Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

Global Research

Fahim Husain

NATO, Kosovo, Avganistan i Pakistan: Šta NATO radi u Avganistanu?

Šta NATO radi u Avganistanu? Koji su pravi ciljevi NATO intervencije u regionu? Da bi se razumelo šta se dešava u Avganistanu, treba se vratiti na napad NATO snaga na Jugoslaviju u februaru 1999. godine.

Posle sloma Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, NATO je izgubio svoj raison d'etre (razlog postojanja, prim.prev.) s obzirom da Zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Državama više nije pretila invazija od strane Istočne Evrope. NATO je, stoga, imao izbor da se rasformira ili da stvori novi razlog postojanja. Ovo je Sjedinjenim Državama pružilo mogućnost da NATO preoblikuju tako da posluži njihovim imperijalističkim interesima. Veoma je važno setiti se da osnivački dokument NATO kaže da je to bila odbrambena organizacija, koja bi krenula u akciju samo kada bi neka od država članica bila napadnuta.

Prvi korak strategije SAD u promeni prirode NATO bio je napad na Jugoslaviju, pod izgovorom sprečavanja etničkog čišćenja. Jasno je da Jugoslavija nije napala državu članicu NATO, što isključuje odgovor od NATO. Štagod da se može reći o Kosovu, ono je bilo međunarodno priznato kao sastavni deo Jugoslavije (i još uvek je priznato kao deo Srbije) i Jugoslavija nije napala niti je ugrozila neku državu članicu NATO.

Kao što je bilo jasno od početka krize na Kosovu 90-ih godina, i kao što je bilo potvrđeno na proslavi 50. godišnjice NATO u Vašingtonu u aprilu 1999, jedan od ciljeva Sjedinjenih Država prilikom napada na Jugoslaviju u to vreme, pod izgovorom sprečavanja etničkog čišćenja na Kosovu, bio je da se evropskim državama predstavi fait accompli (svršen čin, prim.prev.), kao primer buduće uloge NATO kao ofanzivne organizacije, čiji je cilj da deluje kao svetski policajac ili, pravilnije, razbojnik u odbrani američkih interesa. Bilo je jasno da su SAD bile usredsređene na izazivanje rata sa Jugoslavijom i na bombardovanje koje je usledilo.

Kako je ovo postignuto? Jedan od završnih koraka američke strategije za napad na suverenu državu Jugoslaviju, koja nije napala nijednu državu članicu NATO, bio je Sporazum u Rambujeu, predložen 23. februara 1999. Ovo jasno pokazuje da Amerikanci nisu imali nameru da nastave sa mirnim rešavanjem kosovskog problema i da su nameravali da Miloševića stave u situaciju koju on nije mogao da prihvati. Po rečima Lamberta Dinija, tadašnjeg ministra spoljnih poslova Italije, Sporazum u Rambujeu je namerno napravljen da “ponizi Srbe”, tako da ga oni ne mogu prihvatiti.

Ovde dajem neke od najgorih tačaka predloženog Sporazuma u Rambujeu, Dodatak B: Status međunarodnih vojnih snaga sile za implementaciju :

3. Sve strane prepoznaju potrebu za brzim procesom ulaska i izlaska NATO osoblja. To osoblje će biti izuzeto od pravila o pasošu i vizama, kao i od potrebe za prijavom, koje se odnose na strance. Na svim ulaznim i izlaznim mestima u /iz SRJ (Savezne Republike Jugoslavije), NATO osoblju će biti dozvoljeno da ulazi u/izlazi iz SRJ uz nacionalnu ličnu kartu (LK). NATO osoblje će nositi isprave koje im vlasti SRJ mogu zahtevati na uvid, ali operacije, trening ili pokret ne smeju biti ometani ili usporavani takvim zahtevima.

(…)

6. a. NATO će biti izuzet od svih pravnih procesa, bilo da je reč o građanskim, upravnim ili krivičnim.

b. Osoblje NATO, pod svim uslovima i u svako vreme, biće imuno za izvršene građanske, upravne, krivične ili disciplinske prekršaje koje oni mogu počiniti u SRJ. Članice će pomoći državama koje učestvuju u operaciji u sprovođenju njihove nadležnosti nad njihovim sunarodnicima.

(…)

7. Osoblje NATO će uživati imunitet od bilo koje vrste hapšenja, istrage ili zadržavanja od strane vlasti SRJ. Osoblje NATO koje je greškom uhapšeno ili zadržano odmah će biti predato NATO vlastima.

8. Osoblje NATO će imati, zajedno sa svojim vozilima, brodovima, letelicama i opremom, slobodan i neograničen prolazak i nesmetan pristup čitavoj teritoriji SRJ, uključujući njen vazdušni prostor i teritorijalne vode. U to spada, ali se ne ograničava na to, pravo na podizanje bivaka, manevre, smeštaj i korišćenje svih područja ili objekata koji su potrebni za podršku, obuku i operacije.

9. NATO se oslobađa plaćanja carina, poreza i naknada ili inspekcije, carinskih propisa, uključujući rutinsku carinsku dokumentaciju za osoblje, vozila, brodove, avione, opremu i snabdevanje, kao i propisa za ulaz, izlaz i tranzitiranje teritorije SRJ kao podrška Operaciji.

(...)

15. Članice prihvataju da je za Operaciju neophodna upotreba komunikacionih kanala. NATO će imati pravo da vodi svoju sopstvenu unutrašnju poštansku službu. Članice će, na osnovu običnog zahteva, omogućiti sve telekomunikacione usluge, uključujući usluge emitovanja potrebnih za Operaciju, kako je NATO utvrdio. Ovo će uključiti pravo na korišćenje sredstava i usluga potrebnih da bi se osigurala puna sposobnost komuniciranja i pravo na upotrebu celokupnog elektromagnetnog spektra u tu svrhu, bez naplate. Primenjujući ovo pravo, NATO će se u razumnoj meri potruditi da uskladi i uzme u obzir potrebe i zahteve nadležnih vlasti u SRJ.

(…)

17. NATO i osoblje NATO biće izuzeto od bilo koje vrste tužbi koje proizilaze iz aktivnosti tokom izvršenja operacije, međutim NATO će razmatrati tužbe na osnovu ex gratia.

(…)

21. U sprovođenju svojih ovlašćenja iz ovog Poglavlja, NATO je ovlašćen da pritvori pojedince, i što je brže moguće, preda ih odgovarajućim službama.

Naveo sam samo neke od članova sramnog Dodatka, drugi su njima nalik. Vredi pročitati ceo Dodatak. Ovo su neke od privilegija koje su, na primer, uživale trupe SAD u Italiji. (Novi tajni sporazumi koje razmatraju Vlada SAD i Malikijeva marionetska Vlada u Iraku idu mnogo dalje). Bilo je jasno da je Sporazum u Rambujeu bio napad na suverenitet Jugoslavije i da je NATO želeo potpuno da preuzme Jugoslaviju. Ovakvi uslovi su očigledno bili potpuno neprihvatljivi za jednu suverenu državu i bilo je jasno da su oni postavljeni kako Milošević ne bi mogao da ih prihvati i kako bi bombardovanje Srbije moglo da počne.Upravo to se i desilo.

Trebalo bi da je jasno, a postoji i dovoljan dokaz toga, koji ja ovde ne mogu navoditi a da ovaj članak ne postane isuviše dugačak, da napad na Jugoslaviju nije imao apsolutno nikakve veze sa sprečavanjem etničkog čišćenja, već je trebalo da kazni državu koja nije prihvatila diktaturu SAD i bio je ključni korak ka menjanju uloge NATO.

Pažljivi čitaoci u Pakistanu će primetiti jezive sličnosti između predloženog Sporazuma u Rambujeu iz 1999. koji je prethodio sedamdesetosmodnevnom NATO bombardovanju Jugoslavije i onoga što je Širin Mazari, pakistanski analitičar za odbranu i bivši šef Instituta za strateške studije u Islamabadu (ISSI), otkrila kao skup zahteva koje je Vlada SAD nedavno postavila Vladi Pakistana ( The News , 8.mart 2008). Iako se nikako ne može pouzdano znati, nadam se da su Mušarafova Vlada u to vreme i sadašnja Vlada odbacile ove zahteve koji negiraju suverenitet Pakistana. Pitam se da li je nova “demokratska” uprava poklekla pod pritiskom SAD da ukloni g-đu Mazari sa pozicije šefa ISSI, imajući u vidu njeno suprotstavljanje prisustvu NATO snaga u Avganistanu i njenoj kritici američke politike u regionu.

Važno je istaći da, iako je srpski Parlament pristao na sporazum dan pre nego što je bombardovanje počelo, to je namerno ignorisano. Takođe, značajna činjenica je da se konačnim sporazumom kojim se sankcioniše jugoslovensko povlačenje sa Kosova posle 78 dana bombardovanja postiglo mnogo manje od onoga na čemu se insistiralo u Sporazumu u Rambujeu. Pa , koja je bila poenta bombardovanja ako je i mnogo manje bilo prihvatljivo? I tada je bilo jasno, a danas je još jasnije da je glavna zamisao bila da se promeni priroda NATO kao deo šire strategije za dominacijom nad Istočnim Mediteranom i naftnim putevima iz Centralne Azije.

Cilj ponovnog osmišljavanja uloge NATO kao agresivnog ogranka spoljne politike SAD postignut je na sastanku u Vašingtonu. Rađanje novog NATO odobreno je 24. aprila 1999. sledećim rečima od strane 19 predsednika država i vlada:

„Ova nova alijansa će biti veća, sposobnija i fleksibilnija, angažovana radi zajedničke odbrane i sposobna za prihvatanje novih misija, među kojima je i stvarna privrženost upravljanju krizama, uključujući i operacije koje odgovaraju krizama.“ (kominike sa Samita u Vašingtonu, 24.04.1999.)

Novorođeno stvorenje je plod operacije genetskog inženjeringa: od alijanse koja je, na osnovu člana 5 Sporazuma od 4. aprila 1949, svoje države članice ovlastila da (i oružanim snagama) pomognu bilo kojoj državi članici koja je napadnuta u severno-atlanskoj oblasti, transformisana u alijansu koja, na osnovu novog „strateškog koncepta“, obavezuje države članice na vođenje operacija van teritorije Alijanse (operacije van člana 5). Ovo je nekoliko puta naglašeno u dokumentu „Strateški koncept Alijanse“ koji su predsednici država i vlada odobrili 24. aprila, 1999. U članu 31, na primer, piše:

NATO će, u saradnji sa drugim organizacijama, težiti sprečavanju konflikata, ili, ako dođe do krize, doprineće efikasnom upravljanju, u skladu sa međunarodnim pravom, sasvim uključujući i mogućnost sprovođenje operacija za odgovor na krize van člana 5. (Strateški koncept Alijanse, 24.04.1999; Inicijativa odbrambenih mogućnosti, 24.04.1999.)

Kad se izuzme lažno poštovanje međunarodnog prava, dobiju se istinske namere NATO, da po svom nahođenju sprovodi operacije po svetu.

Da bi se uklonila svaka sumnja oko namera NATO, predsednik Klinton je, na konferenciji za štampu 24. aprila 1999, razjasnio da su severno-atlantski saveznici ponovo potvrdili svoju spremnost na suočavanje sa regionalnim konfliktima, u odgovarajućim okolnostima, van teritorije članova NATO. (Transkript: Klinton kaže da će NATO možda intervenisati van svojih granica, 24.04.1999)

Na pitanje u kojoj geografskoj oblasti je NATO spreman da interveniše, „predsednik je odbio da naznači do koje je udaljenost NATO nameravao da projektuje svoju silu, govoreći da to nije pitanje geografije“. Drugim rečima, NATO je nameravao da projektuje svoju vojnu silu van svojih granica ne samo u Evropi, već i u drugim regionima, kao na Bliskom istoku, Africi i Indijskom okeanu. NATO je sebi dao za pravo da interveniše bilo gde u svetu kada god oseti da su njegovi interesi ugroženi, bez konsultovanja Ujedinjenih Nacija. Pod vođstvom najveće i najopasnije nevaljale države, Sjedinjenih Država, NATO je bio odlučan da postane najozbiljnija pretnja miru na svetu. Jedna od najčudnijih i najodvratnijih predstava za gledanje tada u Evropi je bilo to da su te takozvane demokratije prihvatile „novi NATO“ bez diskusije u bilo kom evropskom parlamentu. Kao da je vernost NATO (što u suštini znači pokornost diktaturi SAD) postavljena iznad svih drugih sagledavanja nacionalnog suvereniteta i demokratije. Tadašnji italijanski premijer, Masimo D'Alema, bivši komunista, rekao je da Italija mora da pođe u rat zbog svojih obaveza i vernosti prema NATO. Moguće da je zaboravio da princip ispunjavanja naređenja delujući protiv humanosti na suđenju u Nirnbergu nije prihvaćen kao olakšavajuća okolnost.

U ovakvim trenucima vredi prisetiti se (kada se teži optuživanju Buša i njegove ekipe za agresivnu imperijalističku politiku SAD) da se sve gore navedeno dogodilo pod pogrešno obožavanim Klintonom i njegovim državnim sekretarom, Medlin Olbrajt, poznatoj po svojoj opasci da je smrt 500.000 iračke dece – kao posledica tadašnjeg embarga Iraku – bila opravdana cena za uklanjanje Sadama. Skloni smo da zaboravimo da svi predsednici SAD-a slede takve politike. Kao što je očigledno, Buš i njegova ekipa su zdušno prihvatili novu ulogu NATO. U stvari, to je ponovo naglašeno na nedavnom sastanku predsednika država članica NATO u Rumuniji, gde je Buš izričito rekao da je uloga NATO uloga „svetske ekspedicijske sile“. To su užasne reči koje predstavljaju loše predskazanje za budućnost sveta.

Jugoslavija naravno nije mogla da prihvati, a i nije prihvatila zahteve Sporazuma iz Rambujea i stoga je bila predmet divljeg bombardovanja. Bombardovanje Srbije odobrilo je operacije NATO izvan svojih granica i predstavljalo je uvod u upletenost NATO u Avganistanu kao sluškinju SAD. NATO uopšte nije ni trebalo da bude prisutan u Avganistanu i dobro je što se mnoge evropske zemlje nećkaju oko slanja svojih trupa da tamo ginu. To što se dešava u Avganistanu je tragično: stotine nevinih koji umiru zbog nediskriminisanog bombardovanja od strane sila SAD i NATO kao i od strane osvetničkih akcija Talibana, ali jedna stvar je jasna - NATO će izgubiti rat u Avganistanu. To je dobro, jer će to, nadam se, navesti NATO da porazmisli o svojoj ulozi u svetu posle hladnog rata i možda će se, ako budemo imali sreće, u budućnosti taj savez rasturiti. Pobeda NATO u Avganistanu bila bi katastrofalna po region i svet. Ohrabrila bi ga u ulozi svetske „ekspedicijske alijanse“, koju je utvrdio Buš na aprilskom samitu u Bukureštu, kada je rekao o NATO: „To je sada ekspedicijska alijansa koja svoje snage šalje po svetu kako bi pomogle u obezbeđivanju slobode i mira za milione ljudi.“ Drugim rečima, da remeti i osvaja druge siromašne države juga pod izgovorom novog bremena belaca: promovisanje slobode i mira. Narodu Iraka i Avganistana je dosta te takozvane slobode i mira. Stoga je neophodno da NATO izgubi u Avganistanu.

Potpuno povlačenje stranih trupa iz Avganistana, uz dogovor postignut pregovorima sa avganistanskim snagama, jedini je put napred. Postoje oni koji kažu da će povlačenje NATO snaga dovesti do haosa, još pogibija i ponovne talibanizacije Avganistana. Ali, istina je da je prisustvo stranih trupa jedno od glavnih faktora nasilja u toj zemlji. Da li u Avganistanu može biti još haosa i razaranja? Svi promovisani ciljevi SAD i NATO su mrtvi. Tamo nema demokratije, Karzai je američka marioneta, vojni lideri imaju ključnu moć i nivo nesigurnosti se povećava, dok bombe pod kolima postaju standard. Paštuni, kao i drugi narodi, nikada ne tolerišu okupaciju svoje zemlje i meni je jasno da je Talibanski pokret mobilisao nacionalno osećanje Paštuna za borbu protiv stranih trupa.

Posle neuspeha NATO da pobedi avganistanske pobunjenike, SAD krivi Pakistan zato što je u graničnom regionu Pakistana Talibanima i Al Kaidi obezbedio utočište i kampove za vežbu. Ali, to smo već čuli ranije. Kada ne mogu da kontrolišu pobunu u Iraku, oni okrive Iran i Siriju za obezbeđivanje kampova za obuku i doturanje oružja iračkim pobunjenicima. Ali, to je još starija priča. Oni sa dužim pamćenjem će se setiti da kada SAD nisu mogle da pobede vijetnamske revolucionare, rekli su da u susednoj Kambodži i Laosu postoje kampovi za vežbe i utočišta. Setite se divljeg bombardovanja Kambodže od 1969. do 1973. To nije Americi pomoglo da pobedi vijetnamske nacionaliste, ali je dovelo do smrti 100.000 Kambodžana, pored 3 miliona Vijetnamaca ubijenih tokom rata. Sada, na osnovu sumnjivih, „optužujućih informacija“, bombarduju takozvanu Al Kaidu i Talibance u Vaziristanu, gde je ubijeno na stotine nevinih i to bez reči protesta, ako ne i uz povlađivanje, naših izglasanih predstavnika.

Dobar je znak je to što je, uprkos neprekidnom pritisku SAD, jedna od prvih dužnosti koju je preduzela nova vlada u Islamabadu ponovno ispitivanje upletenosti Pakistana u američki „rat protiv terora“. Upletenost koja je već izazvala smrt i destrukciju na frontu, razočarenje u vojsci i pojavu bombaša samoubica u glavnim gradovima Pakistana. Postoje izveštaji o tajnim dogovorima, postignutim u januaru, između SAD i Mušarafove vlade o pripremanju baza bespilotnih letelica „Predator“ u Pakistanu i promeni pravila upotrebe ovih letelica, čijim kontrolorima je sada odobreno da pucaju zbog sumnje, pre nego zbog „čiste“ obaveštajne informacije. Neko bi želeo da od izglasane vlade sazna da li je bilo takvih tajnih dogovora i, ako je bilo, da li ona namerava da ih odbaci. CIA i FBI već slobodno rade unutar Pakistana i Amerikanci zahtevaju da sada prihvatimo trupe na zemlji u formi vojnih i policijskih instruktora. Žele da pakistansku vojsku nauče o protivpobunjeničkoj taktici. Da nije toliko zloslutno bilo bi prilično smešno - imajući u vidu neuspeh američke vojske u borbi protiv gerilaca u Vijetnamu i sada u Iraku i Avganistanu. Kojim metodama će naučiti pakistansku vojsku? Masivno bombardovanje i kolektivno kažnjavanje u najboljoj tradiciji Vijetnama?

Iako je sadašnja vlada preduzela neke stidljive korake ka udaljavanju od takozvanog „rata protiv terora“ i ispravno počela da razgovara sa ljudima iz Vaziristana, ona nije otišla dovoljno daleko. Treba jasno da kaže SAD da je njihova politika u Avganistanu i na pakistanskoj granici neuspešna, i da je samo dovela do još smrti, razaranja i širenja terorizma. Jedini izlaz je da sve strane trupe napuste Avganistan i da Sjedinjene Države prestanu sa uplitanjem u Pakistanu. Kada ove trupe napuste region, tada, i samo tada, moći će da se dođe do političkog rešenja, jer ne postoji čisto vojno rešenje niti za probleme Avganistana, niti za izvirući fenomen islamske ratobornosti u Pakistanu. Paštuni su jasno glasali protiv mulaha i boraca, ali je u isto vreme odbacivanje Mušarafa takođe znak da narod Pakistana odbija nametnuti brak Pakistana sa pogubnim politikama SAD u regionu. Vreme je za čist razvod.

9. jun 2008.

http://www.globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=9257

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM