Bogdan Tirnanić: Duh iz boce
Na liniji vatre
Posle svih izgubljenih (nepotrebnih) ratova u prošlosti, na redu je
još jedan "medijski rat" kao eklatantan dokaz večnog vraćanja istog.
Žrtve su unapred poznate: mediji. Ali je strategija tog planiranog
genocida komplikovana. Tu najpre imamo posla sa poslovično
negativnim odnosom aktuelnih političara prema tim tzv. sredstvima
javnog informisanja. S tim da je njihov pristup, po običaju,
selektivan: kada kritikuju pisanje nekog lista ili izveštavanje neke
televizije, oni hoće da kažu da dotični medij ne poseduju.
To
je valjda inspirisalo aktiviste nevladinog sektora, pa i neke bivše
ministre koji se ne mire sa novom pozicijom beznadežnog istorijskog
autsajdera, da svojoj "medijskoj optužnici" pridaju, od prilike do
prilike, "političku pozadinu", prikrivajući to navodnim
žurnalističkim definicijama. Po njima, novine su tabloidi, mafijaška
glasila, mafijaško-udbaška glasila itd. Čine to sa zapanjujućom
arogancijom. Tako je, recimo, jedan bivši ministar, na molbu da
prokomentariše pisanje nekog nedeljnika, odgovorio da ne čita
opskurne novine. Zbog toga je svojevremeno izgubio položaj. Jer, da
je čitao opskurne novine, sigurno bi naučio da se jurećim džipom ne
smeju usmrćivati devojke koje čekaju zeleno svetlo na semaforu.
No,
nevolja konačno dolazi na svoje u (ne)objavljenom međumedijskom
ratu: već je znano da ima listova koji svoju "uređivačku politiku"
zasnivaju na olakoj satanizaciji "uređivačke politike" nekog drugog
lista. Taj će dvoboj u mraku uskoro eskalirati do "totalne
pozicije": nije daleko dan kada će svako glasilo biti protiv svih
drugih glasila. Na prvi pogled, ova se bitka vodi "konvencionalnim
sredstvima", pojedinačnom paljbom koja prerasta u rafalnu, a sve u
skladu sa tobožnjom doktrinom o novinarskim žanrovima: kada neki
list, koji sebe drži "ozbiljnim", hoće da demantuje informaciju iz
nekog drugog, tiražnijeg glasila, on se unapred zadovolji tvrdnjom
da je reč o "tabloidnoj izmišljotini".
Nije loše smišljeno. Međutim, iza takve definicije je bojni otrov
političke pristrasnosti. Boreći se protiv "tabloidizacije" medijske
sfere, listovi ovakvog profila pokušavaju da ispod žita poture svoju
vezanost za određenu političku opciju, koja se personalizuje u
određenoj političkoj stranci. Ni to nije zabranjeno. Ali se u svetu
obično ne prikriva, pa su niski tiraži pojedinih "političkih
glasila" nešto sa čim se unapred računa. Budući da tako nešto u nas
nije slučaj, tržište prinudno presuđuje.
Tako da se, hoćeš-nećeš, vraćamo početku ovih redova: političkoj
arbitraži medijskih događanja. Naš priučeni političar je
principijelno sklon samo "svojim novinama", koje drži "ozbiljnim
glasilom" kao neophodnom svetioniku u svetlu budućnost, ali se, čak
ni u kupatilu, prilikom brijanja, ne pita otkuda onda to da dotična
novina ima zanemarljiv tiraž uz nezanemarljivu remitendu. Otuda su
"poželjne novine" na aparatima za veštačko disanje. Nije ni to neki
naročit problem: pošto ih malo ko uopšte čita, one su bez ikakvog
uticaja na javno mnenje.
Ali, šta to govori o njihovoj političkoj podršci? Kakvog potencijala
može biti politička "subjektivna snaga" čiji se broj ubeđenih
poklonika, onih koji su verni "partijskim novinama", zaustavlja na
cifri od 2.000-4.000? [objavljeno: 20.07.2007.]
|