Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Danilo Tvrdišić

EVROPSKA UNIJA – OGLED O SRPSKOJ ŠIZOFRENIJI

Naziv šizofrenija znači rascep duše, raspadanje duševne ličnosti bolesnika . Ko d šizofrenih poremećaja često dolazi do gubitka vlastite osobenosti, svog ja i identiteta. U stručnoj terminologiji ovaj "simptom" naziva se poremećajem ega.

U redovima koji slede pokušaćemo da ukažemo na neke očigledne nuspojave koje se odvijaju na psihološkom i širem društvenom planu u jednom delu srpske nacije. Te pojave su tesno povezane sa projektom Evropske unije kao vrednosnim, civilizacijskim i ideološkim konceptom zapadne posthrišćanske civilizacije. Stoga je cilj jedne ovakve analize konstatacija postojećeg stanja, bez imalo pretenzija da damo generalnu dijagnozu.

O čemu je zapravo reč? Kod jednog dela srpskog naroda možemo, ako se pažljivije udubimo, primetiti pojavu koju bismo mogli nazvati masovna šizofrenija. U dokazivanju ove smele teze poći ćemo od svakodnevnih i naizgled banalnih činjenica. Naime, za ljude kao što su Havijer Solana, Karla del Ponte, Marti Ahtisari, Andreas Cobel veliki deo našeg naroda ne može da kaže lepu reč. Čak prema njima gaje otvoreni animozitet (da ne upotrebimo nek u težu reč) zbog njihovog otvoreno neprijateljskog i licemernog odnosa prema našem narodu i državi. S druge strane, kada taj isti deo našeg naroda govori i razmišlja o Evropskoj u niji i evrounijatskom konceptu države i društva, on tada kao da govori o nekom “raju na zemlji” ili “vrlom novom svetu” koji nema nikakve veze sa pomenutim evropskim predstavnicima. E to je šizofrenija. Jer pomenuta evropska gospoda (koja su, dakle, tom velikom delu našeg naroda neprihvatljiva u svakom, a ponajviše u moralnom smislu) jesu autentični predstavnici tog i takvog “evropskog” sistema vrednosti. Taj sistem i njegove “dobronamerne” i “blagotvorne” posledice imali smo nebrojeno puta priliku da osetimo na svojoj koži – kroz sankcije, bombardovanje, haško mrcvarenje, beskonačna uslovljavanja, politiku podrške šiptarskom terorističkom pokretu na Kosovu i Metohiji, itd.

Da zaokružimo početnu tezu: ako nam je, dakle, taj i takav milosrdno anđelski, kolateralno-štetovski, delponteovsko-solanovski-ahtisarijevski sistem moralnih vrednosti neprihvatljiv – onda tim pre treba da bude neprihvatljivo nedonošče tog i takvog sistema. A to je Evropska unija. S druge strane, ako koncept Unije prihvatamo u potpunosti, prihvatamo i njen moralni ustav oličen u njenim pomenutim predstavnicima. Sve ostalo je neprirodno i nelogično, tj. šizofreno.

Magarci i šargarepe

U celoj priči o EU kao novom „besklasnom društvu” jasno se uočava sa zdravim razumom nespojiva logika jurnjave dela naše elite za evropskom “šargarepom”. Ona je oličena u kreditima i investicijama projektovanim po neokolonijalnom modelu koji se primenjuje u zemljama tzv. trećeg sveta. Naravno, niko ne pominje da će pomenute “povoljnosti” bukvalno “oduvati” naš platni bilans kao kulu od karata, što se desilo u Poljskoj. Međutim, indikativno je da u vrlo čestoj metafori o štapu i šargarepi gotovo niko ne pominje magarce. A upravo su magarci glavni protagonisti pomenute jurnjave za šargarepom. Naime, da bi se takav plan sproveo u delo, mora se pronaći dovoljan broj magaraca.

Da pređemo sad sa jezika metafore na jezik onoga što se događa na “terenu”. Vidimo da je ovde reč o strategiji ponižavanja i ekonomskog uslovljavanja ne samo političkog rukovodstva Srbije već i celog srpskog naroda od novog briselskog “centralnog komiteta”, u čemu im logističku i svaku drugu podršku pružaju „domaći“ žbirovi na terenu. Neki od njih su potpuno upoznati sa okupacionim ciljevima briselskih mentora i rade po njihovim direktivama, dok drugi deo žbirovske populacije spada u podgrupu korisnih idiota koji rade iz “uverenja” u skori dolazak tog “briselskog mesije”. Oni žive u tom iščekivanju, dobijajući pri tome pozamašna finansijska sredstva za sprovođenje “humanističkih” i drugih “otvorenih” ideja i projekata u cilju ideološkog i pseudoreligijskog pripremanja srpske nacije za okupaciono novo doba.

Druga snažna poluga (tesno povezana sa prvom) u ostvarivanju savremenog okupacionog diskursa su kontrolisani mediji koji vrše vrednosno i duhovno porobljavanje nacije. Kada govorimo o medijima, primetna je težnja anglosaksonske civilizacije da se srpskom narodu (pored očiglednog procesa medijske idiotizacije) programira u svest i novi genetski kod, odnosno novi zakon života oličen kroz nju-ejdž kulturu i sistem vrednosti. Taj mutirani zakon, pored mnogobrojnih devijantnih nuspojava, podrazumeva prihvatanje nacionalnog i ličnog poniženja, a sa njim i prihvatanje potpune “srebrenizacije” srpskog duha. To je duh (polt)ronstva i nacionalne inferiornosti. Svesno se stvara neogebelsovska konstrukcija da srpski narod “mora” prihvatiti nepostojeću “kolektivnu” krivicu i sa njom život sa civilizacijskim poniženjem i samoprezrenjem. Reč je o projektovanoj nacionalnoj autodestrukciji sa ciljem da se zatre bilo kakva mogućnost dugoročne nacionalne i državotvorne obnove. To je, dakle, spolja iniciran poremećaj ega, na šta je ukazano na samom početku ogleda o srpskoj šizofreniji.

U tom i takvom zadatom cilju srpski narod mora biti u svakom trenutku i na svakom mestu svestan svoje “istorijske odgovornosti” i “genocidnosti” da se ne bi, kojim slučajem, dogodio srpski istorijski, geopolitički i duhovni kontranapad, koji nedvosmisleno donosi i novo mešanje geopolitičkih karata na Balkanu.

Evropska unija i Kosovo i Metohija

Vrhunac cinizma i licemerja EU predstavlja i „prijateljska“ ponuda koja je u interesu naše „svetle“ i „uspravne“ evropske budućnosti – ponuda za legalizaciju otimačine Kosova i Metohije. To je šamar od kojeg su se mnogi evronostalgičari probudili iz dubokog evropskog sna, sa bolnim zujanjem u ušima. Postavlja se logično pitanje: kako iko zdravog razuma može govoriti o ulasku u EU kao krajnjem civilizacijskom dometu srpske države i naroda nakon jasnog i nedvosmislenog određenja zvaničnika ove organizacije o Kosovu i Metohiji kao nezavisnom? Treba li trošiti vreme i ukazivati na brojne izjave briselskih zvaničnika (Cobel, Solana, Ren, Ahtisari, Kušner...)? Hoćemo li zabiti glavu u pesak i sačekati da zujanje od šamarčine samo prođe, ili ćemo se suočiti sa zdravim razumom i reći i sebi i njima – “No pasaran”?

Tu smo ponovo svedoci pomenute srpske šizofrenije. Iz svega ukazanog jasno je da se ne može zalagati za Kosovo i Metohiju, a istovremeno i za ulazak u EU. Reč je o ciljevima koji jedan drugog isključuju i koji su, u datom istorijskom trenutku, oštro suprotstavljeni. Jedino ako EU promeni stav o ovom pitanju i jasno se odredi za Kosovo i Metohiju u sastavu Srbije, ili se Srbija, ne daj bože, odrekne same sebe, tj. Kosmeta, u šta je, prizna ćemo, malo teže poverovati. U tom smislu, naša politička elita se mora dugoročno odrediti “kojem će se privoleti carstvu ” – da li joj je prioritet Kosovo i Metohija u sastavu Srbije, ali van EU, ili EU bez Kosova i Metohije. Treba samo malo hrabrosti da se shvati ta jednostavna geopolitička kombinatorika.

Da zaključimo ovaj deo teze: postavljati ideju evropskih integracija kao ključnu u vremenu sveopšte nacionalne i državotvorne dezintegracije, inicirane upravo od evrointegratora, svojevrstan je apsurd bez presedana. I duboka patologija, svakako.

Dužničko - poverilačke obaveze

Kada govorimo o EU, problem je u svojevrsnoj ideološkoj ostrašćenosti i zaslepljenosti tim novim besklasnim društvom i briselskim centralnim komitetom, koji se primećuje kod jednog dela naše političke elite i naroda. Kada je reč o eliti, jasno je da je to deo petooktobarskog duga koji ona mora u rate vraćati. Ta revolucija je finansirana iz fondova obaveštajnih službi i vlada sa Zapada, o čemu ima mnogo dokaza. Reč je, dakle, o izuzetno jakom pritisku sa Zapada, čija je prethodnica bila agresija NATO pakta 1995. i 1999. godine. Na taj način stvoren je de fakto dužničko - poverilački odnos tadašnjih (a i sadašnjih) vladajućih struktura u Srbiji prema zapadnim mentorima.

Međutim, vreme je pokazalo da je ta revolucija imala previsoku cenu. Takav dužničko - poverilački odnos ispoljio se u mnogim sferama sa negativnim tendencijama, počevši od jednostranog odabira zapadnih zemalja kao „strateških saveznika“, preko favorizovanja zapadnih ulaganja, još jačeg stezanja omče oko vrata Srbiji kroz nametnuto dužničko ropstvo prema Međunarodnom monetarnom fondu, Svetskoj banci i zapadnom transnacionalnom kapitalu. Odnos nalogodavca i poslušnika posebno se ispoljio i kroz „dobrovoljno“ urušavanje vojno-bezbednosnih struktura Srbije. Takvo ciljano razbijanje odbrambene sposobnosti nazivalo se „reforma vojske“, „civilna kontrola“ i slično. Reč je o projektovanom i smišljenom poremećaju nacionalnog i državotvornog ega (pogledati definiciju šizofrenije s početka teksta).

Primer Poljske

A šta kažu primeri u praksi o “ekonomskom procvatu” onih koji su poslednji ušli u EU? Primer Poljske i njenih sedamnaest godina neuspešne tranzicije dovoljno je upečatljiv. Najbolji način da odgovorimo na pitanje o tome šta bi nam donelo (ili odnelo) članstvo u EU, u ekonomskom pogledu, jeste kratak osvrt na ekonomsku katastrofu koju je doživela Poljska ispunjavajući “evropske standarde” još od početka devedesetih.

Tu se pre svega misli na rast spoljnog duga, koji je 2006. dostigao neverovatnih 147 milijardi dolara, i stalno raste. Dalje, u periodu od 2004. do juna 2006. godine iz Poljske je emigriralo dva miliona Poljaka. To je najveći migracioni talas u novijoj evropskoj istoriji. Vezan za ovaj podatak je i sledeći: prema poljskim procenama, 2006. godine na ulicama Pariza živelo je približno 6.000 Poljaka, u Londonu 3.000, Rimu 5.000 itd. Žive na granici egzistencije, a oko 90 odsto emigranata mlađe je od 35 godina i ima visoko obrazovanje. Trka za standardima EU takođe je Poljskoj pojela novac koji je bio namenjen zdravstvu, penzijama, kao i za druga socijalna davanja.

Možemo nabrojati još mnogo primera ne samo kada je reč o Poljskoj, već i kad su u pitanju Češka, Slovačka… Ipak, tako detaljna analiza nije nam ovom prilikom cilj, ali jasno pokazuje očiglednu katastrofalnu ekonomsku tendenciju u novoprimljenim članicama EU, o čemu se u našim medijima ćuti.

Na samom kraju ovog ogleda valja ukazati na to da je čak i osrednjem poznavaocu osnovnih ekonomskih prilika i širih društvenih dešavanja jasno da bi članstvo u E vropskoj uniji Srbiji donelo niz negativnih ekonomskih, geopolitičkih tendencija, čiji se domino efekat iz ove perspektive ne može do kraja sagledati. Sigurno je da bi nam jedan takav briselski “izlet” doneo rast spoljnog duga, nezaposlenost, emigriranje velikog broja ljudi, političke sukobe, potpunu kontrolu stranaca nad medijima, rast cena nekretnina, pad životnog standarda (posebno u provinciji), itd.

Nećemo, dakle, živeti bolje ako uđemo u EU – naprotiv. Osnovni problem je što u razgovorima o ovoj, zasada još cenzurisanoj temi, vodeću ulogu imaju ideološk o-šizofreni argumenti i gotovo verska ostrašćenost i zaslepljenost, koja neodoljivo podseća na vremena crvenih marama i partijskih knjižica. Samo što danas, umesto “onog”, imamo briselski centralni komitet, otvoreno društvo umesto besklasnog, prava na različitost i ljudska prava umesto bratstva i jedinstva. I, naravno, danas imamo velikog brata umesto velikog tate…

 
 
Copyright by NSPM