Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Ivana Janković

Evropa ili Kremlj

Svađajući se oko toga koliko pragmatičan treba biti po pitanju Kosova, dobili smo još jednu omiljenu temu za svađu – koliko nam znači ruska podrška i kolika je cena te podrške. Jesu li Rusi naši iskreni prijatelji sa kojima treba da se pobratimimo ili se iza svega toga krije samo gas i, ako se krije gas, šta će reći Evropa

Kada je svojevremeno Boris Jeljcin objavio ime svog naslednika na čelu osiromašene i ponižene Rusije, Ekonomist je tu vest dočekao redakcijskim komentarom “ Vladimir njho?” (Koji Vladimir?) konstatujući da smo čuli za Vladimira Iljiča Lenjina i za razne Vladimire, ali ne i za ovog – Vladimira Putina. Osam godina kasnije, Zapad je dobro savladao lekciju o tome ko je taj Vladimir , ali njegov naslednik sada nije dočekan sa manje cinizma.

“Med...something” (Med...nešto) odgovorila je supruga bivšeg predsednika i kandidat u trci za novog predsednika SAD na pitanje kako se zove favorit u trci za predsednika Rusije. Mediji su takođe pratili ovu vrstu pogleda na novog ruskog predsednika nazivajući ga “Putvedev” ili “sivi miš”, kako u tekstu “Od miša do cara” Wuzvikov sagovornik opisuje Medvedeva iz dana kada je delio radni sto sa Putinom i bio “jedva primetan sivi miš na koga niko nije obraćao previše pažnje”.

Dmitrij Medvedev staje na čelo sasvim drugačije Rusije nego što je to imao prilike da učini njegov prethodnik. On pred sobom nema unakaženu, razbijenu, kriminalizovanu zemlju čiji je opstanak pod znakom pitanja, njemu je u nasleđe dopao probuđeni medved, kako oporavljenu Rusiju rado nazivaju one države u koje se tokom devedesetih rusko blago iznosilo u neograničenim količinama. Pred njim je konsolidovana država koja se vratila na međunarodnu scenu i koja ima nameru da učvrsti svoje mesto na toj sceni. “Smatram da su (Rusi) počeli da se ponašaju siledžijski i žao mi je zbog toga. Mislim da to nije dobro i da je Amerikancima poslužilo kao primer koliko je teško sarađivati sa Rusijom koja je ponovo u usponu”, izjavio je nedavno Frenk Vizner odgovarajući na pitanje hoće li Rusija posle priznavanja Kosova podsticati separatističke pokrete u bivšim sovjetskim republikama.

Sa Rusijom je svakako bilo lakše sarađivati pre Putina, u vreme kada su se na ruševinama sovjetskog giganta stvarale nove autoritativne države, čiji su mali diktatori nailazili na blagonaklon stav velikih svetskih sila, a Moskva bila nemoćna da kontroliše čerupanje državne imovine zvano tranzicija. I, naravno, bilo je daleko lakše pre nego što je EU postala energetski zavisna od zemlje sa najvećim prirodnim resursima gasa i drugim najvećim proizvođačem nafte na svetu, koji je rešio da se pozabavi i transportom svojih sirovina.

Medvedev, uprkos otrovnim strelama razvijenih demokratija da neće napustiti Putinov način razumevanja ljudskih sloboda, verovatno nema nameru da mnogo toga menja sve dok mu rusko glasačko telo poručuje da između demokratskih sloboda iz devedesetih i autoritarne modernizacije poslednje decenije, bira ovo drugo. I dok su na stolu pitanja širenja NATO-a ka granicama Rusije, protivraketni štit i iranski nuklearni program, pitanje Kosova dodatno je iskomplikovalo odnose sa Zapadom. Da apsurd bude kompletan, iskomplikovalo je i odnose unutar Srbije.

U finišu izborne kampanje novi ruski predsednik posetio je Srbiju, a rezultat posete bio je ugovor o izgradnji dela gasovoda Južni tok i, kako je izjavio Medvedev, Gasprom je na korak od kupovine NIS -a. To je bila još jedna varnica u nestabilnoj vladajućoj koaliciji, a Srbi su, svađajući se oko toga koliko pragmatičan treba biti po pitanju Kosova, dobili još jednu omiljenu temu za svađu – koliko nam znači ruska podrška i kolika je cena te podrške. Jesu li Rusi naši iskreni prijatelji sa kojima treba da se pobratimimo ili se iza svega toga krije samo gas i, ako se krije gas, šta će reći Evropa.

Rusija je, istina, redak preostali saveznik Srbije u trenutku kada se zemlja rasparčava, ali to nije dovoljno za veliku srpsku potrebu da uspostavi stroge kriterijume saradnje, rigoroznije od bilo koje evropske države, koja već uveliko sarađuje sa Rusima.

Jedinstvena energetska politika EU nije sprečila Francusku, Nemačku ili Austriju da sklope bilateralne ugovore sa Rusijom, ali Srbija ne uspeva da održi ravnotežu između svojih strahova, želja i potreba. U tome joj ne pomaže pritisak EU, koja nema mehanizme da zaustavi rastuću rusku energetsku imperiju, ali može da negoduje što Srbija ulazi u Južni tok, koji će Rusiji obezbediti kontrolu nad gasom iz centralne Azije i smanjiti potencijal evropskog projekta Nabuko.

Vatreni srpski Evropejci plaše se ruskih investicija, bez obzira na to što se one na listi stranih investitora nalaze ispod zemalja EU, uključujući tu i Sloveniju. I još više od toga, plaše se da će svaki poslovni sporazum značiti okretanje leđa Evropi, što nas, kako prognoziraju katastrofičari, vodi direktno u izolaciju. Evropa je, po toj školi mišljenja, već ljuta na nas zbog toga što nam uzima Kosovo, a mi još i talasamo i mašemo ruskom podrškom, umesto da se smirimo i ujedno im skinemo Ruse s vrata makar na tom terenu koji je, između ostalog, i pokazna vežba nove raspodele moći.

Na drugom kraju konopca nalaze se ogorčeni srpski sanjari koji bi se odrekli svih evropskih investicija, istovremeno ne znajući baš najbolje koji deo njihovog životnog standarda trenutno zavisi baš od tih investicija i gde bi tačno kućni budžet bio zakinut ako bi se na taj način pomešale emocije i ekonomija. Sa dosta nejasnom slikom o tome ko bi u okretanju leđa Evropi izvukao deblji kraj, nacionalromantičari rado bi je potpuno zaboravili, kaznili je svojim prezirom, i u isti mah utvrdili da smo mi sami veći Evropljani od svih Evropljana.

U trenutku kada nezavisno Kosovo dobija podršku Zapada, a Srbija dobija lekcije o tome da bi joj bilo bolje da ga i sama podrži, haotično srpsko društvo pokušava da se izbori sa još jednim računom koji je, kako kažu naši zapadni prijatelji, stigao direktno iz devedesetih. Tako su svi rezultati demokratskih vlasti ponovo poljuljani, a građani prepušteni suprotnim porukama koje stižu iz različitih blokova političkog vrha.

U procepu između snažnog osećanja nepravde i poniženja s jedne strane i želje da ne ugrozi napredak koji je do sada postigla, s druge strane, Srbija pokušava da podnese još jedan udarac svojih zapadnih prijatelja. U tome joj neće biti od pomoći romantičarski zanos, ali će od još manje pomoći biti odricanje od onih koji je podržavaju.

U Americi možda ne znaju ko je Medvedev, ali znaju gde je Kosovo. U Srbiji se zna i jedno i drugo, ostaje nam još samo da odlučimo gde smo u tom opštem znanju i neznanju – mi.


 

 

 

 
 
Copyright by NSPM