Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

ŠTA SU DANAS NEVLADINE ORGANIZACIJE

Pismo četiri nevladine organizacije koje se, kako se to obično navodi, bave zaštitom ljudskih prava i u kome se izražava bojazan da će Evropska unija smanjiti pritisak na Srbiju i ponovo pokrenuti pregovore o pridruživanju iznova je otvorilo pitanja vezana za suštinu društvenog delovanja nevladinog sektora u Srbiji. U pismu je primetna zabrinutost zbog mogućeg smanjivanja pritiska na Srbiju, naročito nakon presude Međunarodnog suda pravde u Hagu povodom tužbe Bosne i Hercegovine za genocid.

Očigledno je da predstavnici ovih organizacija ne mogu da se pomire s odlukom ovog uglednog suda u kojoj nema osude Srbije za genocid u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to što je sud proglasio Srbiju odgovornom za nesprečavanje genocida u Srebrenici. Zato i nije slučajno što u obraćanju šefovima vlada 27 zemalja EU ovi samoproglašeni borci za ljudska prava navode: “Nakon ovakve presude, posebno bi bilo štetno da EU povuče svoj zahtev da Srbija ostvari potpunu saradnju s Haškim tribunalom. Suprotno nadama Nemačke, kao predsedavajućeg EU, da će presuda Međunarodnog suda pravde pomoći da se zatvori bolno poglavlje istorije regiona, Vlada Srbije je proslavila ovakvu odluku i dalje odbijajući da uhapsi lica optužena za ratne zločine i umešana u genocid, uključujući generala Mladića.“

Kad je to Vlada Srbije proslavila ovu odluku? Naprotiv, u Srbiji je glavno osećanje bilo veliko olakšanje, ali nikakvog slavlja i trijumfalizma nije bilo. Međutim, ove nevladine organizacije nisu reagovale na stavove državnih i političkih zvaničnika u Bosni i Hercegovini koji su otvoreno pozivali na revidiranje Dejtonskog sporazuma i prizivali najtežu retoriku sukoba i nacionalne isključivosti. Njih to ne zanima jer nikada nisu reagovali na primenu duplih standarda ili na kršenje elementarne logike u međunarodnim odnosima.

Veoma je dirljiva ova briga za sudbinu evropskih integracija, u kojoj, sudeći po stavovima ovih tzv. nevladinih organizacija, vlada opšta saglasnost da ratni zločini ne treba da budu osuđeni i predati Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu. Tu su, zato, nevladine organizacije zadužene za selektivnu odbranu ljudskih prava, iako se retko oglašavaju kad su prava srpskog naroda ugrožena. To bi verovatno narušilo njihovu verodostojnost i objektivnost! Oni su – kao dežurna savest građanskog društva u Srbiji – uvek spremni da podupru stavove i ocene koji dolaze iz međunarodne zajednice, bez obzira na to koliko su ti stavovi jednostrani i na štetu interesa srpskog naroda. Očigledan primer su stavovi o Kosovu i rešavanju statusa. Reč je o efektu spojenih sudova, o međusobnom podržavanju i stvaranju slike o Srbiji kao tamnom vilajetu, gde svega nekoliko nevladinih organizacija insistira na odbrani ljudskih prava, suočavanju s prošlošću i evropskim integracijama.

Zalažući se za pojačani pritisak EU na Srbiju ponavlja se ideološki i politički obrazac sankcija koji je primenjen u vreme raspada socijalističke Jugoslavije. Sankcije koje su uvedene Srbiji sigurno nisu doprinele izgradnji građanskog društva, niti su omogućile demokratizaciju i evropeizaciju Srbije. Zato ne začuđuju burna reagovanja na ovakve zahteve ove grupe nevladinih organizacija budući da one – svojom politikantskom retorikom – vraćaju na političku scenu vreme za koje smo mislili da je daleko iza nas.

U objašnjenju ovako postavljenih zahteva Evropskoj uniji Nataša Kandić je izjavila: “Zabrinjava to što ni nakon mesec dana od presude Međunarodnog suda pravde niko ne pominje obavezu da se Ratko Mladić koji je optužen za genocid, ali i drugi okrivljeni predaju Haškom tribunalu. To je jasan pokazatelj da političke elite koje trenutno imaju moć u Srbiji ne zanima šta kaže Međunarodni sud. Za njih je Mladić važniji od dovođenja Srbije u red uređenih država koje se zasnivaju na vladavini prava.“

Ova izjava dovoljno ukazuje na ordinirano politikantstvo i iskrivljavanje stanja u Srbiji. Upravo se o obavezi Mladićevog izručenja govorilo u svim nastupima predsednika Republike i zvaničnika aktuelne vlade. Tu međunarodnu obavezu niko od predstavnika vladajuće političke elite nije dovodio u pitanje. Toliko o verodostojnosti naših boraca za ljudska prava, koji svoje ideološke i političke projekcije stanja žele da proglase za apsolutnu i neupitnu istinu. A kako oni shvataju borbu za ljudska prava, može se videti iz njihovog zahteva da Srbija bude izložena još većem političkom pritisku kako bi se privolela da prizna ulogu u sprovođenju genocida u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Bez tog priznanja nema prostora da se okonča suočavanje s prošlošću, a samim tim nema ni razloga da EU nastavi pregovore o pridruživanju.

Interesantno je da se među potpisnicima inicijative za što većim pritiskom na Srbiju nalaze i oni borci za ljudska prava koji su najglasniji u kritici aktuelne vlade a ne propuštaju priliku da istovremeno budu glavni koordinatori u donošenju zakona o nevladinim organizacijama ili članovi saveta predsednika Republike za rad nevladinog sektora. Kakva je to, onda, doslednost? Ako je uopšte ima! Ili su vlada i predsednik Republike najveći krivci za prekid pregovora s EU ili je reč o sitnom politikantstvu, političkoj nedoslednosti i otvorenom licemerstvu?

U pismu koje je uputio drugi deo koalicije nevladinih organizacija sadržan je ideološki malo ublažen predlog da se pregovori o pridruživanju EU nastave, ali da se u njih uključi što širi krug društvenih organizacija i činilaca kako bi se vladi i predsedniku Republike oduzeo monopol u zastupanju i pregovaranju o evropskim integracijama, a pojačao se unutrašnji pritisak za evropeizaciju Srbije. Ovakav pristup govori o nerazumevanju prirode pregovora jer njihov nosilac jesu državni organi Srbije, pri čemu civilno društvo treba da radi na stvaranju političke i društvene klime koja će približiti evropske integracije građanima i razbiti mnogobrojne ideološke predrasude, koje inače prate ovaj istorijski proces. U tome je osnovna misija nevladinih organizacija, a ne u stvaranju paralelne političke strukture koja simulira postojanje evropske alternative u Srbiji.

Reakcije na ova dva pisma bile su različite, ali su svakako otvorile prostor za neophodnu polemiku o svrsi delovanja organizacija koje se bave tzv. odbranom ljudskih prava, a zapravo žele da sačuvaju monopol u predstavljanju celokupnog nevladinog sektora i građanskog društva. Reakcija Evropskog pokreta i 15 uglednih nevladinih organizacija pokazala je da postoje velike razlike u shvatanju nastavka pregovora s EU i sudbini evropskih integracija u Srbiji.

“Nastavak pregovora s EU u što kraćem roku, uz garanciju nove vlade da će biti ispunjene obaveze prema Haškom tribunalu, od presudnog je značaja za ubrzanje procesa evropske integracije, konsolidaciju proevropskih snaga u zemlji, kao i uspešno sprovođenje reformi i procesa demokratizacije društva. Upravo nastavak pregovora s EU olakšaće punu saradnju Vlade Republike Srbije s Tribunalom u Hagu. Evropski pokret u Srbiji u potpunosti podržava spremnost Evropske unije da pomogne našoj zemlji u prevazilaženju teškoća i smatra da nastavak saradnje i pregovora predstavlja najbolji put za ulazak Srbije u porodicu evropskih demokratija“, navodi se u saopštenju ovih nevladinih organizacija.

Najburnija reagovanja predstavnika ideološki svesnog i pravovernog dela nevladinog sektora izazvali su stavovi predsednice Fonda za političku izuzetnost Sonje Liht. “Inicijativa nevladinih organizacija koje su zatražile da EU ne odustaje od pritisaka na Srbiju potpuno je pogrešna jer nastavak tvrdih pregovora može samo da oslabi proevropske snage u Srbiji. Takvom inicijativom se, u stvari, pomaže protivnicima saradnje s Haškim tribunalom i ulaska Srbije u EU. Svi kojima je stalo do evroatlantskih integracija trebalo bi u jednom trenutku da se nađu na jednoj strani i pomognu državi u tom procesu. Ne verujem da ovo može da baci senku na rad civilnog društva u celini, jer oni koji znaju šta je civilno društvo shvataju da postoji ogromna različitost i da osam organizacija može da predstavlja samo osam organizacija.“

Ovde je upravo reč o delovanju civilnog društva kao celine, a takva percepcija u našoj javnosti ne postoji jer se nekoliko nevladinih organizacija svojim agresivnim pristupom proglasilo za jedine validne predstavnike ovog sektora. Reakcije na veoma odmerene, racionalne i argumentovane stavove Sonje Liht pokazale su da su velike priče o odbrani ljudskih prava i toleranciji samo politikantska floskula. Ona je, između ostalog, optužena da je skutonoša Vojislava Koštunice i da brani pozicije aktuelne vlade. U osudi je najdalje – u svom tolerantnom maniru – otišla Sonja Biserko: “Sonja Liht nije iz nevladinog, već iz vladinog sektora i zastupa interese Vojislava Koštunice. Njihov cilj je da nas gurnu na marginu i prikažu kao babaroge, čime plaše Evropu, isto kao i s radikalima. Na taj način sebe pokušavaju da predstave kao umerenu, jedinu opciju.“

Iz ovih reči može se razaznati pozicija glasogovornice ove grupacije nevladinih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava! Kao da se ostale nevladine organizacije u različitim oblastima ne bave takođe brigom za ljudska prava! Biserko nastoji da nam pokaže da ona i grupacija koju predstavlja poseduju apsolutni monopol i bespogovorno pravo da određuju ko pripada nevladinom sektoru, pri čemu svako ko ne deli njihove političke stavove, neće biti pušten u ovaj posvećen krug boraca za ljudska prava. Ovog puta na red je za ideološku diskreditaciju došla Sonja Liht. Reći da ona ne pripada nevladinom sektoru može samo neko ko u ideološkoj zaslepljenosti ne prihvata da ne poseduje pravo da bude glavni presuditelj ko zaista pripada nevladinom sektoru. U delovanju nevladinog sektora je i suština ovog sukoba, na šta je ukazivala Liht, pokušavajući da ove organizacije izvuče iz senke ideoloških i stranačkih preganjanja i da reafirmiše njihovu ulogu u stvaranju pretpostavki za izgradnju demokratskih odnosa i građanskog društva.

Nevladine organizacije nisu supstitut za političke stranke. One su izvan i iznad klasične politike zato što baštine osnovno ljudsko pravo svakog građanina da se organizuje u odbrani i zastupanju svojih elementarnih ljudskih i demokratskih prava. U našem političkom životu prisutna je situacija u kojoj upravo ove nevladine organizacije, otvoreno i bez ikakvog zazora, propagiraju partiju koja u svojoj ideološkoj matrici ima zastupljene njihove najekstremnije stavove. Stvorena je prava ideološka i politička simbioza koja nije svojstvena delovanju organizacija koje pripadaju nevladinom i građanskom društvu. Često je izazov politike jači i dominantniji, pa je teško razaznati kad nastupaju kao portparoli Liberalno-demokratske partije, a kad kao predstavnici nevladinih organizacija. Jasno je da kad nevladine organizacije iznevere svoju osnovnu društvenu i transpolitičku funkciju, postaju ideološke i političke sekte spremne da budu prethodnica u političkim sukobima i partijskim borbama.

Ova polemika je pokazala da nevladin sektor u Srbiji nije monolitan i da unutar njega deluju organizacije s različitim i suprotstavljenim stavovima. Ona je takođe pokazala da je prošlo vreme kad se nekoliko političkih nevladinih organizacija samoproglašavalo za predstavnike civilnog društva i celokupnog nevladinog sektora, pokušavajući da svoj ideološki i politikantski ekstremizam proglase za jedini autentični glas. Ovaj dijalog predstavlja dobar početak jer u prvi plan stavlja raspravu o tome koji su stvarni dometi i uloga nevladinog sektora i građanskog društva u našem savremenom političkom životu.

12. april 2007. godine

 

 
 
Copyright by NSPM