Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

   

 

Marinko M. Vučinić

IMIDŽ IZNAD SVEGA

Šta nam demonstrira Boško Jakšić tekstom „Pod kapuljačama“ osim dirljive brige za iznova narušeni imidž Srbije? On nam pokazuje kako se konstruišu i funkcionišu stereotipi o srpskom narodu, koji su prvo stvoreni u zapadnoj štampi, pa ih onda mi usvajamo kao autentičnu sliku o nama samima. To je već poznati mehanizam preuzimanja predrasuda, o kome je pisala Marija Todorova, navodeći pri tome dominantne predrasude o Balkanu koje mi u velikoj meri interiorizujemo u našu svest i identitet.

Ovaj tekst Boška Jakšića uklapa se u način na koji ovaj kuražni kolumnista Politike piše o problemima Kosova, pri čemu je ovog puta uspeo da višestruko prevaziđe samog sebe u relativizaciji ozbiljne političke krize nastale jednostranim i protivpravnim proglašenjem nezavisnosti Kosova. Za njega je najvažnije kakvu je sliku i poruku poslao u svet. Piše o ozbiljnoj ceremoniji proglašenja nezavisnosti Kosova koje je bilo propraćeno slavljem, koje se disciplinovano pridržavalo uputstava da se izbegnu bilo kakvi incidenti. Na drugoj strani su opet remetilački i divlji Srbi, koji su narušili evropski i američki ceremonijal, pokazujući još jednom svoje pravo lice, jer nisu mogli da dostojanstveno prihvate veliki istorijski poraz.

Jakšić nastoji da ispade huliganskih navijačkih grupa predstavi kao celokupnu sliku Srbije u ovim teškim istorijskim iskušenjima i time samo ponavlja već poznati propagandistički obrazac primenjivan u poslednje dve decenije na ovim prostorima. U toj marketinškoj priči Srbi su uvek predstavljeni kao loši momci. Svako objektivan se mogao uveriti da je Srbija reagovala na događaje u Prištini dostojanstveno, racionalno i bez dominantne destruktivne euforije. Međutim, Jakšić to ne želi da vidi, već je uporan u nameri da pokaže da su huliganskih ispadi – koji su u našoj javnosti veoma oštro osuđeni – prava slika Srbije, koja i dalje ne brine o slici koju će odaslati u svet.

Ovakav Jakšićev stav ne začuđuje jer u ovom tekstu on čak tvrdi da je paljenje džamija u Nišu i Beogradu anuliralo albansko divljanje na Kosovu. Na kom tasu je to izmerio? Verovatno na tasu medijske slike koja je, po njemu, najvažnija u oceni reagovanja Srbije na proglašenje kosovske pseudodržave. Ako bismo dosledno sledili ovakvu logiku, onda su i slike huliganskog nasilja na ulicama Beograda anulirale posledice proglašenja nezavisnosti Kosova, i time smo rešili krizu nastalu nakon nelegalnog čina kosovske skupštine. Jer imidž je najvažniji, on je alfa i omega savremenog sveta, on najavljuje imidžokratiju, a Srbi se, po Jakšiću, očigledno nikada neće uklopiti u ovako shvaćeno funkcionisanje sveta. On tvrdi da se zna kako se u demokratiji obezbeđuje red i mir, i to u onim demokratijama koje su prekršile osnovne principe međunarodnog prava i stale poslušno u red da, sledeći politički i ideološki diktat SAD, priznaju što pre samoproglašenu državu Kosovo.

Nije mi namera da opravdavam huligansko nasilje „naše besne i gnevne dece“, kako je to na sednici skupštine učinio predstavnik naše najveće opozicione stranke, niti da ulazim u opravdane zamerke našoj policiji zbog neadekvatnog reagovanja, već želim da ukažem na već oprobani propagandistički manir da se apsolutizovanjem pojedinačnih slika prezentuje celokupna slika o Srbiji, što ovim tekstom čini Boško Jakšić. Pri tome, on ne pominje da je u Srbiji bilo mnoštvo protestnih studentskih okupljanja koja su protekla mirno i dostojanstveno.

Ovo se očigledno ne uklapa u Jakšićevu težnju da nam još jednom ukaže na to da se znaju postulati pravljenja nacionalnog imidža i kako se u demokratiji obezbeđuje red i mir, budući da je za njega nacionalni imidž važniji od gaženja osnovnih demokratskih principa. U Srbiji, smatra on, i ne postoji demokratija jer država nije sposobna da održi red i mir i primeni spasonosne postulate kreiranja povoljne slike koju treba poslati u svet. Za njega je logično da odluka o poništavanju proglašenja kosovske nezavisnosti neće ni izbliza imati publicitet kakav je dobio vandalizam na beogradskim ulicama. Pri tome se ne pita da li je to u skladu sa demokratskim principima, presudno je da se pošalje dobra slika u svet, bez obzira na to šta se iza kulisa stvarno dešava.

Za Boška Jakšića imidž je važniji od suštine, veština medijskog obmanjivanja bitnija od istine, i vera u međunarodno pravo rezervisana samo za male narode, pri čemu velike zemlje mogu da ga, kada im to politički odgovara, zaobiđu i poništavaju. Bitno je samo da se to uradi na medijski vešt način, pazeći da se ne naruše postulati pravljenja prihvatljivog imidža, jer suština više nikoga ne interesuje, a istina još manje.

20. februar 2008. godine

 

 

 
 
Copyright by NSPM