Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Majkl Vlahos (Michael Vlahos)

Gubitak mitskog autoriteta

Danas je većina spremna da prizna kako Amerika u ovom ratu nije bila uspešna. Neki će reći da je bila neuspešna u Iraku, dok drugi smatraju da ima promašaja u celokupnoj njenoj strategiji. Stoga ima smisla pitanje o tome u kojoj meri je zapravo Amerika neuspešna, ali je ipak od većeg značaja odgovor na naredno, izvedeno pitanje – pitanje kakve su posledice tog neuspeha.

Uopšteno rečeno, proćerdali smo svoju baštinu iz Drugog svetskog rata. Izgubili smo mitski autoritet. Stigli smo do one tačke u istoiji u kojoj više nismo u njegovom zaštitničkom zagrljaju. Sada se moramo osloniti na svoje snage. I upravo ta teško izmeriva promena je i najznačajnija i, na neki način, iznenađujuća posledica ovog rata. Do rata je došlo sticajem vrlo promenljivih okolnosti, a na kraju ćemo morati da platimo ogromnu cenu. No, pre nego što razmotrimo koliko su to značajne posledice, najpre moramo da iscrtamo mapu neuspeha, da napravimo dijagram njegovih dimenzija. Naš neuspeh ima četiri dimenzije: tiče se vojnih vojnih ciljeva, zatim obećane rekonstrukcije, a onda i ciljeva koji se tiču osvajanja tuđih "srca i duše" i uzvišenih ambicija o transformaciji čitavog regiona.

Koliko je to veliki neuspeh i dokle doseže?

Posmatrano s vojne strane, početni uspeh Amerike u Avganistanu i Iraku nije te zemlje učinio bezbednim. Štaviše, godinu dana se pred očima američkih vojnih snaga eskalirali haos i nasilje. I dok s jedne strane postoji nada da će američke snage na kraju umeti da se uspešno izvuku, s druge strane je izvesno da će iza njih ostati čitava menažerija zaraćenih islamističkih kneževina. Što, dakako, nisu bili naši ratni ciljevi.

Amerika se svečano zaklela da će iskupiti i ponovo izgraditi Irak i Avganistan, baš kao što je "rekonstruisala" Nemačku i Japan posle Drugog svetskog rata. Obećanje nije ispunjeno. Te dve zemlje su sada u ruševinama. Po nekim merilima, tamo nikada nije bilo gore. Osim toga, novca je malo te tako i nema još mnogo nade da će se ubuduće nešto izmeniti. Naša politika i praksa su nas na perverzan način doveli do ovog rasula koje se sada nalazi pod našim nadleštvom.

Dalje, gubimo i ono što smo proglasili za "rat ideja". Posle 11. septembra, čitav svet, uključujući i muslimanski svet, požurio je da nam ponudi emotivnu podršku, ali smo u međuvremenu uspeli da ogromnu većinu muslimana uverimo kako napadamo zapravo sam islam. Nismo oslobodili muslimane koje dugo već zlostavlja radikalna i fundamentalistička ideologija, iako smo rekli da ćemo to učiniti, isto kao što im nismo doneli više slobode. Nismo ispunili obećanje da ćemo podržati demokratske promene i disidente, već smo umesto toga nastavili da podržavamo političku tiraniju. Svuda smo omraženi, naročito među arapskim muslimanima.

Busali smo se u grudi svojom namerom da izmenimo čitav taj region, najavljivali smo da čak ni naši "prijatelji i saveznici" neće umaći moćnoj struji demokratskih reformi. Od toga nema ništa, vetar je razvejao svo to samohvalisanje. Sada samo sedimo i gledamo otvorenu političku represiju, a da o tome više ni ne govorimo. Ne samo da nas se arapski režimi više ne plaše, već i drugi, recimo pakistanski, otvoreno nam se rugaju time što podržavaju talibane. Naš veliki muslimanski neprijatelj Iran sa zahvalnošću je prihvatio našu pomoć u ostvarivanju gotovo svih svojih strateških ciljeva, uključujući i stvaranje formalne sfere uticaja u Mesopotamiji i zapadnom Avganistanu. I to sve, naravno, nikako nije bio naš cilj.

Neuspeh u ove četiri dimenzije naših ratnih napora naneo je veliku štetu američkim interesima i ciljevima.

Sužavanje sfere

Važno je razgovarati o posledicama ovog rata a ne zadovoljavati se gledanjem na sve iz ugla ruže, kao što to čine i liberali i neokonzervativci – oni koji su nas i uveli u taj rat. Ukoliko ovi drugi još uvek veruju u pobedu (do koje put vodi preko i nekog budućeg obračuna sa Iranom), ovi prvi misle da će nekako sve doći na svoje mesto ako se vratimo klasičnoj američkoj verziji "liberalnog internacionalizma".

Već je sasvim uobičajeno da se Vašington trudi da izbegne da prizna posledice našeg strateškog promašaja koji je već sasvim izvestan. O tim posledicama se priča samo u areni domaće politike gde je dozvoljeno da se, recimo, kaže: "Ta-i-ta strašna stvar će se dogoditi ako ne prihvatite one političke poteze koje vam ja savetujem".

Međutim, posledice su već tu. I kao i strateški promašaji, i one se mogu nabrojati: naneta šteta pogađa naš međunarodni položaj i uticaj, ugled naše vojske, nacionalno jedinstvo i sposobnost da obezbedimo regionalnu stabilnost.

Donekle i nije čudno što liberalni internacionalisti i neokozervativci jednako nastavljaju da govore o lepšoj strani čitave priče. Kada koristite reč "gubitak" to ne mora isključivati svaki optimizam – ako situaciju opišete kao nedovoljno određeni "gubitak", a ne kao strateškog promašaja, onda govorite samo o svojoj trenutnoj strateškoj nemoći, stanju koje bi se moglo popraviti dobrim političkim potezima. Na kraju krajeva, mi nismo zaista poraženi. Ali šta ako američki strateški promašaj nije samo neka prolazna oluja koja nas je pogodila, već pravi tektonski poremećaj? Šta ako je ono što vidimo ništa manje do ruševina američkog mitskog autoriteta?

Ovaj gubitak nije ni neka oluja koja će ostati samo na rečima, već on tanano, ali duboko zaseca u autoritet Amerike. A autoritet je važan u našem svetu sačinjenom od nacija zato što upravo on – a ne moć – stoji u osnovi hijerarhije u međunarodnim odnosima, tako da onaj ko ima autoritet može da očekuje i lojalnost drugih.

Stoga gubitak autoriteta može imati veće posledice od gubitka moći. Sovjetski autoritet, na kraju krajeva, u jednom trenutku se urušio u samoj Moskvi. Jeljcinovi pobunjenici su znali da Crvena Armija neće tog dana izvesti tenkove. Revolucije se prave u takvim trenucima. Sirova snaga je nemoćna kada ostane bez autoriteta.

Od 1941. godine SAD su imale najveći autoritet na svetu. Američka vojska je, delujući s one strane svojih granica, često bila agent tog autoriteta. Ali ipak je naša vojna snaga više služila kao centralni simbol – žezlo i tocilo – američkog autoriteta u svetu.

Taj autoritet se potvrđivao kako svakodnevnim priznanjem tokom više generacija, tako i javnim zaklinjanima i izjavama vernosti. Naš autoritet u svetu ušao je i u reči običnog jezika – mi smo nazivani "slobodnim svetom", "zapadnom demokratijom" ili prosto samo Nato. Dakle, moguće je sasvim ležerno se pozivati na Sjedinjene Države i one u kolektivnom smislu mogu poslužiti kao zamena za svetski identitet. Već šezdeset godina je naprosto istorijska činjenica da američki autoritet realno priznaje čitav svet.

Koja je tajna ostanka na vlasti? Kako to da je Amerika ostala tako jaka, uprkos spoticanjima i pogrešnim koracima poput Vijetnama? Radi se o sledećem: njen svetski autoritet je mitski autoritet, a izvor tog mita je Drugi svetski rat. U tom strašnom ratu Amerikanci su se nesebično žrtvovali da bi spasili i iskupili čovečanstvo. I osim toga, što je jednako važno, Amerika je bila toliko snažna i toliko posvećena ostatku sveta da je njena energija zapravo pokrenula istoriju. U ovom slučaju nije reč o "istoriji koju pišu pobednici", već o neporecivoj, egzistencijalnoj, apsolutnoj istini.

Taj mit je omogućio i legitimisao šezdeset godina američkog autoriteta zasnovanog na američkom altruizmu u čije postojanje ne postoji ni tračak sumnje. Uverenje da je tako bilo nigde nije jače no u grudima samih Amerikanaca. Naš moderni identitet je iskovan u Drugom svetskom ratu i prema njemu su remodelovane sve naše stare tradicije. I kao i čitav američki istorijski identitet, tako je i američki mitski autoritet izgrađen na vojnim osnovama.

Amerikanci su do toga držali. Posle rata, ovenčani slavom pobede, uživali smo u nadimku supersile. Slavili smo istinu da je ljudski rod, pa čak i planeta cela, zavisi od neobične mešavine sirove sile i našeg mitskog – čak mističkog – prava da obuzmemo kolektivnu imaginaciju čitavog sveta. Bio je to čvrst autoritet. Kako bismo inače uopšte mogli da pomislimo kako je istorija stigla do svog kraja?

Tako nam se činilo da je svet posle 11. septembra reagovao s primerenom merom uvažavanja. Mnoge nacije su učestvovale u odgovarajućem američkom odgovoru. Gnev samog Svevišnjeg se spremao da se obruši. Ljudski rod je čekao i naš odgovor je stigao.

Šest godina kasnije, mi ne vidimo samo ostatke razorene američke strategije i politike, ili čak i njenog nacionalnog interesa, već, što je mnogo mračnija slika, razorene mitske temelje američkog autoriteta u svetu. I mi sami smo razorili svoj identitet. Posledična dekonstrukcija američkog svetskog autoriteta vidi se u svakoj od njegovih dimenzija.

Razaranje mitskog autoriteta

Kada je naša vojska ušla u obračun posle septembarskog napada, svet je gledao netremice: olimpski bogovi, oličeni u SAD, počeli su da po zemlji seju smrt i osvetu. Šest godina kasnije, naše kopnene snage su iscrpljene i ne uspevaju da savladaju odrpane pobunjenike koji su naslednici politike na mestu ranije poznatom pod imenom Irak. Ako postoji nešto gore od poraza na bojnom polju, onda je to situacija u kojoj ste na tom istom boljnom polju potpuno suvišni – situacija u kojoj se borite bez ikakvog efekta i ikakve svrhe. Već samo to je nezamislivi kontrast u odnosu na Drugi svetski rat.

Američki okupatori, pobednici, uvek ponovo izgrade zemlju koju poraze – to nije tek još jedna istorijska činjenica, već nešto nalik na "zlatno pravilo" Drugog svetskog rata. Međutim, pravila su se, izgleda, promenila i sada je na delu dekonstrukcija, a ne rekonstrukcija. Do toga nije došlo zato što smo naprosto poraženi, već zbog što smo prešli svaku granicu (i u korupciji, pohlepi i nesposobnosti), postupajući potpuno suprotno američkom etosu; besprekorno dokumentovana istina o tome mnoge je ostavila bez daha.

Dakle, Drugi svetski rat i njegov nastavak, Hladni rat, bili su trijumf "američke ideje". Svuda su obećanje slobode i demokratije uzbuđivala ljude, i mi smo činili ono što nam sveta pravila nalažu. Kako to dogodilo da ovaj put nismo bili donosioci dobrih vesti? Kako to da smo, baš suprotno, uspeli da muslimane – kao što iz godine u godinu potvđuju istraživanja javnog mnjenja – uverimo da mi islam vidimo kao niževrednu civilizaciju i da je naša prava namera da ga potčinimo sekularnom pogledu na svet?

Mitski autoritet je počivao na legitimitetu Amerike koja svoj demokratski ideal širi po čitavom svetu. Tokom Drugog svetskog rata govorilo se o "Ujedinjenim nacijama", tokom Hladnog rata o "slobodnom svetu", a sada je tu "koalicija voljnih da se pridruže" ("coalition of willing"); no, manje od dvosmislenosti i nejasnoća vezanih za tu sintagmu, našem je autoritetu jako naškodilo to što kontinuirano podržavamo tirane širom sveta.

Tokom Drugog svetskog rata, kao i nakon njegovog završetka, Amerika je od svojih "prijatelja i saveznika" tražila da se odreknu kolonija. I u ovom ratu smo se okrenuli sličnoj retorici, ali ovaj put ne čineći ništa. Sada smo digli ruke i od retorike. Nas polako ali nezaustavljivo uništava to što pružamo prećutnu podršku nekim od najgorih despotija na svetu.

Ako američka vojna sila nije efikasna, kako ćemo ostati snažni? Naravno da možemo "ubiti sve što se kreće", kao što možemo i da u svakom trenutku dođemo na bilo koje mesto na svetu i tu stacioniramo trupe. Ali šta ako upotreba takve sile sama po sebi nema nikakvu vrednost?

Možda naš mitski autoritet ne bi toliko izložen riziku da predsednikova administracija nije u središte svoje ratne vizije smestila upravo taj, emocijama nabijen zaplet, zbog čega su onda svi počeli da za njim posežu. Metafora Drugog svetskog rata je postala litanija u govorima u kojima smo sebe veličali. Septembarski napad je Perl Harbur, naši bombarderi iznad talibanskih položaja su ponosni b-17. Kada je u Iraku postalo gadno, onda se on odjednom pretvorio u Ivo Džimu, a kada je postalo još gore, u Bitku u Ardenima. I konačno, da bismo upotpunili to prizivanje Trećeg rajha, neprijatelje smo proglasili za "islamofašiste". Vladini zvaničnici kažu da je vlast u Iranu "nacistička", a da su njihovi "čuvari revlucije" isto što i SS trupe.

Naprosto je fascinantno kako je to uporno šestogodišnje prisvajanje Drugog svetskog rata samo podrilo čitavu stvar. Umesto da ponudi perspektivu iz koje bi sukob mogao da se sagleda na pravi način, ono je samo nametalo sve neprijatnija poređenja. Da li su bitke kod Faludže zaista bile reinkarnacija Ardena i Ivo Džime? Da li su Amerikanci koji se suprotstavljaju ratu u Iraku stvarno nalik onim kukavicama i izdajnicima koji su hteli da se povuku čim je prvi put nešto krenulo naopako u Drugom svetskom ratu? Brifing Ministarstva odbrane o "dugačkom ratu" čak je nagovestio da je islamofašistički – nalik nacističkom – san o super-kalifatu samo na korak od toga da postane stvarnost.

Prisvajanje relikvija i liturgijskog srebra Drugog svetskog rata imalo je za posledicu, bez sumnje neželjenu, da desakralizuje alegoriju Dobrog Rata. To znači da više ona više neće moći da se iskoristi ako nekad opet bude potrebe za mobilizacijom lojalnosti američkoj naciji i za energijom koja je neophodna za neke buduće okršaje. Jednostavno rečeno, više ne pali pozivanje na Ivo Džimu ili naciste.

I ranije se u američkoj istoriji događalo da neka sveta alegorija zgasne. Negde tokom osme decenije 19. veka nastupio je trenutak u političkoj borbi prsa u prsa u kome "mahanje krvavom košuljom" – pozivanje u boj radi osvete zbgo krvi nevinih mučenik – više nije imalo nikakvog dejstva. Republikanska partija je morala da potraži neki drugi način na koji bi sebi obezbedila nedodirljivi autoritet. Nikada ga nije našla.

Danas svet gleda kako se mitski autoritet koji je Amerika stekla u Drugom svetskom ratu vuče po blatu i zloupotrebljava bez ikakvog stvarnog ubeđenja. Odjednom više nema mitske potpore za američke poteze i nema razloga da drugi veruju u nas ili da od nas zavise.

Uzdizanje novog kanona?

Naš "mitski" gubitak nije mala stvar. On saseca američki autoritet u svetu; nije lako oceniti u kojoj meri, ali nije moguće ni poreći da se to zaista događa. Nema te evropske sile koja je, čak i u svojim najblistavijim trenucima u epohi nacionalnih država, svuda u svetu uživala lojalnost koja bi se mogla uporediti sa nekadašnjom lojalnošću mnogih prema Americi. Zbog toga mi, tragajući za odgovarajućim poređenjem, pogled usmeravamo na mitske predele Rima i Konstantinopolja.

Zaista je za žaljenje kada se izgubi nešto tako uzvišeno i stimulativno – teško pada i našoj spoljnoj politici, i nama samima. A u osnovi svega je jedan paradoks: izgubili smo autoritet koji je počivao na mitu, ali upravo nas je mit i doveo do ovde.

Problem sa mitskim autoritetom je to što je njime teško manipulisati. Više nego formalne vojne obaveze ili dogovori koji se u nekom trenutku mogu izigrati ili pregovorima izmeniti, mitski autoritet se mora zaista do kraja iscrpsti pre nego što je izvesno da ga se neka nacija rešila. U suprotnom on predstavlja neku vrstu fetiša sa tako velikim magičnim moćima da nije moguće odupreti se porivu da se on ponovo prizove, pa čak i u potpunosti prisvoji.

Tako je bilo i u nedeljama posle septembarskog napada. Drugi svetski rat, koji i danas živi i čini najveći deo američkog mitskog kanona, bio je naš "autoritet koji čeka da se aktivira" za neku veliku akciju. I tako je došao ponovo po nas i stegao nas u mengele svetla i tame, borbe i žrtve, Civilizacije i Istorije u ravnoteži.

Ne mora biti nužno loše što taj mit sada prestaje da bude politički upotrebljiv kao određeni set književnih tropa – pa čak i kao celokupan kanon jedne svete pripovesti. Kada istorija (s malim početnim slovom) sve bez razlike briše pred sobom, to je onda dobra stvar zato što se otvara prostor za pojavu novog kanona.

Možda je izazovno nadati se da ćemo iz sledećeg rata izaći kao heroji – što bi onda omogućilo da iznikne novi veliki mit. Ali možda je došlo vreme da se, ako možemo, povučemo iz svih, i savezničkih i suparničkih međunarodnih odnosa čiji se koreni nalaze u svetoj naraciji o borbi, otkrovenju i iskupljenju.

Objavljeno 25. 04. 2007. u National Interest

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM