Svetlana Vasović-Mekina
Sanaderova kapitulacija
Ideja da bi Srbija, ako bi ubrzala svoju integraciju u EU, mogla kasnije Kosovu da uslovljava ulazak u Uniju, kako je to pomenuo predsednik Boris Tadić, dobila je, koliko neočekivan, toliko i munjevit odgovor. Oglasio se šef slovenačke diplomatije Dimitrij Rupel zahtevom da zemlje zapadnog Balkana, znači i Srbija, prilikom ulaska u EU potpišu da neće ucenjivati komšije tokom njihovog puta u Uniju.
Rupel je predlog pravdao strahom od „retorike i prakse isključivosti, koju smo nedavno čuli”. Svojevrstan cinizam je da je „isključivanje isključivosti” lansirao baš Rupel, političar koji je poslednja tri meseca pretio Zagrebu da će Slovenija zakočiti ili čak blokirati približavanje Hrvatske Uniji ukoliko Sanaderova vlada ne odustane od Zaštićene ekološko-ribolovne zone (ZERP) u Jadranu. Službena Ljubljana danas likuje posle kapitulacije Sanaderove stamenosti da očuva ZERP, a Rupel, koji je uz pomoć komesara za proširenje Olija Rena uspeo da slomi hrvatsku politiku i primora je na zamrzavanje ZERP-a, trasirao je Sanaderu rutu da prizna kako EU nema alternativu. To je okuražilo Rupela da i drugim balkanskim kandidatima za članstvo u Briselskom klubu propiše šta mogu a šta ne smeju da čine kad (jednom) uđu u Uniju.
Ucene je uoči punopravnog članstva u EU na svojoj koži iskusila i Slovenija od Rima i Beča, ali je šansa da se Beograd lati iste prakse, u slučaju Kosova – ravna nuli. Jer ukoliko bi „krnja Srbija” uspela da uđe u EU pre Kosova, možda bi stekla uslovno „pravo na uslovljavanje”, ali bi time istovremeno zauvek priznala Kosovo kao posebnu državu.
S druge strane, malo je verovatno (zbog podela unutar EU) da će članice Unije koje su priznale Kosovo uspeti da, prema receptu Karla Bilta, „uguraju” Kosovo u EU bez članstva u UN, pa još pre Srbije. Još manje je verovatno da će članice EU koje poštuju teritorijalnu celovitost Srbije uspeti da joj obezbede prođu u Uniju uz potvrdu njenih granica, kakve su bile do 17. februara.
U diplomatskim krugovima odavno se kalkuliše sa „najpoželjnijom opcijom” – da Srbija u EU uđe „u paketu sa Kosovom”, što podrazumeva potpisivanje posebnog sporazuma sa Prištinom. Takav plan podržavaju vodeće diplomate, od Vašingtona preko Ljubljane do Brisela, uverene da on Srbiji dopušta uverenje da je u EU ušla „u jednom komadu”. Zato je za Beograd dobro da istraje na integritetu države, a da diplomatskim i ekonomskim sredstvima i dalje bije bitku za Kosovo.
Danas, u razdvojenoj Uniji nije teško Rena ućutkati principijelnim pitanjem „gde su granice Srbije?”, mada, dugoročno, izazivanje odgovora može da donese neprijatne vesti. Mnogo većoj Španiji, na primer, koja se sa Londonom spori oko Gibraltara, nije pomogao ni bojkot te „britanske prekomorske teritorije”. Zato Madrid 1986, ulazeći u Evropsku zajednicu, nije insistirao na „jasnom odgovoru” u pogledu međa Španije. Španija nije uspela da integriše Gibraltar, ali je doslednom politikom bar stigla do razgovora o „podeljenom suverenitetu” i, za razliku od Beograda, koji se koleba da li da vrati tek povučene ambasadore, a da celovitost države „brani” posrednim priznanjem nezavisnog Kosova – službeni Madrid proteklih decenija u svet nije slao kontradiktorne, čak haotične signale.
Svetlana Vasović-Mekina
[objavljeno: 12/03/2008]
|