Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Aleksandar Pavić

OPASNE ŠARENE LAŽE ''EVRO-REALISTA''

Jasno je, pošto je konačno dat na uvid javnosti, da je "Privremeni politički sporazum" između Srbije i EU jedan bezvredan list papira, koji nikoga ne obavezuje ni na šta. To je spisak lepih želja i apstraktnih "dobrih namera", i ništa više. U najboljem slučaju, to je ''pismo o namerama'', poput miliona sličnih koja se svakog dana pišu širom sveta. U njemu se praktično kaže da EU gaji prijateljska osećanja prema Srbiji i da će je jednog dana - kada ispuni uslove koje ne mora da ispuni ni jedna druga zemlja - možda primiti u svoje cenjeno članstvo.

I sad se postavlja pitanje zašto je od životne važnosti da se takav jedan dokument potpiše baš sad, i zašto se stvara kriza u čitavoj državi za ljubav potpisivanja tog dokumenta.

Ako vratimo film unazad u dane između dva kruga izbora, videćemo da su i novi-stari predsednik Tadić, potpredsednik vlade Đelić i ministar spoljnih poslova Jeremić izjavljivali kako je taj sporazum zapravo "čvrst dokaz da EU želi Srbiju u svojim redovima". I ne samo oni, već i svi "pro-evropski" orijentisani faktori u Srbiji, tj. svi oni koji se u ovom trenutku predstavljaju kao "realisti" na političkoj sceni.

I upravo u tome leži paradoks. Naime, zašto su se svi "realisti" u državi uhvatili kao pijani plota za jedan običan spisak apstraktnih lepih želja kao stub svoje trenutne, ali uvek ''realistične'' politike?

Deo odgovora je jasan: zato što je to bilo neophodno "pro-evropski" profilisanom kandidatu da pobedi na izborima za predsednika republike. Jer, u uslovima kada EU nije bila u stanju da Srbiji ponudi čak ni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, bilo je ili to ili propast. Propast - jer ako nema ni naznaka "evropske perspektive" za Srbiju, onda zašto glasati za "evro-sanjare", za fantaste, za Don Kihote koji se bore protiv vetrenjača, za nepostojeću evropsku himeru? I tako je smišljen "Politički sporazum" između EU i Srbije, da od fantasta, bar privremeno, ponovo napravi "realiste", i spase njihovu predsedničku kampanju.

Ima još jedan odgovor, koji je ustvari samo varijacija na istu temu, ali koji samo zadire nešto dublje. Naime, neka, bilo kakva mrvica sa stola EU je permanentno potrebna svim političkim snagama koje, bar od 2000. godine grade svoju politiku na temeljima slogana da "Evropa nema alternativu". Jer, ako se u stvarnosti pokaže da je taj "bezalternativni pravac" u stvari bio nepostojeći, to može jedino da predstavlja krah takve politike, svedočanstvo o njenoj neutemeljenosti, njenoj nerealnosti.

A deo te politike "Evro-realnosti" je i to da je "realno da smo izgubili Kosovo" i da je zato "realno okrenuti se svim snagama ka Evropskim integracijama" kao jedino izvesnoj budućnosti, pa čak i delimičnoj kompenzaciji za bolni gubitak kosovske zemlje.

Dakle, svi ti argumenti "pro-evropskih snaga" mogu da piju vodu - bar kada je reč o jednom značajnom delu biračkog tela - samo dok je "evropska perspektiva" izgledna.

Problem, međutim, nastaje kada se njena izglednost dovede u pitanje ili – ne daj Bože - izgubi. Onda postoje samo dve alternative: ili se prizna zabluda i trpe političke posledice, ili se grčevito pokušava održavati privid da je sve u redu, i da je "put u evropsku budućnost" ipak i dalje širom otvoren.

U slučaju trenutne vrlo ozbilje krize ne samo Vlade već i države, ono što se čini očiglednim je da je ovo drugo po sredi. Da je "evro-reformski blok", radi održavanja privida i spasavanja svoje političke reputacije, pozicija, itd. spreman da čak izazove i državnu krizu širih razmera.

Jer, silazeći na teren ''realizma'', budimo brutalno realni: nije tačno da je EU Srbiji ponudila bilo šta značajno. EU Srbiji nije ponudila nikakve čvrste, sigurne izglede za buduće članstvo. EU čak nije uspela da obezbedi Srbiji ni ravnopravne uslove za članstvo, uslove koji važe za sve druge države u Evropi. Jednostavno se Srbiji nudi mačka u džaku: samo vi sprovodite reforme po našim receptima i ispunjavajte sve naše zahteve, a mi ćemo već videti kada i da li ćemo vas primiti. S tim što je jedan zahtev - izručenje osumnjičenih za ratne zločine - tako formulisan da ga je možda nemoguće ispuniti. 

Poređenja radi, pre pedesetak godina, u posleratnoj Evropi, tadašnja zapadna državnička elita došla je do zaključka da je jedini trajni garant mira i stabilnosti na kontinentu puna reintegracija Nemačke. Odmah je pokrenut Maršalov plan za obnovu Zapadne Evrope, uključujući i Nemačku, a Francuska i Nemačka, dojučerašnji ljuti neprijatelji, krenuli su u stvaranje začetaka onoga što je danas Evropska Unija.

Sad zamislimo da je pred Nemačku bio postavljen isti uslov kao pred današnju Srbiju - hapšenje svih osumnjičenih za ratne zločine i njihova predaja Međunarodnom tribunalu. Da je taj uslov postavljen, Nemačka bi i danas bila polu-porušena zemlja, a EU ne bi ni postojala. Jer, na primer, dr Mengele je i danas na slobodi.

Zamislimo sad da je sa Srbijom postupljeno na isti način kao sa posleratnom Nemačkom, ako ne pre, onda bar nakon petooktobarskih promena: da je znatna ekonomska pomoć za rekonstrukciju kombinovana sa ubrzanom integracijom u EU, bez bilo kakvih uslovljavanja, ili bar uz uslove koji važe za sve ostale. Mi danas ne bi imali krizu u državi, a EU ne bi imala krizu na svom jugoistočnom limesu.

Zašto to EU nije uradila, treba pitati nju, ili bar njene vodeće zemlje-članice, na prvom mestu Nemačku, koja se sama digla iz pepela samo zahvaljući velikodušnosti onih koji su je pobedili. Ovde čak motivi nisu ni važni, jer nas "realizam" upućuje na to da ne pitamo zašto je nešto tako kako jeste, već da konstatujemo da je tako i da vidimo šta ćemo s tim. A to upravo srpski "realisti" ne rade. I to je zapravo najveća zamena teza na sadašnjoj srpskoj političkoj sceni: "realisti" su u stvari fantasti, "guslari" ako hoćete. Nije važno da li su im razlozi idealističke ili pragmatične prirode. Jednostavno je tako. Čvrsto veruju u to da ''EU nema alternativu'' bez čvrstog dokaza da EU uopšte iskreno i želi Srbiju u njenim redovima. I, zarad himere "evropske budućnosti", pravi se podela na "dve Srbije", i pravi se podela u samoj državi.

Treba još jednu stvar jasno naznačiti, ''realizma'' radi: nisu tačne ni tvrdnje da su predsednički izbori bili "referendum o evropskoj budućnosti", na kojima je "pro-evropskim snagama" dat kart blanš za sprovođenje svega što su naumili. Ne. Da su hteli referendum, oni bi ga i raspisali. Sa pitanjem: da li ste ZA ili PROTIV članstva u EU. A pre toga bi se odredilo dovoljno vremena za kampanju gde bi svi mogli da iznesu argumente za i protiv, i gde bi običnim građanima moglo najzad da se objasni šta članstvo u EU stvarno podrazumeva, kao i to da li je ono uopšte izvesno i realno. Ali, to nije urađeno. Umesto toga, raspisani su predsednički izbori, na kojima je glavna karta na koju se igralo bila ne toliko ''evropska budućnost'' koliko strah od "povratka u 90-te".

Treba dodati i to da su zapravo oba kandidata u drugom krugu predsedničkih izbora bila jasno "pro-evropska". Suštinska razlika je bila u ceni koju smatraju da treba platiti za ulazak u EU. Tadić se suštinski zalagao za bezuslovnu integraciju, dok je Nikolić to uslovljavao prijemom Srbije u svojim sadašnjim granicama. Dakle, mora se reći i to, a to je vrlo bitno, da su ovi zbori zapravo pokazali da u Srbiji postoji najveći politički konsenzus u pogledu vizije budućnosti zemlje u poslednjih bar 70-ak godina. Oba kandidata su istakla da "nikad neće priznati nezavisno Kosovo", i oba kandidata su istakla da je za Srbiju najbolje da bude član EU.

E, sad, da je EU svih ovih godina postupala normalno, fer, državnički - problema ne bi bilo. Kandidati na ovim predsedničkim izborima verovatno ne bi bili isti, a teme bi na prvom mestu bile ekonomske i socijalne. Možda bi Srbija već bila na pragu ulaska u EU. Međutim, EU je odlučila da Srbiju tretira na poseban, krajnje nefer način.

Dakle, treba da budemo svesni toga da nam je unutar-politička napetost nametnuta spolja, putem, može se slobodno reći, sadističkih uslovljavanja od strane EU, koje su jedni u Srbiji spremni da prihvate - iako sa neizvesnim ishodom čak i po pitanju EU-integracija - dok drugi nisu. Ovakva kost podele nije ubačena ni u jednu drugu evropsku državu, ako možda ne izuzmemo Tursku.

Apsolvirali smo, dakle, da ogromna većina u Srbiji želi u EU. Međutim, kao što znamo, a pogotovu "realisti" među nama, politika je umeće mogućeg.

U ovom trenutku, dakle, "pro-evropske" snage koje predvodi Boris Tadić, dužne su da naciji objasne koje to Srbija ima garancije da će ikada ući u EU, kao i da dokažu da je potpisivanje "Privremenog političkog sporazuma" nužan i neophodan korak u tom pravcu, od trenutne životne važnosti za državu i narod. Tek ako to uspeju da dokažu, imaju pravo da insistiraju na njegovom potpisivanju.

A, ako se dokaže da je "Privremeni politički sporazum" samo spisak lepih želja, zamajavanje i magla, onda je lako dokazati zašto ga ne treba potpisati, ne samo radi očuvanja dostojanstva, ili čak radi obezbeđivanja dalje ruske podrške. Ne treba ga potpisati zato što bi time konačno prestali da prihvatamo ulogu žabe koju kuvaju na tihoj vatri, postepeno povećavajući toplotu vode sve do ključanja, tako da žaba i ne primeti da je na kraju skuvana. Več sedam godina od EU dobijamo neodređena obećanja i nemoguće uslove, dok nam se u isto vreme isporučuju zahtevi a Kosovo polako ali sigurno oduzima. Dalje prihvatanje takvog tretmana nije "realizam". To nije čak ni sanjarenje i Evro-guslanje. To je ludost. A oni koji zagovaraju tu ludost, tu himeru, u ime nekakvog ''realizma'' i, pritom, destabilizuju državu, moraju sebe sad jasno da objasne. Ne preko marketinških slogana o "boljem životu građana" i "sigurnoj budućnosti u evropskoj porodici naroda", već golim činjenicama. Ili u skupštini ili na izborima. Hoćemo da vidimo jasne datume i jasne uslove, koji važe za sve druge, i koji se dokazivo mogu ispuniti. I tek ćemo onda znati šta to narod stvarno želi. A možda i šta nam žele drugi.

07.02.2008.

 

 
 
Copyright by NSPM