Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Standard

   

 

Željko Cvijanović

Koštunica

Kada bih bio Koštunica, svojim savetnicima bih dao zadatak da odgovore na pitanje zašto je mrzeti Koštunicu postalo toliko fensi. U tom odgovoru se krije sve

Možda je najveći problem današnje Srbije u tome što je odbrana Kosova u isto vreme najplemenitija ideja jedne političke generacije, ali ne manje od toga i poprište cele jedne ekipe ludaka kojima 90-te nisu bile dovoljne; ono je u isto vreme i šansa za pet minuta željenog mraka za jedan brojan tim ovdašnjih ekstremista prilikom kojih bi se napili krvi nekim likovima koje odavno merkaju ne zato što bi ovi Kosovo predali već onako; Kosovo je, na kraju, za neke i način da Srbija ponovo postane zemlja od jednog problema, jer se takvima lako vlada i vlast se teško smenjuje.

Lično nemam sumnju u koju od ove četiri grupe spada Koštunica, ali me veoma zabrinjava kada među onima kojima curi s kraja usana dok ga nagovaraju da pljune Brisel, otkači Tadića, zalepi šamar Šutanovcu, upali tenkove i sjuri se na Kosovo i u Republiku Srpsku vidim podjednak broj onih koji mu žele sve najbolje u životu i onih koji mu žele zlo. Šta hoću da kažem?

Da srpska kriza ide u tom pravcu da uopšte nije važno da li je Koštunica baštinik najplemenitijeg u odbrani Kosova, politički ekstremista koji odbija da shvati da su se 90-te ikad dogodile, ili vlastoljubac. Kraj te priče biće isti šta god on bio. S tom razlikom što, ako je potpuno iskren u ideji odbrane, u šta prilično verujem, zajedno s njim na duži niz godina biće kompromitovana i ta velika ideja.

Drugim rečima, mislim da znam kako će se sve ovo završiti. Koštunica će tvrdoglavo zakovati svoju ideju da neće u EU bez Kosova. Šta će biti njegova efektivna pozicija? Neće je biti u zemlji čiji bezbednosni aparat je razoren i kontrolisan, čija vojna sila je smanjena na simboličnu i čija ekonomija je proizvela više bogataša nego bogatstva. Neće je biti jer u takvoj zemlji on svoj otpor može da svede na nekoliko zapaljenih kontejnera na granici s Kosovom i nešto političke volje koja nije u stanju da proizvede inicijativu, već unedogled proizvodi samo ne i ne.

Neće je biti ni u Koštuničinom aparatu, iz koga su vremenom bili potisnuti i izašli svi oni koji su u njega ušli iz ideoloških razloga, umesto kojih su ostali oni koji bespogovorno slušaju i svoju poslušnost utapaju u kešu, koji smatraju adekvatnom nadoknadom za svoju žrtvu. Naravno, ovi prvi nepraktični su svakom vladaru: najpre moraš da im predložiš, a ne da im naložiš, moraš da čuješ i njihovo mišljenje jer su svet koji ga ima, rizikuješ da se ne slože jer su nekakvi takvi.
Ovi drugi su više kao multipraktik aparati: ubaciš i oni proizvode, usput ti skidaju perut s ramena i govore ti da si najbolji i najmoćniji; kada ti se neko nađe na putu, takvi te obično savetuju da ih počistiš. Sve bi, naravno, bilo na strani ovih drugih, jer su jednostavniji za održavanje i praktičniji, kada ne bi bilo jedne stvari - oni prvi ne izdaju, ovi drugi od same izdaje su sazdani. Ali to dolazi na kraju. Šta je pre toga?

Pre toga je, naravno, da je mrzeti Koštunicu nekako postalo fensi. Ako sedite za stolom u kafani spremni da branite neki Koštuničin potez, makar najprostiji, makar najodbranjiviji, svi će vas, pre nego što se obruše na vas, pogledati kao da vam je izrasla žaba na čelu. Naravno, tu su mediji koji rade na tome da je mržnja prema Koštunici na kraju stvar politčke korektnosti, tu su studenti, mladi i razigrani, a bez viza, tu je cela jedna struktura koja gradi kontekst njegove satanizacije.

Naravno, to govori da je u zemlju za rušenje takvog Koštunice ušla ozbiljna kinta, ali govori i da to nije ništa kakva će ući ukoliko se on ne opameti. Kada ta faza bude gotova, ide se na najmekši trbuh srpskog društva. O biznisu je reč.

Tada će, dakle, razni moćni ljudi iz zapadnog sveta obići sve srpske biznismene. Najpre će im objasniti koliko znaju o svakom od njih, o svim njihovim poslovima i perspektivama. Potom će im objasniti da za njih kao razumne ljude postoje dva puta - i dobar i loš. Zatim će ih podsetiti da je loš put u svakom slučaju lošiji i potruditi se da osetljivoj srpskoj eliti objasne da u svojim rukama drže i jedan i drugi. Na kraju će im reći tri stvari: loš put je onaj na kome na bilo koji način podržavaju Koštunicu, jednako loš je onaj u kome se ne mešaju ni u šta, dobar je samo onaj na kome bi investirali nešto kinte i nešto svojih što medijskih što ostalih resursa u njegovo rušenje. Šta mislite, kako će da odgovore?

Potom dolazi intelektualna i medijska elita, koju obično dele na dve grupe: prvu - gde su oni koji padaju na počasti (putovanje u inostranstvo, simpozijum taj i taj, nagrada ta i ta, bićete kao Biljana Srbljanović, a i talentovaniji ste od nje), i drugu - gde su oni koji rade isključivo za keš (keš nije problem!). Potom će se na jednoj TV stanici u 18.30 pojaviti vest kako je Koštunica viđen da je, jašući na metli, nadleteo Beograd, sutra će svi objaviti kako se to zaista desilo, a već prekosutra će neko emitovati izjavu majstora za metle koji je lično Koštunici napravio jednu. Idemo dalje.

Na redu je bezbednosni aparat, gomila divnih patriota. Posao neće biti težak jer tamo uglavnom sedi svet zabrinutiji za ono na čemu sedi nego za ono zbog čega sedi. Osetljivim bezbednjacima biće plastično objašnjeno da na svetu ima mnogo večnijih stvari od Koštunice i da oni s njima upravo i razgovaraju u ime jedne takve. Državotvorni bezbednjaci će se suprotstaviti? Ne zasmejavajte me, ne bi ni došli do tog mesta da su se ikada suprotstavili.

Na kraju će, naravno, doći red na ljude s početka liste - na Koštuničine multipraktike. Njima neće biti ponuđeno ništa posebno, tek malo slobode i neokrnjenog društvenog statusa da u miru potroše kintu koju su sa toliko muke zaradili. Protivusluga? Prava sitnica: bićete malo tunjavi neko vreme, ništa vam neće biti jasno, uostalom, setite se maestralne role generala Pavkovića, on je to umeo da radi sa toliko elegancije.

Naravno, u međuvremenu će svi ovi beskrajno lojalni novinari, urednici i kolumnisti, koji Koštunici sada tako glasno nude najstarije dete da ga povede na Kosovo, ostati lojalni, ali ne njemu. Svaki njihov prelet biće objašnjen ozbiljnim moralnim stavom (nisam mogao da živim u laži), svaka njihova rečenica objašnjavaće kako je Voja izdao njih, a ne oni njega. I na kraju, konačno, kada Koštunica poruči iz svog kabineta kafu, i kada mu se ne javi niko, i kada u vladi ne bude nikoga da mu objasni zašto se skupio ovoliki narod ispod prozora, biće mu jasno o čemu sam govorio sve vreme.

A sada glavno pitanje: ima li Koštunica načina da se odupre ovakvom scenariju, koji je već toliko puta upotrebljen da se već primenjuje bez generalnih proba? Nema, ni u svom aparatu, ni u svojoj državi, ni u svojoj okolini.

Ali neće biti problem što će Koštunica pasti, problem je što će s njim pasti dobar deo ma kakve ideje o Srbiji kao državi; problem je što će s njim pasti svaka ideja odbrane Kosova koja će tada biti i široko prihvaćena kao ideja kojom zle čike zamajavaju gladne Srbe; problem će biti što će svaka ideja srpskog patriotizma na neodređeno vreme biti odložena na neki istorijski tavan.

To, međutim, neće biti odgovornost onog sveta koji će da ruši Koštunicu, jer isti taj svet funkcioniše kao vremenska nepogoda - dogodi se i prođe. To je pre svega odgovornost njegova, koji je, umesto ideje novog patriotizma, zadržao onu negde poštenu ali arhaičnu i kabastu predstavu o tom pojmu; i to je odgovornost ovog Koštunice koji se gleda u oči sa protivničkim revolverašem, drži ruke blizu pojasa i čeka ko će prvi da povuče, a za sve to vreme zna dve ključne stvari: prvu - njegov pištolj je prazan, i drugu - ispraznio mu ga je još davno lično ovaj koji stoji naspram njega. 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM