Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Ajvor Roberts

I dalje preti razbuktavanje Balkana

Pobeda prozapadno orijentisnog Borisa Tadića ne znači kraj srpskog protivljenja

Srbi imaju reč za to. Zove se inat. U mom rečniku, ona se definiše kao prkos, pakost ili gunđanje, ali to nije njeno pravo određenje. Rečima učenog čoveka, Dragana Milovića, to je „ponosno protivljenje, tvrdoglavost i samoodržanje – katkad na štetu svih ostalih, pa čak i samog sebe“. Slutim da ćemo narednih sedmica, uprkos privremenom uzbuđenju po evropskim sudovima časti i olakšanju zbog tesne pobede prozapadno orijentisanog Borisa Tadića nad ultranacionalističkim kandidatom radikalne stranke, Tomislavom Nikolićem (čiji se partijski lider, gospodar rata, Vojislav Šešelj, nalazi u Hagu), videti brojne dokaze inata.

Pobeda nacionaliste Nikolića posmatrala bi se kao izvrstan primer upravo tog inata, opasan obrt Srba koji se okreću od Evrope i Zapada i povratka nacionalizmu devedesetih uz oslanjanje na podršku vaskrsle Rusije.

Pa ipak, istina je da rano za slavlje ministara spoljnih poslova Sjedinjenih Država i Evrope. Veliki problem Kosova, sa svojom sposobnošću da destabilizuje region, nije nestao, a kada je reč o Kosovu, ti ministri su uporno pogrešno tumačili Srbe. Oni misle da će nudeći perspektivu za konačno članstvo u EU dovoljno zasladiti pilulu nezavisnosti Kosova koje samo-što-se-nije-otcepilo (iako će ga zapadne zemlje masovno priznati, ta atmosfera se neće proširiti i na UN, gde će ruski veto sprečiti pronalaženje slobodne stolice za Kosovo), budući da će se Srbi pomiriti sa odustajanjem od Kosova.

Iako je Tadić pobedio, njegov manevarski prostor za Kosovo vrlo je ograničen. Predsednik zapravo ima manju moć od premijera, a uostalom ni jedan političar u Srbiji ne može sebi priuštiti da na gubitak Kosova samo slegne ramenima. Demokratski nacionalistički premijer, Vojislav Koštunica, odbio je da podrži i jednog i drugog kandidata u drugom krugu, uprkos tome što u Parlamentu čini koaliciju sa Tadićevom Demokratskom strankom, koaliciju koja stoji iza čvrstog ali do sada neobjavljenog paketa mera koji će se primenjivati ukoliko Kosovo proglasi nezavisnost.

O tome kakve su te mere, možemo samo da spekulišemo, ali verovatno uključuju prekid ili pogoršanje diplomatskih odnosa sa zemljama koje će, poput Velike Britanije, priznati Kosovo, trgovinski embargo za samo Kosovo, izuzev oblasti severno od reke Ibar, koje su pretežno srpske i teritorijalno blizu Srbiji, uspostavljanje paralelnih institucija i fizičko prisustvo na mestima koja će postati srpska državica na Kosovu. Drugim rečima, oblik de facto podele.

Zapad će tvrditi kako je to nezakonito i da je postavljanje administracije na Kosovu kao delu Srbije protivno Rezoluciji Saveta bezbednosti UN 1244 iz 1999. godine. Srbi će odgovoriti kako je samo priznavanje Kosova bez nove Rezolucije Saveta bezbednosti nezakonito, kao i sama podela Srbije. Da li će doći do ponovne eskalacije nasilja u regionu? Verovatno neće. No, jedna varnica na Balkanu u prošlosti se pokazala dovoljnom da zapali požar, a nedavno, još u martu 2004, ono što se odigralo na Kosovu pokazalo je svoju sposobnost da nadvlada 18000 međunarodnih vojnika u trenutku kada je nekoliko Srba ubijeno i uništeno na desetine srpskih kuća i crkava.

Ukoliko dođe do bilo kakvog osetnog gubitka Kosova, prozapadne snage u Srbiji biće ozbiljno oslabljene, a tenzije između Koštunice i Tadića u ophođenju prema situaciji u kojoj se suočavaju sa Zapadom, mogle bi dostići prelomnu tačku. Ukoliko dođe do pada aktuelne vladajuće koalicije, radikali će, uprkos tome što su izgubili predsedničke izbore, gotovo sigurno učvrstiti svoju sadašnju poziciju najveće samostalne stranke na potonjim parlamentarnim izborima i iskoristiti svoj mandat da, u koaliciji sa Miloševićevom Socijalističkom partijom, podignu stepen konfrontacije sa Zapadom.

Zapad mora da stvori uslove u kojima će prozapadne partije u Srbiji ozbiljno profitirati. Za početak ne bi bilo loše ponovno razmisliti o njihovom protivljenju podeli Kosova. Drugu mogućnost bi predstavljalo otvaranje evropske perspektive za Srbiju u bliskoj budućnosti, pre nego li u daljoj.

Zato što smatra da se srebrenički kasapin, Ratko Mladić, krije u Srbiji, EU je još prošle nedelje odbila da potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom – prvi korak na putu ka članstvu u EU. Prozapadnjaci u Beogradu trenutno nemaju baš sjajne rezultate na putu zapadne liberalizacije koji prate sedam godina unazad, od pada Miloševića. Inat, srpski običaj da nekome natrljate nos samo da biste ga naljutili, vrlo verovatno vodi u poduži period konfrontacije. Budući da je upravo potpisala energetski sporazum sa Srbijom, Rusiji će goditi zavisni saveznik na strateški vitalnoj poziciji u regionu koji se i dalje ne smiruje.

Autor je predsednik oksfordskog Triniti koledža (Trinity College) i bivši ambasador u Jugoslaviji

The Independent, 5. februar 2008.

 

 
 
Copyright by NSPM