Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vanja J. Vučenović

PERSPEKTIVE PONOĆNE VLADE

Posle tromese čnog previranja, političko-medijskih sukoba niskog i visokog intenziteta između DS-a i DSS-a oko formiranja nove vlade, zbog, čini se, ne samo različitih interesa već i različitog viđenja političke sadašnjosti i budućnosti zemlje, a kasnije njihovog sumnjivo ekspresnog usaglašavanja, Srbija je posle maratonskog i iscrpljujućeg ponoćnog skupštinskog rijalitija dobila i isforsiranu ponoćnu vladu.

Nakon svih napada i uvreda koje su onako „proevropski“ i „civilizovano“ razmenili predstavnici dve vodeće partije, tzv. demokratske provinijencije, pričanija o izdajnicima i nalozima iz inostranstva, hulahopkama i drugim neukusima i bizarnostima, teško da je iko mogao poverovati u mogućnost koalicije ili, popularnije i preciznije rečeno, kohabitacije ove dve prilično udaljene demokratske stranke. Čini se da su ovakvim ishodom bili svi iznenađeni, iako se takav utisak nije mogao steći u javnosti.

KO JE „VELIKI BRAT“ U SRBIJI?

Indikativno je i to da je SRS, i pored „Tominog pada zbog Koštuničinog neverstva“, kao i spektakularnog „lova na Mladića“ u kanalizacionim odvodima Deligradske baš u „danu D“ za vladu, ipak aminovala formiranje „demokratske, a izdajničke“ vlade, i to bukvalno u pet do dvanaest, poslednjeg dana roka. Tim više što su radikali u tim trenucima posedovali sve političko-tehničke mehanizme da tzv. demokratskom bloku u potpunosti zagorčaju život, a da Srbija dobije vladu tek posle ponovljenih izbora. Samo, u tom slučaju, vladu koja bi verovatno dobrim delom bila krojena po radikalskim merama. To samo govori da je SRS, poučena iskustvom „dosovskih“ vlada, jedva čekala sklapanje ovog neuverljivog „demokratskog“ saveza, pretpostavljajući da bi dobro poznata politička „harmonija“ u odnosima DS-a i DSS-a mogla samo dodatno politički ojačati poziciju „radikalske Srbije“ za neke potencijalno nove izbore. I pored svega, čudi što su svojim delovanjem olakšali ulazak na vlast DS-a, koji u njihovim očima figurira kao najgore rešenje za Srbiju (po radikalskoj retorici, čini se gore od Čede Jovanovića).

Neki uticajni pojedinci „nasušni kompromis“ tzv. demokratskih snaga u sklapanju ove ponoćne vlade pravdaju predstojećim, očigledno, sve pesimističnijim kosmetskim finalom i potrebom za zaokru ž ivanjem i jedinstvom svih institucija za taj, složićemo se, istorijski trenutak. Drugi to čine vađenjem iz naftalina sada već otrcanih floskula o dve Srbije i neminovnoj odbrani od navodno narastajuće i preteće najezde radikala. Kakva je to pretnja kada je upravo SRS, svojom konstruktivnošću, bez problema omogućila da se „kontrolni paket akcija“ u novoj vladi ipak nađe u rukama za radikale omraženog „Solaninog kaplara“ Borisa Tadića?

Opet, postoje i oni manje „politički korektni“ posmatrači koji primirje na relaciji Koštunica–Tadić, materijalizovano „vladom u sitnim satima“, ne vide nikako drugačije nego kao manifestaciju odsustva i minimuma moralnosti u političkom životu Srbije. Možemo se složiti da moral za aktuelnu srpsku (pre svega tzv. demokratsku) političku elitu, s obzirom na tromesečnu međusobnu paljbu između prvaka DSS-a i DS-a i sve prikazano, urađeno i izrečeno u srpskom parlamentu (a što su, nažalost, slušali i trpeli građani Srbije, osim onih koji u tome uživaju), ne predstavlja ništa više do „poslednju rupu na svirali“. Međutim, za procenu toga šta je moralno a šta ne gotovo da nikada nije relevantan stav samih građana, već isključivo “preporuke“ onih inostranih centara moći i njihovih namrgođenih ambasadora, koji baš nekako uvek u odsutnim trenucima pokazuju “zabrinutost“ za demokratske i bezbednosne procese u zemlji.

Bilo kako bilo, dobro osmišljeni pozorišni komad u srpskoj skupštini, prošaran momentima komedije i tragedije (u svemu dostojan „Big bradr“ rijalitija) u ko zna čijoj režiji i produkciji (stranci, tajkuni, DS, DSS...), uz kasniju solidarnost „nedemokratskih“ radikala, završio se kakvom-takvom, u poslednjem trenutku sklepanom i isiljenom, „demokratskom“ vladom. Potpuno drugo pitanje je ko je izgubio, a ko politički dobio ulaskom u, kako bi to mnogi rekli, „ipak očekivanu vladu“. Ukoliko se setimo svih natezanja oko budućih ingerencija nad bezbednosnim službama, prvobitnog čvrstog insistiranja DSS-a na kontroli dela tog sektora i uveravanja o političkim nalozima koje DS prima iz inostranstva, a kasnijeg naprasnog odustanka od takve ideje i prepuštanja gotovo svih službi bezbednosti u ruke demokrata – čemu je, priznaćemo, dobrim delom kumovala i Solanina „preporuka“ – odgovor na pitanje o gubitnicima i pobednicima postaje potpuno očigledan. Kao i odgovor na pitanje ko to sve prima, odnosno uvažava strane naloge ili, politički korektnije rečeno, „preporuke“. Međutim, nema sumnje da će DSS razloge za taj „logičan“ politički saltomortale i ustupak DS-u pokušati da objasni i opravda svojim sve zbunjenijim i nezadovoljnijim pristalicama. Medijsko ćutanje političara DSS-a o svemu ovom bi neko dobronameran protumačio kao taktiku „talk off“ u kojoj se neke stvari prepuštaju medijskom zaboravu, dok bi oni kritičniji rekli da je u pitanju pasivnost i konfuzija u vrhu stranke.

RADIKALSKI BLAGOSLOV „NOVOM DOS-u“

S druge strane, iako možda na prvu loptu za širu javnost nelogičan i nedosledan, radikalski blagoslov tzv. ponoćnoj vladi nikako ne bi trebalo okarakterisati tek kao naivan i nepromišljen politički potez, sada sasvim sigurno, pojedinačno najsnažnije stranke. Pre svega, oni su ispali „žrtve političkih manipulacija“, a kako Srbi vole žrtve, oni dobijaju i poene u javnosti jačajući rejting kao stranka „poštenih patriota“. Zatim bi se neprotivljenje formiranju ove i ovakve vlade moglo pokazati dugoročno vrlo politički isplativim za SRS ukoliko se imaju u vidu svi politički izazovi sa kojima će se vladajuća, u prethodnom periodu pokazano, ipak sumnjivo kompaktna osovina DS–DSS sasvim izvesno uskoro suočiti kako na unutrašnjem, tako i na spoljnopolitičkom planu. Radikali su potpuno svesni činjenice da bi pitanje Haga, a posebno nepovoljno rešenje kosmetskog pitanja, odnosno pitanje načina i dinamike rešavanja istih, moglo ponovo produbiti politički jaz koji se u ovim trenucima vešto prikriva, a koji dokazano već duže postoji u međusobnim odnosima Tadić–Koštunica, što bi potencijalno otvorilo vrata nekim novim izborima.

Međutim, ne bi trebalo potceniti ni uticaj ličnih sujeta, netrpeljivosti i licemerstva kojima je bila prožeta pređašnja „saradnja“ DS–DSS na skraćeni rok trajanja ove, nespretno i pod čudnim i nerazjašnjenim okolnostima, sklepane ponoćne vlade. Ali ne kaže naš narod za džabe „Svako čudo za tri dana“. Naravno, ova i ovakva radikalska računica ima smisla samo ako se na „kosovskom kamenu“ spotakne vlada i počne unutrašnji rascep u njoj. U suprotnom, ako ova vlada potraje, ispašće da je blagoslov za novu vladu DOS-posle-DOS-a stigao ne samo iz Vašingtona i njemu sklonog Brisela, već i iz Ševeningena.

 

 

 
 
Copyright by NSPM