Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vladimir Milutinović

Vlada po feudalnom principu

Srpska politička pustinja realnog nije se nimalo smanjila, što se vidi i po navodnim pregovorima o vladi. Kao   što se ranije po kampanji moglo dosta reći o tome kakvi će biti pregovori o vladi, tako se sada po “argumentima” koje strane koriste u pregovorima može dosta reći o budućoj vladi. Naime, vlada će biti ista kao i pregovori, bez bilo kakvog (zajedničkog) sadržaja.

Naizgled nerešiv problem sastavljanja koalicione vlade u stvari je lako rešiv. Mandatara bi trebalo da dâ stranka sa najviše poslanika, dok se prava ostalih ostvaruju preko dogovora o zajedničkoj politici vlade koju će mandatar, kao i cela vlada, sprovoditi. Međutim, kod nas ne škripi samo oko mandatara, već i oko ove druge stavke rešenja, i to na poseban način: nije reč o tome da se ne može dogovoriti zajednička politika, nego opet o nečem specifičnom, o tome da jedna od strana hoće u vladu, ali neće zajedničku politiku. Ovu stranu naravno čine stranke stare vlade, ali i DS u poslednjim danima pokazuje da tome nije nesklon. DSS i G 17 plus su već navikli na ovaj princip nemešanja u poslove koalicionih partnera. Tajna ove feudalne podele ministarstava je da ona prikriva činjenicu da ove stranke u stvari ni nemaju (trajniju) politiku. Dobar primer za to je ekonomska politika DSS-a, koju je na prethodnim izborima predstavljao Danijel Cvjetičanin, koji je, ekspresno zaboravljen posle izbora, prešao kod arhi-neprijatelja Karića; ex-ministarka prosvete sve je iznenadila svojom prosvetnom politikom, dok je Koštunica verovatno iznenadio sam sebe kada je uvideo kako zaista stoje rupe na svirali. U pregovorima o budućoj vladi princip nemešanja brani Velimir Ilić, koji kaže kako nema sreće i pravog rada ako svi u jednom ministarstvu nisu iz iste stranke. Onda oni zaista mogu da se opuste i rade kako oni hoće, ne obazirući se ni na kakva ograničenja.

Potpredsednik DSS-a Aleksandar Popović kaže (1) da bi, ako bi DS imao i predsednika i premijera to značilo da DS ima "apsolutnu vlast" . To je zanimljiv pogled na apsolutnost vlasti, jer podrazumeva da bi situacija u kojoj DS na izborima sam osvaja većinu u skupštini, a ima i predsednika, već po sebi značila nastupanje totalitarizma. Na primer, po ovom gledištu bi dvopartizam u kome po prirodi stvari češće dolazi do ovakve situacije, bio po definiciji totalitaran, osim ukoliko predsednik i premijer ne bi bili iz različitih stranaka. Ako bi ovo bilo tako, DS bi trebalo da namerno ograniči vlastiti izborni uspeh, jer bi eventualno osvajanje većine značilo suspenziju demokratije. Tačnije, izbori ne bi ni bili potrebni ukoliko imamo dvopartizam i predsednika iz jedne stranke, premijer bi automatski bio iz druge. Naravno da je čitava teorija besmislena, ali joj to nije nimalo smetalo da zauzme istaknuto mesto u pregovorima.

Poseban slučaj je predstavljala argumentacija koju su predstavnici DSS i NS, posle reminiscencija o "stasu i glasu" Božidara Đelića iznosili kao ključni argument u razgovorima: "Dobro, neka bude Đelić, ako može da obezbedi kvalifikovanu skupštinsku većinu." Ova rečenica nikad nema nastavak, kao da se radi o krajnjem, krucijalnom argumentu na koji se ne može odgovoriti. Međutim, ako se bliže pogleda, ona ima istu formu kao poznata šala Gručo Marksa: "Nikad ne bih bio član kluba koji me hoće za svog člana". Ono što je smešno u ovoj rečenici je to što uslov koji Gručo pominje u stvari nije uslov, jer se može biti član jedino kluba koji te hoće za svog člana. Navodni uslov je u stvari nezaobilazan, a čovek se može nasmejati kada to shvati. U našem slučaju su, za promenu, svi smrtno ozbiljni: kada kažu "Neka bude Đelić, ako može da obezbedi većinu" naši pregovarači   zapravo kažu "Podržaćemo Đelića, ako ga podržimo - a nećemo ga podržati" i time navodni uslov koji zahteva od Đelića da skupi većinu čine besmislenim. Ali, niko se ne smeje, ova složenija forma iskaza "Ne damo ti podršku", nema u sebi ništa ni simpatično, ni smešno.

I tako dolazimo do forme eventualne buduće vlade. U njoj će Koštunica biti premijer kao apstraktni znak da ostali nemaju "ni stas ni glas" za to. Svi će dobiti svoja ministarstva u kojima će (morati) biti usitnjena apsolutna, feudalna vlast: stara jedinstvena apslolutna vlast nije više moguća, ali se njen duh može udobno smestiti na manjem prostoru ministarstava. Beneficije ovog novog prećutnog ustavnog ustrojstva uviđa i Demokratska stranka, pa se i pored pokušaja Mićunovića i Đelića da se ukine feudalni princip, na primer, Šutanovac, u nizu protivrečnih odgovora (2) novinarima Politike izjašnjava u njegovu korist.

Ponovo ćemo moći da gledamo sliku sa nekog novoizgrađenog puta kada ministar Ilić pogleda na završen posao nasipanja tucanika i onda doda: "Moraćemo ovo da asfaltiramo", jasno stavljajući do znanja da je on sam, upravo u tom trenutku odlučio šta će biti, kao neki vladar koji se mora obazirati samo na svoju volju. Do ove ministarske slobode odlučivanja sada ne dolazimo tako što jednu varijantu politike smatramo za apsolutno superiornu u odnosu na sve druge, nego tako što sve politike smatramo jednako vrednim. Svako ima svoje mišljenje a i svoje ministarstvo, i, pošto postoji sloboda mišljenja, niko nema prava da se meša u to. Ali, ako ja uvek imam pravo na svoje mišljenje, ja sam apsolutna vlast u tom domenu. A to onda mora važiti i za moje ministarstvo.

Kakve sve ovo ima veze sa demokratijom? Nikakve. Feudalizam i demokratija su, naravno, i istorijski i po duhu dva suprotna sistema. Tako se u gornjoj izjavi Aleksandra Popovića demokratija uopšte ne pojavljuje kao ograničavajući faktor apsolutne vlasti, ali ona se ništa više ne pojavljuje kao takva ni kada se "podeli odgovornost" među strankama koje su dobile većinu. Problem i nije u apsolutnoj vlasti, koja se podrazumeva, nego u količini: treba da i drugi dobiju svoj deo. Sve to pokazuje da je duh demokratije važniji od procedure. Taj duh možemo prepoznati onda kada neko umesto poziva na pravo na svoje mišljenje (ministarstvo), javno ograničava to svoje pravo nečim što je javni (zajednički) interes. Ne treba samo imati svoje mišljenje, ono treba i da je istinito.

Fusnote:

1. "može neko da insistira i na principu da DSS treba da podrži apsolutnu vlast jedne stranke, ali mi sasvim jasno kažemo da to za nas nije prihvatljivo. Ko želi da ima apsolutnu vlast taj mora i sam, u svakom slučaju bez DSS-a, da obezbedi apsolutnu većinu od 126 poslanika u Skupštini." (Politika, 22.03.07)

2. "Aktuelna vlada je sastavljana po sistemu koji se naziva feudalizacijom ministarstava, da svaka stranka sama kontroliše neki resor. Da li će tako biti i u novoj vladi? – To je pitanje duplog ključa. Verujem da će na pojedinim mestima morati tako da se uradi, naročito na mestima koja su strateški i vitalno bitna za budućnost i razvoj zemlje i za evroatlantske integracije. To znači da bi ministar bio iz jedne stranke, a državni sekretar iz neke druge. – Jeste. Mislim da ćemo morati i u ovoj vladi jasno da raspodelimo ministarstva i da se zna šta je čija odgovornost, ali ne po sistemu šestog principa, već da se zna ko šta radi. DS ne želi da se uklopi ni u kakvo sivilo."(Politika, 23.03.07)

 

 
 
Copyright by NSPM