Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vladimir Milutinović

Mitovi "Druge Srbije"

Na jednom mestu u "Volji za moć" Niče se veoma nepovoljno izražava o svima koji, kada govore, ne misle o tome da li je to što govore istina, nego samo o tome kakve će efekte njihov govor imati. U političkom govoru, mit može biti upravo takva priča, koja, precizno posmatrano, nema bilo kakve veze sa realnošću, već samo sa nameravanim posledicama. Kao što ćemo videti, ni deo javnosti koji se često naziva "Drugom Srbijom" nije oslobođen takvih priča.

Mit o razbijanju Jugoslavije

Prvi mit o kome ćemo govoriti je mit o razbijanju Jugoslavije. U nedavnom Peščaniku, režiser Milutin Petrović ovako govori o ovoj temi: " Svi su se oni [Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Makedonci, Crnogorci, Albanci] od nečega otcepili. I nama stalno objašnjavaju da su se oni otcepili od Srba, a ja zaista mislim da to nije istina. Oni se nisu otcepili od mene i od vas dve, nego da su se otcepili od nečega, što je još uvek kod nas." U suvoj racionalnoj formi ova teza govori o tome da je za raspad Jugoslavije kriv ondašnji Miloševićev režim i da "svega toga ne bi bilo" da je iz Srbije tada dolazilo nešto drugo. Reč "zaista", ipak, kao da govori i da se sam Petrović koleba da li je to baš sasvim istina. U stvari je verovatno tačno da se ti narodi jesu otcepili od Srba, ali ipak ne od Milutina ili njegovih sagovornica. Evo o čemu se radi: mislim da su veoma retki pripadnici ovih naroda koji su podržali otcepljenje svojih matičnih država od Jugoslavije zbog Miloševićevog režima. Takođe, manji ili sasvim mali deo je to učinio zbog mržnje prema Srbima, dok je ubedljiva većina to uradila naprosto zato što je htela državu u kojoj će ti narodi predstavljati većinu. Jer, demokratija ima tu nezgodnu osobinu da u njoj odlučuje većina, pa postoji mogućnost da ukoliko ste manjina u nekoj zajednici ne odlučujete uopšte. To je i uopšteni razlog zašto nastaju nacionalne države. Kako se onda dešava da se baš ovaj, uobičajen i normalan, razlog u slučaju Jugoslavije ne vidi i ne pominje? Za to je kriva specifičnost stare Jugoslavije koja je upravo za generaciju kojoj Milutin pripada bila zajednica na koju, prosto rečeno, nisu imali bilo kakve primedbe. Kada su Slovenija i Hrvatska, a za njima i ostale republike, izrazile nameru da se iz te zajednice izdvoje, taj čin je, i na psihološkom planu dobrog dela populacije Jugoslavije, a i na podlozi teorije liberalne države koja apstrahuje od nacionalnih osobenosti, kakve su npr. SAD, izgledao kao uništavanje nečeg dobrog. To znači da su u to vreme i Hrvatska i Slovenija morale da jednu legitimnu, ali problematičnu, želju za izdvajanjem pravdaju navodno moralnim razlozima, kakav je nepristajanje na diktaturu itd. U stvari, iako je Milošević davao krupne razloge za takve tvrdnje, situacija je nalikovala onoj kada se roditelji razvode zato što ne žele više da žive zajedno, ali dete misli da je to zbog nečeg što je ono uradilo - s tim da ovde i sami roditelji detetu govore da je to tako, što je u realnosti verovatno retko. Iz cele situacije dete izlazi sa uverenjem da bi sve bilo lepo da je ono bilo manje nemirno, dok roditelji već vode živote kakve su planirali.

Ova priča još uvek je popularna u Hrvatskoj i Sloveniji, jer skida krivicu sa ovih država za ono što je usledilo u toku raspada Jugoslavije, a u Srbiji je lažno sredstvo da se pokidane veze sa ovim državama obnove pristajanjem na ovo tumačenje događaja. Milošević je sigurno kriv za mogo šta, ali je tačno i da bi njegova "nacionalistička" inspiracija sasvim iščilela, ili veoma oslabila, da su Slovenija i Hrvatska želele da ostanu u staroj Jugoslaviji. S druge strane, koji su stvarni razlozi izdvajanja ovih država, može se i danas proveriti istraživanjem koliko bi procenata njihovih stanovnika želelo da bude ponovo u nekoj Jugoslaviji, u kojoj bi se na bilo kom nivou odlučivalo principom "jedan čovek, jedan glas", uz uslov da će vlast u Srbiji biti najdemokratskija moguća. To naravno ne znači da u svim državama nastalim iz republika bivše Jugoslavije ne postoje ljudi koji iskreno žale što su njihove kulturne i lične veze pokidane, a životi unazađeni i prekinuti besmislenim i teškim ratom čijem nastajanju nisu nimalo doprineli. Ali sve to nema veze sa pričom o krivici za raspad Jugoslavije. Ona se raspala istorijskom nužnošću, prvenstveno voljom Hrvatske i Slovenije za samostalnošću. Tako da obnova onoga što je sa tim raspadom izgubljeno ne vodi preko prihvatanja krivice "nečega u Srbiji" za raspad, koja je sve vreme fiktivna, nego jedino preko jasne osude svih koji su doprineli da taj raspad bude toliko nečovečan.

Mit o uzročniku rata

Drugi mit je mit o isključivoj odgovornosti srpske strane za sam rat i za sve zločine koji su se u njemu desili. Ovaj mit se ogleda u mnoštvu izjava koje rat stavljaju isključivo u relaciju sa srpskom stranom, kao da je ona jedina koja je želela maksimalne ratne ciljeve, pripremala javnost za rat satanizacijom protivnika i jedina koja je imala zločinačke namere. Precizan pokazatelj smisla ovih izjava vidi se kada se iz njih izvuče posledica da su zločine nad Srbima u stvari činili oni sami, dok su stvarni izvršioci samo puka transmisija ovog opšteg uzroka zločina koji dolazi sa srpske strane, što ih oslobađa svake krivice. (1) Već očigledna apsurdnost ovih tvdrnji pokazuje zašto je govor o singularnoj krivici za rat pogrešan i zašto on ne služi bilo kakvom pomirenju. Rat je u stvari složen sklop najrazličitijih događaja i radnji koji zavisi od veoma velikog broja uzroka. Ali ta činjenica ne sme da se iskorištava kao razlog da se oni koji u ratu čine zločine izvinjavaju zbog toga. Ovde se u stvari radi o problemu koji i inače postoji u moralu. Svaki čovek deluje pod uticajem bezbrojnih uzroka koji ga formiraju u toku njegovog života, ali to ne znači da može da se zbog toga smatra manje odgovornim za svoje radnje. To znači da ako želimo da neki rat prestane moramo se usredsrediti na to da oni koji su kršili norme čovečnosti budu kažnjeni, a da problemi koji su vodili ratu, a na prostoru bivše Jugoslavije glavni problem je   bio sukob kolektivnih prava, budu odvojeni od motiva da se čine zločini ili da se negira svako pravo druge strane. Stav o singularnoj odgovornosti za rat, zahtev da jedna strana prizna da je odgovorna za njega i da se izvini, u stvari ne vode nijednoj od ovih potrebnih stvari. Oni su zapravo nastavak rata drugim sredstvima,   a na njima insistiraju ponajviše oni koji bi na hrvatskoj strani trebali biti kažnjeni za zločine koji su se dešavali u toku rata ili za politiku koja je te zločine inspirisala, planirala i tolerisala. S druge strane, naravno da je odgovornost na srpskoj strani za rat iz devedesetih takođe ogromna, ali ta odgovornost treba da se pojavljuje u sklopovima u kojima se određena politika, npr. politika nužnog razgraničenja ili "humanog preseljenja" ili opkoljavanja i granatiranja gradova u sklopu iznuđivanja konačnog rešenja, osuđuje kao takva, i ne služi kao opravdanje za nedela druge strane. Kada se bavimo istorijom ili društvom trebalo bi da stvarnost upoređujemo sa idealima, a ne da mešetarimo po njoj sa kvaziempirijskim uzročnim vezama prema potrebama neke politike. Kao primer tog mešetarenja može dobro da posluži ova rečenica Sonje Biserko: "Nažalost sudbina kosovskih Srba je neizvesna i može se završiti tragično, po beogradskom scenariju koji smo već videli u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1995.", u kojoj se uzrok tragične sudbine Srba za vreme Oluje vidi u "beogradskom scenariju", iako se čak i u Haškom tribunalu sudi generalima koji su izveli Oluju za zločin "etničkog čišćenja". Međutim, haške sudije nisu uzele u obzir mogućnosti koje se pružaju sa pronalaženjem uzročnosti koje optužuju jedne, u ovom slučaju same žrtve, a oslobađaju krivice druge.

Mit o kolektivnoj krivici

Treći mit ne tiče se pitanja da li je i koliko bilo zločina u toku prošlog rata, već pitanja da li oni treba da budu osnova za određivanje stepena kolektivnih prava zajednica koje su u njemu učestvovale. Kada kaže da bi "dugoročni opstanak republike Srpske, čak i u granicama BiH, a kamoli izvan njih, značio ne samo da se zločin isplati, nego da sa veličinom zločina raste i veličina profita za zlo samo" Teofil Pančić, na primer, misli da je to povezano, odnosno, da stepen zločina koji su počinili Srbi u BiH povlači ukidanje Republike Srpske, a pošto je ona samo entitet ili autonomija u okviru BiH, to bi verovatno značilo i ukidanje svakog kolektivnog prava koje bi omogućavalo da u okviru bilo koga demokratskog tela u BiH Srbi budu većina. Međutim, pre nego što pređemo na to pitanje, treba se osvrnuti na lakoću sa kojom se od genocida prelazi na formulacije "genocidna tvorevina" i, u drugim kontekstima, "genocidan narod". Skoro da se niko ne buni na ovakve formulacije u principu, već samo na njihovu primenu npr. na Srbe. Pojam "genocidan narod" u stvari je striktna besmislica. Treba li Nemce, Francuze, Turke, Amerikance ili Špance (pitanje da li bi ovaj spisak, uzevši u obzir celokupnu istoriju, trebalo da izostavi bilo koji narod) da stalno zovemo genocidnim narodima zbog Jevreja, Alžiraca, Jermena ili Indijanaca? Kao što vidimo, puko spajanje dve reči u jedan "pojam" dovoljno je da se proizvede taj beznadni efekat isključivanja iz ljudskog roda, ali da li bi to trebalo da činimo i šta se dobija time? Ako sad pogledamo dalju i bližu istoriju, kakvu bi vezu trebalo uspostaviti između genocida koji su se desili i država u okviru kojih su se ti genocidi desili? Nemačka je bez sumnje izvršila genocid na svom prostoru, ona bi dakle prva zbog toga trebala da prestane da postoji. Amerika je nastajala uz genocid, takođe bi onda bilo pravedno da se svi Amerikanci evropskog porekla naprosto vrate kući. Na našem prostoru: u čemu je zapravo razlika između Hrvatske i Republike Srpske (koja je, kako izgleda, i ime dobila kopiranjem Hrvatske)? Na tlu Hrvatske je u toku Drugog svetskog rata bez sumnje izvršen strašan genocid, i to takođe u toku nastajanja jedne problematične države, koja je, kako je to Tuđman formulisao, bila izraz "povjesnih težnji hrvatskog naroda", dok je nastajanje najnovije hrvatske države ponovo pratilo otvoreno proterivanje Srba, najpre iz gradova, a kasnije i sa celog područja nekadašnje Srpske Krajine. Sve ovo je danas deo svršenog stanja koje se teško može vratiti unazad, čak i da to svi žele.  

Šta onda da se radi sa državama ili entitetima koji su na ovaj način nastali? Možemo da insistiramo da se samo jedna među njima (tačnije jedan entitet) ukida, međutim, zamislimo da u BiH nije bilo rata i da se neke devedesete godine postavlja pitanje da li etničke zajednice imaju pravo na neku autonomiju u okviru nje. Da li bi ta autonomija bila legitimna? Ja mislim da bi. Naravno, možemo zamisliti da ljudi u jednoj višenacionalnoj državi mogu da potpuno apstrahuju od svoje nacionalne pripadnosti, i da bez ikakve zaštite kolektivnih prava funkcionišu. Ali bi to, u situaciji gde se velika Jugoslavija raspada upravo zato jer je to apstrahovanje nemoguće, bilo jednostavno predaleko od realnosti. Prema tome, neka varijanta republike Srpske bi imala pravo da postoji i bez rata. S druge strane, sada kada je besmislenog rata već bilo treba pokušati da se sve njegove posledice što više ublaže i anuliraju, uključujući kažnjavanje ratnih zločinaca, nadoknade žrtvama, povratak raseljenih. Međutim, pokušaj ukidanja kolektivnih prava je u tom kontekstu dvostruko kontraproduktivan. Sukob kolektivnih prava i strah od njihovog anuliranja bio je uzrok rata, tako da bi ponovljeni pokušaj njihovog anuliranja zapravo predstavljao nastavak rata. S druge strane, nekažnjavanje ratnih zločinaca na svim stranama obrazlaže se upravo time što bi njihovo kažnjavanje i otkrivanje istine o ratu ugrozilo kolektivna prava naroda kojima oni pripadaju. Tako da izgleda logična njihova tvrdnja da oni ne brane sebe nego respektivne nacije. Stvari treba postaviti upravo obrnuto, da oni brane samo sebe, jer kolektivna prava nacija nisu ugrožena. Ali to bi bilo previše za ukus različitih zainteresovanih strana na   Balkanu, koje su nastale na osnovu rata i želele bi ostvarivanje ciljeva rata drugim sredstvima.

Mit o apsolutnoj ispravnosti

Ostaje nam još jedino mit o apsolutnoj ispravnosti stavova Druge Srbije. Ilustracija za ovaj mit čuje se svakog petka u špici Peščanika na radiju B92, kada Nenad Prokić kaže: "Zato kažem stalno, Kemal Paša Ataturk, nema fesovi, cilindri od sutra ujutro, pa ti pričaj s cilindrom na glavi šta hoćeš". Poenta ove izjave je da je Druga Srbija digla ruke od razgovora i objašnjavanja i da smatra da bi, kada bi to bilo moguće, promenu mišljenja trebalo proizvesti mehaničkim ili fizičkim sredstvima. Naravno, fizičkim sredstvima bi trebalo sprovoditi ideje Druge Srbije, koje su samim tim stavljene u poziciju u kojoj su uzete kao apsolutne istine čija kritika je zabranjena. U stvari je zapanjujuća lakoća sa kojom se ljudi koji sebe sigurno shvataju kao gorljive zastupnike tradicije prosvetiteljstva predstavljaju kao posednici apsolutnih istina koje treba samo sprovoditi, a ne i razmatrati. Ova pretenzija na apsolutno znanje je naravno neadekvatna u odnosu na bilo koje mišljenje, a pogotovu na mišljenja koja u u jednom određenom krugu u Srbiji nastaju na kraju 20. veka, u vremenu drastičnih promena u kuturnim matricama, gde je neka vrsta nesigurnosti o primerenim merilima politike u stvari glavna karakteristika vremena. Umesto da se to burno vreme iskoristi za što veće preispitivanje starih stavova, pa i onih koji se olako nude kao njihova zamena, mi već godinama imamo situaciju u kojoj na evropskoj strani priče imamo dogmatike, koji doduše često zastupaju u principu prihvatljive ideje, ali na dogmatičan način u kome se gubi svaka važna nijansa. Ova autoritarna crta, umesto da bude znak dostignute istine, uvek je samo maska za prizemne interese. Trenutno stanje u državama nastalim od republika stare Jugoslavije je takvo da su skoro u svima njima na vlasti ljudi koji su kreirali njen ratni raspad. Njihov osnovni interes je da oni sami izađu iz svega toga potpuno čisti, a da se ratni ciljevi koji su se sastojali u što potpunijem negiranju kolektivnih prava suparničkih naroda ostvare drugim sredstvima. Priče o kojima smo govorili služe tim interesima (osim poslednje koja je domaći izum). One su mitovi jer su metodološki pogrešne: pogrešno je legitiman interes i izraz slobodne volje (odvajanje Hrvatske i Slovenije) prikazivati kao posledicu nužde i bilo čije krivice, pogrešno je mešetariti po empirijskim vezama kako bi se opravdavali zločini jedne strane, pogrešno je zločine pojedinaca pripisivati kolektivitetima u svrhu postizanja političkih ciljeva (nastavka rata) i, najzad,   pogrešno je vlastitu poziciju prikazivati kao apsolutno ispravnu, toliko ispravnu da to daje ovlašćenje za tretman drugačijih mišljenja fizičkim sredstvima.

Ako nekom ovi argumenti nisu dovoljni i potreban mu je još neki zaobilazni, evo jednog: kladim se da sve ove figure o kojima smo govorili Zoran Đinđić nikada nije koristio.

Fusnote:

1. O ovome je na isti način govorio i Mlorad Pupovac u emisiji Utisak nedelje (04.03.07): "Verovatno je onaj koji je to pisao imao nameru da kaže da je Srbija odgovorna za sve, i za stradanja nesrba i za stradanja Srba. Primećujemo da je Srbija ukupan uzročnik rata i da je svojom ratnom mašinerijom dovela do stradanja svih, prema tome, i ako nije neposredno bila uključena u neka ubistva, progone ili šta drugo, nego su to bili pripadnici nekih drugih vojski, nekih drugih naroda, Srbija je odgovorna zato što je ona to sve zapravo pokrenula. To je pristup koji zapravo spada u domen ratne političke propagande, ne spada u domen pravnog prosuđivanja, niti bilo čega drugog."

 

 

 
 
Copyright by NSPM