Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Ratko Mitrović

SPIN LEKAR ili PROIZVODNJA BOLJE BUDUĆNOSTI

(povodom teksta „Proizvođači kolektivnog zaborava“, Politika 4.2.2008.)

Svojevremeno je znameniti Frensis Bekon, tvorac inače čuvene lozinke novovekovlja znanje je moć, zarad raščišćavanja puta ljudskom razumu i naučnom istraživanju, govorio o potrebi obračuna sa predrasudama. Bio je mišljenja da su ljudske predrasude kristalizovane kao idoli plemena, pećine, trga i pozorišta. Verovatno i danas ljudski rod, uprkos naučno-tehničkom napretku, nije uspeo da se oslobodi ili bar ublaži niti jedan od Bekonovih idola. Bez namere da potanko raspravljamo o domašaju Bekonovih pogleda, hteli bismo da ukažemo na jedan specifičan fenomen. Naime, blago sledeći bekonovsku terminologiju, čini se da srbijanska politička scena ima sopstvene idole medija ili možda preciznije, medije idola. Da izoštrimo: razmatrani problem nije skoro klasična (medijska) proizvodnja celebrities – (ljudske) robe za široku potrošnju, već delimično domaća pojava-palanačko shvatanje (javne) uloge spin doktora.

Politika od 4. 2. 2008. objavila je tekst nadaleko poznatog Nebojše Krstića, ovdašnjeg doktora spina i savetnika predsednika Srbije. U svom javljanju Krstić ukazuje na pojedine analitičare (doduše, i medije, ali se iz teksta ispostavlja da mediji nisu u fokusu njegovog “kritičkog” osvrta) kao odgovorne za “kolektivni zaborav” nacije u odnosu na “tragediju koja nam se dogodila pre samo nekoliko godina”. A njihova odgovornost se sastoji u tome što smatraju da je prethodna kampanja, sada već izabranog predsednika, bila “prljava”, te da time, po Krstiću, “ponavljaju pesmice radikala”. A mislilo se da je Nebojša zadužen za pesmice.

Ovde nam nije intencija da ulazimo raspravu sa ispravnošću pogleda kako analitičara tako i savetnika. Hoćemo da ukažemo na nešto drugo. Reč je o tome da jedan od nesumnjivih dobitnika tranzicije, dobri dečko new wave-a, ovoga puta izmetnut u srpsku verziju Alistera Kembela, presuđuje po pitanju mesta i uloge nekih analitičara srpske političke scene. Od pojedinih traži odgovore, i to kao vrhovna nadnaravna instanca: “Čekam da vidim šta kažu analitičari” – piše naš dr spin. Istovremeno mu drugi, verovatno podobniji, čiju reč i misao apriori intuitivno zahvata, ne smetaju. I to naravno, samo po sebi ništa nije sporno, jer svako ima pravo na sopstveno mišljenje (uostalom, završeni izbori nedvojbeno pokazuju da smo “svetli primer” uznapredovale demokratizacije). Bori se i borimo se za svačije pravo da drugačije misli, pa i sopstvenom glavom. Međutim, nije u tome stvar! Čini se da ipak nije nužno da spinovani doktor, kao “suvi profesionalac”, javno demonstrira vlastiti pro-Tadić i pro-DS stav. Naime, već po slučajnom sportsko/socijalno tranzicionom rasporedu, kao i na osnovu neophodnih kompetencija (studije medicine), štaviše, na bazi transparentnog tendera (odvijao se negde u romantičnom detinjstvu na brdovitom vračarskom basket igralištu - pa sad čik neko da posumnja da detinjstvo nije otac čoveka), dotični spin lekar je dopao mesta savetnika za medije starog/novog predsednika. Utoliko se unapred skoro svakom atomu biračkog tela čini jasnim - a do čije izborne pisaljke svaki pravoverni medijski nadrilekar drži – da pored formacijskog rasporeda dotičnog, profesionalizam ipak podrazumeva i stanoviti stepen privrženosti, da ne kažemo simpatije ili ne daj bože ljubavi. Prevedeno na jezik tranzicione Srbije – Krstić radi za Tadića i gle čuda, podržava istog iz uverenja. Naravno, ponavljamo, to je ustavom zagarantovano pravo svakog građanina i sledstveno tome osobito pravo građanina K. Ali gospodin Krstić nije pitan kao korpuskula izbornog tela, što je inače uobičajena praksa demokratskih sistema, već se oglašava kao savetujući organ. I nije mu prvi put, a verovatno ni poslednji. Lekciju iz Utiska nedelje još uvek nije savladao. I to se javlja, kao što smo već naveli, tako što deli političke smernice analitičarima, odnosno traži razjašnjenje njihovih stavova u pogledu “prljave kampanje” njegovog poslodavca. Uzgred budi rečeno, svaka kampanja kada se tiče demarkacije političkog prostora, odnosno ukazivanja na razlike spram drugog i shodno tome uočavanja slabosti drugog, nužno jeste “prljava”. I to ne po logici “prljavog” drugog, već po strukturnoj logici političkog spektakla.

E sad, daleko od toga da su naši analitičari svete krave kojima se nema šta zameriti, naprotiv! Tako, možda sledeći Habermasa (vidi: Strukturne promene građanske javnosti ), naš medijski šaman hoće da naslovom svoga oglašavanja ukaže na činjenicu da analitičari umesto u deskripciji i razjašnjenju političke zbilje, zapravo učestvuju u proizvodnji onoga što se (olako) naziva javno mnenje. Naravno, nije problem u produkciji mnenja kao takvoj, već u podobnima i nepodobnima za tu misiju. Čini se da u slučaju medijskog maga, uobražene nadležnosti, proizašle iz moći, ne iz znanja, prevazilaze njegove sposobnosti . Jer, možda se veliki vrač ljuti što se neko meša u njegov ekskluzivni zabran, ili je moguće, a što je bliže pameti, da on nije valjano obavio svoj posao, odnosno “edukovao” javno mnenje kako da misli i dela, pa se preko stranica Politike žali na nepoćudne! Ma kakvi politički analitičari bili, ma za koga direktno ili indirektno navijali, teorijski valjano ili polu-smisleno branili svoje opservacije i ma šta mi o njima privatno mislili, ipak je reč o ljudima od kakvog-takvog naučnog i akademskog autoriteta. Svejedno da li je u pitanju Bakić, Pavlović, Orlović, Vukadinović, Antonić ili već neko drugi, ipak je reč o ljudima koji su magistri, doktori nauka, odnosno docenti, vanredni i redovni profesori; uz to, ono što je za “društvo znanja” kome se demokratski klanjamo bitno, pomenuta gospoda su sociolozi, filozofi, politikolozi....sa nekakvim teorijskim i stručnim kapacitetom koji nije potekao po privatnoj liniji. Ili se to bar tako nama čini.

A koji je to socijalni spin potreban da od jednog verovatno priznatog medicinara postane spin lekar, ostaje velika tajna Vrač(ar)a. S obzirom da je kineska tradicionalna medicina dobila jednak status savremenoj, pretpostavljamo da je samo potrebno pritisnuti prave društvene akupunkturne tačke! Preostaje još da pozovemo onih nekoliko hiljada otpuštenih zdravstvenih radnika, kolateralnu štetu socijalne brige neoliberala, da se jave Krstiću, ne bi li ih ovaj spinovao u doktorski šamanizam i prekvalifikovao u proizvođače svetle budućnosti. Na oltaru borbe protiv nezaposlenosti, položićemo sve žrtve . E sada, kome posle svega nije najjasnije šta spin lekar, tj. medijski consigliere zapravo radi, ne možemo mnogo pomoći. Jer, mislili smo – doduše, elementarno demokratski neuki s obzirom da je proces demokratizacije u toku i da se još uvek čeka tutorska verifikacija o završetku radova, pa da se ponosito zakitimo titulom demokrata - da je to onaj što brine o boji kravate i govoru tela i odela predsednika. Međutim, prevarili smo se! Uloga spin lekara je da šamara levo i desno i glajhšaltuje (nije medijsko-medicinski termin) kako nepodobne novinare, analitičare i NVO aktiviste, tako i javno mnenje! Bar tako proizlazi iz smušenog teksta čuvenog Krleta.

Takođe, o tajnim znanjima spin gurua najbolje svedoči televizijski duel predsedničkih kandidata. Verovatno po savetima drugara sa basketa, ali u nemogućnosti da sa Nikolićem odigra sportašku give me five rock & roll partiju , odnosno “haj 'mo svi ruke uvis visoko” ili “‘ajmo ‘ajde svi u napad” , Boris Tadić u sučeljavanju sa protivkandidatom koji inače dolazi nespreman i aterira sa “ruskih” deset hiljada metara, izgleda kao đak-petak koji pola napamet a pola čitajući, naizust vreba izbornu peticu, i pritom se zaklinjući pred bogom i izbornim ljudima da “aposolutno nikada, nikada, nikada i (naravno) nikada... ” (nedostajala je jedino časna pionirska reč) neće priznati nezavisnost Kosova. Sva sreća te “mudri” Nikolić nije prihvatio, kako se izrazio “putujući cirkus” višestrukih duela, inače je onih mukom stečenih dva i po procenta evropske budućnosti lako moglo da se pretvori u “agoniju u kojoj će sve doći u pitanje”, kako reče Krstić u navedenom tekstu. Trebalo bi neko da zarad još svetlije budućnosti Predsedniku došapne da će u nekom sledećem duelu sigurno biti bolje, jer gore od onoga što smo imali prilike da vidimo, ne može!

Idoli, šamani najstariji!

Autor je diplomirani filozof.

Napomena: kraća verzija ovog teksta dostavljena je 8.2.2008. Politici na objavljivanje, a zašto se tekst do danas nije pojavio, ostaje na uredništvu rubrike Pogledi .

 

 
 
Copyright by NSPM