna svedočenja o prošlosti koju ne mogu da objasne i ugaslih pogleda okreću leđa svakoj budućnosti.

Zabavljena beskrajnim unutrašnjim borbama, Srbija ne uspeva da spozna da su „ljudski resursi” – ograničeni. I mafija, setićete se iz holivudskih filmova, to u nekom trenu shvati pa se „porodice” dogovore o primirju – zbog posla. Ali „politička elita” u Srbiji još ne doseže do tih visina. Izdajnici i dalje prijavljuju patriote koji ih progone. Glavni politički programi su plašenje naroda – onim drugim. Kakvi su oni bili, a kakvi smo mi! Do njih niko ne drži, a našu reč svi cene! Zaboravljeni u sumanutoj autoizolaciji, mi to za njih pričamo i onima iz spoljnjeg sveta. Šta oni tamo mogu da misle o nama? Ili da smo zbog nečega neiskreni ili potpuno nezreli! Za Don Kihote smo banalni, a za partnere nedorasli. Koja to porodica, ako želi da je shvataju ozbiljno, ide u komšiluk ili u susedni kvart da traži „arbitražu” za unutrašnje nesporazume? Ko poziva komšiju da mu pomogne da izgura na ulicu sopstvenog oca ili brata? Od razvoja demokratije se, ipak, očekivalo više: da ukine „rat do istrebljenja” kao suštinu „političke formule”. Ovako shvaćen sukob ideja i interesa u svakom društvu je pogibeljan, a u malom – samoubilački.

Dok se čiste puške i bruse bajoneti pred novu izbornu trku, nije teško pretpostaviti da se politička elita – koja se ovde svela na partijska vođstva, verne analitičare i neveselu vojsku sve slabije plaćenih janičara – sprema za još jedan „bratoubilački rat”. Verovatno tako tanak društveni sloj ne može ni da osmisli kompleksnije strategije: regrutovanje „aveti prošlosti”, cviljenje što im se stalo na put koji „nema alternativu”, verovanje u tuđe vrednosti pre napora za stvaranje svojih, neorganizovanost koja se namiruje „prelomnim odlukama”, cinizam što se pretapa u maničnu mržnju „bližnjeg”. Naravno, elita u izgrađenim društvima nije falanga ugašenih ideja, ali – razlike ne inspirišu na likvidaciju drugog.

Naprotiv, cilj je „društvena ravnoteža” – mera u nadvlačenju jedne grupe koja „omogućuje pronalazaštvo” (invenciju) i druge čija se uloga zasniva „na čuvanju” (konzervaciji) (V. Pareto). Nijedna ova osobina nije sama po sebi sve dobro. Društva, s vremena na vreme, ulaze u stanja u kojima je u „političkoj formuli” delotvornija umerena prevaga na jednu ili drugu stranu. Što vodi zaključku: „ako je politička formula usaglašena s mentalitetom epohe i osećanjima u narodu najraširenijima, korist od nje je neporeciva” (G. Moska).

Ovih nekoliko rečenica klasične političke teorije su tu tek da podsete da i „rat do istrebljenja” ima alternativu. Jasno je da taj svet, koji je tranzicija naplavila u političku elitu, nema trening da trpi, niti je osposobljen da veruje kako lojalnost svom društvu ili žrtva za njega spada u red obaveza. Gomile njihovih, i prijatelja i neprijatelja, tranzicija je već i otplavila. A pod groznom traumom od sopstvene privremenosti živi se sa imperativom iz životinjskog carstva: uzmi danas, jer ko zna gde ćeš sutra biti!

Takvi ulazimo u, verovatno, najkompleksniji period naše novije istorije. Izbori pred nama – na svim nivoima – nisu referendum već borba za opstanak. Oni koji ne razumeju da je ovde vrhunska vrednost za kojom se traga društvena solidarnost, izgubiće se u „bespućima povijesne zbilje”. Broj gubitnika tranzicije se umnožava geometrijskom progresijom – jer ih napušta i poslednja nada. Broj prezrenih i poniženih posle 17. februara kreće se ka stanju društvene depresije. Mit o šargarepi kojom će se narod, kao biblijskom manom, zasladiti za deceniju i po pretvara se u viceve. Verovanje kako negde postoji neko ko nema druga posla nego da nama daje sve ni za šta, srećom, sve se izglednije pretvara u karikaturu. Opet počinjemo da shvatamo da su izreke iz bukvara, kojima učimo našu decu, istinite.

Ostaje nam da se oprostimo od olako obećanog konformizma. Samodisciplina, težak rad, žrtvovanje je ono s čime jedino možemo dalje. Ni Evropska unija ni Rusija nas ne mogu spasti tih napora i iskušenja. Mi malo radimo, a i to što zaradimo raspodeljuje se po pravilima društava koja nisu čula da je Hobs pre nekoliko vekova pronašao „društveni ugovor”. Još nismo sposobni da „društvenu muku” razdelimo po principima koji opterećuju svakog člana, ali svima daju šanse da opstaju.

Osam godina od „velikog zaokreta” moglo bi da bude dovoljno da se shvati kako je vreme da se spali i „druga vrsta iluzija”. Ostavljeni smo sami sebi. Vreme je, valjda, da se i postmiloševićevske utopije odlože u malu biblioteku u kredencu ispod onog finog veza „Kuvarice manje zbori...”, a pored „Godina raspleta”, zbirki eseja „Srbi, narod najstariji”, „Pravaca razvoja samoupravnog socijalizma”... Pri tom, valjalo bi da smo naučili da zdravo društvo ne sme samokritiku da zamenjuje samoprezirom. Vreme je da mali narod na rubu Evrope i pred kapijama Orijenta u opskurnoj stvarnosti, kojoj nažalost nema zamene, „našim prijateljima” koji znaju šta od nas hoće, javi koliko ono najviše može da da. To što bismo dali i više nego što moramo ne kvalifikuje nas među dobre i poželjne, nego – pre među nedostojne ozbiljnog društva. Spoljni svet je tako prozaičan.


 

 

 

 
 
Copyright by NSPM