Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Vladimir Milutinović

Fenomenologija radikalno liberalnog duha

Iako na površini to ne izgleda tako, mi u stvari ne živimo u demokratskom sistemu. Formalno gledano, većina zakona je dizajnirana u skladu sa "vladavinom naroda", postoje izbori, stranke, podela vlasti, ali neformalna pravila koja regulišu primenu ovih pravila imaju svoju nezavisnu i drugačiju prirodu. Ako je diktatura način da se opšte ili privatno dobro postignu disciplinom, demokratija način da se opšte dobro postigne preko slobode, naš sistem je, na nivou ovih neformalnih pravila, sistem u kome je opšte ili zajedničko dobro ukinuto, a prisutna sloboda je samo posledica ove činjenice. Sloboda je tu ostatak posle nestanka ograničenja koja proizlaze iz postojanja drugih ljudi i posle ukidanja ideje o opštem dobru koje bi jednako štitilo interese svih i obavezivalo na neke radnje.

Budući da između ovih sistema postoji radikalna razlika - u demokratiji opšte dobro postoji, u našem sistemu ne - nije loše da novi sistem dobije i drugo ime. Mislim da je najpogodnije ime relativistička (ili pluralistička) autarhija. Sistem relativističke autarhije može da postoji paralelno sa formalnim demokratskim sistemom. Ono što razlikuje ova dva sistema je prisustvo ili odsustvo demokratskog duha. A pitanja duha povezana su sa filozofijom. Kao što ćemo videti, jedna demokratija postaje pluralistička autarhija, kada se formalnom demokratskom uređenju oduzme duh demokratije, pa čak i duh uopšte. Ovu promenu pratićemo na primerima iz naše politike, ali prethodno je možemo pratiti i u samoj filozofiji ili na njenim rubovima.

Liberalizam i libertarijanizam

Sistem koji danas zovemo demokratija usko je povezan sa filozofijom liberalizma. Primenjena na politiku, ova filozofija ponudila je skup ideja koja legitimišu specifične demokratske institucije: izbore, slobodu mišljenja i govora, slobodu preduzetništva. Ono što je za nas ovde važno je da su ljudi koji su radili na formiranju pravila liberalnog društva bili posvećeni opštem dobru. Da bi uporedili liberalizam i radikalni liberalizam (libertarijanizam (1)) uzećemo kao primer liberalnog mišljenja misao Fridriha fon Hajeka. Želeći da iznađe novo specifično ime koje će se odnositi na, po njegovom mišljenju, idealan sistem, Hajek je predložio termin katalaksija koji se odnosi na spontani poredak tržišta, a izveden je iz starogrčkog glagola katallattein koji znači "trampiti", "razmenjivati" ali i, kako Hajek naglašava, "primiti u zajednicu", "preobraziti se od neprijatelja u prijatelja". Ova strana zajednice je ono što su gubi u relativističkoj autarhiji.

Liberalizam je posledica uverenja, dobijenog iz obimnog iskustva i promišljanja, da je relativna sloboda neophodna da bi se stvorila prosperitetna i skladna zajednica. Iz ove filozofije zato sledi da društvo sa jedne strane mora imati tu slobodu, ali da, sa druge strane, moraju postojati pravila koja tu slobodu štite. Radikalni liberali bi da slobodu maksimizuju tako što će ukidati sva pravila koja je mogu ograničavati. U tome je i tajna zavodljivosti njihovog učenja: dok autoritarni poredak izgleda kao negacija poretka slobode, relativistička autarhija izgleda kao njegov logični nastavak, kao maksimizovanje slobode, a u stvari je takođe njegova negacija na drugi način.

To ćemo lako videti ako uporedimo ova dva načina mišljenja.

Da počnemo od filozofskih osnova: dok liberal veruje da postoji objektivna istina i da su načela pravde nešto što treda da bude otkriveno misaonim naporom, libertarijanac misli da objektivna istina ne postoji, a da iza pravde može stajati samo arbitrarna odluka nekog subjekta. Ta razlika je u korenu svih ostalih i potiče otuda što je u filozofskom smislu libertarijanac pozitivista, a liberal nije. Iz pozitivizma libertarijanac izvlači uverenje da etičke istine ne postoje i da postoji oštra razlika između uobičajene nauke o činjenicama i etike. Dok je nauka o činjenicama moguća, etika je po njemu proizvoljna: nemoguće je uspostaviti objektivnu prednost jednog iskaza o onome što je dobro ili što "treba" u odnosu na drugi. Posledice ovog izbora, koji se u principu ne problematizuje, višestruke su. Libertarijanac odbacuje svaku nauku i razgovor koji se ne bavi činjenicama, ubeđen da na taj način sledi Hjuma, što se vremenom pretvara u antiintelektualni stav uopšte. Za njega u oblasti etike nema kriterijuma i "svako ima svoje mišljenje i svoju istinu". Onaj koji iznosi svoje mišljenje u tom kontekstu ugrožava tuđu slobodu. Libertarijanci pozivaju da se pređe sa reči na dela i svaku teoriju, pogotovo filozofiju, diskvalifikuju kao ostatak iz prošlosti. Ovde se direktno ponavlja negatorska crta pozitivizma koji je čitavu, u odnosu na sebe prošlu, filozofiju smatrao za besmislenu i da se preostali stvarni filozofski problemi mogu rešavati bez pomoći ove tradicije, na potpuno novim osnovama. Ne treba pominjati da je liberal poput Hajeka odbacivao ovaj način mišljenja u skladu sa vlastitim razlikovanjem dve vrste racionalizma, gde konstruktivistički racionalizam odbacuje tradiciju uveren da se sve može nanovo konstruisati, dok se kritički racionalizam na nju oslanja.

Dalja posledica ovih osnovnih uverenja je da će libertarijanac praviti oštru razliku između formalnih pravila, npr. pozitivnih zakona, i duha koji prati te zakone. Pozitivistički duh prihvata spoljašnje norme koji mogu i treba da regulišu vidljivo ponašanje, ali sve norme koje pripadaju duhu i prate i osmišljavaju ove prve norme odbacuje kao suvišne i proizvoljne. Tako će radikalni liberal biti za potpunu slobodu govora i mišljenja i smatraće da je sve što nam je potrebno formalno ukidanje cenzure i zakoni koji sprečavaju da se govori pretvore u fizičko nasilje. Dok nema fizičkog nasilja svako je slobodan da misli i govori šta hoće. Liberal nikada neće razdvajati to dvoje i uvek će znati da poredak slobode počiva na filozofiji slobode. Hajek je tražio da se radi na filozofskim osnovama liberalnog poretka (2), svestan da se ma kako ispravna načela koje je napustilo istraživanje i problematizacija suše i postaju neprivlačna za bilo koga.

Pošto smatra da ispravna filozofija (pozitivizam) pokazuje da je nemoguće pronaći objektivnu prednost jednog "treba" iskaza u odnosu na drugi, libertarijanac misli da iz toga sledi da je svako nametanje jedne norme nelegitmno, a pošto država svojim zakonima to nužno čini, rešenje vidi u ukidanju države. Ukidanje države naizgled povećava slobodu, na primer, pošto nema poreza svima ostaje više prihoda, a pošto nema vlasti nema ni normi koje bi ona mogla nametnuti kao obavezu. Libertarijanizam je svestan da je država, dok je postojala, služila i da se spreče pojedinci koji žele da ugroze slobodu durgih, ali ovaj problem rešava utopijskom nadom da će ukidanje države istovremeno značiti i nestanak takvih ljudi. Liberali ne dele ovo uverenje. Na primer Hjum kaže: "Lako je primetiti da bi, ako ljudi ne bi bili sputani nekim opštim i postojanim principima, to u ljudskom društvu proizvelo beskonačnu zbrku i ljudska pohlepa i pristrasnost bi brzo doveli do haosa u svetu". (3)

Ako ove razlike liberalizma i libertarijanizma predstavimo u tabeli, ona bi izgledala ovako:

Po liberalizmu:

Po libertarijanizmu:

postoji objektivna istina

ne postoji objektivna istina

postoje univerzalna moralna pravila

sva moralna pravila su partikularna

postoji objektivan kriterijum koji daje prednost jednoj normi u odnosu na drugu

ne postoji objektivan kriterijum koji daje prednost jednoj normi u odnosu na drugu

sloboda je ograničena pravilima koja štite poredak slobode

svako smanjivanje ograničenja slobode je poželjno

postoji kontinuum od pravnih pravila i uopšte postupaka do duha koji ih opravdava

dovoljna je regulacija spoljašnjeg ponašanja

filozofija je neophodna da bi poredak slobode postojao

filozofija je besmislena

država štiti poredak slobode

država treba da bude ukinuta

demokratija je prihvaćena

demokratija se u krajnjoj konsekvenci odbacuje

Zbog svog zavodljivog maksimizovanja slobode libertarijanizmu su skloni mladi koji ga mešaju sa anarhizmom. Ako se uzme u obzir i dosta široka rasprostranjenost pozitivističkih shvatanja u etici i naučnoj literaturi, ta sklonost je razumljiva i pitanje je da li uopšte u sebi ima ideološki element skrivenog partikularnog interesa. U tom smislu libertarijanizam je prećutna ideologija koja proizilazi pre svega iz popularnih shvatanja i logike sistema. Međutim, sigurno je da to nije uvek slučaj. Libertarijanizam je uopšte ideologija onih koji su "gore" u društvenom sistemu. Bogati bi želeli da se njihovo bogatstvo ne umanjuje porezima, a oni na vlasti želeli bi da se vlast ne umanjuje ograničenjima. Oni više ne traže autoritarnu vlast koja bi (na direktan način) kontrolisala privatne živote i mišljenja svih, ali žele da niko drugi ne ograničava njih. Za libertarijanizam sav problem (ne baš pakao) zaista dolazi od drugih.

Naši radikalni liberali

Slučajno ili ne, već ime ideologije kojom ćemo se baviti ukazuje i na neke naše stranke koje dele tu ideologiju.

Radikali

Kod radikala se veza libertarijanizmom najlakše vidi na njihovom zalaganju za apsolutnu slobodu govora. Radikali radikalno razdvajaju govor i delovanje koje je kažnjivo (4). U praksi ovaj postupak omogućava da se autoritarna ideologija zadrži iako se formalno pristaje na demokratska pravila, a da se svaka kritika neutralizuje pozivanjem na slobodu govora. Još važnije kod radikala je praktično negiranje postojanja objektivne istine. Radikali se eksplicitno drže načela da se ne treba ni u čemu slagati sa političkim protivnicima. Kada se tome doda uobičajeno etiketiranje protivnika kao izdajnika, prema kojima zbog ove isključenosti iz zajednice ne postoji dužnost prema istini, koja u stvari jedina konstituiše pravu zajednicu, onda se vidi da je u praksi objektivna istina u potpunosti žrtvovana partijskim interesima. Ovo ima višestruke posledice jer je objektivna istina uslov postojanja demokratskog poretka, zbog toga što se primerenim izvrtanjem činjenica nedemokratski postupci uvek mogu prikazati kao demokratski. Osim ovoga, kod radikala su moralna ograničenja neutralizovana i principom retorzije (uzvraćanja istom merom) koji skida zabranu sa svega što je neko uradio nama kao narodu (5) ili nama kao političkim protivnicima, ili sa svega što je uopšte uobičajeno, "što svi rade". Sve ovo znači da je kod radikala po čitavoj liniji političkog delovanja sprovedeno eksplicitno negiranje pojmova iz kojih bi sledile neke univerzalne obaveze izvedene iz zajedničkog dobra. Radikali posmatraju svet kao poprište borbe partikularnih interesa u kojoj je sve dozvoljeno i u kome je bespredmetno pozivanje na bilo šta izvan te partikularnosti - i tu se prepoznaje ta libertarijanska crta u njihovoj politici. Obrnuto, na primeru radikala se vidi da je u skladu sa libertarijanskim principima moguće biti veoma različit od onoga što bi prosečan libertarijanac očekivao da bi bilo moguće u okviru tih principa.

Ono što bi moglo da protivreči ovoj oceni je da su radikali očigledno fascinirani državom i da makar na prvi pogled nije opravdano očekivati da bi oni mogli da teže njenom ukidanju. Ali taj utisak je varljiv. Već time što se negira demokratski ili univerzalni duh na kome počiva država ona se u suštini ukida kao ustanova koja služi opštem dobru. To što se ne bi težilo njenom ukidanju faktički, ako je to uopšte tačno, samo je posledica toga što kada se ukinu restrikcije koje bi sledile iz poštovanja interesa svih, državna imovina i resursi postaju u stvari privatna imovina, a čak i u okviru libertarijanizma nigde ne postoji obaveza da se vlastita privatna imovina prepušta nekom drugom. Povremeno približavanje radikala vlasti pokazuje koliko je postojanje ideologije koja privatizuje državu oštro suprostavljeno smislu vlasti (6), tako da je u određenom smislu tačno da radikali uopšte ne mogu biti na regularan način na vlasti - onog trenutka kada bi oni došli na vlast, vlast, u smislu služenja opštem dobru, bi se povukla i ustupila mesto samovlasti, sa posledicama koje bi u praksi značile urušavanje funkcija države.

DSS i "narodnjaci"

Iako DSS i stranke koje su okupljene oko nje pokušavaju da se ideološki predstave kao srednji ili treći put između autoritarnih radikala i previše liberalno orijetisanih demokrata i političkih predstavnika Druge Srbije, u stvari se radi o politici u kojoj su sasvim dosledno sprovedena libertarijanska načela. DSS se takođe drži radikalnog razdvajanja govora i delovanja. To se videlo i povodom nedavnog slučaja demonstracija profašistički nastrojenih grupa u Novom Sadu kada Miloš Aligrudić kaže: "Neko može u svom programu imati zacrtano sađenje rosnog cveća, ali važna je praksa.", gde se jasno ocrtava klasičan libertarijanski stav da se o mišljenjima ne može diskutovati jer tu ne postoje nikakvi univerzalni kriterijumi, ali da zato moramo ograničiti samo nasilje ili pozivanje na nasilje. Kada se uopšteno pogleda politički program DSS, on predstavlja potpuno dosledno sprovedeno pozitivističko uverenje da u normativnim pitanjima ne postoji mogućnost da se napravi prednost jedne norme u odnosu na drugu ili jednog opredeljenja u odnosu na drugo. U nedavnoj emisiji Dvougao na TV B92, Radoš Ljušić na pitanje Da li je Srbija danas bliža Evropskoj uniji ili Rusiji? odgovara sa: "Mrtva trka". U stvari, ova mrtva trka postoji između svih političkih opredeljenja DSS. U unutrašnoj politici oni su "na jednakoj udaljenosti od radikala i demokrata", politiku DSS u odnosu na Hag nije moguće jednoznačno opisati, u spoljnoj politici to je politika između Rusije i EU, u vojnim pitanjima to je vojna neutralnost (7), itd. Ovo neopredeljivanje, podvučeno beskrajnim izbegavanjem odgovaranja na pojedina pitanja i politikom odlaganja u praktičnim pitanjima u stvari nije izraz procene realnosti vezane za ova pitanja i izbora optimalne mogućnosti, nego predstavlja dosledno poštovanje pozitivističkog stava da je nemoguće dati prednost jednom normativnom stavu u odnosu na drugi.

Ovoj oceni o DSS kao stranci koja ima libertarijansku filozofiju opet naizgled protivreči insisitiranje samog DSS da se u njihovom slučaju radi o "državotvornoj" stranci. Ako se pogleda trenutna vodeća uloga DSS u zalaganju za ostanak Kosova u Srbiji to daje neko opravdanje oceni da je opstanak države zaista cilj. Ali, ako se bliže pogleda način na koji DSS to čini, ovo zalaganje se može preciznije proceniti. Upravo česti iskazi lidera DSS da je Kosovo "uvek bilo, jeste i biće deo Srbije" pokazuju kako se političko opredeljivanje pojavilo tek onda kada sama stvar više ne pripada promenljivom, realnom svetu, već je ovim isključenjem vremenske dimenzije uzdignuta na nivo u kome promenljivost sveta više ne utiče na principe. U trenutnim pregovorima oko Kosova to daje i neke rezultate jer su, čak i u ovakvoj međunarodnoj zajednici, principi još uvek važni. Međutim, sa druge strane, da je DSS sposobna da se opredeli samo ako je nešto misaono odvojeno od realnosti, pokazuje skoro potpuno zanemarivanje realnog stanja države. Intervencija vlada koje je vodio Vojislav Koštunica svodila se na liberalizaciju delova tržišta i na donošenje nekih evropskih zakona, međutim, na svim drugim poljima se vidi jasno popuštanje ograničenja koja slede iz univerzalnog ili demokratskog karaktera države. Isti ti zakoni se ne poštuju, koalicioni partneri se pretvaraju u lokalne kabadahije koji krše sva moguća, posebno politička, pravila vezana za demokratiju, nezavisna regulatorna tela koja su uvedena evropskim zakonima ostavljaju se bez sredstava i autoriteta, ponekad čak i bez prostorija, javna preduzeća dele se jedino po kriterijumu partijske pripadnosti, afere se zataškavaju, ugled institucija rapidno opada, javni govor preuzimaju ostrašćeni pojedinci i njegov nivo se radikalno spušta itd. Sve ovo se istovremeno posmatra kao potpuno nezavisno od vlade. Drugim rečima, vlada se potpuno povlači iz javne sfere, istovremeno diskreditujući svakoga ko bi se zalagao za univerzalne vrenosti i ograničenja jednako primenljiva na sve pa i na vlast - potpuno po libertarijanskom modelu.

LDP i Druga Srbija

Zanimljivo je da jedina eksplicitno "liberalna" stranka naše politike u stvari najmanje počiva na libertarijanskoj filozofiji. Ali, ne znači da kod njih ona nije prisutna. Sigurno je da bi LDP na vlasti najdoslednije sproveo libertarijanski program privatizacije što više preduzeća, liberalizacije trgovine itd. Takođe radikalno individualistička filozofija koja iz liberalne Evrope stiže preko diskursa o ljudskim pravima uticala bi na politiku u kulturi i dominintnu javnost. Ali ovo prihvatanje libertarijanskih vrednosti, koje bi nesumnjivo nastupilo, u stvari ne odgovara filozofiji koja je intimno bliska strankama koje zastupaju tzv. Drugu Srbiju. Na nivou bazičnih opredeljenja, barem deo Druge Srbije neoliberalnoj ekonomiji i libertarijanskoj filozofiji pridaje samo instrumentalnu vrednost u cilju približavanja EU, eliminisanja nacionalizma i ksenofobije, palanačkog duha itd. Ovo povlači jedan specifičan obrt koji se ogleda u tome da se liberalna pravila uvode pod specifičnim uslovima kulture koja se vidi kao predominantno i skoro nepromenljivo autoritarna, tako da se slobode uvode pod pretpostavkom da će njihovo korišćenje biti kontrolisano i pod pretposatvkom da ih većina građana u suštini ne razume i odbija. Ovo uverenje, iako poteklo iz predrasuda Zapada prema istočnim državama naknadno se učvršćuje očiglednom autoritarnošću u mišljenju građana sklonih radikalima ili nekada socijalistima. Međutim, ovaj način uvođenja liberalnih vrednosti u Srbiju samo povratno otkriva autoritarnost i u Drugoj Srbiji jer autoritarnost i počiva na oduzimanju autonomije značajnom delu građana. Ova činjenica, da se liberalne vrednosti uvode autoritarnim metodama i pod autoritarnim pretpostavkama najviše narušava sliku Druge Srbije kao zastupnika zaista liberalne vizije društva.

Ako ostavimo po strani libertarijanski (ili neoliberalni) program LDP-a, i pogledamo čemu su u intelektualnom smislu zaista skloni simpatizeri i intelektualci koji podržavaju ovu stranku, otkrivaju se dve stvari kao dominantne: žudnja za obnovom jugoslovenstva i filozofija koja se temelji na kasnoj fazi marksizma i humanističkoj filozofiji. Ova prvopomenuta žudnja striktno ne spada u ovu priču ali je neizmerno važna za politiku LDP i intelektualna opredeljenja njegovih simpatizera. Prosto objašnjeno, ovi intelektualci se ponašaju kao da je za njih relevantna zajednica obnovljena jugoslovenska zajednica čiji su pravi članovi antinacionalisti u Srbiji, i pripadnici zapadnobalkanskih nacija. Ovo povlači da se pripadnicima ove svoje zajednice stvari gledaju kroz prste, dok se prema onima koji su pokvarili zajednicu (a to su nacionalisti u Srbiji) zauzima nepomirljiv stav koji ih potpuno isključuje. Ovo je za našu priču važno jer na taj način autoritarni potencijali koji se kriju u pripadnosti svakoj grupi, u samoj Srbiji deluju tako da dele društvo na jedan nepomirljiv način koji trajno ometa konstituisanje zajednice od samog srpskog društva. S druge strane, omiljeni i najcitiraniji autori u Drugoj Srbiji, neće biti Hajek ili Poper, već Adorno i Hana Arent što pokazuje da je intimna filozofija Druge Srbije neka od varijanti marksizma, ili tačnije, marksizam koji se aktivno posipa pepelom zbog autoritarne prošlosti i zauzvrat bdi nad povratkom totalitarizma insistirajući na postmodernim razlikama. Ovaj intelektualni stav je razumljiv, ali ima tu manu što je nepovratno zastareo: on sadrži lekove protiv npr. staljinističke despotije, ali je potpuno nesvestan problema koji su se pojavili od tada. Međutim, pošto se oslanja na obimnu i za svoje vreme kvalitetnu obradu pitanja totalitarizma, ovaj stav tendira da ostane zaključan u svojim istinama, sve misleći kako će stvarnost u budućnosti ukapirati da je krenula pogrešnim putem i vratiti se na onu raskrsnicu na kojoj se, u našem slučaju, krenulo pogrešnim putem nacionalizma. Problem sa ovim stavom je u tome što ni svet, a ni prostor ex-Jugoslavije, ne stoje još na toj raskrsnici i neće se nekim obrtom istorije vratiti ni u marksizam ni u jugoslovenstvo. Što ne znači da u oba stava nema nečeg i vrednog i neophodnog. Današnji problem društva nije ni totalitarizam ni nacionalizam, nego upravo ovo o čemu govorimo, filozofija atomizirane autarhije u društvu koje gubi osećaj za vrednosti koje proizilaze iz istinski shvaćenog demokratskog poretka, a ovaj proces jednako se vidi u Srbiji kao i u savremenoj Americi (sa Bušom i njegovim preventivnim ratovima), Poljskoj (u kojoj se predlaže da Isus Hrist bude proglašen za predsednika države), ili Francuskoj, u kojoj se sav liberalni background pokazuje nemoćnim pred predsednikom koji deli Bušove libertarijanske stavove.

Demokrate

I tako dolazimo do demokrata kod kojih je, po mom mišljenju, ostalo najviše liberalnog duha. Ali ne previše. Liberalni duh prave demokratije može se povezati sa Demokratskom strankom prvenstveno zbog ljudi koji su u prvoj fazi oblikovali duh Demokratske stranke i demokratske javnosti uopšte, kakvi su bili npr. Borislav Pekić ili Slobodan Selenić, i, naravno, zbog Zorana Đinđića. U praksi, sada DS u blažoj formi ponavlja iste principe koji su karakteristični za savremeno libertarijansko vreme. Najpre, očigledno je da je DS sferu ideja u potpunosti ostavila drugim strankama, što pokazuje da demokrate ne shvataju da je liberalni poredak demokratije neodvojiv od duha koji ga prati i osmišljava. Demokratska stranka se u klasičnom libertarijanskom ili menadžerskom maniru distancira od intelektualaca uopšte, tako da ne postoji nikakav napor da se na idejnom planu formulišu alternative radikalskoj ili narodnjačkoj politici. To dovodi do toga da politika demokrata izgleda fokusirana samo na finansijske i poslovne dobiti koje se mogu imati od vlasti u liberalnom poretku, a da potezi koji se toga ne tiču ostavljaju utisak neobrazloženosti ili neutemeljenosti u trajnijim političkim principima i zato mogu da deluju samo kao ustupci odnosima snaga u svetu ili EU.

Osim toga, DS ne radi dovoljno na tome da se implicitna heteronomija koja prati prihvatanje principa EU otkloni. Na ovaj način demokrate pristaju na autoritarnost koja prati odnos EU prema zemljama i članovima društava koja su nekada pripadale socijalističkom bloku. Odnos prema njima je u principu takav da se u njihovu procenu i sposobnosti ne može pouzdati ali da im ipak treba nametnuti liberalni (u stvari libertarijanski ili neoliberalni) poredak iz više razloga: jer je on dobar kao takav, njegova primena koristi zapadnim državama i istovremeno potvrđuje univerzalnost zapadnih principa. U stvari je zapanjujući mir sa kojim se pristaje na ovakav tretman iako je društvo iz koga se izašlo u osamdesetim, iako je patilo o mnogih strukturalnih i sadržajnih mana, istovremeno bilo dovoljno zrelo makar sudeći po skoro opštem inetelektualnom konsenzusu u prilog liberalnih i demokratskih vrednosti na kraju osamdesetih. Uvek mi kao najbolja ilustracija za ovaj sraz u slici koju je mainstream zapadne javnosti imao o nama i nas samih pada pitanje nekog francuskog novinara u ranim devedesetim upućeno Emiru Kusturici koji u studiju sedi sa Goranom Bregovićem: Da li ste nekad bili na njegovom koncertu? u kome se podtrazumeva da je jedna rokenrol grupa u socijalističkom bloku eventualno mogla da se čuje u nekoj garaži u strogoj ilegali. Liberalni poredak između ostalog počiva na građanima koji su sposobni za samopoštovanje koje je osnov kasnijeg konstituisanja zajednice. Zato ova zajednica ne sme da odaje utisak da se rukovodi principima koji joj dolaze sa strane, nezavisno do toga koliko su ti principi liberalni ili neoliberalni, dobri li loši. (8)

SPS i G 17 plus

Da samo pomenemo parlamentarne stranke koje su ostale: SPS skoro isključivo živi od sećanja starijeg stanovništva na vreme kada se negativni efekti relativističke autarhije nisu osećali, kada je još postojala mogućnost za politiku "čvrste ruke", dok je G 17 plus stranka koja ne pokazuje nikakav interes da bude prepoznatljiva u sferi ideja.

Autoritarnost libertarijanizma

Pošto je je libertarijanizam ideologija, on naravno mora sadržavati autoritarne elemente, prosto zato što se poredak koji nije u interesu svih mora održavati na autoritaran način.

Ali, ipak se mora reći da je njegova autoritarnost specifična.

Prva razlika odnosu na klasični autoritarizam je u tome što klasični autoritarizam nije nastupao pod maskom liberalizma i nije se predstavljao kao logičan produžetak liberalizma. Ako u ovim tvrdnjama i postoji neka nepreciznost (9), sigurno je da klasični autoritarizam nije delovao u okviru formalnog demokratskog i liberalnog sistema. Dakle, libertarijanizam se, barem za sada, oslanja na mogućnosti koji se pružaju u okviru delovanja na duh demokratije. Osim toga, libertarijanizam ne zahteva da svi budu podvrgnuti autoritarnom vođi niti želi da interveniše u privatne živote ljudi. Za njegove svrhe, dovoljno je da se autoritarna razlika u moralnoj kompetenciji napravi između tzv. političko-intelektualne elite i ostalih građana. U principu, nije potrebno da ta elita bude podvrgnuta autoritarnoj moći jednog čoveka, ona samo treba da se drži na distanci od građana, ali među sobom može biti potpuno liberalna.

Libertarijanizam će potpuno prigrliti slobodu govora i zaista će u njemu sve biti moguće reći. Neutralizacija nepoželjnog mišljenja se tu ne postiže zabranom, već time da se u ime slobode održava uverenje da istina i ne postoji. Tako se izrečeno mišljenje čuva u okvirima pojedinca koji ga je izrekao, a saradnici u tom poslu će biti svi koji ljubomorno čuvaju svoje pravo da istinu prilagođavaju sebi. U krajnjoj konsekvenci libertarijanski poredak želi da eliminiše kriterijume koji su se etablirali kao nepristrasni kriterijumi i da ostavi kao kriterijum vrednosti puki položaj u hijerarhiji vlasti i moći. Čak i više od toga, pošto su svi kriterijumi subjektivni, sve što libertarijanizam traži je da se njegov dominantni položaj i relativna sloboda sa kojom se njime služi ne dovode u pitanje - on čak ni ne traži da njegove kriterijume prihvati bilo ko drugi. Libertarijanizam neće zabranjivati mišljenja, ali će samo dobro paziti gde na društvenoj lestvici se mišljenja izlažu.

Najkraći način da se libertarijanizam opiše jeste da je on način da se u okviru demokratskih pravila neutrališe moć koja bi zaista mogla doći od građana kojima je formalno data mogućnost izbora. On im umesto zajednice u kojoj se život odvija na putu između individualne slobode i zajedničkih ili opštih dobara nudi društvo u kome će strana zajednice biti ukinuta, reklamirajući to kao željeno povećanje slobode i društvo koje se najzad oslobodilo protivurečnosti i koje je jasno ustrojeno prema jednom logičkom principu. U ovoj pluralističkoj autarhiji više nije potrebno razmišljati šta će biti opšte dobro, a samim tim i demokratija kao način da se o tome odluči postaje bespredmetna.

Mana ovakvog poretka je sveopštoj anomiji koja se povećava što se više koncentrični krugovi udaljavaju od mesta moći i bogatstva u društvu ili široj zajednici. (10) Na primer, rat u Iraku, kao potpuno iracionalan pakao u koji su gurnuti milioni ljudi, i pored jake intelektualne opozicije, trajaće tačno onoliko koliko su planirali dosta nesposobni pokretači tog rata. To otuda što se prihvatanjem libertarijanskog poretka u ime povećavanja vlastite slobode istovremeno prodaje svoj uticaj na opšte događaje, jer je jedan od uslova u tom prihvatanju da će i drugi - u ovom slučaju vlast - imati istu slobodu u odnosu na tog pojedinog građanina. U našem slučaju, očigledno je da se paralelno sa liberalizovanjem javne sfere i sa proliferacijom emisija u kojima učestvuju političari, sve više gubi interes za teme vezane za društvo; iz prostog razloga što taj interes ne pobuđuje puka različitost mišljenja, već interakcija tih mišljenja u službi neke univerzalne vrednosti. Ako toga nema, sva mišljenja su jednostavno bez značaja i mogu slobodno biti kazana.

I najzad, pošto se zalaže za apsolutnu slobodu i shvatanje demokratije kao skupa procedura odvojenih od duha demokratije, libertarijanizam pogoduje širenju najrazličitijih populizama koji na planu ideja zagovaraju negiranje demokratije i vraćanje otvorenoj autoritarnosti.

Radikalni liberalizam je specifičan i po tome što predstavlja post-ideologiju jer dolazi posle proklamovanog kraja ideologija. Svoj cilj on postiže ne preko autoritarne zaštite jednog pozitivnog sistema stavova (osim ako ne računamo sam vrlo apstraktni sistem samog libertarijanizma) već preko delegitmisanja svakog idejnog pozicioniranja. Naime, naivno predstavljen, kraj ideologije značio je da se svi ljudi okreću realističnom mišljenju, iskustvom procenjuju svoje stavove, dok eventualnu negaciju objektivnosti istine shvataju kao stav o pravu svakoga na slobodu mišljenja. Pojedinci u vremenu postideologije su zaista skloni da se prepuste ovom načinu razmišljanja. Međutim, oni kojima su dostupne beneficije vlasti nemaju tu logiku, već skoro sasvim obrnutu. Prva stvar koja je njima na pameti je da legitimacija njihovih odluka bude izmeštena iz prostora realnosti iz prostog razloga što realnost donosi neuspehe, koji onda povlače smenu vlasti. Zbog toga oni tendiraju da se zabarikadiraju u nekom od zatvorenih sisitema mišljenja kojima realnost ne može ništa. Sve ideološke pozicije srpske politike koje smo opisali imaju neku takvu vrstu zaštite od realnosti i nije isključeno da prostor za navodnu "doslednost" koji se na taj način otvara i sami akteri percipiraju kao potvrdu "da su uvek bili u pravu".

Ono što je za nas važno je da to nije u interesu svih. Kao što se jasno pokazuje kada se pogled upravi na prava mesta, ostaviti javni prostor bez intervencije racionalnosti ili, još preciznije, filozofije koja bi ispitivala načela politike, ne pretvara sve u racionalne i poštene subjekte, nego, kao što je i za očekivati, omogućuje da se sveopšta korupcija vlasti legitimizuje i raširi. Ovo napuštanje težnje da se norme ispitaju u pogledu svoga važenja može voditi jedino ka sve pogrešnijim i pogrešnijim stanovištima i ka sve gorem i gorem stanju u društvu.

Da završimo sa jednom analogijom. Kada pitate učenike srednjih škola o stvarima iz fizike i matematike, od velike većine ćete na neka specifična pitanja dobiti ovakve odgovore: teža tela padaju brže od lakših, matematički stavovi se dokazuju indukcijom kao i svi drugi, a zbir beskonačnih nizova je uvek beskonačno. Svi ovi stavovi su, iako izgledaju logično, pogrešni. Ako bi se fizika prepustila učenicima ona bi se veoma brzo vratila u vreme pre Galileja.

Ista stvar je i sa stvarima koje u suštini imaju svoj koren u filozofiji.

Fusnote:

1. Libertarijanizam je termin koji se vezuje za dosta uzak krug filozofa i ekonomista koji smatraju da liberalizam treba dovesti do radikalnih konsekvenci. Kada biram ovaj termin, ne želim da kažem da je trenutno preovlađujući način mišljenja posledica delovanja ovih filozofa. On je pre rezultat kretanja duha i deo logike sistema, a kod ovih filozofa se samo može naći ekspliciran ovaj način mišljenja.

2. Evo šta kaže o tome: "Malo je tako nezahvalnih zadataka danas kao što je suštinski zadatak razvijanja filozofskih osnova na kojima mora biti zasnovan dalji razvitak slobodnog društva". (F. f. Hajek, Spisi iz filozofije, ekonomije i politike , str. 114.)

3. isto, str. 44.

4. Radikali su trenutno posebno zainteresovani za ovu razliku jer se njihovom lideru V. Šešelju sudi prevashodno zbog onoga što je izgovorio.

5. Politika radikala bi se ukratko mogla opisati i kao želja da se u Srbiji sledi hrvatska politika, s tim da bi u Srbiji Hrvati i Hrvatska bili na onom mestu na kojem u Hrvatskoj stoje Srbi i Srbija.

6. Primer Maje Gojković pokazuje kako je dolazak jednog radikala na vlast imao za posledicu distanciranje od metoda i ideologije radikala, da bi sve dovelo i do faktičkog raskida sa strankom.

7. u vezi s ovim postoji jedna simptomatična frojdijanska omaška. Na sajtu DSS izveštaj sa konferencije za štampu DSS-a od 08.10 2007. na kojoj se govorilo o vojnoj neutralnosti i stavu DSS da se protivi ulasku Srbije u NATO naslovljen sa "Politička neutralnost u programu DSS". (moj kurziv)

8. dobra definicija neoliberalizma bi bio liberalizam za izvoz, namenjen subjektima koji treba da se samo na spoljašnji način, mehanički navikavaju na njega, i određen prevashodno prema koristi onoga ko je izvoznik.

9. jer se skoro svaki saavremeni poredak predstavljao kao ostvarenje ideala demokratije i slobode.

10. neko više sklon metafizici od mene mogao bi tvrditi da se čak i spoljašnji izgled države menja u skladu sa duhom koji u njoj vlada, što pokazuje rapidno propadanje i zapuštenost provincije u odnosu na Beograd i njegov centar.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM