Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

Šta se zaista dogodilo na promociji „Peščanika“ u Pančevu

Boško Obradović

Zabranjeno pitanje

(ili ko zabranjuje čitanje Zorana Đinđića)

Propagandni centar B92 javio je kroz više delova svoga medijskog carstva, kome je neko omogućio nacionalnu frekvenciju, da su predstavnici Dveri „glasno negodovali“ i ometali promociju „Peščanika“ u Pančevu i da su udaljeni od strane policije i građana Pančeva, koji su tako odbranili „Peščanik“. Razlog za protivljenje ove grupe, po njihovim rečima, bio je taj što je poznati advokat Srđa Popović na tribini rekao da su i predstavnici poslepetooktobarske vlasti u Srbiji nastavili prethodnu politiku prema kosovskim Albancima. To je bila klasična obrađena vest pomoću koje se, kao i uvek kada je u pitanju ovaj propagandni centar, šalje potrebna poruka i zamračuje istina o onome što se zaista desilo.

A šta se zaista dogodilo na promociji „Peščanika“ u Pančevu?

•  Predstavnici Dveri jesu glasno negodovali tražeći od organizatora tribine da im se nakon izlaganja svih govornika na promociji omogući da postave pitanja, u skladu sa voditeljevom najavom na početku večeri.

•  Razlog za protivljenje dela prisutnih u publici jeste bilo izlaganje advokata Srđe Popovića, koji nije bio najavljen kao učesnik tribine, već je pozvan da se obrati iz publike na kraju uvodnih obraćanja svih učesnika. U svom izlaganju Popović je optužio srpski narod, intelektualce i državu da su kroz čitav 20. vek sprovodili rasističku politiku prema Šiptarima na Kosovu i Metohiji, koji su bili prisiljeni na oslobodilački rat i pravedno došli do trenutnog stanja. Ovu politiku još od vremena posle Drugog svetskog rata, pa preko Miloševićevog režima, nastavila je i tzv. srpska demokratska opozicija pre i posle 5. oktobra 2000. godine.

•  Konačno, više od trideset pripadnika obezbeđenja „Peščanika“ (privatno obezbeđenje plus policija u civilu i uniformi) zaista je zaštitilo organizatore od postavljanja neugodnih pitanja i zamolilo posetioce koji su želeli da postave pitanja da izađu jer pitanja neće biti.

Šta je problem?

Da li je moguće da predstavnici „Druge Srbije“, neumorni borci za demokratiju, ljudska prava i slobode, imaju problem sa postavljanjem pitanja? Zamislite, ceo taj srpski fašizam i netolerancija izlio se te večeri u Pančevu sa željom da nanese zlo ovim nosiocima demokratske spomenice time što se spremio da im – postavi pitanje. Kakvo nasilje i zločinačko ponašanje!?

Ali, tu se zapravo i krije pravi problem. U novom totalitarizmu briselske slike sveta koju nam donose „novi prosvetitelji“ nema mesta za postavljanje pitanja, kritiku, protivargumente, već samo za ideološko jednoumlje i partijske direktive, kao 1945. Interesantno postaje da se i država Srbija preko Ministarstva unutrašnjih poslova stavlja na raspolaganje ovoj njihovoj misiji, u cilju obezbeđivanja karavana promocija i sprečavanja postavljanja pitanja.

Sa druge strane, definitivno je jedino to da nema Srbina na svetu, niti ima predstavnika bilo kog drugog naroda na planeti, koji bi mirno sedeo dok neko o narodu kome pripada govori kao o rasističkom i zločinačkom, koji je zaslužio sva svoja stradanja.

Treba li uopšte da podsećamo na to ko je bio žrtva progona, etničkog čišćenja i višeetapnog genocida u 20. veku od strane istih tih šiptarskih pravednika, i kako to da su oni uvek bili na strani evropskih osvajača i za to nagrađivani, za razliku od Srba koji su, iako gotovo jedini zapadni saveznici na Balkanu u Prvom i Drugom svetskom ratu, kažnjavani od strane tih istih svojih saveznika do dana današnjeg.

Šta su predstavnici Dveri zapravo hteli da pitaju? 

1. Zašto „Peščanik“ organizuje karavan promocija po Srbiji i uopšte se bavi prosvećivanjem „biološkog otpada“, kako je Nikola Samardžić, redovni gost ove emisije, nazvao srpski narod u sadašnjoj Evropi?

2. Iz kojih izvora se finansira ova prosvetiteljska i humanitarna delatnost?

3. Da li je zabrana promocije kampanje Dveri pod nazivom „Pokret za život“ u Narodnom pozorištu u Beogradu demokratsko dostignuće, dok su protesti protiv promocija „Peščanika“ antidemokratski čin, ovde uopšte ne računajući da je u jednom slučaju zabranjena priča o problemu bele kuge u srpskom narodu, a da se u drugom protestuje protiv govora mržnje prema istom tom narodu i to u njegovoj državi.

Ovim povodom vredi pomenuti i simpatične biografije glavnih učesnika na tribini, dramske spisateljice Biljane Srbljanović i režisera Milutina Petrovića. To što ovi građanski fundamentalisti nisu mogli da izdrže da neko uopšte ima nešto da pita a ne krenu sa govorom mržnje i svim vrstama uvreda („klipani“, „idite kradite patike“, „fašisti“...) najbolje govori o stepenu njihove demokratičnosti i tolerancije. Ali, ono što je ovde važno jeste otkuda njima ta vrsta osionosti i drskosti. I sa tim smo hteli da upoznamo preko 200 zapenušanih LDP-ovaca sabranih sa svih strana na ovoj ideološkoj inicijaciji.

Naime, Srbljanovićka i Petrović su za vreme studija na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, zajedno sa svojim sadašnjim liderom Čedomirom Jovanovićem, pripadali „salonskoj desnici“ okupljenoj oko Nebojše Pajkića. Kao beogradska deca pre Drugog svetskog rata, kada je „salonski komunizam“, po rečima Miloša Crnjanskog, bio njihova igračka, tako su se početkom devedestih novobeogradska dečica igrala „salonske desnice“, bili četnici i pisali za Bokanove i Pajkićeve desničarske časopise. Kada su procenili da tu nema para promenili su stranu i postali „deca neoliberalizma“ i glavni promoteri globalističke ideologije u Srba. Međutim, zadržali su stari stil i ponašanje u odnosu prema drugima, tako da je njihov politički rukopis prepoznatljiv po salonskoj ostrašćenosti. Nismo sigurni da su njihovi sadašnji fanovi upoznati sa ovim njihovim „ranim radovima“ i mogućnošću da se nađu na poternici Haškog tribunala zbog zločinačkog desničarskog udruživanja i verbalnih delikata raznih vrsta iz tog vremena.

Ovde se treba osvrnuti na još jednu veoma važnu stvar i zapravo najveću tabu temu „građanske opcije u Srba“ danas. U svom uvodnom ekspozeu na sednici Centralnog Komiteta LDP-a održanog u subotu u Pančevu, Biljana Srbljanović je elaborirala tezu po kojoj je veliki beogradski protestni miting ispred Doma narodne skupštine i ono što je po njegovom okončanju usledilo po ulicama organizovano samo radi osvete Beogradu što je u onako velikom broju izašao na Đinđićevu sahranu. Ova teza, koja zahteva ozbiljnu medicinsku ekspertizu, daje nam odličan povod da se setimo pokojnog premijera Đinđića i jedne od njegovih poslednjih izjava („Večernje novosti“, 6. mart 2003, 6 dana pre ubistva ), da rešavanje pitanja Kosova i Metohije treba što pre otvoriti da ne bismo došli u situaciju da postanemo predmet tuđih etničkih apetita i da nam Šiptari kupuju nekretnine na Terazijama. Ova krajnje „rasistička“ Đinđićeva izjava, koja udara na temeljne principe slobode tržišta, samo je jedna od serije njegovih izjava u poslednjih nekoliko meseci života koje su danas najzabranjenije štivo u Srbiji. Idolopoklonici Zorana Đinćića moraju da se odluče: ili su sledbenici njegovih ideja ili neka nas obaveste šta u tom korpusu ideja nije preporučljivo za čitanje i od čega se ograđuju.

Razumljivo je da je nekome u interesu da se poslednja tri meseca Đinđićevog života izbrišu kao „nacionalistička skretanja“. Ali to je njihov problem na koji nećemo prestati da ukazujemo. Naša obaveza je da sve učinimo da niko više u Srbiji ne sme javno da vređa srpski narod, a posebno ne da ga naziva „rasističkim“. Takvo nešto ne bi dozvolio niti jedan narod na svetu, pa ne smemo ni mi. Zbog toga su Dveri bile u Pančevu. Da postave to pitanje. Nemamo nameru da činimo bilo kakvo nasilje, jer nam je dosta njihovog i njihovih fizičkih i duhovnih roditelja, od 1945. do danas. I da ponovimo: nikome nemamo pravo da zamerimo što radi svoj posao, već postavljamo pitanje zašto mi ne radimo svoj?

Nekadašnjim „salonskim desničarima“ a sadašnjim evrounijatama, evo za kraj samo jednog dela iz poslednjeg Đinđićevog intervjua, u kome on odgovara na pitanje kako su na Zapadu reagovali na njegovu inicijativu za rešavanje pitanja Kosova i Metohije pre tačno pet godina: „Reakcije koje su do mene došle bile su zaista prilično nervozne. Ali, imam utisak i da sam ponekoga uhvatio usred nekih „radnji“. Čini mi se da nekima remetimo koncepciju za Balkan i Kosovo i Metohiju. Treba ih i razumeti. Taman su bili napravili svoj koncept, a onda neki Đinđić počinje da pali svetlo. I govori: „Stanite, ne može više tako, da vidimo šta je dosad urađeno i kuda dalje“. Meni je ova reakcija bila dokaz da, u suštini, postoji neki prećutni plan da se 2004. ili 2005. godine zaokruži nezavisnost Kosova.

Bojim se da se neke stvari nisu bitno promenile od trenutka kada sam pre sedam-osam godina, na jednom predavanju u Americi, rekao da mi tadašnja američka politika liči na Titovo: „slaba Srbija – jaka Jugoslavija“.

Ne smemo više dozvoljavati da svoj nacionalni interes definišemo prema tome šta neki drugi misle da je naš nacionalni interes. Kao čovek koji razmišlja o svojoj deci i unucima, zabrinut sam zbog demografske situacije, debalansa između albanskog i srpskog naraštaja stanovništva. Toliko da ozbiljno razmišljam o budućnosti srpske države u kojoj bi živelo milion i po Albanaca koji bi imali pravo da kupuju nekretnine na Terazijama, da kupuju preduzeća na privatizacijama novcem od trgovine drogom koji se meri desetinama milijardi dolara. Zbog trenutnog stanja stvari ozbiljno sam zabrinut za Srbiju koju ostavljamo svojoj deci i unucima.

Sve što sam u životu postigao, postigao sam plivajući uzvodno. Nikad nisam birao lakši put. Zato i mislim da na njega nemamo pravo, pogotovo sada kad se na dnevnom redu istorije našlo ključno pitanje srpske državnosti. Pitanje bez čijeg rešavanja nećemo moći da planiramo ni svoju budućnost, niti da rešimo problem srpske etničke ugroženosti koje je u dobroj meri i posledica nejasnog statusa srpske države kojoj preti opasnost da postane predmet tuđih etničkih apetita. Duboko sam uveren da mi moramo da imamo konačnu zaokruženu državu pošto ona samo tako može da brani svoj nacionalni interes. Nas više ne sme zadovoljavati da imamo suverenitet spolja, dok nas iznutra izjeda neki „osmi putnik“. Nama u državnom gnezdu ne treba kukavičije jaje. Ne bih voleo da učestvujem u nečemu zbog čega bi neko kroz pedeset godina imao razlog da za mene kaže: „Onaj Đinđić je bio naivan, pravio je državu za nekog drugog“.

Akcija nama u ovom trenutku ne može da škodi. Niko ne radi za nas, a postoje oni koji rade protiv nas. Zato samo svojom akcijom možemo da pariramo takvom stanju stvari“.

U Beogradu,

3. marta 2008.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM