Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Branko Radun

EVROPSKA UNIJA ILI EVROPSKA UCENA

Nemali broj puta su pojedini ili, bolje rečeno, retki kritički orijentisani intelektualci primećivali da u našoj stručnoj (a i široj) javnosti nije bilo argumentovane rasprave o našem (ne)ulasku u EU. To, naravno, nije imalo velikog odjeka u javnosti u kojoj je, kao predominantna, odavno stvorena medijska slika u kojoj nije bilo mesta za stvarnu debatu o odnosu Srbije prema EU i našim interesima u integrativnim procesima. Umesto toga, nuđene su nam, kao surogat, medijske aklamacije kroz ritualno ponavljanje integracijskih mantri provučenih kroz crno-belu optiku: „moramo u EU“, „EU nema alternativu“, „ili evrointegracije ili izolacija“. Oni koji bi se samo usudili da izreknu bilo šta što stavlja makar znak sumnje spram medijske “Euforije”, nakon toga uglavnom više nisu dobijali prostor u medijima. Ako bi i došli do “parčeta medijskog neba”, našli bi se pod pritiskom da im se ne „omakne“ nešto što se ne slaže sa dominantnom “euforičnom” paradigmom, čime bi rizikovali da budu javno žigosani kao primitivni Balkanci, izolacionisti, „ljudi prošlosti“, fašisti, i ko zna šta drugo... Zaista, nije bilo lako onima koji su smeli da se usude da idu mimo nametnute ideološke paradigme i da se deklarišu, ma šta to značilo, barem kao „evroskeptici“.

Mada u samoj EU u “evroskeptike” spada dominantni broj njenih žitelja, zagovaranje čak najblažih “evroskeptičnih” stavova, sasvim uobičajenih u javnom govoru u državama-članicama EU, u postpetooktobarskoj Srbiji smatralo se gotovo za jeres. Kritička misao i slobodno iznošenje stavova čak samo o pokušaju interesnog, realnog sagledavanja tranziciono-integracionih procesa u “svetlu evropsku budućnost” bilo je oivičeno zidovima izolacije, kroz suptilne načine zastrašivanja, marginalizovanja ili pak korumpiranja, i u toj meri da se na celokupnom srpskom medijskom prostoru gotovo i nije moglo čuti nešto drugo osim „politički korektnog“ evropejstva.

SEDAM GODINA (NE)SREĆE

Sedam godina nakon 5. oktobra vidljivo je da je “slepa zaljubljenost” ovdašnje demokratske javnosti u Zapad (i samim tim EU) u velikoj meri izbledela. Međutim, ovog preloma ne bi bilo da nije došla neočekivana „pomoć“ – upravo od EU i njenog prekookeanskog “Velikog brata”. Za razliku od zahteva za ispunjavanje osnovnih evropskih standarda (u skladu sa kriterijumima iz Kopenhagena) upućenih ostalim zemljama u našem regionu koje su u procesu tranzicije uspele da uđu ili teže da uđu u EU, Srbiji je na mala vrata, pored dodatnih uslova ispunjavanja “pune saradnje sa Haškim tribunalom” (koji se, po potrebi, čas stavlja u prvi plan, čas prenebregava), dodat još jedan, tek posredno iznesen „zahtev“ – da se pomiri sa nezavisnošću Kosova “nadziranom” od EU & NATO.

Ovo je prelilo čašu ogorčenja i dovelo do preokreta u javnosti koja je donedavno bila dvotrećinski nastrojena u prilog evrointegracijama. Statistika, svakako, mnoge stvari otkriva, ali i prikriva i zamagljuje. Naime, pomenuta dvotrećinska podrška evrointegracijama nije ona od pre sedam godina, puna optimizma i entuzijazma, već više posledica ubeđenja da spram evrointegracija ne postoje druge, realne alternative i perspektive, “pa se, eto, mora u tu Evropu, kad su već svi tamo”.

KOSOVSKO-EVROPSKA DILEMA

Poslednjim potezima Saveta EU o preuzimanju misije na Kosovu od UN bez saglasnosti Saveta bezbednosti i mimo Srbije kao punopravne članice UN, pred Srbiju se dozirano stavlja dilema “Kosovo ili EU”, na šta su do skoro, u neformalnim ličnim kontaktima, u pola glasa ukazivali pojedini evropski emisari. Sada se taj stav ili-ili čuje i od zvaničnih predstavnika velikih država EU (Brauna i Sarkozija). Spram ovog, sada već izvesno postavljenog “izbora”, sasvim nevešto zvuče opravdanja predsednika Tadića i potpredsednika vlade Đelića da oni „nisu tako mislili“ ili da „ne misle svi tako“.

U izmenjenim okolnostima u kojima bledi “evropska perspektiva” pokazujući nam i svoje naličje, Kosovo ponovo pokazuje svoju arhetipsku istorijsku snagu i vitalnost. Danas se srpska politička scena ne deli toliko na levicu ili desnicu, na „evropejce“ i na „balkance“, već na one kojima reč Kosovo, koja podrazumeva suverenitet i opstanak ove države, njeno dostojanstvo i dostojanstvo njenih građana, osećaj elementarne pravde i saosećanje za sunarodnike zatočene u getima pseudodržavnog velikoalbanskog projekta, zaista nešto znači; i one kojima iza mirenja da je Kosovo samo „izgubljeni prostor“ ništa od ovoga nije bitno. Posledično, srpska politička scena neminovno se deli na one koji ne pristaju na ucenu “Kosovo ili Evropa” i one koji su na to spremni, prećutkujući namere EU, a sve zaklanjajući se iza “evropskih perspektiva” i obećanja o boljem životu koja su na dugom štapu.

Mi ne kažemo da predsednik Tadić nema ništa protiv kosovske nezavisnosti (što se ne bi moglo reći za neke iz njegovog okruženja), već to da se stiče utisak da nije spreman da išta značajno uradi ako dođe od albanskog proglašenja nezavisnosti, i ako to podrže ključne zapadne države. Njemu, verovatno, jeste žao zbog Kosova, ali očigledno da zbog njega ne bi rizikovao dobre odnose sa EU, pa čak ni uradio nešto tako benigno kao što je nepotpisivanje ili odlaganje potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju dok se sa EU ne definišu odnosi po pitanju južne pokrajine.

Ovaj „sporazum“ zapravo ne znači ništa drugo osim da ste kao kandidat započeli jedan dug put ka članstvu u EU, čiji je ishod, u svakom smislu, neizvestan. Srpski rečeno, mi smo u predsoblju predsoblja EU, a mala je šansa da dobijemo i članstvo. Da je u pitanju ne status „kandidata za kandidata“, već i samo momentalno i punopravno članstvo, verujemo da niko ozbiljan ko se bavi državnom politikom ne bi mogao da pristane na trampu koja traži prećutno mirenje sa konačnim otcepljenjem dela suverene države. To bi bilo suprotno vitalnim nacionalnim interesima, ali i međunarodnom pravu i poretku oličenom u sistemu UN.

Šta nas zaista čeka na putu koji je uslovljen eventualnim mirenjem i prećutnom saglasnošću sa amputacijom dela sopstvene teritorije, istorije i tradicije? Nova uslovljavanja, pritisci odricanja od sopstvenih vitalnih interesa koji će celu Srbiju, zarad neizvesne perspektive, baciti u nove krize i probleme? I da nemamo pred nas stavljenu dilemu-ucenu oko Kosova, dodatno se postavlja pitanje da li bi uopšte trebalo ili ne ući u EU, i šta su naši pravi i nesumnjivi interesi, tj. kako ih možemo ostvariti i zaštititi u ovoj supranacionalnoj tvorevini kontinentalnih razmera? Ova pitanja će se uzavreloj političkoj atmosferi retko postavljati, a odgovor na njih je ključan.

TRNOVIT PUT NE VODI UVEK DO ZVEZDA, BILE ONE I EVROPSKE

Boljim poznavaocima prilika vezanih za proces ulaska Srbije u EU put integracija često izgleda trnovit i neizvestan. Država koja ulazi u „proces integracija“ (po nekima dobrovoljno, po drugima i ne baš) gubi velik deo svog suvereniteta (što naročito važi za manje zemlje), dok zauzvrat dobija priliku da se u „fer plej“ utakmici „takmiči“ sa mnogo razvijenijim, superiornijim ekonomijama. Pri tome, te privrede su podržane od država čiji je stepen suverenosti u svakom pogledu znatno očuvaniji od onoga kod novopridošlica u “evropski dom naroda”. Jedna siromašna i za surovu tržišnu igru nepripremljena ekonomija kao što je naša u takvoj utakmici nema velikih šansi. Da, kojim slučajem, nismo preživeli ratove, bombardovanje i sankcije, i da su naši „reformatori“ proteklih godina pomogli da se privreda bar donekle podigne na noge, mi bismo mogli govoriti o našim makar malim šansama da na zajedničkom tržištu Evrope Srbija i njeni građani prosperiraju.

Prividni paradoks je da su predstavnici ovdašnje političke elite, slušajući MMF-ovske kontrolore i njima saglasne evrokrate, smanjili sposobnost domaće privrede za takmičenje na svetskom tržištu i tako posredno ojačali argumente ekonomske prirode koji ne govore u prilog šansama za uspeh srpske privrede pri eventualnom članstvu u EU. Jedan od tvoraca „slovenačkog privrednog čuda“ Joža Mencinger rekao je da je najvažniji savet koji može dati da se ne sluša MMF i njihove ekonomske preporuke, a to znači i njima srodne briselske birokrate.

Ono što je kod nas nedostajalo u čitavoj priči o pristupanju EU jeste racionalno razumevanje naših strateških interesa, od socijal-ekonomskih, demografskih, do geopolitičkih i nacionalnih. Proteklih sedam godina poslovično se preskakalo definisanje nacionalnog interesa i njegovo usklađivanje sa evrointegracijama, pa se odmah dolazilo do olakog zaključka – „EU je naš cilj i interes“. Gotovo niko nije razmišljao o tome kako i kojom dinamikom ulaziti u te procese, koje savete i standarde prihvatiti i primeniti odmah, a koje kasnije, i šta nam oni donose, a šta prouzrokuju kratkoročno i dugoročno, tj. koliko smo mi pri tome u dobitku, a koliko ne. Postavlja se pitanje zašto se kod nas ne govori o našem nacionalnom interesu, već samo o tuđim interesima (EU, Amerike ili imaginarne „međunarodne zajednice“). Zašto se oko pitanja koristi od EU integracija nije pokušalo jednostavnom matematikom (koliko je to moguće) predstaviti šta koliko košta (u novcu, vremenu ili u suverenitetu)? Niko do sada nije ni pokušao da izračuna koliko nas je koštalo to što smo do sada bespogovorno slušali naloge i savete birokrata iz Brisela, a da nismo imali u vidu da je vrlo verovatno da uopšte i ne postanemo članovi EU, ili barem da to bude neke daleke „cobelovske“ 2030-i-neke. Ko će od političara za desetak godina moći da kaže građanima: “Znate, mi smo izgubili desetine godina i milijarde dolara sizifovski pokušavajući da dostignemo evropske standarde i da preskočimo sve postavljene prepreke, a pri tome vam ne možemo reći da li ćemo i kada biti članovi EU.”

Dosadašnji “put u Jevropu” očigledno pokazuje da se na njemu često toliko srljalo, kao da smo želeli da se pokažemo veći evropejci od Francuza, Nemaca ili Engleza. Setimo se samo neodmerenog hrljenja u reformu školskog sistema u skladu sa “Bolonjom” i problema koje je to prouzrokovalo, dok ćemo o posledicama tek u budućnosti moći da se uverimo. Trenutno se zapaža haotično stanje vezano za status mastera u visokom školstvu. Ili, recimo, o tome kako smo, i bez zahteva EU, snizili carine, što je u kombinaciji sa nerealno visokim kursom dinara dovelo do privilegovanog položaja stranih proizvođača i trgovaca na domaćem tržištu i destimulacije izvoza, koja je samo upropastila ovdašnje proizvodne potencijale i za sitne pare stavila ih na doboš za rasprodaju.

Sa druge strane, “resavsko” donošenje propisa iz obimnog evropskog zakonodavstva ne znači i automatsko poboljšanje funkcionisanja ovdašnjeg upravnog i pravosudnog aparata. Doduše, to je čak jedna od realnijih nada koja bi i mogla da ima pozitivne efekte, uzimajući u obzir mogućnosti skraćenja rokova raznih postupaka i otvaranja žalbe višim, evropskim znatno efikasnijim instancama, ako bi se naši pobornici evrointegracija ponašali zbilja evropski, a ne orijentalno-koruptivno.

Niko od ovdašnjih zagovornika evrointegracija nije rekao da EU na ovim prostorima, pored proklamacija o primeni sopstvenih visokih standarda (čija je primena kod nas često preskupa, a rezultati problematični), pre svega zanima geopolitičko-bezbednosna integracija ovog prostora i, u okviru nje, saobraćajno-transportni interesi, i gotovo ništa više od toga. Jednostavno rečeno, već su gotovo sve što im ovde „treba“ dobili, pa stoga i nemaju mnogo motiva da integrišu ostatak „zapadnog Balkana“. Ovdašnje tržište je odveć malo za stvarno značajna investiciona ulaganja, a evropski razvojni fondovi nisu ni izbliza oni iz osamdesetih i ranih devedesetih da bi, pored podmirenja svih integrativnih troškova, omogućili iole značajan prosperitet Srbije u okviru regije zapadnog Balkana. Ko sumnja, neka pogleda susedstvo i uveri se u kakvom je stanju npr. mađarska ekonomija i država nakon što je stekla status punopravnog člana EU, a naročito kakve su perspektive Rumunije i Bugarske u okrilju evropske porodice naroda.

SRBIJA POSTAJE NE EVROPA VEĆ AMERIKA – ALI LATINSKA

Dosadašnji amaterizam „eksperata“, koruptivni i poltronski odnos ovdašnjih političara i prema strancima i prema domaćim tajkunima stvorili su destruktivnu spregu koja je onemogućila razvoj domaćih proizvodnih i stvaralačkih potencijala. Takva situacija izvesno nas vodi u (neo)kolonijalni položaj. Sa evropskom dilemom-ucenom za vratom, mi zapravo ulazimo u nešto što pre predstavlja postmodernu okupaciju (naspram „klasičnije“ u slučaju Kosova i Republike Srpske), nego normalnu integraciju, gde se sa privredom koja je rasprodata u bescenje i koja tavori bez ozbiljne strateške podrške vlade ne možemo nadati nečemu pozitivnom. Srbija tako ne postaje Evropa, već sve više Amerika, ali ne Severna, već Latinska.

Umesto u prosperitetnu evopsku privredu, kako je idealistički zamišljaju evroentuzijasti, Srbija se pretvara u ekonomiju „trećeg sveta“ kojom dominiraju poslovno-politički savezi na štetu i opšteg nacionalnog interesa i životnih interesa većine građana. Servilan odnos prema stranim centrima moći i nedostatak imuniteta prema prljavom tajkunskom novcu od Srbije stvaraju društvo koje čak ni korektnije birokrate EU ne mogu tretirati bolje nego što bi tretirali neku afričku zemlju. Društvo se raslojava na ogroman broj siromašnih i obespravljenih i tanak sloj novopečenih bogataša i njihovih pomagača, tehnomenadžera i političara, dok prava srednja klasa postoji gotovo samo u glavama njenih bivših pripadnika.

Nade domaće, urbane, a u stvari ruinirane srednje klase da bi evrointegracijama nešto prosperirali, na čemu jašu glasnogovornici samoproklamovanog “demokratskog bloka”, svakim danom pokazuju se kao iluzorne. Mi živimo u vremenu poslednjeg talasa evroiluzija, gde su one oslabile, ali još deluju na sve manji i manji procenat populacije. Nažalost, to samo potvrđuje spoznaju da mnoge ideološke fatamorgane imaju dugi vek i teško se iskorenjuju. Naročito kada politička elita koristi priču o „integracijama“ da govori ono što bi njena “ciljna grupa” želela da čuje.

PSEUDOEVROPEJSTVO „EVROPLJANA“

Jasno je da svaka iole normalna država ne bi pristala da joj se članstvo u nekoj međunarodnoj organizaciji ili nadnacionalnoj strukturi uslovljava prihvatanjem oduzimanja dela teritorije i stanovništva, pogotovo ne potencijalno i neizvesno članstvo. Na tako nešto ne bi pristala ni najsiromašnija afrička država, a kamoli neka sa evropskog kontinenta. I upravo tu se i krije “trik uma” – oni koji zaista baštine evropske tradicije nacionalne i demokratske države, nacionalne kulture, patriotizma i zakonitog poretka bi, po definiciji, bili protiv ovakve ucene, dok oni koji na njih pristaju ne bi mogli nositi „evropejsko“ obeležje. Kod nas se dogodila upravo takva zamena teza – evropejci su navodno oni koji pristaju na amputaciju dela zemlje i koji bi tu nacionalnu, istorijsku, moralnu i svaku drugu nepravdu tolerisali, dok se oni koji brane evropske vrednosti (nacionalna država, kultura, pravni poredak...) od agresivne manjine predstavljaju kao antievropejci i retrogradne snage, koji – da apsurd bude veći – ćutke tolerišu takvu medijsku manipulaciju od pseudoevropljana.

Pseudoevropski mediji govore nam kako su prokazani patrioti „vezali svoju sudbinu za Kosovo“ kao da je reč o nekom drugom narodu i nekoj drugoj državi, kao da su oni apatridi u svojoj zemlji. Kosovo danas predstavlja osnovnu liniju političke podele koja će mnoge stvari u Srbiji učiniti jasnijim. Ako je do sada politika “i Kosovo i EU” bila naivna, nakon jasnih glasova iz Vašingtona, Londona, Pariza, pa i Berlina, ona postaje neodrživa i predstavlja ili zavlačenje glave u pesak, ili politički cinizam. U oba slučaja politički je štetna, jer je pitanje koliko stvorena medijska slika može da održava takvu iluziju (ili cinizam) i da se prodaje javnosti kao realna. Iza promotera ovakve politike stoje mediji, marketinške organizacije i deo urbane elite koja želi da veruje u ono što joj se govori. Vreme ovakvih ideologizovanih dogmi prolazi, kao i politika koja na njenima temeljima deluje pohabano.

Kako se to prelama na domaću političku scenu? Predsednik Tadić zbog neodrživosti te pozicije „i Kosovo i EU“ više ne zna šta će u ovom trenutku sa Kosovom i odnosom prema njemu, pa se stiče utisak da bi najradije sve to prespavao ili preskočio (što možda i uspe), dok Koštunica, ako u skupštini i izvan nje nastavi sa čvrstom “odbranom Kosova” ne može više nazad, jer bi tako sebe politički marginalizovao. Nikoliću je, čini se, najlakše jer nema šta da izgubi. Sve u svemu, sa kulminacijom kosovske krize testiraće se ne samo „evropska pozicija“ Tadića, već i „evropski patriotizam“ Koštunice i Nikolića, pre svega njegova doslednost i ozbiljnost.

U najširim slojevima srpskog društva postoji jasna svest o tome da smo mali i slabi, i da ne možemo više da se otvoreno borimo protiv velikih i moćnih. Ipak, sasvim je druga stvar reći da zarad Tamo-Nekakvog-Kosova nećemo da ugrozimo našu Evropsku Budućnost, što nam se putem medija stalno predočava. Srbija je danas mali balkanski David koji se bori protiv globalnog Golijata sa malim šansama na uspeh. Međutim, sigurno nam nije potrebno da nam neko govori da ni ne smemo da se borimo jer time, navodno, „hulimo na svetinju“ Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Što je puno, puno je, i teško da ovaj narod sada kada stvari postaju očiglednije, to može da proguta. „Šengenske olakšice“ kao evropsku šargarepu mogu da progutaju samo pripadnici malobrojne elite i oni koji ideološki infantilno gledaju na „uključivanje u svetske tokove“. Stoga, ako evropska ucena ne predstavlja kraj „evropske priče“ u Srbiji, ona sigurno predstavlja početak kraja jedne višegodišnje evroiluzije.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM