Branko Radun, Saša Gajić
Srbija u prvom krugu
Dostupni nezvanični
rezultati prvog kruga predsedničkih izbora u Srbiji održanih u
nedelju 20. januara 2008. godine predstavljaju iznenađenje u mnogo
čemu iako je sam redosled kandidata bio sasvim očekivan. Svakako je
najveće i najpozitivnije iznenađenje predstavljala visoka izlaznost
birača u ukupnom broju od gotovo 4,1 milion glasača ili oko 62%
ukupnog biračkog tela. Drugo iznenađenje predstavlja činjenica da su
dva prvoplasirana predsednička kandidata osvojili oko 3,1 miliona
glasova, to jest prvoplasirani Nikolić 1,635 miliona (ili 39,9%), a
drugoplasirani Tadić 1,449 miliona (35,4%) glasova. Svi ostali
kandidati zajedno su osvojili preostali milion glasova, sledećim
redosledom: Velimir Ilić 303 hiljade (7,41%), Milutin Mrkonjić 244
hiljade (5,97%), Čedomir Jovanović 219 hiljada (5,35%), Ištvan
Pastor 92 hiljade (2,27%), a Milanka Karić 40 hiljada (0,98%)
glasova.
Visoka izlaznost birača koja
je premašila sva očekivanja, očigledno je uzrokovana svešću o
značaju predsedničkih izbora i izuzetno delikatnoj spoljnoj i
unutrašnjoj političkoj situaciji u kojoj se nalazi Srbija povodom
kulminacije kosovske krize kao i aktivnog odnosa prema evropskim
integracijama i tranzicionoj realnosti. Visokoj izlaznosti su
doprineli i sve profesionalnije, te stoga i motivaciono
podsticajnije kampanje glavnih predsedničkih kandidata. Kratko
trajanje kampanje i nedostatak TV duela predsedničkih kandidata nisu
destimulisali birače da izađu na birališta. Čini se da su uticali i
neočekivano dobri vremenski uslovi na sam dan glasanja. Spekulisalo
se i o uticaju medijske manipulacije „Dinkićevim akcijama“ čije se
dobijanje „uslovljavalo“ izlaskom na izbore. No bilo kako bilo,
visoka izlaznost je iznenadila i političare i agencije za
istraživanje javnog mnjenja i analitičare.
Tročetvrtinsko okretanje
glasača prema dvojici kandidata nije bilo primarno uzrokovano
procenom glasača da ne rasipaju svoje glasove na slabije kandidate,
već pre svega zbog činjenice da su oba kandidata svoje velike
kampanje i multiplikovane poruke usmerili prema političkom centru i
onim stavovima oko kojih manje-više postoji konsenzus među najvećim
delom građana Srbije. Iako su ova dva kandidata predstavljala dve
najjače stranke i dve najprofilisanije političke opcije pa je bilo
realno da oni dobiju velik procenat glasova, ipak se mora reći da su
dobili više no što se smatralo mogućim, a verovatno više no što su i
sami očekivali. Dakle, najveći deo ove povećane izlaznosti su „pokupili“
Nikolić i Tadić.
Smanjeni resursi preostalih
glasača (i onih koji su glasali za «autsajdere» i one koji su ostali
neopredeljeni), Nikolićeva prednost od 4,5% glasova koja dovoljno
stimuliše njegove birače da istraju da u drugom krugu održe prednost,
ali koja istovremeno Tadićevim glasačima ostavlja realnu nadu da ga
mogu u drugom krugu prestići, čine drugi krug glasanja
najneizvesnijim u celokupnom izbornom životu Srbije. Kako će se
borba za sve preostale glasove voditi u već otpočetom drugom krugu
predizborne kampanje? Svoju pozornost ćemo usredsrediti na odnos
dosadašnjih kampanja i njihove učinke, ne bi li tako bili u stanju
da procenimo perspektive koje otvaraju kampanje dva kandidata koji
su ušli u drugi krug.
STRATEGIJA: BORISE - TOMO
Od samog starta kampanje
uočena je tendencija približavanja dva dominantna kandidata
političkom centru, sličnosti stavova (uprkos razlikama po pitanju
prioriteta) spram ključnih tema za koje je duboko zainteresovano
srpsko društva: borba za očuvanje Kosova u sastavu Srbije, bolji
život, odnos prema evrointegracijama i bolji odnosi sa Ruskom
Federacijom. Dok je Nikolić insistirao na promenama, doslednošću da
reči i obećanja potvrdi delima, ukazivanjem na potrebu borbe protiv
korupcije i kriminala, kao i zalaganjem za bolji život običnog
čoveka, sve u okviru očuvanja teritorijalne celovitosti koja se ne
sme narušiti zarad evropskih perspektiva koje smatra poželjnim, ali
ne i po tu cenu nužnim, dotle se Tadić trudio da izbalansira
patriotski i evropski imidž na putu za koji smatra da je neizbežan,
to jest da se evrointegracije ne smeju prenebregnuti i zapostaviti
ni zbog čega, pa ni zarad mogućeg negativnog ishoda kosovskog
problema. Obojica su pokušali da neutrališu svoje slabe tačke koje
im mogu oslabiti šansu da pridobiju biračko telo političkog centra
koje se u većoj meri poklapa sa „narodnjačkim glasovima“, Tadić sa
naglaskom na „patriotizmu“ i „Kosovu“ čega je čini se bilo više no
kod Nikolića koji je spustio loptu te iskazivao miroljubive i
umereno proevropske stavove.
No tu se i javila razlika
između njih dvojice. Dok je Tadić ponavljao stavove od pre četiri
godine koji se odnose na alternativu «integracija ili izolacija»,
gde on navodno predstavlja prvu, a njegov glavni protivkandidat
drugu opciju, Nikolić se trudio da anulira isključivost ovih
alternativa prikazujući ih preteranim, u isto vreme predstavljajući
sebe kao premošćavajuću, ujedinjujuću opciju. Uprkos delimičnom
uspehu obojice da spram ovih stavova privuku ne samo svoje čvrsto
glasačko jezgro već i najveći deo političkog centra, sami njihovi
rezultati, ali i rezultati drugih kandidata koji su se spram
pomenute alternative «integracija-izolacija» postavili po nekim
pitanjima još nepopustljivije, pokazuje da je Nikolić u tome za sada
imao više uspeha.
Tadićev politički marketing
se trudio da maksimalno kapitalizuje njegovu predsedničku funkciju,
i već u skladu sa predizbornim sloganom «Za jaku i stabilnu Srbiju»,
predstavi se kao nosilac stabilnosti i nastavka proklamovanog
političkog kursa čiji je on najvažniji reprezent. Epizode sa govorom
u UN i „Putinova rođendanska čestitka“ su primeri kako se
predsednička funkcija koristi u PR strategiji. Maksimalno korišćenje
predsedničke funkcije u razvijenijim demokratijama je ograničeno u
predizbornoj kampanji, no ovde kod nas je političko-medijski
establišment „progledao kroz prste“ svom miljeniku. Činilo se da je
predsednik Tadić ušao u kampanju kao favorit jer je sa jedne strane
medijski neuporedivo zastupljeniji pošto raspolaže ogromnim
informatičkim resursima, dok je sa druge strane njegov brižiljivo
negovan vizuelni imidž „amerikanomorfnog“ predsednika koji u
javnosti gotovo i da nema negativnih poena mogao do dođe do
izražaja. Ako sve ovo ne bi bilo dovoljno, predsednikov izborni štab
je preko bočnih kanala potencirao manihejski «ili-ili» pristup iako
je i sam Tadić neretko govorio o „putu i stranputici“. Verovali su
da nije potrebna, a možda ni moguća, ona polarizacija i
antiradikalska mobilizacija iz 2004. godine.
U marketinškom smislu, u
predsednikovoj kampanji vrhunski profesionalno su korišćena sva
propagandna sredstva i tehnike koje karakterišu postmodernu medijsku
promociju: posteri i bilbordi sa „stabilnom“ i „skockanom“ pozom
predsednika, spotovi u kojima režija potencira energičnost i
odlučnost, poklanjanje promotivnih materijala, nastupi na
televizijama kod izrazito naklonjenih novinara sa vrhunskom
uvežbanošću (neko bi primetio i glumom) kandidata, scenografski
dobro organizovani javni skupovi, promotivni razgovori sa različitim
„ciljnim grupama“ kasnije iskorišćeni za televizijske priloge.... U
marketinškom smislu Tadićeva kampanja je, s obzirom na obim i
učestalost, bila dominantnija u svakom segmentu od svih
protivkandidata, a imala je i spoljno-političku podršku koja je
stizala sa raznih strana, posredno i neposredno. U sadržinskom
smislu, njegova kampanja je kombinacija „fensi“ promocije sa
klasičnom «kampanjom suprotstavljanja», odnosno potenciranjem sebe
kao „urbanog“ i „modernog“ opozita prema onom drugom „ruralnom“ i
„retro“ kandidatu.
TOMA I „NEVERNE TOME“
U medijskom smislu
neuporedivo inferiorniji Nikolić je pokušao da optimalno iskoristi
mnogo manje finansijsko-medijske resurse kojim je raspolagao njegov
predizborni štab. Zato se usmerio pre svega na masovne javne skupove
i njihova televizijska emitovanja, a potom na predizborne plakate i
spotove. Na njima je potenciran Nikolić kao čovek blizak narodu,
koji ne prikriva svoje bore, iskustvo i „običnost“ sa kojom se lako
identifikuje najveći deo socijalno frustriranih građana Srbije.
Reputacija SRS-a i Nikolića
lično bila je opterećena mnoštvom negativnih poena i stereotipa u
javnosti, koje je ova kampanja pokušala anulirati. Stoga se kampanja
radikala takođe usmerila prema umerenom delu političkog centra, sa
pomiriteljskom i objediniteljskom ulogom kandidata koji se
predstavljao kao neko ko će «biti predsednik svima, i onima koji ga
vole i onima koji ne». Igrajući pre svega na emocionalni nivo
glasača, ali potom i na racionalnu argumentaciju spram opravdanog
socijalnog i nacionalnog nezadovoljstva, parola «Svim srcem» se
pokazala više nego adekvatna. Nasuprot pojedinim «iskakanjima»
kojima je popravljanje «negativnih poena iz prošlosti» bilo
ometano, Nikolić je uspeo da profiliše do sada najprofesionalniju i
najkorektniju radikalsku kampanju.
Ona, u smislu savremenog
političkog marketinga, spada u pretežno «konstruktivne», pozitivne
kampanje objedinjavanja najšireg biračkog tela sa sekundarnim,
segmentiranim momentima «suprotstavljanja» u kojima je lični,
liderski momenat stavljen daleko ispred ideološkog i stranačkog.
Nikolićevo prednost nakon prvog kruga izbora pokazuje da je on u
dobroj meri uspeo da uđe u biračko telo centra, poništi dobar deo
negativnih poena koji su u javnosti postojali, i ciljanim sredstvima
promocije nadoknadi medijsku inferiornost. U tome mu je pomoglo i
veliko političko medijsko iskustvo, koje je bilo naročito vidljivo u
onim televizijskim nastupima u kojima je, čak i kod nenaklonjenih
voditelja i provokativnih pitanja, uspeo ne samo da očuva smirenost
već i da prikaže po koji, njemu toliko nesvojstven, osmeh.
No ono što je bitnije od
Borisovog „predsedničkog stajlinga“ i Tominog „osmeha“ je kako su
ovi kandidati komunicirali svojim porukama sa građanima Srbije i u
kojoj su meri uspeli da pridobiju nove glasače. Predsednikova
kampanja je bila izuzetno „svetska, a srpska“, pa je uspela da
pridobije mekše, urbane - neopredeljene i narodnjački orijentisane
glasače, dok je Nikolić uspeo sa mnogo manje medijskog prostora da
ostvari mnogo više jer je njegova strategija bolje postavljena. On
je nasuprot demokrata vodio umerenu i pozitivnu kampanju, što su
glasači prepoznali i nagradili. Osim toga Tadićeva kampanja osim
pokušaja da se održi teško održiv balans „i Evropa i Kosovo“ nije
imala neki značajan sadržaj. Nepostojanje realnih rezultata
„reformskog“ establišmenta je oslabilo i autoritet predsednika.
Praznjikavo pozivanje na „evropsku budućnost“ i pokušaj nametanja
dihtomije u odnosu prema „neevropskim“ radikalima nije mogla
ostvariti željeni efekat, jer to jednostavno nije tema izbora.
Ulazak u EU, naime, nije stvar neposredne budućnosti, pa tako ne
može, ma koliko se trudili, da bude glavna tema na izborima. Sa
druge strane je Nikolićeva socijalna agenda delovala, ako ne realno
ostvariva, a ono sigurno bliža prosečom glasaču, a naročito
„tranzicionim gubitnicima“. Tako je Toma pokazao „nevernim Tomama“
da je iako u startu izgledao kao gubitnik, i pored „svih
predsednikovih kandidata“ (osim Čede) koji su mu odvlačili glasove,
ubedljivo pobedio u prvom krugu, tako da u drugi ulazi kao blagi
favorit.
KAMPANJE „AUTSAJDERA“ – OD
ALTER-ČEDE DO RETRO-MRKONJIĆA
Kao najinteresantniju
izdvajamo predsedničku kampanju Čede Jovanovića koja je svojom
prisutnošću u medijima i tehničkim kvalitetom stajala rame uz rame
sa dvojicom prvoplasiranih kandidata, u mnogim segmentima (spotovi,
blagonaklonost nekih televizija (B92, Avale i Fox-a)) premašujući
čak medijski kampanju prvoplasiranog Nikolića. Uprkos ambicioznim
ciljevima (10%) i količini uloženih sredstava i broja profesionalaca
koji su na njoj radili, u odnosu na postignute rezultate učinci ove
kampanje mogu se smatrati gotovo debaklom. Namera Jovanovićeve
kampanje bila je da se na eksluzivan način predstavi glasačima,
učvrsti i proširi svoje jezgro potencirajući da je on jedina prava
političko-ideološka alternativa spram svih drugih kandidata,
izoštravajući opozit «ja protiv svih». Može se oceniti da je
Jovanović tako samo učvrstio svoje jezgro i zadržao dosadašnje
pristalice, ali da ih nije proširio, već da je ostao na, spram
raspoloživog medijskog prostora, na slabom petom mestu, iza
marketinški neuporedivo slabijih kandidata Ilića i Mrkonjića.
Jovanovićeva kampanja je
namerno bila strateški agresivno „antiprotivna“, a stilski izrazito
alternativna čak na momente i „okultna“ (spotovi u tami ili
kontrastnim bojama, sa parolaškim dvoglasima koji hipnotično
potcrtavaju podele «mi – oni»), raskošna na skupovima koje su
neretko obilovali pretpolitičkim žargonom i iracionalnošću koji pre
svega ide na negativne kvalifikacije svih oponenata, igra na strasti
nezadovoljstva, nestrpljenja i buđenje energije
individualizma-kao-egozima („život je zakon“, „ja hoću ... ja neću“,
kako su govorili Jovanović i učesnici u njegovim spotovima). Pokušaj
da se predstavi kao ultraavangarda i mobilizator koji nudi brza,
mada nejasna, pa i nepoznata rešenja, samo je ograničio i getoizovao
njegovo polje delovanja, te preti da od LDP stvori jednu bizarnu
političku sektu. Naime, ni na jednom njihovom nastupu se nije moglo
razumeti kakvo to „brzo rešenje“ oni nude, to jest na koji bi način
Čeda i LDP rešili neke goruće socijalne probleme, već su se čule
samo fraze agilnog i „mladog predsedničkog kandidata“ koji obećava
brzinu, modernizaciju, sreću i svetlu budućnost. Takva kombinacija
jeftine patetike i ideološke ostrašćenosti se ovde ne pamti od
vremena JUL-a i „romatičnih“ pisanija u Dugi njihove predsednice.
Ovakva radikalno „uska“
kampanja je imala smisla samo ako joj je bio cilj da učvrsti svojih
„pet posto“, što naravno predsednička kampanja ne bi trebalo.
Jovanović na ovaj način jeste učvrstio svoje „tvrde birače“, jeste
postigao da se učvrsti duh „reformskog“ ekskluzivizma i ideološkog
samozadovoljstva, ali je oslabljen dodir sa ostatkom društva, ali i
sa tranzicionom realnošću. Na taj način se na srpskoj političkoj
sceni ponovo stvara jedan politički stil ideološkog nihilizma koji
zna samo da napada, kritikuje, negira pa i satanizuje političke
protivnike. Jovanovićeva „negatorska“ kampanja, kojoj argumenti i
nisu previše potrebni, samo je umnožila negativne poene u javnosti,
kojih ovaj političar ionako ima previše. Tako je jedna skupa i
maksimalno profesionalno odrađena kampanja zapravo ponajviše uspela
da bude „primećena“, da mnoge iritira, ali ne i da ih pridobije.
Birači su se opredelili za druge umerenije i racionalnije, i što ne
reći, „patriotskije“ političke opcije. Zato je Čedina preterano
agresivna, napadno antagonistička, stripovski simplifikatorska i na
momente politički iracionalna kampanja imala za svoj krajnji domet
pridobijanje nešto više od 5% glasača. Ovaj primer pokazuje stvarno
ograničenje političkog marketinga i PR strategija u slučajevima kada
skupo pakovanje nema sadržaj koji je prihvatljiv iole značajnijem
delu populacije.
VELJINA OPUŠTENO-ŽESTOKA
KAMPANJA I KAMPANJA „NAŠEG DRUGA“
Nasuprot Jovanovićeve
„ultra“ marketinške kampanje stoji primer predizborne promocije
Velje Ilića. Njegova kampanja je bila znatno skromnija, medijski
drugorazredna u smislu zastupljenosti, mada, kako je kampanja
odmicala, sve profesionalnija i ozbiljnija. Ilićevo kasno
otpočinjanje kampanje i njen smušeni, čak nekoordinisani početak,
tokom zadnje dve nedelje dobio je marketinški preokret koji je čini
se uspeo da delom oslabi negativne strane njegovog imidža koje
postoje u javnom mnjenju i potencira upravo ono što je bilo
prihvatljivo delu njegove glasačke baze. Marketinški potezi su prvo,
medijskim aikidom «okrenuli» (umesto «Život je zakon» - «Srbija je
zakon») slogane Ilića prema glasačima izrazito negativno
opredeljenim spram Jovanovića, sve prezentujući Ilića kao njegov „narodski“
antipod, izgrađujući njegove nastupe u medijima koji su sa
odmicanjem kampanje bili sve artikulisaniji, uravnotežujući,
postupno popravljajući nastupe ovog „narodnog tribuna“. Osim toga,
pokazalo se da je znao da vešto upotrebi svoju političku poziciju da
pridobije saveznike i njihovu podršku, kao i da koliko-toliko «kapitalizuje»
rezultate svog ministarskog minulog rada u krajevima koji su od toga
imali egzaktnu korist ili joj se barem nadaju.
Ilićeva kampanja je bila
izrazito lična-liderska, sa minimumom ideološko-programskih poruka.
U smislu strategije bila je to «kampanja suprostavljanja» kako
Jovanovićevoj kampanji, tako i stavovima jednog od favorita,
predsednika Borisa Tadića. Treće mesto u predsedničkoj trci ne bi
trebalo da predstavlja iznenađenje imajući u vidu političku poziciju
Ilića i «Nove Srbije» u vladajućoj koaliciji, ali s obzirom na
izrazito negativni tretman u medijima (negde čak i drastičniji nego
prema radikalskom kandidatu) i stavove koje prema Ilićevoj ličnosti
ima veliki deo urbane populacije, njegova kampanja je, zapravo,
pomak u odnosu na ranija Ilićeva izdanja, ali i istovremeno
svedočanstvo o njegovim ograničenim dometima u predsedničkim trkama.
No ono što je mnogo važnije
od „glancanja“ Veljinog imidža je politička pozadina njegove
hoću-neću kandidature. Ono što je mnogima upalo u oči, ali još nije
razjašnjeno, je žestok start sa antitadićevskih pozicija („Tadić je
đavo“), da bi se, tokom i posle kampanje, činilo kao da Ilić ne
želi toliko sebe da ojača koliko da oslabi „kandidate B92“. Šta se
zapravo desilo pa da član vladajuće koalicije tako žestoko napada
aktuelnog predsednika, mnogo žešće nego radikali, nije do sada
jasno. Činilo se da su u Veljinim očima demokrate predvođene Tadićem
problematične po svakom, a naročito po nacionalnom pitanju. Da sve
ovo nije samo prolazni predizborni hir svedoči i nastup Velje Ilića
na kraju prvog izbornog kruga kada je „prorekao“ pobedu Nikolića, a
demokrate optužio za prljavu kampanju. Zato bi se ovaj nastup mogao
protumačiti kao neformalna podrška Tomi Nikoliću, koji ionako
očekuje da većina Veljinih birača u drugom krugu daju njemu
podršku.
Mrkonjićeva pak kampanja je
bila usmerena na to da se glasačko telo socijalista stabilizuje
iznad cenzusa, pri tome računajući na sentimente onog dela
populacije vezanog za lik Slobodana Miloševića i podsećanje na
Mrkonjićevu ulogu u izgradnji zemlje porušene vazdušnim udarima
1999. godine. Ova drugorazredna kampanja, čiji su spotovi, plakati i
skupovi bili sasvim prosečni, pogodnim izborom ličnosti i slogana
koji se sa time podudarao, uspela je u svom osnovnom naumu čiji su
dometi, doduše, bili vrlo skromni. Kampanja «našeg druga» Mrkonjića
je bila još „opušenija“ od Veljine, na momente je delovala
simpatično, ali ne i previše ozbiljno. Čak je i ona, takva kakva je
bila, ispala bolje strateški pozicionirana od Čedine kampanje, pa
se zato pokazala i znatno efikasnijom.
PERSPEKTIVE U DRUGOJ RUNDI
Krajnja neizvesnost trke
između dvojice preostalih kandidata po svemu sudeći će mobilisati
njihove dosadašnje glasače, ali i veći deo onih koji su u prvom
krugu svoje glasove dali drugim kandidatima. Očekivano zaoštravanje
kampanja i njihov tok, s obzirom na mali obim, a veliku razuđenost,
razlikovanje preostalih glasača i nedovoljno jasne pozicije
dosadašnjih apstinenata - strategije kampanja stavlja pred velike
muke i iskušenja.
Tadićeva pozicija je
neuporedivo teža i kompleksnija od Nikolićeve. Da bi sustigao i
prestigao protivkandidata i dobio drugi krug izbora, Tadić mora da
pridobije glasače sa dva kraja političkog spektra, što ga dovodi u
kontradiktornu poziciju gde insistiranje koje privlači jedne može da
odbije druge. Ako se okrene više Jovanovićevim i manjinskim
glasačima, odbija narodnjačke glasače Velje Ilića za koje se
osnovano pretpostavlja da će rešiti izbore, pošto će velika većina
socijalističkih glasača, bez obzira na stav njihovog rukovodstva
(biće najverovatnije uzdržani), svoj glas u drugom krugu pokloniti
Nikoliću. Ako se okrene glasačima narodnjačkog centra i pridobije
blagu Koštuničinu podršku (što pre vuče jedan deo glasova u pravac
apstinencije nego u okretanje ka Tadiću), odbija «čvrsto jezgro»
Jovanovićevih pristalica, čak netrpeljivijih spram Koštunice nego
prema Nikoliću. Ako pak, pokuša da izbalansiranom pričom privuče
još 5-6% apsitnenata, nije jasno kakvom kampanjom to može da učini?
Promenom u pravcu ujedinjujuće, izbalansirane, ili nastavkom
«kampanje suprotstavljanja» gde se privlačenjem jedne grupe druga
odbija i gura na suprotnu stranu?
Tadićev problem je strateške
prirode, jer je strategija njegove «kampanje suprotstavljanja
radikalima kao opciji izolacije» u srži nekonzistenta sa stavovima
koje se trudio da uverljivo reprezentuje kao najprihvatljivije
najširem političkom centru. Taj problem se tek sada uočava u svetlu
spoznaje da ovo, ipak, nije 2004. godina i da su se sve okolnosti,
unutrašnje i spoljašnje, ali i sami radikali kao oponenti, promenili
i dugačije postavili spram realne situacije. Čak i uz pomoć
značajnih spoljnih podrški, pridobijanja manjina i Jovanovića, pa i
samo nominalne podrške Koštunice – čak i tada Tadićev napor da
preokrene rezultate vodi krajnje neizvesnom uspehu.
I pored svega toga, verujemo
da će se kao „najlakše“ rešenje Tadiću i njegovom okruženju (koje je
očigledno pod pritiskom zbog mogućeg poraza) nametnuti negativna i
polarizujuća kampanja. Tadićevi marketinški eskperti veruju da,
pošto ne mogu kroz „pozitivnu“ kampanju da dobiju izbore, treba još
jednom da pokušaju da ocrne radikale i da javnosti nametnu
„evropski“ ili „antievropski“ izbor. Kao ljudi koji ne vole da gube
ništa, a naročito ne vlast koju su «uzeli» prošlog leta, oni će
biti skloni da situaciju zaoštre i da na političkoj polarizaciji još
jednom pokušaju da pobede „na mišiće“. Takvom polarizacijom, koja ne
miriši na dobro, Tadićev izborni štab veruje da će pridobiti gotovo
sve Čedine glasove, ali da će izvršiti uspešan pritisak i na „mekše“
biračko telo DSS-a.
Nikolić, čini se, ima daleko
lakši posao, i to ne zato što ima prednost od 4,5% glasova, već zato
što mu je strateška pozicija lakša. Što Tadićeva kampanja bude
agresivnije pokušavala da izvrši mobilizaciju glasača po osnovu
polarizacije, a on joj bude parirao eskiviranjem i umerenim imidžom
koji anulira polarizaciju, to će strateška prednost Nikolića biti
jednostavnije zadržana. Iako medijski inferioran, Nikoliću je
dovoljno da samo nastavi postojeću «pozitivnu» kampanju prikazujući
sebe kao prihvatljivu, objedinjujuću i tolerantnu alternativu koja
donosi promene svima onima koji su nezadovoljni stanjem u društvu,
da ne napravi sebi «sveže» negativne poene, i silom efekta
«drobljenja glasova» na drugoj strani usled njihovih protivrečnosti,
a slivanjem socijalističkih i nekih narodnjačkih glasova u svoju
korist, naći će se na pragu pobede.
I pored svega, uticaj
kampanja, njihovih strategija i različitih taktičkih pristupa, mada
veoma bitan, ne mora da bude i odlučujući. Njihovo rasplamsavanje
između dva kruga glasanja će svakako održati visoki nivo izlaznosti
i izvršiti delimičnu preraspodelu preostalih glasova između dva
protivkandidata, u srazmeri koju ipak niko ne može tačno da
predvidi. Iako se čini da je jasno kako će glasovi Čedini i
Pastorovi otići Tadiću, a Mrkonjićevi Nikoliću, ostaje enigma
glasača Velje Ilića. Eventualna blaga i nevoljna Koštuničina podrška
bi tu nešto mogla da promeni, ali ne previše jer je „mekše“ i
„urbano“ krilo DSS-a već u prvom krugu glasalo za Tadića ili nije
glasalo uopšte. Stoga nam se čini da je netačno spekulisanje nekih
analitičara koji nas ubeđuju kako će većina Ilićevih glasača u
drugom krugu preći Tadiću. Čak i da nije bilo oštrih antitadićevskih
istupa Velje na početku i na kraju kampanje, verujemo da će veći deo
tih birača ipak glasati za Nikolića. Na taj način Nikolić ulazi u
trku kao blagi favorit i da je drugi krug sada, on bi imao više
šanse na pobedu od Tadića. No, ako se uzme u obzir moguća podrška
Koštunice, pa dogovor sa Rusima oko NIS-a i sa EU oko SSP-a, onda
Tadić ima prostor da stigne i prestigne prednost koju je u prvom
krugu ostvario njegov politički protivnik. Zato je jedino izvesno da
je ishod drugog kruga predsedničkih izbora zaista neizvestan. I što
je najgore, neizvesnost oko pobednika izbora se može produžiti i
posle trećeg februara ako „margina pobede“ bude suviše mala i
problematična.
|
|