Piter Sejn lej Beri (Peter Sain ley Berry)
Тreba da prestanemo sa pokušajima mešanja u izbore u Srbiji
Iako sam ponosni Evropljanin,
da sam Srbin i da imam pravo glasa na njihovim parlamentarnim
izborima 11. maja, bio bih u velikom iskušenju da glasam za savez
anti-EU radikala i nacionalista g. Koštunice.
Jer, ranije ove sedmice, sa
nedoličnom žurbom, Savet ministara EU je pristao da sklopi Sporazum
o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom, i zatim telefonom
naložio pro-evropskom predsedniku Srbije, Borisu Tadiću, da dođe u
Luksemburg i prihvati ga. Naravno, za njega i njegovu pro-evropsku
parlamentarnu stranku koja se takmiči sa g. Koštunicom na izborima
11. maja, SSP – prvi korak na putu ka učlanjenju u EU – predstavlja
dobru vest, koju zapravo g. Tadić već dugo vremena isčekuje, ali
koju je prethodno stopirao Međunarodni krivični tribunal, ocenjujući
da Srbi nisu bili dovoljno efikasni u hapšenju svojih osumnjičenih
ratnih zločinaca i njihovom isporučivanju pred lice pravde.
Gledišta Tribunala su dosad
bila kamen spoticanja, pogotovu za Holandiju, gde se Tribunal i
nalazi, kao i za Belgiju. Međutim, pod pritiskom ostatka EU,
oslanjajući se na zamagljenu terminologiju po kojoj Sporazum neće
biti sproveden pre nego što Tribunal bude bio zadovoljan, ove dve
zemlje su popustile. Odjednom, SSP se našao na stolu.
Naravno, svrha je da se
pomogne izbornoj kampanji g. Tadića. Uprkos svemu, to predstavlja
grubo mešanje u unutrašnje izborne stvari jedne nezavisne države. To
je podmićivanje, za to ne postoji druga reč, i za svaku je osudu.
Nije bez razloga g. Koštunica, kako se prenosi, podstaknut da to
opiše kao ''anti-državni akt''.
EU je ovde ostao veran formi.
Pre dva meseca, u pokušaju da obezbedi pobedu g. Tadića na srpskim
predsedničkim izborima, ona je obećala upravo takav sporazum. Tada
sam napisao da je ovakva vrsta ponašanja pogrešna. Ona je i dalje
pogrešna.
EU se ponosi svojom
demokratskom praksom. Druga je stvar da li je taj ponos opravdan,
ali ostaje činjenica da ljudi i stranke u mnogim državama čiji je
položaj u demokratskoj hijerarhiji daleko ispod našeg, gledaju na EU
kao na neku vrstu modela. Kako možemo da gledamo te države u oči a
da i dalje postupamo na način koji mi sami ne bi odobravali kad bi
se one tako ponašale?
Čak nije reč ni o tome da je
ishod srpskih izbora posebno bitan. Da li će i kada Srbija ući u EU
zavisiće bar u istoj meri od unutrašnje politike EU i apetita njene
javnosti za još jednu veliku rundu proširenja, koliko i od onoga što
se bude dešavalo u samoj Srbiji. Uz to, vremenska skala u kojoj se
to bude dešavalo verovatno će biti mnogo duža od perioda jednog
skupštinskog mandata. Interesi Srbije i ostalih balkanskih država su
toliko očigledno vezani za evropsku budućnost da adekvatan odgovor
sa srpske strane neće izostati kada i sami budemo u istinskom
položaju da im uputimo ponudu.
Čak i ako ostavimo po strani
lošu praksu mešanja u tuđe izbore, nije bilo preporučljivo skinuti
uslov povinovanja zahtevima Tribunala pre potpisivanja SSP-a. EU ima
jednu nesrećnu težnju žurbe za sklapanjem ugovora sa jednom vrstom
panglosovskog optimizma. Uslov ponovnog ujedinjenja pre učlanjenja
uklonjen je kako bi se udovoljilo Kipru; Bugarskoj je dopušteno da
svoje reforme završi nakon učlanjenja i tako dalje. U oba ova
slučaja, mi još uvek čekamo.
Štaviše, ova užurbana
pometnja je poremetila onu balkansku zemlju koja je najsklonija
poremećajima: Bosnu i Hercegovinu, koja još uvek čeka da potpiše
svoj SSP, koji je odložen iz ''tehničkih razloga'' koji se ne tiču
same Bosne. Ta zemlja je imala sve razloge – i prava – da očekuje
potpisivanje sopstvenog SSP-a pre Srbije. Sada se Bosna oseća
omalovaženom. A iz takvih omalovažavanja rađa se nepoverenje.
Savet ministara EU se takođe
trudi da utiče na glasače i na drugim mestima. Irska će glasati o
Lisabonskom ugovoru 12. juna. U ovom slučaju, njihovo možda
legitimnije mešanje sastoji se ne od sklapanja ugovora već od
izbegavanja rasprava o svemu što bi moglo da razdraži osipajuće
redove onih koji podržavaju Ugovor.
Razne inicijative –
uključujući i važnu raspravu o opisu posla novog evropskog
predsednika i jednoobraznog metoda oporezivanja kompanija širom EU (mada,
naravno, bez usaglašavanja poreskih stopa), odložene su za vreme
nakon referenduma kako se irski glasači ne bi uplašili. Ovo
neizjašnjavanje se na kraju može pokazati kontraproduktivnim.
Glasači se mogu zapitati – šta se to krije?
Čini se da je Irska jednako
podeljena kada je reč o Lisabonskom ugovoru, na one koji su ''za'',
one koji su ''protiv'' i one kojima je potpuno svejedno, s tim što
su oni koji su ''za'' u neznatnoj prednosti, uprkos političkim
smicalicama koje su zadesile premijera Bertija Aherna, zbog kojih će
on napustiti položaj još pre glasanja. Kao i u slučaju prvog i
drugog referenduma o Sporazumu iz Nice, ishod će zavisiti od
izlaznosti.
U ovoj uzavreloj atmosferi,
evropska pozornica prepuštena je manjim igračima. Visoka politika je
ustuknula u korist nedoličnog vređanja – ili zapravo prećutkivanja.
Svojim vetom na kandidaturu svog severnog suseda na članstvo u
NATO-paktu sve dok ne prestane da sebe naziva Republikom
Makedonijom, Grčka je svoju 17-godišnju bitku prenela na novi teren.
Većina onih (a sigurno ih
nema mnogo) koji su i mogli da imaju razumevanja za grčki stav – da
ime Republike može da posluži kao katalizator za makedonski
nacionalizam – su ipak sigurno pomislili da je grčka vlada bila
preterano sitničava, pogotovu kada za svedoka neprestano priziva
Aleksandra Velikog.
Nemam predstavu zašto Grci
ovo rade. On možda i jeste bio vojni genije, ali je inače bio
okrutan i zao varvarin koji je ubio svog najbolje prijatelja u
pijanoj tuči, spalio Persepolj, dragulj antičkog sveta, i napustio
svoju vernu vojsku u Indiji, kao dete kome je dosadila igračka.
Sada nam dolaze vesti da
neki Grci pokušavaju da pokrenu pravni postupak protiv onih sa
safijskim težnjama. Po njima bi pravo da sebe nazivaju Lezbejcima
trebalo da imaju samo stanovnici ostrva Lezbos. Ovo je već ludilo
nomenklature prvog reda, dovoljno da nagne Irce, Srbe i Makedonce
svih fela da glavom bez obzira pobegnu što dalje od EU. Mora da se
pesnikinja Safo (koja je sa svojim najboljim prijateljima postupala
znatno drukčije) prevrće u grobu od smeha.
Autor je urednik internet
novina EuropaWorld
Izvor:
http://euobserver.com/9/26076
|