Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Batić Bačević

Tri lidera

Za trojicu srpskih lidera, koji su protekle nedelje pokazali zavidnu dozu političke nezrelosti, postoji jedan predlog, koji je sasvim nerealan, ali jeste logičan. Zaboravite na medije, istraživanja javnog mnjenja, prijatelje iz inostranstva koji su vam prijateljski uzeli deo zemlje ili na saradnike iz zemlje koji sanjaju izolaciju, kako bi kroz šverc ili notornu pljačku dodatno osnažili svoje poslovne imperije

Trojica vodećih lidera u Srbiji, Boris Tadić, Vojislav Koštunica i Tomislav Nikolić sastali su se u ponedeljak 18. februara kako bi se dogovorili o velikom mitingu kojim bi Srbija pokazala svoje protivljenje stvaranju nezavisnog Kosova. Tri dana kasnije, na bini ispred skupštine i pred više stotina hiljada ljudi su se bez ozbiljnog objašnjenja našla dvojica lidera. Iste večeri ili sutradan gotovo svi mediji u Srbiji pronašli su lidera koji je kriv za paljenje i rušenje u Beogradu. Samo se ime tog lidera menjalo u zavisnosti od kabineta ili marketinške kuće, koji su te večeri dobili priliku da uređuju medije. Tako se privremeno ili na nešto duži rok završila stara, dosadna srpska priča o jedinstvu, konsenzusu, ali je ostalo nejasno da li je te večeri počela neka druga priča ili možda poslednja epizoda u velikoj balkanskoj seriji o obračunu dve Srbije. Jedne koja ide napred, u budućnost, i druge koja, gle čuda, ide nazad i, još, i u prošlost. Jedina nevolja je što se obe nalaze na istom mestu i nema naznaka da bi se jedna od te dve Srbije mogla iseliti i pustiti ovu drugu da živi na miru.

Svako ko nije video miting, ali jeste gledao vesti, pomislio bi da se u Beogradu dogodilo nezapamćeno orgijanje divljaka, koji su čitavog dana rušili grad, pljačkali prodavnice, spremali se na veliki atletski miting na Gazimestanu, a sve uz blagoslov ili asistenciju vlade, policije i klerofašističkog režima u Srbiji. Tako su čak i ministri, koji su stajali iza bine i bili svim srcem za odbranu Kosova, iznenada postali honorarni saradnici programu B92 koji je izveštavao o protestima baš kao što je Miloševićev RTS izveštavao o opozicionim, rušilačkim skupovima, sa nekoliko stotina hiljada slučajnih prolaznika. Istina je da je svet te noći dobio slike iz Srbije, sa kojim bi mogao da bude zadovoljan svaki albanski lobista ili bar prijatelj nezavisnog Kosova, ali je istina da pre nereda, pre nego što su neredi i paljevine počeli, nijedna svetska televizija nije primetila da se događa nešto važno u Beogradu, ili su ogromnom mitingu posvetile nešto manji prostor nego rumunskim policajcima koji idu u baletsku školu ili surovim japanskim ribolovcima koji ubijaju kitove bez odobrenja Ujedinjenih nacija.

Ali kada se oduzme sasvim opravdana i razumljiva ogorčenost zbog nepravde koja zveči nad našim glavama, ostaje veoma bedan osećaj da su neki veoma uticajni ljudi u ovoj zemlji, da budemo precizniji, u kabinetu premijera ili ministra policije, uspeli da od odbrane Kosova naprave užasno skupu ali zato lošu reklamu za Srbiju i potpuno obesmisle njene kapacitete da, na demokratski i diplomatski način, u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti reintegriše Kosovo i Metohiju.

Potpisnik ovih redova nema razumevanja za zagovornike nezavisnosti Kosova, niti za ovdašnje preprodavce nacionalnih identiteta koji nam objašnjavaju da ćemo preko priznavanja te činjenice veoma brzo stići do Evrope, ali to svakako ne znači da se može tolerisati bilo kakav oblik nasilja ili pretnje prema tim ljudima ili organizacijama. Ako neko u uzavrelim patriotskim kabinetima misli da je paljenje slike na kojoj se nalaze Kondoliza Rajs i Boris Tadić u Kosovskoj Mitrovici put kojim se brani srpstvo na Kosovu, onda ta osoba pokazuje da ne shvata da nema više Miloševića, niti da je njegova politika na Kosovu završena u jednom šatoru pored Kumanova. To opet ne znači da su u pravu ovdašnji veliki borci za Kosovo, koji glavnim pokroviteljima kosovske nezavisnosti poručuju da je Srbija svesna realnosti i da treba da prođe samo malo vremena da se te proklete emocije slegnu pa da nastavimo dalje, kao da je oduzimanje Kosova bilo lagano gaženje noge u tramvaju.

U vreme uzavrelih emocija, kada je Kosovo priznalo 19 zemalja, kada su mediji i politička elita već podeljeni na one koji se ponašaju kao da je Kosovo priznao čitav svet i one koji su ubeđeni da je to samo prolazna ujdurma međunarodne zajednice, Srbija bi morala da stane na loptu i ne kopa rovove između boraca za Kosovo i Evropu, jer tu svakako nema pobednika. Oko Kosova i Evrope će se svakako okretati srpska politička scena u narednih nekoliko godina i decenija. Čak i kada bude izgledalo da su se te strasti smirile, čak i kada Kosovo bude delovalo kao pojam sa istorijskih razglednica ili se, na drugoj strani, EU pokaže kao nemoguća tvorevina, Srbija će se deliti po tim šavovima. Biće dovoljan napad nekog narko-patriotskog kartela na jednu srpsku svetinju na Kosovu pa da se čitava politička zajednica raspadne, kao što bi šminkanje propale Miloševićeve politike Srbiju dovelo do novih međuetničkih požara, za koje nije moguće naći vatrogasce unutar zemlje.

Kako se moglo saznati iz kabineta, osnovna ideja velikog mitinga bila je da se pošalje snažna poruka svetu o jedinstvenoj odbrani Kosova, ali i da se to osećanje nepravde, frustracija i nemoći kanališe kroz mirne, osmišljene proteste. Kada se veliki miting završio, kao da je svima u Srbiji bilo jasno da će sastanak održan uoči tog mitinga biti možda poslednji sastanak srpskog jedinstva i da će Srbija do kraja ove godine svakako biti zabavljena tihim, neobjavljenim obračunom Evropejaca i branilaca Kosova. Taj obračun ne može imati dobar ishod. Za trojicu srpskih lidera koji su protekle nedelje pokazali zavidnu dozu političke nezrelosti, postoji jedan predlog, koji je sasvim nerealan, ali jeste logičan. Zaboravite na medije, istraživanja javnog mnjenja, prijatelje iz inostranstva koji su vam prijateljski uzeli deo zemlje ili na saradnike iz zemlje koji sanjaju izolaciju, kako bi kroz šverc ili notornu pljačku dodatno osnažili svoje poslovne imperije. Niste uspeli da napravite dogovor o jednom mitingu, ali možda napravite dogovor o ozbiljnijim stvarima. To danas deluje nemoguće, ali će vremenom shvatiti da bi neki balans između prošlosti, budućnosti, Kosova i Evrope morao da bude napravljen među vodećim strankama u Srbiji.

 

 

 
 
Copyright by NSPM