Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Boško Jovanović

„VELIKA SREĆNA KOALICIJA“

(Kako je propala vlada)

Srbija se nalazi pred još jednim „istorijskim“ i „prelomnim“ parlamentarnim izborima. To i ne treba da čudi previše, s obzirom da nijedna vlada od promena od petog oktobra dvehiljadite godine nije ispunila pun četvorogodišnji mandat. Slično iskustvo imaju i druge istočnoevropske zemlje u „procesu tranzicije“. Novi izbori ne treba da čude i s obzirom na to da su sve te „postrevolucionarne“ vlade bile koalicione, sastavljene od nekoliko političkih stranaka koje su neretko imale različite programe, političke ciljeve, a često su bile prisutne i velike međusobne razlike u načinu delovanja u teškim situacijama.

Ovi izbori se odigravaju samo par meseci posle održavanja predsedničkih izbora i, što je najvažnije, u senci samoproglašenja nepostojeće države od strane kosovskih Albanaca, a na teritoriji Srbije. Ovih izbora verovatno ne bi bilo da je gospodin Tadić izgubio izbore ili , pak , da ih je ubedljivije dobio. Tako bi se dobila stabilnija vlada. Ovako je Tadićeva pobeda produbila podele oko Kosova u vladi i dovela do raspada koalicije. Dobili smo raskol u vladi, ali i raspolućenost Srbije s kojom ulazimo u nove neizvesne izbore. Zbog toga, ali i zbog podrške EU kosovskoj secesiji, došlo je do opasnog raskola u vladi, ali i na političkoj sceni Srbije, oko ključnih državnih pitanja - oko evro-atlantskih integracija u svetlu „nezavisnosti“ Kosova i Metohije.

Zbog odsustva minimuma zajedničke politike unutar vlade njen premijer, gospodin Vojislav Koštunica, učinio je ono što se kod nas retko čini – „podneo je ostavku“ i zatražio da izbori budu raspisani za jedanaesti maj ove godine. Predsednik Republike Srbije, gospodin Boris Tadić, nije mogao odbiti ovaj predlog te je raspisao parlamentarne izbore „kad im vreme nije“.

Da li su ovi izbori „istorijski“ i „presudni“? Ovi izbori su izuzetno važni jer dolaze u teškom momentu za naše društvo i u vreme opasne političke polarizacije. Ovi izbori su važni i zato što ih i građani tako vide, ali i elita naših političkih stranaka. Političke vođe shvataju šta se može dobiti a šta izgubiti na ovim „istorijskim izborima“. Oni koji dobiju naredne izbore dobijaju četiri godine na vlasti i određenu političku stabilnost, a oni koji izgube - gube sve, jer će četiri godine biti u opoziciji, a za te četiri godine, dok su oni u opoziciji, nova vlada će zauzeti čvrst kurs prema EU i NATO-u, ili prema Rusiji. Kada neko četiri godine sprovodi čvrst kurs, sve i da opozicija dobije naredne izbore, nakon toga neće ostati puno manevarskog prostora da se bilo šta menja u spoljnoj i unutrašnjoj politici.

Zbog toga je zavladala velika napetost među čelnicima naših stranaka. Nije se gubilo vreme. Vrlo brzo su sklopljene koalicije za predstojeće izbore. Neke su sklopljene na osnovu ideološke bliskosti, dok su neke sklopljene na osnovu straha od neulaska u parlament, a neke, čini se, i zbog podrške koja je data predsedničkom kandidatu na proteklim predsedničkim izborima. Male stranke žele da se udome kod velikih jer je sve teže preći cenzus, a veće stranke bi s manjim „partnerima“ htele da dobiju na imidžu „široke koalicije“.

STARI I „NOVI“ DOS

S obzirom da je koalicija DOS-a, koja je srušila Slobodana Miloševića u nasilnim demonstracijama od petog oktobra dvehiljadite godine, imala sedamnaest članova, raspala se vrlo brzo. To je bila heterogena koalicija kojoj je jedino zajedničko bilo to što su hteli da svrgnu Miloševića. Prvi je iz DOS-a istupio DSS, posle nelegalnog izručenja gospodina Slobodana Miloševića Haškom tribunalu. „Harizmatični premijer“ Zoran Đinđić je kako-tako uspevao da drži na okupu ostatak DOS-a, ali je posle njegove smrti ostatak DOS-a uspeo da ostane na vlasti samo još devet meseci. Takođe su i dve vlade koje je predvodio gospodin Vojislav Koštunica bile koalicione i nisu uspele da izdrže pun mandat na vlasti.

Najveća predizborna koalicija okupljena je oko DS-a. Zajednički imenitelj koalicionim partnerima je to što su sve stranke u ovoj koaliciji podržale gospodina Borisa Tadića na prethodnim predsedničkim izborima, a na taj način i ono što on predstavlja. Koalicioni partneri su DS, G-17 plus, Sandžačka demokratska partija, SPO i LSV. Ove partije, na prvi pogled, imaju malo toga zajedničkog. Ideološki posmatrano one su vrlo različite – na primer DS je u socijalističkoj internacionali, pa je interesantno videti da li će iko ozbiljno postaviti pitanje odakle s njima jedna desna, monarhistička i konzervativna partija kao što je SPO. Ili, pak, političko i ideološko opredeljenje uopšte nije važno našim političarima i biračima.

Kod ove koalicije se isto tako može postaviti pitanje šta tu traži LSV, jer je LSV na prošlim izborima doneo ključne glasove listi koju su predvodili LDP i gospodin Čedomir Jovanović. Čini se da je ideja o stavljanju LSV-a na koalicionu listu DS-a pogrešan potez jer teško da će LDP proći bez Čanka (sudeći po prošlim parlamentarnim izborima). No, ovo i ne mora biti tačno, jer ne verujemo da bi DS samo zbog sujete ugrozila prelazak cenzusa svom gotovo sigurnom koalicionom partneru. Okosnicu eventualne «evroreformske vlade» činili bi gospodin Tadić i gospodin Čeda. Reklo bi se da bez gospodina Čede «reformska Srbija» ne može «sklopiti konstrukciju», pa nam se čini, ako nije reč o političkoj iracionalnosti, da je u pitanju neka skrivena i isplaniran a odstupnic a . Ili su u pitanju procene da je prelazak LDP-a gotovo izvestan pa mu i nije potrebna podrška LSV-a.

«SOCIJALISTIČKA INTERNACIONALA»

Šta bi to bio adut iz rukava gospodina Tadića i prozapadnih snaga, kojima bi posle izbora matirali «patriotski blok»? Odgovor na pitanje kuda ide Srbija se možda nalazi u Jagodini. Lider Jedinstvene Srbije, gospodin Palma, svoju političku karijeru je počeo uz gospodina Arkana, u Stranci srpskog jedinstva, političkog krila «Arkanovih tigrova». Ova činjenica nikada nije zaboravljena, naprotiv - uvek je bila rado isticana u takozvanim prozapadnim i demokratskim medijima dok je ovaj gospodin važio za «patriotski nastrojenog». Gospodin Dragan Marković Palma, uspešni predsednik opštine Jagodina i vlasnik istoimene televizije, sve donedavno je bio lojalan član koalicije koju sačinjavaju njegova JS sa DSS-om i NS-om. Dakle, gospodin Palma je važio za nešto izuzetno politički negativno samo dok je podržavao «narodnjake».

Prvo njegovo javno udaljavanje od politike ove koalicije se manifestovalo njegovim izjavama da je on protiv povlačenja amabasadora iz zemalja koje priznaju jednostrano i protivpravno proglašenu nezavisnost Kosova. Ta se izjava toliko dopala novinarima koji podržavaju evro-atlantske integracije da je ona citirana i u Glasu Amerike. Kasnije je gospodin Marković bio i gost nekih takozvanih pro-demokratskih medija gde je objašnjavao ovaj svoj stav ili, bolje rečeno, odstupanje od politike svojih dojučerašnjih koalicionih partnera. Odjednom je gospodin Palma bio rehabilitovan i od veza s gospodinom Arkanom, a i od toga što je podržavao njima mrske «narodnjake». Stoga se našao u taboru gospode Tadića, Dinkića, Đelića i Čanka, dakle - na strani «evroreformskih snaga». Kako to njihovi politički protivnici nisu previše medijski eksploatisali, to je i prošlo bez velikih problema.

No, idemo dalje u političkim preokretima nušićevske političke scene. Gle čuda, Jedinstvena Srbija gospodina Palme ulazi u koaliciju sa SPS-om, onim istim SPS-om koji je podržavao vladu u kojoj su, osim «narodnjaka», bili i SPO i G17 plus. Ovo uopšte ne treba da čudi s obzirom da je SPS podržavao «reforme» koje je sprovodio gospodin Dinkić i da nije imao ništa protiv približavanja NATO-u koje je sprovodio lider SPO-a, gospodin Vuk Drašković.

Doduše, oni su jednom tražili i da gospodin Drašković bude smenjen s mesta ministra spoljnih poslova, ali - «bez uspeha». Upravo su socijalisti i tražili smenu lidera SPO-a zato što su znali da njihova inicijativa za njegovu smenu nema šanse za uspeh. Da je inicijativa imala šanse za uspeh socijalisti je ne bi ni podnosili. Oni su takođe podržavali i neoliberalnu politiku ministra finansija gospodina Mlađana Dinkića dok je G17 bio u manjinskoj vladi sa SPO-om, vladi koju je SPS izdašno i lojalno podržavao.

Koalicija između SPS-a i Jedinstvene Srbije je, čini se, prirodna jer se ove stranke ne rukovode ideologijom ili programom već čistim pragmatizmom. Njihov je interes da zajedno pređu cenzus i da, ako je moguće, ostvare i nešto više da bi posle toga bili «jezičak na vagi». Oni će posle izbora, ako pređu cenzus, dobro naplatiti svoju podršku onoj strani koja više ponudi. Dakle, gospodin Palma i gospodin Dačić imaju «veliki koalicioni kapacitet» jer nisu gadljivi ni na koga. A kako su finansijski i medijski resursi u rukama DS-a, a i zapadna podrška koja ponekad vredi više od miliona, onda i ne čudi to što se uveliko priča da će se članice «srećne koalicije» («...vojske i policije», pevao je nekada Bora Čorba) verovatno priključiti silama napretka i evrointegracija.

Iz izjava gospode Palme i Dačića, ali i predsednika Tadića, vidi se da je već pređena preliminarna faza pregovora o formiranju «velike evropske koalicije» u kojoj bi zajedno bila gospoda Palma, Dačić, Čeda, Čanak, Dinkić, Drašković i - naravno - Tadić. Oni bi verovatno bili ta snaga i taj kvalitet koji bi trebalo da Srbiju odvedu direktno u srećnu evropsku budućnost. Isto tako bi bilo moguće da ova koalicija kolektivno bude primljena u «socijalističku internacionalu», što bi trebalo da uteši našu tranzicionu sirotinju željnu samo takvih priznanja i «viznih olakšica».

Ako neko na ovo upita kako može gospodin Tadić da ide s gospodinom Čankom koji se zalaže za «federalizaciju» Srbije, i s gospodinom Vukom koji je za povratak monarhije u Srbiju, odgovoriće mu da je to radi «evropske budućnosti». Kada, pored toga, gospodinu Tadiću prigovore kako može u koaliciju s gospodinom Čedom koji ne mari «ni ič» za Kosovo, a naš predsednik i dalje ponavlja izanđalu retoriku «i Evropa i Kosovo», oni će opet reći - «Evropa iznad svega».

Neko će reći - pa dobro, ali kako u koaliciju s gospodinom Palmom čiju je stranku osnovao gospodin Arkan i s gospodinom Dačićem čijeg su predsednika, gospodina Miloševića, onomad na Vidovdan isporučili u Hag? Da, uzdahnuće – nismo to mogli lako uraditi, ali ako, s druge strane, dođu na vlast gospodin Koštunica i gospodin Nikolić, onda se vraćamo u «devedesete». Nije logično - reći će neko, možda i nije, ali je korisno za «opštu stvar». Kako će tu «veliku evropsku koaliciju» svojim simpatizerima objasniti gospodin Tadić, gospodin Čeda i gospodin Dačić (kome će to biti najteže), ne moramo da brinemo. Oni će već nešto smisliti, a do izbora će malo da talasaju u patriotskom tonu da «se vlasi ne dosete».

Zato građani treba dobro da razmisle jer glasanjem za gospodina Tadića dovode na vlast Dinkića, Draškovića i Čanka, ali verovatno i gospodu Čedu, Palmu i Dačića. Stoga, svako treba da razmisli kome će dati glas na predstojećim izborima, koji zaista i jesu važni. Ako se želi ozbiljna država i stabilna vlada onda nam ne treba ovako šarolika i neozbiljna koalicija (da ne kažemo nešto gore). Ako Srbiju treba da evropeizuju zajedno Čeda, Palma, Dačić, Dinkić, Drašković i naravno Tadić, onda nema ništa ni od evropeizacije, a ni od Srbije. Onaj nekadašnji DOS bi naspram ovakve koalicije bio upamćen kao jedna ozbiljna i stabilna vlast. S takvom vladom, ova država bi spala na najniže moguće grane (iako je to teško zamislivo), gde političke stabilnosti neće biti. Za tu i takvu vladu Kosovo će biti – šta to ono beše?

Boško Jovanović

 

 

 
 
Copyright by NSPM