Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Branko Radun, Saša Gajić

Srbija u prvom krugu

Dostupni nezvanični rezultati prvog kruga predsedničkih izbora u Srbiji održanih u nedelju 20. januara 2008. godine predstavljaju iznenađenje u mnogo čemu iako je sam redosled kandidata bio sasvim očekivan. Svakako je najveće i najpozitivnije iznenađenje predstavljala visoka izlaznost birača u ukupnom broju od gotovo 4,1 milion glasača ili oko 62% ukupnog biračkog tela. Drugo iznenađenje predstavlja činjenica da su dva prvoplasirana predsednička kandidata osvojili oko 3,1 miliona glasova, to jest prvoplasirani Nikolić 1,635 miliona (ili 39,9%), a drugoplasirani Tadić 1,449 miliona (35,4%) glasova. Svi ostali kandidati zajedno su osvojili preostali milion glasova, sledećim redosledom: Velimir Ilić 303 hiljade (7,41%), Milutin Mrkonjić 244 hiljade (5,97%), Čedomir Jovanović 219 hiljada (5,35%), Ištvan Pastor 92 hiljade (2,27%), a Milanka Karić 40 hiljada (0,98%) glasova.  

Visoka izlaznost birača koja je premašila sva očekivanja, očigledno je uzrokovana svešću o značaju predsedničkih izbora i izuzetno delikatnoj spoljnoj i unutrašnjoj političkoj situaciji u kojoj se nalazi Srbija povodom kulminacije kosovske krize kao i aktivnog odnosa prema evropskim integracijama i tranzicionoj realnosti. Visokoj izlaznosti su doprineli i sve profesionalnije, te stoga i motivaciono podsticajnije kampanje glavnih predsedničkih kandidata. Kratko trajanje kampanje i nedostatak TV duela predsedničkih kandidata nisu destimulisali birače da izađu na birališta. Čini se da su uticali i neočekivano dobri vremenski uslovi na sam dan glasanja. Spekulisalo se i o uticaju medijske manipulacije „Dinkićevim akcijama“ čije se dobijanje „uslovljavalo“ izlaskom na izbore. No bilo kako bilo, visoka izlaznost je iznenadila i političare i agencije za istraživanje javnog mnjenja i analitičare. 

Tročetvrtinsko okretanje glasača prema dvojici kandidata nije bilo primarno uzrokovano procenom glasača da ne rasipaju svoje glasove na slabije kandidate, već pre svega zbog činjenice da su oba kandidata svoje velike kampanje i multiplikovane poruke usmerili prema političkom centru i onim stavovima oko kojih manje-više postoji konsenzus među najvećim delom građana Srbije. Iako su ova dva kandidata predstavljala dve najjače stranke i dve najprofilisanije političke opcije pa je bilo realno da oni dobiju velik procenat glasova, ipak se mora reći da su dobili više no što se smatralo mogućim, a verovatno više no što su i sami očekivali. Dakle, najveći deo ove povećane izlaznosti su „pokupili“ Nikolić i Tadić.   

Smanjeni resursi preostalih glasača (i onih koji su glasali za «autsajdere» i one koji su ostali neopredeljeni), Nikolićeva prednost od 4,5% glasova koja dovoljno stimuliše njegove birače da istraju da u drugom krugu održe prednost, ali koja istovremeno Tadićevim glasačima ostavlja realnu nadu da ga mogu u drugom krugu prestići, čine drugi krug glasanja najneizvesnijim u celokupnom izbornom životu Srbije. Kako će se borba za sve preostale glasove voditi u već otpočetom drugom krugu predizborne kampanje? Svoju pozornost ćemo usredsrediti na odnos dosadašnjih kampanja i njihove učinke, ne bi li tako bili u stanju da procenimo perspektive koje otvaraju kampanje dva kandidata koji su ušli u drugi krug.

STRATEGIJA: BORISE - TOMO

Od samog starta kampanje uočena je tendencija približavanja dva dominantna kandidata političkom centru, sličnosti stavova (uprkos razlikama po pitanju prioriteta) spram ključnih tema za koje je duboko zainteresovano srpsko društva: borba za očuvanje Kosova u sastavu Srbije, bolji život, odnos prema evrointegracijama i bolji odnosi sa Ruskom Federacijom. Dok je Nikolić insistirao na promenama, doslednošću da reči i obećanja potvrdi delima, ukazivanjem na potrebu borbe protiv korupcije i kriminala, kao i zalaganjem za bolji život običnog čoveka, sve u okviru očuvanja teritorijalne celovitosti koja se ne sme narušiti zarad evropskih perspektiva koje smatra poželjnim, ali ne i po tu cenu nužnim, dotle se Tadić trudio da izbalansira patriotski i evropski imidž na putu za koji smatra da je neizbežan, to jest da se evrointegracije ne smeju prenebregnuti i zapostaviti ni zbog čega, pa ni zarad mogućeg negativnog ishoda kosovskog problema. Obojica su pokušali da neutrališu svoje slabe tačke koje im mogu oslabiti šansu da pridobiju biračko telo političkog centra koje se u većoj meri poklapa sa „narodnjačkim glasovima“, Tadić sa naglaskom na „patriotizmu“ i „Kosovu“ čega je čini se bilo više no kod Nikolića koji je spustio loptu te iskazivao miroljubive i umereno proevropske stavove.  

No tu se i javila razlika između njih dvojice. Dok je Tadić ponavljao stavove od pre četiri godine koji se odnose na alternativu «integracija ili izolacija», gde on navodno predstavlja prvu, a njegov glavni protivkandidat drugu opciju, Nikolić se trudio da anulira isključivost ovih alternativa prikazujući ih preteranim, u isto vreme predstavljajući sebe kao premošćavajuću, ujedinjujuću opciju. Uprkos delimičnom uspehu obojice da spram ovih stavova privuku ne samo svoje čvrsto glasačko jezgro već i najveći deo političkog centra, sami njihovi rezultati, ali i rezultati drugih kandidata koji su se spram pomenute alternative «integracija-izolacija» postavili po nekim pitanjima još nepopustljivije, pokazuje da je Nikolić u tome za sada imao više uspeha. 

Tadićev politički marketing se trudio da maksimalno kapitalizuje njegovu predsedničku funkciju, i već u skladu sa predizbornim sloganom «Za jaku i stabilnu Srbiju», predstavi se kao nosilac stabilnosti i nastavka proklamovanog političkog kursa čiji je on najvažniji reprezent. Epizode sa govorom u UN i „Putinova rođendanska čestitka“ su primeri kako se predsednička funkcija koristi u PR strategiji. Maksimalno korišćenje predsedničke funkcije u razvijenijim demokratijama je ograničeno u predizbornoj kampanji, no ovde kod nas je političko-medijski establišment „progledao kroz prste“ svom miljeniku. Činilo se da je predsednik Tadić ušao u kampanju kao favorit jer je sa jedne strane medijski neuporedivo zastupljeniji pošto raspolaže ogromnim informatičkim resursima, dok je sa druge strane njegov brižiljivo negovan vizuelni imidž „amerikanomorfnog“ predsednika koji u javnosti gotovo i da nema negativnih poena mogao do dođe do izražaja. Ako sve ovo ne bi bilo dovoljno, predsednikov izborni štab je preko bočnih kanala potencirao manihejski «ili-ili» pristup iako je i sam Tadić neretko govorio o „putu i stranputici“. Verovali su da nije potrebna, a možda ni moguća, ona polarizacija i antiradikalska mobilizacija iz 2004. godine. 

U marketinškom smislu, u predsednikovoj kampanji vrhunski profesionalno su korišćena sva propagandna sredstva i tehnike koje karakterišu postmodernu medijsku promociju: posteri i bilbordi sa „stabilnom“ i „skockanom“ pozom predsednika, spotovi u kojima režija potencira energičnost i odlučnost, poklanjanje promotivnih materijala, nastupi na televizijama kod izrazito naklonjenih novinara sa vrhunskom uvežbanošću (neko bi primetio i glumom) kandidata, scenografski dobro organizovani javni skupovi, promotivni razgovori sa različitim „ciljnim grupama“ kasnije iskorišćeni za televizijske priloge.... U marketinškom smislu Tadićeva kampanja je, s obzirom na obim i učestalost, bila dominantnija u svakom segmentu od svih protivkandidata, a imala je i spoljno-političku podršku koja je stizala sa raznih strana, posredno i neposredno. U sadržinskom smislu, njegova kampanja je kombinacija „fensi“ promocije sa klasičnom «kampanjom suprotstavljanja», odnosno potenciranjem sebe kao „urbanog“ i „modernog“ opozita prema onom drugom „ruralnom“ i „retro“ kandidatu.  

TOMA I „NEVERNE TOME“ 

U medijskom smislu neuporedivo inferiorniji Nikolić je pokušao da optimalno iskoristi mnogo manje finansijsko-medijske resurse kojim je raspolagao njegov predizborni štab. Zato se usmerio pre svega na masovne javne skupove i njihova televizijska emitovanja, a potom na predizborne plakate i spotove. Na njima je potenciran Nikolić kao čovek blizak narodu, koji ne prikriva svoje bore, iskustvo i „običnost“ sa kojom se lako identifikuje najveći deo socijalno frustriranih građana Srbije. 

Reputacija SRS-a i Nikolića lično bila je opterećena mnoštvom negativnih poena i stereotipa u javnosti, koje je ova kampanja pokušala anulirati. Stoga se kampanja radikala takođe usmerila prema umerenom delu političkog centra, sa pomiriteljskom i objediniteljskom ulogom kandidata koji se predstavljao kao neko ko će «biti predsednik svima, i onima koji ga vole i onima koji ne». Igrajući pre svega na emocionalni nivo glasača, ali potom i na racionalnu argumentaciju spram opravdanog socijalnog i nacionalnog nezadovoljstva, parola «Svim srcem» se pokazala više nego adekvatna. Nasuprot pojedinim «iskakanjima»  kojima je  popravljanje «negativnih poena iz prošlosti» bilo ometano, Nikolić je uspeo da profiliše do sada  najprofesionalniju i najkorektniju radikalsku kampanju.  

Ona, u smislu savremenog političkog marketinga, spada u pretežno «konstruktivne», pozitivne kampanje objedinjavanja najšireg biračkog tela sa sekundarnim, segmentiranim momentima «suprotstavljanja» u kojima je lični, liderski momenat stavljen daleko ispred ideološkog i stranačkog. Nikolićevo prednost nakon prvog kruga izbora pokazuje da je on u dobroj meri uspeo da uđe u biračko telo centra, poništi dobar deo negativnih poena koji su u javnosti postojali, i ciljanim sredstvima promocije nadoknadi medijsku inferiornost. U tome mu je pomoglo i veliko političko medijsko iskustvo, koje je bilo naročito vidljivo u onim televizijskim nastupima u kojima je, čak i kod nenaklonjenih voditelja i provokativnih pitanja, uspeo ne samo da očuva smirenost već i da prikaže po koji, njemu toliko nesvojstven, osmeh.  

No ono što je bitnije od Borisovog „predsedničkog stajlinga“ i Tominog „osmeha“ je kako su ovi kandidati komunicirali svojim porukama sa građanima Srbije i u kojoj su meri uspeli da pridobiju nove glasače. Predsednikova kampanja je bila izuzetno „svetska, a srpska“, pa je uspela da pridobije mekše, urbane - neopredeljene i narodnjački orijentisane glasače, dok je Nikolić uspeo sa mnogo manje medijskog prostora da ostvari mnogo više jer je njegova strategija bolje postavljena. On je nasuprot demokrata vodio umerenu i pozitivnu kampanju, što su glasači prepoznali i nagradili. Osim toga Tadićeva kampanja osim pokušaja da se održi teško održiv balans „i Evropa i Kosovo“ nije imala neki značajan sadržaj. Nepostojanje realnih rezultata „reformskog“ establišmenta je oslabilo i autoritet predsednika. Praznjikavo pozivanje na „evropsku budućnost“ i pokušaj nametanja dihtomije u odnosu prema „neevropskim“ radikalima nije mogla ostvariti željeni efekat, jer to jednostavno nije tema izbora. Ulazak u EU, naime, nije stvar neposredne budućnosti, pa tako ne može, ma koliko se trudili, da bude glavna tema na izborima. Sa druge strane je Nikolićeva socijalna agenda delovala, ako ne realno ostvariva, a ono sigurno bliža prosečom glasaču, a naročito „tranzicionim gubitnicima“. Tako je Toma pokazao „nevernim Tomama“ da je iako u startu izgledao kao gubitnik, i pored „svih predsednikovih kandidata“ (osim Čede) koji su mu odvlačili glasove, ubedljivo pobedio u prvom krugu, tako da u drugi ulazi kao blagi favorit.  

KAMPANJE „AUTSAJDERA“ – OD ALTER-ČEDE DO RETRO-MRKONJIĆA 

Kao najinteresantniju izdvajamo predsedničku kampanju Čede Jovanovića koja je svojom prisutnošću u medijima i tehničkim kvalitetom stajala rame uz rame sa dvojicom prvoplasiranih kandidata, u mnogim segmentima (spotovi, blagonaklonost nekih televizija (B92, Avale i Fox-a)) premašujući čak medijski kampanju prvoplasiranog Nikolića. Uprkos ambicioznim ciljevima (10%) i količini uloženih sredstava i broja profesionalaca koji su na njoj radili, u odnosu na postignute rezultate učinci ove kampanje mogu se smatrati gotovo debaklom. Namera Jovanovićeve kampanje bila je da se na eksluzivan način predstavi glasačima, učvrsti i proširi svoje jezgro potencirajući da je on jedina prava političko-ideološka alternativa spram svih drugih kandidata, izoštravajući opozit «ja protiv svih». Može se oceniti da je Jovanović tako samo učvrstio svoje jezgro i zadržao dosadašnje pristalice, ali da ih nije proširio, već da je ostao na, spram raspoloživog medijskog prostora, na slabom petom mestu, iza marketinški neuporedivo slabijih kandidata Ilića i Mrkonjića.  

Jovanovićeva kampanja je namerno bila strateški agresivno „antiprotivna“, a stilski izrazito alternativna čak na momente i „okultna“ (spotovi u tami ili kontrastnim bojama, sa parolaškim dvoglasima koji hipnotično potcrtavaju podele «mi – oni»), raskošna na skupovima koje su neretko obilovali pretpolitičkim žargonom i iracionalnošću koji pre svega ide na negativne kvalifikacije svih oponenata, igra na strasti nezadovoljstva, nestrpljenja i  buđenje energije individualizma-kao-egozima („život je zakon“, „ja hoću ... ja neću“, kako su govorili Jovanović i učesnici u njegovim spotovima). Pokušaj da se predstavi kao ultraavangarda i mobilizator koji nudi brza, mada nejasna, pa i nepoznata rešenja, samo je ograničio i getoizovao njegovo polje delovanja, te preti da od LDP stvori jednu bizarnu političku sektu. Naime, ni na jednom njihovom nastupu se nije moglo razumeti kakvo to „brzo rešenje“ oni nude, to jest na koji bi način Čeda i LDP rešili neke goruće socijalne probleme, već su se čule samo fraze agilnog i „mladog predsedničkog kandidata“ koji obećava brzinu, modernizaciju, sreću i svetlu budućnost. Takva kombinacija jeftine patetike i ideološke ostrašćenosti se ovde ne pamti od vremena JUL-a i „romatičnih“ pisanija u Dugi njihove predsednice.     

Ovakva radikalno „uska“ kampanja je imala smisla samo ako joj je bio cilj da učvrsti svojih „pet posto“, što naravno predsednička kampanja ne bi trebalo. Jovanović na ovaj način jeste učvrstio svoje „tvrde birače“, jeste postigao da se učvrsti duh „reformskog“ ekskluzivizma i ideološkog samozadovoljstva, ali je oslabljen dodir sa ostatkom društva, ali i sa tranzicionom realnošću. Na taj način se na srpskoj političkoj sceni ponovo stvara jedan politički stil ideološkog nihilizma koji zna samo da napada, kritikuje, negira pa i satanizuje političke protivnike. Jovanovićeva „negatorska“ kampanja, kojoj argumenti i nisu previše potrebni,  samo je umnožila negativne poene u javnosti, kojih ovaj političar ionako ima previše. Tako je jedna skupa i maksimalno profesionalno odrađena kampanja zapravo ponajviše uspela da bude „primećena“,  da mnoge iritira, ali ne i da ih pridobije. Birači su se opredelili za druge umerenije i racionalnije, i što ne reći, „patriotskije“ političke opcije. Zato je Čedina preterano agresivna, napadno antagonistička, stripovski simplifikatorska i na momente politički iracionalna kampanja imala za svoj krajnji domet pridobijanje nešto više od 5% glasača. Ovaj primer  pokazuje stvarno ograničenje političkog marketinga i PR strategija u slučajevima kada skupo pakovanje nema sadržaj koji je prihvatljiv iole značajnijem delu populacije.  

VELJINA OPUŠTENO-ŽESTOKA KAMPANJA I KAMPANJA „NAŠEG DRUGA“ 

Nasuprot Jovanovićeve „ultra“ marketinške kampanje stoji primer predizborne promocije Velje Ilića. Njegova kampanja je bila znatno skromnija, medijski drugorazredna u smislu zastupljenosti, mada, kako je kampanja odmicala, sve profesionalnija i ozbiljnija. Ilićevo kasno otpočinjanje kampanje i njen smušeni, čak nekoordinisani početak, tokom zadnje dve nedelje dobio je  marketinški preokret koji je čini se uspeo da delom oslabi negativne strane njegovog imidža koje postoje u javnom mnjenju i  potencira upravo ono što je bilo prihvatljivo delu njegove glasačke baze. Marketinški potezi su prvo, medijskim aikidom «okrenuli» (umesto «Život je zakon» - «Srbija je zakon») slogane Ilića prema glasačima izrazito negativno opredeljenim spram Jovanovića, sve prezentujući Ilića kao njegov „narodski“ antipod, izgrađujući njegove nastupe u medijima koji su sa odmicanjem kampanje bili sve artikulisaniji, uravnotežujući, postupno popravljajući nastupe ovog „narodnog tribuna“. Osim toga, pokazalo se da je znao da vešto upotrebi svoju političku poziciju da pridobije saveznike i njihovu podršku, kao i da koliko-toliko «kapitalizuje» rezultate svog ministarskog minulog rada u krajevima koji su od toga imali egzaktnu korist ili joj se barem nadaju.   

Ilićeva kampanja je bila izrazito lična-liderska, sa minimumom ideološko-programskih poruka. U smislu strategije bila je to «kampanja suprostavljanja» kako Jovanovićevoj kampanji, tako i stavovima jednog od favorita, predsednika Borisa Tadića. Treće mesto u predsedničkoj trci ne bi trebalo da predstavlja iznenađenje imajući u vidu političku poziciju Ilića i «Nove Srbije» u vladajućoj koaliciji, ali s obzirom na izrazito negativni tretman u medijima (negde čak i drastičniji nego prema radikalskom kandidatu) i stavove koje prema Ilićevoj ličnosti ima veliki deo urbane populacije, njegova kampanja je, zapravo, pomak u odnosu na  ranija Ilićeva izdanja, ali i istovremeno svedočanstvo o njegovim ograničenim dometima u predsedničkim trkama. 

No ono što je mnogo važnije od „glancanja“ Veljinog imidža je politička pozadina njegove hoću-neću kandidature. Ono što je mnogima upalo u oči, ali još nije razjašnjeno, je žestok start sa antitadićevskih pozicija („Tadić je đavo“), da bi se,  tokom i posle kampanje, činilo kao da Ilić ne želi toliko sebe da ojača koliko da oslabi „kandidate B92“. Šta se zapravo desilo pa da član vladajuće koalicije tako žestoko napada aktuelnog predsednika, mnogo žešće nego radikali, nije do sada jasno. Činilo se da su u Veljinim očima demokrate predvođene Tadićem problematične po svakom, a naročito po nacionalnom pitanju. Da sve ovo nije samo prolazni predizborni hir svedoči i nastup Velje Ilića na kraju prvog izbornog kruga kada je „prorekao“ pobedu Nikolića, a demokrate optužio za prljavu kampanju. Zato bi se ovaj nastup mogao protumačiti kao neformalna podrška Tomi Nikoliću, koji ionako očekuje da većina Veljinih birača u drugom krugu  daju njemu podršku.  

Mrkonjićeva pak kampanja  je bila usmerena na to da se glasačko telo socijalista stabilizuje iznad cenzusa, pri tome računajući na sentimente onog dela populacije vezanog za lik Slobodana Miloševića i podsećanje na Mrkonjićevu ulogu u izgradnji zemlje porušene vazdušnim udarima 1999. godine. Ova drugorazredna kampanja, čiji su spotovi, plakati i skupovi bili sasvim prosečni, pogodnim izborom ličnosti i slogana koji se sa time podudarao, uspela je u svom osnovnom naumu čiji su dometi, doduše, bili vrlo skromni. Kampanja «našeg druga» Mrkonjića je bila još „opušenija“ od Veljine, na momente je delovala simpatično, ali ne i previše ozbiljno. Čak je i ona, takva kakva je  bila, ispala bolje strateški pozicionirana od Čedine kampanje, pa se zato pokazala i znatno efikasnijom.   

PERSPEKTIVE U DRUGOJ RUNDI

Krajnja neizvesnost trke između dvojice preostalih kandidata po svemu sudeći će mobilisati njihove dosadašnje glasače, ali i veći deo onih koji su u prvom krugu svoje glasove dali drugim kandidatima. Očekivano zaoštravanje kampanja i njihov tok, s  obzirom na mali obim, a veliku razuđenost, razlikovanje preostalih glasača i nedovoljno jasne pozicije dosadašnjih apstinenata - strategije kampanja stavlja pred velike muke i iskušenja.

Tadićeva pozicija je neuporedivo teža i kompleksnija od Nikolićeve. Da bi sustigao i prestigao protivkandidata i dobio drugi krug izbora, Tadić mora da pridobije glasače sa dva kraja političkog spektra, što ga dovodi u kontradiktornu poziciju gde insistiranje koje privlači jedne može da odbije druge. Ako se okrene više Jovanovićevim i manjinskim glasačima, odbija narodnjačke glasače Velje Ilića za koje se osnovano pretpostavlja da će rešiti izbore, pošto će velika većina socijalističkih glasača, bez obzira na stav njihovog rukovodstva (biće najverovatnije uzdržani), svoj glas u drugom krugu pokloniti Nikoliću. Ako se okrene glasačima narodnjačkog centra i pridobije blagu Koštuničinu podršku (što pre vuče jedan deo glasova u pravac apstinencije nego u okretanje ka Tadiću), odbija «čvrsto jezgro» Jovanovićevih pristalica, čak netrpeljivijih spram Koštunice nego  prema Nikoliću. Ako pak, pokuša da izbalansiranom pričom privuče još 5-6% apsitnenata, nije jasno kakvom kampanjom to može da učini? Promenom u pravcu ujedinjujuće, izbalansirane, ili nastavkom «kampanje suprotstavljanja» gde se privlačenjem jedne grupe druga odbija i gura na suprotnu stranu?

Tadićev problem je strateške prirode, jer je strategija njegove «kampanje suprotstavljanja radikalima kao opciji izolacije» u srži nekonzistenta sa stavovima koje se trudio da uverljivo reprezentuje kao najprihvatljivije najširem političkom centru. Taj problem se tek sada uočava u svetlu spoznaje da ovo, ipak, nije 2004. godina i da su se sve okolnosti, unutrašnje i spoljašnje, ali i sami radikali kao oponenti, promenili i dugačije postavili spram realne situacije. Čak i uz pomoć značajnih spoljnih podrški, pridobijanja manjina i Jovanovića, pa i samo nominalne podrške Koštunice – čak i  tada Tadićev napor da preokrene rezultate vodi krajnje neizvesnom uspehu.

I pored svega toga, verujemo da će se kao „najlakše“ rešenje Tadiću i njegovom okruženju (koje je očigledno pod pritiskom zbog mogućeg poraza) nametnuti negativna i polarizujuća kampanja. Tadićevi marketinški eskperti veruju da, pošto ne mogu kroz „pozitivnu“ kampanju da dobiju izbore, treba još jednom da pokušaju da ocrne radikale i da javnosti nametnu  „evropski“ ili „antievropski“ izbor. Kao ljudi koji ne vole da gube ništa, a  naročito ne vlast koju su «uzeli» prošlog leta, oni će biti skloni da situaciju zaoštre i da na političkoj polarizaciji još jednom pokušaju da pobede „na mišiće“. Takvom polarizacijom, koja ne miriši na dobro, Tadićev izborni štab veruje da će pridobiti gotovo sve Čedine glasove, ali da će izvršiti uspešan pritisak i na „mekše“ biračko telo DSS-a.

Nikolić, čini se, ima daleko lakši posao, i to ne zato što ima prednost od 4,5% glasova, već zato što mu je strateška pozicija lakša. Što Tadićeva kampanja bude agresivnije pokušavala da izvrši mobilizaciju glasača po osnovu polarizacije, a on joj bude parirao eskiviranjem i umerenim imidžom koji anulira polarizaciju, to će strateška prednost Nikolića biti jednostavnije zadržana. Iako medijski inferioran, Nikoliću je dovoljno da samo nastavi postojeću «pozitivnu» kampanju prikazujući sebe kao prihvatljivu, objedinjujuću i tolerantnu alternativu koja donosi promene svima onima koji su nezadovoljni stanjem u društvu, da ne napravi sebi «sveže» negativne poene, i silom efekta «drobljenja glasova» na drugoj strani usled njihovih protivrečnosti, a slivanjem socijalističkih i nekih narodnjačkih glasova u svoju korist, naći će se na pragu pobede.

I pored svega, uticaj  kampanja, njihovih strategija i različitih taktičkih pristupa, mada veoma bitan, ne mora da bude i odlučujući. Njihovo rasplamsavanje između dva kruga glasanja će svakako održati visoki nivo izlaznosti i izvršiti delimičnu preraspodelu preostalih glasova između dva protivkandidata, u srazmeri koju ipak niko ne može tačno da predvidi. Iako se čini da je jasno kako će glasovi Čedini i Pastorovi otići Tadiću, a Mrkonjićevi Nikoliću, ostaje enigma glasača Velje Ilića. Eventualna blaga i nevoljna Koštuničina podrška bi tu nešto mogla da promeni, ali ne previše jer je „mekše“ i „urbano“ krilo DSS-a već u prvom krugu glasalo za Tadića ili nije glasalo uopšte. Stoga nam se čini da je netačno spekulisanje nekih analitičara koji nas ubeđuju kako će većina Ilićevih glasača u drugom krugu preći Tadiću. Čak i da nije bilo oštrih antitadićevskih istupa Velje na početku i na kraju kampanje, verujemo da će veći deo tih birača ipak glasati za Nikolića. Na taj način Nikolić ulazi u trku kao blagi favorit i da je drugi krug sada, on bi imao više šanse na pobedu od Tadića. No, ako se uzme u obzir moguća podrška Koštunice, pa dogovor sa Rusima oko NIS-a i sa EU oko SSP-a, onda Tadić ima prostor da stigne i prestigne prednost koju je u prvom krugu ostvario njegov politički protivnik. Zato je jedino izvesno da je ishod drugog kruga predsedničkih izbora zaista neizvestan. I što je najgore, neizvesnost oko pobednika izbora se može produžiti i posle trećeg februara ako „margina pobede“ bude suviše mala i problematična.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM