Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Branko Radun

RUŽENJE SKUPŠTINE U TRI ČINA

Sada kada smo proživeli traumatično samoproglašenje kosovske nezavisnosti i neartikulisani izliv nezadovoljstva uglavnom mlađe urbane populacije (očigledno ne baš „evropski orijentisane“) postavilo se pitanje kako kanalisati ovu energiju i institucionalno uozbiljiti odgovor Srbije na ovaj težak izazov. Odgovor se sam nametnuo – potrebno je vratiti se Skupštini koja je osnovna i „najozbiljnija“ politička institucija, ona u kojoj se donose osnovne odluke od kojih zavisi život civilizovane zajednice. No tu se javlja jedan problem: mi se kao politička zajednica setimo skupštine kad nam je vitalno potrebna da legitimiše ili „uozbilji“ nekakvu politiku, dok je u međuvremenu ona godinama marginalizovana, a neretko i podvrgnuta medijskom šikaniranju.

AUTORITARNE DEVEDESETE

Kratka istorija obnovljene parlamentarne demokratije u Srbiji je opterećena brojnim lomovima i udarima. Kada je uspostavljen višepartijski sistem na decembarskim izborima, sada već davne 1990. godine „skupština“ je postala institucija koju je javnost pratila sa velikim zanimanjem. Stoga jer se tamo moglo čuti drugačije, a često i suprotno mišljenje od vladajućeg koje je dominantno kreirao Miloševićev režim. Tadašnja nejaka opozicija se borila, nekad uspešno, a nekad neuspešno, protiv jednog rigidnog i autoritarnog režima tako što je koristila skupštinska zasedanja (i retke TV nastupe) da plasira svoje kritike vladajuće politike. Tako je skupština bila i škola demokratije, građanske hrabrosti, ali i prizma kroz koju su se prelamale srpske deobe i konfuzije.

Miloševićev režim je pokušavao da minimizira uticaj skupštine na javnost, pa su se borbe vodile oko prava na prenos zasedanja koja su često bila najgledaniji TV program (što se dešavalo i u novije vreme). Opozicija u skupštini je bila pod neprekidnim udarima kako skupštinske većine, tako i režimskih medija, a neretko i državnih organa. Iako je skupština u kojoj je Milošević imao komotnu većinu bila samo privezak u sistemu njegove vladavine, ona je odigrala značajnu ulogu u razbijanju medijskog monopola režima i jačanju javne kritike vlasti. U njoj su mnogi političari stasali i stvorili svoje karijere, a neki ih i završili.

No kako se od Miloševića nije moglo očekivati da bi primarnoj instituciji demokratskog društva dao veću ulogu od aklamativne podrške njegovim političkim potezima, to se ipak očekivalo od opozicije koja sebe naziva „demokratskom“. Ne samo da su se njeni prvaci bavili teorijski ulogom i značajem demokratskih institucija u modernom svetu, već su se oni kao političari velikim delom svoje karijere izgrađivali u skupštini. Milošević nije na vlast došao u skupštini, a nije ni sa vlasti otišao zbog nje. No smena vlasti je ipak ritualno obeležena paljenjem savezne skupštine.

NOVA “DEMOKRATSKA EPOHA”

Na žalost nova petooktobarska elita nije izvukla pouke iz grešaka miloševićevske epohe. Nastavilo se sa minimiziranjem uloge skupštine kojoj nije data šansa da se razvije u centralnu instituciju demokratskog poretka. Zaboravljalo se da je parlament legitimisan direktno izborom naroda, te da on treba da ima prednost pred ostalim institucijama i da stoga ima odlučujuću ulogu pri dodeljivanju ostalih funkcija vlasti. Zaboravlja se da skupština donosi zakone, da skupština bira vladu, da kontroliše izvršnu vlast (vladu i predsednika). Zaboravljalo se, kao što se i danas zaboravlja, da vlada, predsednik i ključne državne institucije (kao bezbednosne na primer) moraju podnositi ozbiljan izveštaj skupštini.

Ne samo da opozicija nije imala bolji status od onog koji je imala u miloševićevskoj skupštini, već su i delovi vladajuće političke elite mogli da prođu gore no u “zloglasnim devedesetim”. Prljava propaganda protiv političkih protivnika nije najgore što se moglo desiti. Tako je zbog sukoba na liniji DS – DSS ovaj drugi izvukao deblji kraj i ne samo da je bio eliminisan iz vlade već je bio izbačen iz skupštine. Tako se u novoj demokratskoj skupštini uz blagoslov novih demokratskih medija moglo dešavati ono na šta se ni Milošević ne bi smeo drznuti. Kada je desetak godina ranije Milošević izgubio većinu u skupštini jer je izgubio podršku radikala, on ove nije izbacio iz skupštine na ulicu, već ih je medijski bombardovao, a onda „pošteno“ raspisao izbore.

Ono što Milošević nije uspeo da nauči nije naučila ni nova petooktobarska elita – a to je da se svaka nepravda vraća kad-tad kao bumerang. Što je bilo najžalosnije ni mediji, ni civilni sektor nisu imali funkciju kritičke javnosti, jer su blagosiljali ovakav odnos vlasti prema opoziciji. Nikoga nije mnogo zabrinulo to što se prema opoziciji odnos nije promenio u odnosu na „diktaturu iz devedesetih“, a ni to što se najjača stranka izbacuje iz parlamenta ili pak što se u vreme „sablje“ masovno krše ljudska i građanska prava. Ispalo je da prema „protivnicima demokratije“ (ma ko oni bili) se ne moraju koristiti demokratske metode političke borbe.

Očito da nikom nije padalo na pamet ili niko nije mario za činjenicu da je davanje prostora opoziciji nužan element modernog demokratskog političkog sistema. Tako se parlamentarizam kod Srba opet pretvorio u samovolju partijskih oligarha, u fasadnu demokratiju u kojoj iza demokratske forme stoji vlast male grupe moćnika (političari, tajkuni i stranci). Parlament je i sada bio privezak, ali ne više vlasti jednog autoritarnog moćnika, već vlasti jedne arogantne oligarhije koja je verovala da su sva sredstva dozvoljena u „procesu demokratizacije“. Praktično, to je trebalo da znači da su se koristila nedemokratska sredstva da bi se došlo do „demokratskih ciljeva“. No ovde je uvek potrebno znati da nemoralna sredstva i ciljeve čine nemoralnim.

SKUPŠTINSKI „JELOVNIK & CENOVNIK“

Iako se poslednjih godina stanje u parlamentarnom životu prilično popravilo, barem u smislu toga da nema takvih lomova kakvih je bilo u proteklom periodu, ono je sigurno daleko od dobrog. I dalje je skupština marginalizovana (doduše ne kao u prošlosti) i dalje Srbijom vladaju partijsko-finansijske oligarhije, i dalje se parlament lako pretvara u pijacu na kojoj se trguje svim i svačim, a na žalost neretko i onim što predstavlja vitalni državni interes (ustav, Kosovo, politička stabilnost).

Ono što je zabrinjavajuće je da one stranke koje se kite „demokratskim“ i „evropskim“ epitetima pokazuju najmanje spremnosti da se izdignu iznad ličnih i partijskih interesa te da se ipak oko nekih stvari ne može cenjkati. Ovaj prividni paradoks se upotpunjuje time što one političke snage koje su od medija ocenjene kao „nedemokratske“ i „neevropske“ pokazuju mnogo više poštovanja demokratske procedure i skupštine od onih koje su nekada nazivali „demokratskim blokom“ (očigledno pogrešno). Ako se u medijima moglo čuti da je nedopustivo da se Srbija pobedom radikala „vrati u devedesete“, da li to znači da se neće priznati rezultati izbora ako nekom bitnom to ne odgovara? Od ovog pitanja ne zavisi samo opstanak srpske demokratije.

Osim što naše perjanice demokratije nemaju dovoljno demokratskog kapaciteta, što se pokazuje opasan nedostatak volje da se političkom protivniku prizna mogućnost da pobedi na fer izborima, imamo i druge pojave koje ugrožavaju autoritet i poziciju srpskog parlamenta. Ovo nedavno trgovanje blokadom rada skupštine nije samo neozbiljno već i potencijalno vrlo rizično po političku stabilnost Srbije. Tokom nedavnog klinča Tadić-Koštunica oko famoznog sporazuma „o sticanju uslova za približavanje razgovorima o smanjenu kritičnog nadzora i ublažavanje viznog režima“ (kako je to gotovo proročki opisao Pavle Ćosić u „Leposavi“) zaboravila se jedna sitnica – u momentu mogućeg proglašenja kosovske nezavisnosti i njenog priznavanja, blokirati rad skupštine nije nimalo naivna stvar. „Zaboravlja“ se da je skupština primarna demokratska institucija i da je vlada „izvedena iz nje“, te tako vlada ne može da donese mimo skupštine strateške odluke. Tako se opet pokazalo da oni koji su nominalne „demokrate“ manje poštuju demokratske institucije no oni koje njima naklonjeni mediji žigošu kao „izolacioniste“ i „nedemokrate“. Na njihovu sreću politički protivnici im nisu sa ovih pozicija osporili pravo da se nazivaju „jedinim pravim demokratama i evropejcima“

Stoga neki „proevropski“ mediji uspešno vrše zamenu teza – pa se tako oni koji se zalažu za odbranu suvereniteta i integriteta zemlje i koji insistiraju na poštovanju međunarodnog poretka predstavljaju kao „antievropske političke snage“ iako su to osnovne vrednosti evropske političke tradicije. Postoji set evropskih vrednosti u koje spada čuvanje sopstvene tradicije, poštovanje svoje države i demokratskih institucija, elementarni patriotizam, poštovanje pravnog poretka, borba za nacionalni interes i spremnost da se za njega bori ne samo rečima. Ove vrednosti očigledno u očima naših kvazievropejaca ne predstavljaju nešto za šta se treba boriti, već su nešto što treba ignorisati. Stoga se čini da njihov cilj nije da Srbija bude nezavisno i razvijeno evropsko društvo, već da se mi samo „uključimo u procese“ što u praksi znači: postanimo politička i ekonomska kolonija Brisela & Vašingtona.

KAMPANJA PROTIV PARLAMENTA

Stoga ne čudi da „profiteri evrointegracija“ imaju negativan stav prema nacionalnom interesu, ali i prema potencijalno autonomnim političkim institucijama poput skupštine. Kada se to ima u vidu onda je jasno zašto se iz tih krugova ne vodi samo kampanja protiv „izolacionista“ i „nacionalista“ već i protiv same skupštine kao institucije. Pre par godina je bila povika na poslaničke plate, koje jesu visoke, ali su bile značajna odbrana od namera tajkuna da „kupe sebi poslaničku grupu“, kao i od ostalih sličnih nastojanja. Posle se u medijima često govorilo kako je skupština leglo neradnika, spavača i prostaka. Tu su se koristili i termini kao što je „stoka bezrepa“ kao da je glavni problem u Srbiji to što skupština sporije radi ili pak što su cene u skupštinskom restoranu niske ili pak što je trebalo da poslanici dobiju lap-topove. Skupština je s vremena na vreme bila na bespoštednom udaru nekih tabloida u čudnom „savezu“ sa ideološkim krilom NVO sektora.

Jedno vreme u medijima je bilo glavna tema koliko je koji narodni poslanik uzeo „putnih troškova“ od skupštine. Ne braneći ponašanje nekih poslanika koji su koristili svoju poziciju da se „ogrebu“ o državu, čovek bi se upitao da li je skupština glavni izvor korupcije i da li su „putni troškovi“ glavni izvor tranzicione nepravde. Naravno da svi znaju da se u vladi i po gradovima dešavaju slučajevi korupcije koja je stotine i hiljade puta veća od poslaničkih „troškova prevoza“, no to nikom nije bolo oči. Tu je značajnu ulogu imao i konformizam medija, jer je lakše prozivati nekog poslanika iz provincije, nego nekog tajkuna ili ministra naročito ako su „demokratske orijentacije“. Bilo je očito da je medijski udar po ko zna koji put išao u pravcu onih stranaka koje nisu miljenici medija, ali i prema skupštini kao instituciji.

Pored ovih „afera“ koje su krunile autoritet skupštine po medijima sistematski, a s vremena na vreme, bile potencirane priče o poslaničkim platama, o tome koliko rade to jest ne rade i kako „se provode u skupštinskoj kantini“ dok u skupštinskoj sali ili u nekoj komisiji nema kvoruma. Dakle dok su neka ministarstva u vladi bila amnestirana od kritike javnosti, a zapravo su svojim činjenjem i nečinjenjem nanosili mnogo više štete društvu, skupština je često bila na udaru štampe i televizija. Za to vreme su gradske vlasti većih gradova, a pre svega Beograda, Novog Sada i Niša mogle nesmetano i mimo javnosti da „rade“, kao uostalom i pokrajinska vlast u Vojvodini, a da to najčešće osim nekih izuzetaka, nije gotovo nikog u javnosti zabrinjavalo. Činilo se na momente da je najveći problem u političkom životu bio kako i koliko poslanici piju alkohol, da li ga plaćaju oni, stranke ili skupština i kakav je jelovnik & cenovnik u skupštinskom restoranu. Takvo medijsko rešetanje skupštine je naravno imalo za posledicu određeni pad autoriteta ove institucije u široj javnosti.

Razlozi za ovakav maćehinski i neretko zlurad odnos prema skupštini su brojni. To je institucija u kojoj se još ponekad mogu čuti neke neprijatne istine (ma ko ih izricao i sa kojom motivacijom) jer se prostor kritičke javnosti u medijima neprekidno sužava. Očigledno da političko-medijskom establišmentu Skupština kao institucija koja ima potencijal nezavisnog autoriteta i prostora slobodnije debate, može samo da bude smetnja. Stoga se i pre par meseci vodila kampanja da se ukinu TV prenosi iz skupštine i da se tako njena zasedanja vrše mimo očiju javnosti. Na taj način bi njen značaj bio umanjen, naročito u smislu uticaja na javnost koji nije medijski posredovan i „cenzurisan“. Na taj način nekim političkim moćnicima, tajkunima, ali i ideološkim „evropejcima“ ne odgovara uticajna narodna skupština u kojoj nemaju „svoju većinu“ ili je pak mogu izgubiti. Da skupština može da se „otme kontroli“ svedoče i „dani koji su potresli Srbiju“ – dani kada je Tomislav Nikolić na kratko bio predsednik skupštine.

Ono što u celoj priči mora zabrinuti svakoga kome je od ove države stalo je lakoća sa kojom se udara ne samo po političkim protivnicima već i po ključnim institucijama političkog sistema. Kada se demokratske institucije poput Skupštine sistematski marginalizuju ili ponižavaju od onih koje nemaju demokratsko utemeljenje u demokratskoj proceduri poput medija (pre svega onih u vlasništvu tajkuna i stranaca) i NVO sektora koji finansira-ko-zna-ko onda nam je jasno gde smo. Srbija nije uspela ni da se učvrsti u demokratskoj fazi, a već je prešla u postdemokratsku i postmodernu „fazu političkog razvoja“. Umesto autonomnih demokratskih institucija političkom scenom dominiraju interesni savezi tajkuna, partijskih vrhuški, medija i moćnih stranaca. Takvi često destruktivni političko-finansijski savezi nisu bolećivi ni prema nacionalnom interesu, a ni prema demokratiji (iako se iza njih zaklanjaju) pa su spremni da svakoga ko im bude ozbiljno „smetao“ sklone sa puta. Tako su nas njihovi medijski propovednici ubeđivali sedam godina da je njima na srcu i „demokratija“ i „Evropa“, no kada „evropskim snagama“ ne bude odgovarala volja građana može se dovesti u pitanje mnogo šta, pa čak i parlamentarna demokratija. Zabrinjavaju nas konsekvence njihovog pitanja: „Šta će nam takav parlament koji nije proevropski nastrojen?“ Na žalost mi živimo u „vajmarskoj Srbiji“ u kojoj je svašta moguće.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM