Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Nikola Tanasić

Šta sve Rusija nije

Dve Srbije i dve Rusije

U bespoštednim razmiricama i ideološkim nadgornjavanjima političkih grupacija u Srbiji kao da nas ništa više ne može iznenaditi, pa čak ni to da dve dijametralno suprotne političko-ideološke pozicije o nekom važnom pitanju imaju isti stav. Nije retkost da neka politička struja napada određenu ideju ili zamisao samo zato što nju zastupaju njihovi protivnici, prenoseći na nju svu svoju odvratnost prema njima, i ne obraćajući pažnju da bi, zapravo, možda i više koristi od iste izvukli kada bi je i sami zastupali. O osobinama i posledicama ovakvog političkog „inaćenja“ mogla bi se povesti zanimljiva rasprava, ali nama je ovde zanimljiv pre svega ovako ambivalentan odnos koji naša javnost gaji prema Rusiji.

Površno gledano, može se lako steći utisak da pripadnici čuvene „dve Srbije“ (uzećemo u obzir ovu vulgarnu podelu, radi ideološke čistoće i jednostavnosti zastupanih stavova – iako je svakako jasno da i jedni i drugi predstavljaju mahom preterivanja) odnos prema Rusiji stavljaju među najznačajnija pitanja svojih društvenopolitičkih programa, i istovremeno kao jednu od najistaknutijih linija međusobnog ideološkog razgraničavanja. Tako „prva Srbija“, retrogradna, konzervativna, nacionalistička, okreće leđa širom otvorenim evroatlantskim vratima zbog „sumnjivih računa“ i „mutnih posla“ koja ih povezuju sa RF, bastionom autoritarizma i nepoštovanja ljudskih prava; „Druga Srbija“, pak, napredna, otvorena i mondijalistička, „prihvata pruženu ruku“ sa Zapada i raskrinkava Rusiju kao mračnu i nazadnu staljinističku tvorevinu koja želi zagospodariti tradicionalnim evropskim jugoističnim teritorijama. Ili, drugim rečima, „Prva Srbija“ poštuje istoriju, tradiciju i vekovne veze sa više nego bratskim ruskim narodom, od koga je u svim presudnim momentima svoje istorije dobijala nedvosmislenu i nepodeljenu podršku, naspram „Druge Srbije“, koja podriva i raskopava korene vlastitog naroda, gazeći sve njegove najveće svetinje, prodajući se istorijski osvedočenim dušmanima srpskog naroda za sitne privilegije i nešto malo bleska zapadnog bogatstva. Kako god da se okrene, pristalice „Prve Srbije“ su „uz Ruse“, dok su pristalice „Druge Srbije“ – protiv njih.

Najveća žrtva ove ideološke titanomahije jeste sama Rusija, čiji legitimni spoljnopolitički interesi u Srbiji, kao i značajna popularnost među širokim slojevima njenog stanovništva, bivaju ugroženi tako što se proglašavaju za pitanje suštinskog i sudbonosnog političkog izbora, umesto slobode poslovanja i prava na kulturno opredeljenje. Pri tome nije jasno šta Rusiji više šteti, nesuvisle, netrpeljive i često čak histerične tirade srpskih zapadnjaka o nazadnosti, primitivizmu i diktaturi, ili ništa manje nesuvisli, neinformisani i vulgarizatorski hvalospevi o roditelju koji je od Boga zadužen da, bez obzira na sve, štiti svoje (zabludelo) odojče. Istovremeno, iza ovog unutrašnjeg sukoba – tolikih razmera, da se u njegovom centru mogla naći jedna Rusija – izbija na videlo možda paradoksalna činjenica da obe strane u najvećoj državi planete vide isto . Naime, i za jedne i za druge, Rusija, sa svim svojim osobinama, problemima i društvenim procesima predstavlja samo ad infinitum ekstrapoliranu Srbiju . Zaista, otkud toliko obožavanje Rusije kod srpskih nacionalista, ako ne iz toga što u njoj vide vlastitu zemlju, različitu samo u tome što su njeni potencijali (kulturni, naučni, vojni) ostvareni do maksimuma, a akutni problemi (nemoć, malobrojnost, siromaštvo) eliminisani po definiciji. Istovremeno, zar bi se srpski zapadnjaci odnosili ka Rusiji sa toliko mržnje, prezira i omalovažavanja, da u njoj ne vide samo monstruozno uvećanu Srbiju, sa njenim istočnjačkim primitivizmom, civilizacijskom nazadnošću, pravoslavnim klero-fašizmom i nacionalističkom ksenofobijom?

Ova dva, u mnogo čemu ekstremna stava predstavljaju problem za Srbiju iz više razloga. U današnjem trenutku je svakako najočigledniji taj što se naša zemlja nalazi u najnepovoljnijem geopolitičkom položaju bezmalo od njenog utemeljenja kao jugoslovenske republike, pri čemu za jedinog otvorenog i posvećenog saveznika ima upravo Rusiju. U tako delikatnoj situaciji našoj državi svakako nisu od koristi, u određenim medijima vrlo česti, iracionalni, emotivni i netrpeljivi ispadi protiv ruske države, naroda i civilizacije – ali nam u očima naših veoma ozbiljnih saveznika iz Moskve nimalo ne služi na čast ni okoštalo insistiranje na „krvnoj zakletvi“ koja moćniju pravoslavnu braću „obavezuje“ da kompromituju sve pozicije i privilegije koje su na Zapadu mukotrpno sticala za poslednje dve decenije.

Međutim, u jednom suštastvenijem smislu, ovako „ekstremna“ viđenja Rusije škode pre svega političkim ideologijama u samoj Srbiji, i to, paradoksalno ili ne, i panslovensko-nacionalističkoj i zapadnjačko-mondijalističkoj. Ove dve ideološke grupacije toliko su preokupirane međusobnom borbom, da često ne obraćaju pažnju koliko u tom „megdanu junačkom“ stradaju njihove vlastite ideje, vrednosti i integritet. Temeljnije poznavanje ruske realnosti, njihove savremene politike, kulture i civilizacije pomoglo bi svima da isprave svoje zablude i ublaže svoju polemičku „žeđ za krvlju“, da iskristališu vlastite ideologije do stvarnih vrednosti koje narod ne bi morao doživljavati samo kao nužno zlo, pa i da ih, samim tim, približe svojim protivnicima i ostvare mogućnost političkog i ideološkog kompromisa u Srbiji.

Pokušaćemo, stoga, ukratko, da se osvrnemo na neke relevantne predrasude o Rusiji koje se u našem javnom mnjenju provlače već decenijama – često bez obzira na političko opredeljenje. Pokušaće se demistifikovati nekoliko vrlo raširenih predstava o ovoj ogromnoj zemlji, ukoliko, s obzirom na brzinu promena kroz koje ona prolazi, uopšte ima smisla govoriti o mogućnosti predrasuda o njoj, budući da ove zastarevaju za manje od decenije.

Rusija nije GULAG

Ako se srpska javnost razmatra unutar evroazijsko-zapadnjačke polarizacije, objektivnom posmatraču sa strane moglo bi se učiniti da su, kada je Rusija u pitanju, „karte pogrešno podeljene“. Ruski evroazijski civilizacioni koncept toliko se oštro razlikuje od balkanskog orijentalizma dominantnog kod Srba, da se ovi nikako ne mogu svesti jedan na drugi, što dovodi do skoro neumitnog distanciranja savremenog Rusa od srpskih kulturoloških obrazaca, kao i do „razočaranja“ srpskog tradicionaliste u „ruske vrednosti“, kada se jednom sa njima neposredno sretne.

Sa druge strane, jedan srpski mondijalista iz Beograda ili Novog Sada teško da će naći mnogo mesta u Evropi koji bi mogli zadovoljiti njegove postmodernističke/postindustrijalne/globalističke apetite u tolikoj meri kao ogromne ruske metropole, Moskva i Sankt-Peterburg. Život u ovim gradovima podseća na paradigmatske Njujork, London, Pariz i Berlin, daleko više nego u čitavom nizu drugih gradova Zapadne i Centralne Evrope. Međutim, činjenica je da se upravo naši zapadnjaci prema Rusiji odnose sa dubokim prezirom, a tradicionalisti sa obožavanjem. I mada se ovakvo „opredeljenje“ prema Rusiji može ideološki i politički obrazložiti, ono, u Srbiji podjednako kao i u „ostatku Evrope“, pre svega proizilazi iz temeljnog nepoznavanja prilika u savremenoj Rusiji.

Srpski zapadnjaci Rusiju i danas vide preko iskrivljene slike Sovjetskog Saveza iz njegovih najmračnijih perioda, modifikovane sumornim slikama ekonomske krize iz '90-ih, kojom nas je zapadna fabrika informacija i zabave toliko zdušno bombardovala čitavu deceniju. Najveća država sveta doživljava se kao dolina gladi, bede, nemaštine i kriminala, njen narod kao poludivlje, izgladnele i nemoralne horde kojima može upravljati samo knuta gospodara-tiranina, a njen politički sistem kao orvelijanska mašina za ispiranje mozga koja od građana pravi zombije, programirane da na „formalno slobodnim izborima“ mehanički glasaju kako im se „odozgo“ naloži. Na stranu to što Rusija nikada nije bila nalik ovoj paraboli – ona to svakako nije danas . Predstave o tamošnjem društvenom standardu, opšteljudskim vrednostima i političkom sistemu, kojima se barata u srpskoj javnosti, naduvane su, deformisane, preterane, a u mnogo čemu prosto netačne.

Rusija nije oronula ruševina SSSR

Ekonomske statistike daju sliku o Rusiji koja je, u svojim okvirima, dovoljno precizna i nema je potrebe ovde razmatrati. Važnije je istaći nešto što ne predstavlja stvar statistike, već pre utisak koji običan posetilac može steći boraveći u samoj Rusiji. Manje-više poznato je da je to danas zemlja koja ima značajne prihode od izvoza primarnih sirovina, koje dobrim delom ciljano ulaže u vlastiti razvoj, pre svega privrede i ekonomije, ali i ostalih potencijala koji su joj potrebni da razvoj nastavi i stečeno bogatstvo zaštiti (a to su, pre svega, vojska, nauka i obrazovanje). Međutim, teško da se stiče utisak da su u Rusiji strane investicije manje prisutne nego u zemljama uključenim u procese evrointegracija, uz osnovnu razliku što su sve strane kompanije koje posluju tamo (a u pitanju su npr. „Folksvagen“, „Boing“ ili „Rajfajzen banka“), shodno zakonu, većinski u vlasništvu ruskih građana, čime, pored poreza, donose znatno veće prihode nacionalnoj ekonomiji.

Moskva, Petrograd, i veći industrijski i trgovinski centri (poput, recimo, evropskog Kaljinjingrada ili podmoskovskog Obninska) gradovi su koji, praktično, ne znaju za nezaposlenost, budući da posla tamo ima za sve , bez obzira kog su obrazovnog profila. I iako društvene institucije prolaze kroz niz reformi (pa se tako npr. i ruski univerziteti prilagođavaju bolonjskom procesu), ne može se oteti utisku da postoji jedan poredak koji ovom svojom stabilnošću podseća na zlatna vremena SSSR. Iako u odnosu na socijalna primanja penzionera i nezaposlenih, cene vrtoglavo skaču – istovremeno se građanima omogućuje čitav niz pogodnosti koje ove procese ublažavaju. U Rusiji se i dalje, kao i u velikim, razvijenim zemljama, lični uspeh pre svega nastoji ostvariti kroz rad u velikoj kompaniji, koja daje najbolje uslove za rad i najveću mogućnost za lično napredovanje. Zanimljivo je da ovo ne važi samo za strane firme (a i one su bar 51% nacionalne), već i za krupna državna preduzeća koja polako počinju da se podižu iz pepela i trgaju iz dremeža. Istovremeno, studenti ruskih univerziteta, poznatih po svome prilično širokom obrazovanju i teškim programima, svoje studije u ogromnim procentima završavaju „u roku“, između ostalog znajući da će, čim završe fakultet, moći da računaju na zaposlenje u okviru vlastite struke.

Što se tiče „površnih pokazatelja“ kao što su moda, automobili i način života – što je, čini se, Srbima važnije od svih ekonomskih parametara – i tu se, ilustracije radi, stiče utisak da Rusija, u najmanju ruku, znatno bolje i kvalitetnije živi od Srbije, čega, čini se, mnogi kod nas nisu svesni. Pri tome, ovo poređenje nije besmisleno iz bar dva razloga, a to su identični problemi i različiti modeli njihovog rešavanja u ove dve zemlje. XXI vek obe su dočekale u najdubljim krizama društva, ekonomije, pa čak i opstanka državnog integriteta, a zatim su iz tih kriza počele da se izbavljaju, Srbija putem zapadne pomoći i tutorstva, a Rusija vlastitim sredstvima i razvojnim planom, definisanim u političkom programu predsednika Putina. Ovde je značajno obratiti pažnju da, ako je evroreformski model zaista nadmoćan u odnosu na ruski model liberalizovane nacionalne privrede sa elementima državnog monopola nad strateškim sirovinama – on bi morao pokazati znatno bolje rezultate napretka u Srbiji, nego što je Rusija uspela postići sama; tim pre što je daleko lakše prebogatom Zapadu da na noge podigne jednu malu zemlju sa njenim proporcionalno malim problemima, nego posrnulom titanu da se uspravi pod svojim atlantskim bremenom. Istovremeno, pogrešiće svako ko ovaj povišeni standard života u Rusiji pripiše isključivo infuziji naftnih rubalja – jedna od glavnih zamerki Putinovoj administraciji u njihovoj zemlji jeste da, navodno, ona to svoje novostečeno bogatsvo ne troši na narodni standard, već na vojsku, infrastrukturu i „punjenje bankovnih računa u Americi“.

Takođe, česta je predrasuda da optimistički pogledi na ruski razvoj potiču iz zasenjenosti bogatstvom dvaju njenih prestonica, koje, međutim, žive neuporedivo bolje nego provincija, a pogotovo nego zauralska „glubinka“. Ako se ovo razgraničenje prihvati, potrebno je da se ono stavi u odnos sa analognim razlikama između metropola i provincije koje nisu ništa manje vidljive i u zemljama Evrope. Poređenje nije toliko jednostavno, budući da su u pitanju fundamentalno različiti ekonomski sistemi, ali se opet može reći da ruski „provincijalci“ imaju značajne „pluseve“ naspram evropskih, u vidu i dalje visokog socijalnog standarda (u smislu jeftinog grejanja, energenata, hrane, dostupnog zdravstva i obrazovanja), te lokalnih investicionih potencijala. Vredi napomenuti da je, za razliku od neobuzdanog naseljavanja Moskve '90-ih, ovaj grad doživeo značajno zasićenje i postao izrazito nehuman za život (u smislu ogromnog stresa, neodređenog radnog vremena i zaglušenja u saobraćaju od više desetina kilometara) – pa se sve više insistira na razvijanju drugih regiona Rusije.

Najrazvijenije oblasti Rusije jesu one o kojima se stara država, dok lokalne vlasti nisu te koje povlače inicijativu. Posledica toga jeste, za Srbe paradoksalna činjenica da su tamo državna preduzeća mahom i dalje perspektivnija od privatnih. Ovo se može maliciozno tumačiti kao posledica ruskog autoritarizma i centrizma, ali u stvari proizilazi iz geografskih okolnosti. Rusija je retko naseljena zemlja, gde mali broj stanovnika naseljava ogromna prostranstva. Njihovi lokalni napori nisu u stanju da održavaju tako veliku mrežu puteva, pruga i snabdevanja energentima, niti je njihova mesna privreda sposobna da, sama od sebe, bude konkurentna na ogromnom nacionalnom tržištu, koje zahteva ogromne količine roba. Upravo zato je udruživanje, međuregionalna i nacionalna solidarnost značajan točak društvenog razvoja u Rusiji.

Rusija nije kulturno i moralno posrnula

Koliki god bili društveno-politički problemi ruskog naroda, njegova situacija je daleko od mračnih i apokaliptičnih vizija koji pojedinci u srpskim medijima neodgovorno i neobavešteno prepričavaju, gledajući, verovatno, previše američkih filmova i „objektivnih“ stranih reportaža. Primera radi, jedna kablovska televizija nemačkog govornog područja prikazivala je pre nekoliko meseci reportažu o grupi mladih ljudi koji su pošli na školsku razmenu u Sankt-Peterburg. Televizijska ekipa koja ih je pratila provela je više vremena zavlačeći se po budžacima i zatvorenim fabričkim krugovima, nego prikazujući velelepne kanale i mostove. Pri tome će se svaki dobronamerni posetilac „Severne Venecije“ zaista naći u čudu kako je ova ekipa uspela da iskopa toliko prljavštine u ovom tako besprekorno lepom, čistom i urednom gradu, koji bi postideo najlepše i najuglednije metropole Starog kontinenta.

Ovakve slike nisu retkost kada su u pitanju strane reportaže iz ruskih gradova. Kao da novi sjaj obnovljenih urbanih jezgara i očigledno bogatstvo njihovih stanovnika smeta novinarima, koji, nostalgični za danima ruske bede i nemaštine, traže tragove po periferiji da ona i dalje postoji i da, štaviše, predstavlja suštinu nove ruske države, skrivenu ispod šminke lažnog carizma. Treba, međutim, istaći da je lažna slika, koja se toliko zdušno podržava u zapadnim medijima, o Rusima kao prljavcima, pijanicama i kriminogenim depresivcima, a koja je prosto nezaobilazna u svakoj TV emisiji ili filmu koja se dotiče Rusije (čak se i njihovi oficiri, naučnici i kosmonauti prikazuju kao – doduše genijalne – zarasle i neugledne pijanice koje popravljaju sofisticiranu tehniku udarajući po njoj je francuskim ključem). Upravo ova vrsta nipodaštavanja vidi se u i očima ovih „naših“ zapadnjaka, kada se užasavanjem govore kako „neće Rusi odlučivati o našoj sudbini“, jer oni „ni za šta nisu sposobni“, budući da predstavljaju „nekulturnu rulju“ koja „ništa nikada nije učinila za ovu planetu“. Savremene ruske vlasti bore se protiv ovog vida propagande svakako najefektnijim sredstvima – nakon mnogo vremena izolacije drže svoje granice otvorenim, pa cela Evropa ima prilike da se upozna sa uglađenim, obrazovanim i vrlo kulturnim Rusima koji sa velikim zanimanjem obilaze njene istorijske znamenitosti i muzeje, koji sve manje interesuju njene sopstvene građane.

Ipak, moć predrasuda je ogromna, pogotovo u Srbiji, koja svoje klišee često ne ažurira vekovima. Tako Srbi dan-danas misle da Englezi piju čaj, dok se Rusi opijaju kao zveri; da su Nemci vredni i disciplinovani, a Rusi lenštine i javašlije; da su Francuzi romantici i estete, a Rusi „sirovi“ i kavgadžije. Da li su se, i koliko, prilike promenile u Londonu, Berlinu, Parizu i Moskvi, te njihovim provincijama, strani posetioci svakako su u prilici da vide. Dovoljno je istaći da ulicama Moskve subotom uveče ne bauljaju vojske namrtvo pijanih, da se Rusi danas mogu uzeti za uzor discipline i požrtvovanosti na poslu, dok je posećenost njihovih kulturnih institucija od strane svih slojeva stanovništva na izuzetno visokom, čak zadivljujućem nivou. Na čast im služi poznavanje vlastite istorije, književnosti i umetnosti, a dirljiva je njihova ljubav prema poeziji i velikim pesnicima poput Jesenjina, Bloka, Cvetajeve, dok se znameniti Aleksandar Sergejevič s pravom može smatrati ocem ruske nacije, večno mladom i vazda aktuelnom ikonom njihove kulture, bez obzira na sve nove, globalne trendove i imperative.

Putin nije Staljin – čak ni Jekaterina Velika

Jedan rimski birokrata (Katon Stariji) ušao je u istoriju tako što je svako svoje izlaganje, bez obzira na temu, bez izuzetka završavao rečima „uostalom, smatram da Kartaginu treba uništiti“. Ovakva uporna repetitivnost slično krasi istupanja savremenih evropskih i američkih birokrata. Bez obzira na to koliko oni bili „naklonjeni“ svojim „ruskim prijateljima“, ne obraćajući pažnju na to što se bave, recimo, ekonomskim ili kulturnim pitanjima, oni ni po koju cenu neće propustiti da svoje izlaganje o Rusiji završe nečim poput fraze „ ali , mi smo vrlo zabrinuti stanjem slobode govora i ljudskih prava u Rusiji, a uostalom, istraga ubistva Ane Politkovske još nije dala nikakve rezultate“. Kako god stajale stvari, i koliko god to pitanje u datom trenutku bilo sekundarno, ovakvim opaskama se podseća da, u društvenom poretku savremene Rusije, ili, kako se to obično kaže, „Putinove Rusije“, zapadni svet vidi nešto strano, loše i neprijateljsko.

Vladimir Putin, skoro proglašen za Tajmsovu ličnost godine (što se zabrinutoj međunarodnoj javnosti pravda činjenicom da je „Staljin tu počast dobio dva puta“), smatra se, i to od strane onih koji su mu na Zapadu najnaklonjeniji, kontroverznom ličnošću sumnjivog ideološkog integriteta, koja je, istina, podigla Rusiju iz prašine i učinila je jednom od najuticajnijih zemalja današnjice, ali sve to „po (previsoku) cenu demokratije“. Uzalud sva Putinova politička odmerenost, svo razložno i argumentovano iznošenje stavova, uzalud i sva doslednost vlastitim principima i preuzetim obavezama, koje je sa velikom požrtvovanošću ispunjavao tokom svog predsednikovanja – njegovi zapadni partneri sada, pred kraj njegove predsedničke karijere kao i na njenom početku, gledaju na njega sa dubokim podozrenjem, očekujući da odjednom zbaci masku „dobrodušnog diva“ i počne gaziti okolne države tenkovima, a pretiti onim daljim raketama u najboljem duhu Staljina ili Hruščova.

Putin se vidi kao autoritarista, antidemokrata i opasni populista, čiji kult ličnosti preti da Rusiju baci u vihor novog zaoštravanja odnosa sa svetom, što svedoče njegova „tvrda“ istupanja po pitanjima širenja NATO na istok, iranskog nuklearnog programa, ili budućeg statusa Kosova i Metohije. Zapravo, sve zapadne ocene njegove politike nužno polaze od njegovog istupanja na spoljnopolitičkom planu, dok se njegovi uspesi u vođenju unutrašnje politike Ruske Federacije stavljaju u drugi plan. Naročito velika greška se čini kada se, međutim, Putinova vlast interpretira kao kombinacija autoritarnih pritisaka i veštih manipulacija, koji skupa narod „primoravaju“ da iskazuje tako usrdnu podršku njegovoj politici. U stvari, zapadni kritičari još jednom krajnje nepristojno potcenjuju sposobnosti ruskih građana da sami donose svoje političke odluke. Političke snage koje je u Rusiji podržavao Zapad toliko su štete nanele Rusiji, da su svakako na duže vreme onemogućile svaki značajniji uticaj zapadnih liberalističkih ideologija na rusko društvo. Istovremeno, temeljni raskid sa komunističkom prošlošću bacio je novo svetlo na „dobra, stara vremena SSSR“, te narod, načelno zadovoljan mogućnostima koje mu nude „glasnost“ (sloboda govora), slobodno tržište i demokratija, nije naročito naklonjen različitim projektima sovjetske rekonstrukcije. Kada se ova dva pola zapadnjačke računice odbace, ostaje, najzad, „Plan Putina“ i njegova ideologija „suverene demokratije“, odnosno jake i nepokolebljive države oslonjene na nedvosmislenu narodnu podršku, a to je sistem koji, za sada, daje rezultate, i dobija više nego visoke ocene na izborima.

Ono što je važno primetiti jeste lako uočljiva činjenica da je narod Rusije daleko od zadovoljnog Putinovim učinkom i u Rusiji se na njegov račun mogu čuti zamerke i kritike koje su, vrlo verovatno, znatno suštastvenije od onih zapadnih. Ali svaka rasprava o „jednopartijskom sistemu i nedostatku opozicije“, „beznadežnom birokratizmu i korupciji“ i „neadekvatnoj unutrašnjoj nacionalnoj politici“ završava se vrlo odmerenom opaskom da „za sada, Rusija nema bolju opciju “. I upravo je to ton koji dominira ruskom političkom scenom i može se čuti čak i kod pripadnika opozicije, što značajno menja sliku o ovoj zemlji kao maltene autoritarnom društvu. Kontrola medija, koja se Putinu uzima za zlo, ni u kom slučaju nije tolika da se na račun predsednika u živom prenosu državne televizije ne mogu čuti podsmešljive pesmice, što je svakako nezamislivo u svakom iole autoritarnom društvu. A razlog što u Rusiji nema takve jedne televizije kao što je beogradska B92 leži uglavnom u tome što ondašnje stanovništvo nije toliko raspoloženo da gazi i blati sopstvenu zemlju, kulturu i simbole, dok zakoni zabranjuju svaki vid „novčanog stimulisanja“ ovakve vrste raspoloženja preko stranih fondova za „otvoreno društvo“, „slobodu govora“ i „političku različitost“.

Tako je i minula predizborna kampanja, uprkos stranim pritiscima i znatnom unutrašnjem nezadovoljstvu, protekla u atmosferi na kojoj bi evropske zemlje, a pogotovo „ostrašćene mlade demokratije“ poput Srbije, Ukrajine ili Poljske, Rusiji mogle samo pozavideti. U ogromnim ruskim gradovima broj panoa sa političkim porukama bio je zanemarljivo mali, a o prljavom nadmetanju među kandidatima i partijama nije bilo ni govora. Incident moskovskog „Marša nesaglasnih“, čiji su predvodnici pritvoreni zbog kršenja unapred zadatih propisa o javnom okupljanju, a koji je izazvao buru reakcija na Zapadu, jedva i da je primećen u samoj Moskvi, i to ne zato što su mediji ovaj događaj „zataškavali“, već prosto zato što je „nesaglasnih“ bilo toliko da su se mogli izgubiti u ovećem prestoničkom tržnom centru.

Rusija nije Država Božja, a Putin nije Nikola II

Nisu, međutim, samo zapadnjačke paradigme prisutne kada se u Srbiji govori i misli o Rusiji. Srbi su jedini evropski narod koji je ozbiljno prihvatio ideologiju Moskve kao Trećeg rima, držeći je se čak i kada se ona potpuno izgubila u samoj Rusiji (Srbi su centrom ruske države videli Moskvu i tokom dva veka kada je prestonica bila u Petrogradu). Prema njoj, Moskva je sa padom Carigrada preuzela ulogu duhovnog i političkog centra svih istočnih Hrišćana, obavezavši se da će ove pomagati i štititi kada god oni budu ugroženi od nadmoćnog spoljašnjeg neprijatelja. I iako se ova ideologija zvanično napustila sekularizacijom države tokom Petrovih reformi, kroz uskoro razvijenu ideologiju slovenstva (koje se kod Rusa uvek s mukom razlikovalo od pravoslavlja) zaštitnička uloga Rusije prema svojoj slovenskoj braći (a prvenstveno pravoslavnim Bugarima i Srbima) intenzivirala se tokom XIX veka, da bi kulminirala viteškim gestom Nikole II koji je, smatraju mnogi, tadašnju Srbiju spasio od sigurnog uništenja, istovremeno uvodeći Rusko carstvo u rat koji će se završiti njegovom propašću.

Ove istorijske činjenice doprinele su da se kod Srba razvije donekle infantilan, razmažen odnos prema Rusiji, od koje se neretko očekivalo da štiti srpske interese i onda kada ona to nije mogla, ili, paradoksalno, kada sami Srbi to nisu bili spremni da učine. Od vremena martovskog puča, preko rezolucije Informbiroa, do savremenih ratova i aktuelne kosovske krize, Srbi su se često odnosili prema Rusiji kao prema servisu koji stoji na raspolaganju njihovim ciljevima i interesima, koji su opet sami po sebi nužno pravedni, ispravni i jedini istiniti. U sadašnjem političkom trenutku, to se očituje u donekle bahatom držanju srpske političke elite prema podršci iz Moskve, za koju kao da važe druga pravila igre i drugi kriterijumi međunarodnih odnosa nego za ostatak sveta, a pogotovo zemlje Zapada. Budući da se ona ne ponaša kao bešćutni, osioni i nepokolebljivi nalogodavac, već kao saveznik i prijatelj, od nje će se očekivati , zahtevati i izvoljevati , dok će se drugoj strani bespogovorno ispunjavati svi prohtevi, sve u strahu da se slučajno ne izneveri „ukazano poverenje“. Greška koju su analitičari često pripisivali Miloševićevoj politici – nezainteresovanost za animiranje saveznika u svetu da se priklone našoj stvari zato što je „pravda na našoj strani“ – kao da se sada ponavlja, ali u odnosu prema Rusiji. Mi Rusiji „ništa nismo dužni“, jer ona samo čini „ono što je ispravno“ – dok smo Zapadu dužni mnogo toga, jer Zapad ne zna za pravdu, ali zna za dug.

Da tradicionalistička strana ne uzima rusko savezništvo tako zdravo za gotovo, a rusku kulturu, teritoriju i moć za prosti produžetak sopstvene, verovatno ne bi ni njihovi neposredni politički protivnici u Srbiji Rusiju opažali sa toliko animoziteta. Jer nažalost, srpski rusofili retko imaju jasnu predstavu o tome šta je to Rusija, kakva je njena ideologija, šta su njeni interesi, i zašto nam toliko pomaže. Jedni u njoj vide bivši SSSR, pod čije se okrilje po definiciji može skloniti svako ko se „zameri Amerikancima“, drugi u nju učitavaju vlastito poimanje nacionalne brane globalizmu, koje se sprema da ratuje protiv nepravednog Novog svetskog poretka, a treći i dalje srpski Rim, svetu pravoslavnu majku-zaštitnicu, koja se o svojoj deci stara po zadatku od Boga. U srpskom društvu se, istina, često mogu čuti i formulacije da Rusija zastupa našu stranu prosto zato što je „moderna zemlja koja odgovorno i razumno štiti vlastite legitimne interese u svetu“, ali se one opet svode na priču o boažanskoj dužnosti – budući da se očuvanje srpskih interesa postulira za nekakav kritični, vrhovni interes Rusije.

Ovo je zabluda koju svakako treba ispraviti – Rusija bi našla način da zaštiti svoju zemlju i interesne zone sve i kada bi Srbije nestalo sa mape, kao što bi to učinile SAD ako bi sa mape nestao jedan Izrael (ili, pak, Kosovo). Stoga Srbi treba upravo da pogedaju kako Izraelci štite američke interese u svom dvorištu, i sa kakvom se pažnjom i uvažavanjem odnose prema svome zaštitniku, i makar malo te mudrosti (ili lukavstva) primene u vlastitom odnosu prema Rusiji. Jer – Putin jeste osoba od harizme i političkog integriteta, ali on nije Nikola II. Ovaj je bio predstavnik Gospodnji na zemlji i otelotvorenje božanske hijerarhije u državi, pa su stoga njegovi politički potezi nužno potpadali pod moralne norme i religijsko-nacionalne imperative, dok Putin, prema ustrojstvu Ruske Federacije, za svoje postupke odgovara samo ruskom narodu. Na sreću srpsku, taj nam je narod izrazito naklonjen, pa nas Putin sigurno podržava imajući na umu da je konačni udarac za Jeljcinovu administraciju bilo bombardovanje Jugoslavije, koje mu rusko javno mnjenje nikada nije oprostilo. Ali to nikako nije dovoljno, ako se ruskim saveznicima ne pokaže da upravo investicije u Srbiju, njenu političku i ekonomsku stabilnost i celovitost mogu na duži rok garantovati zaštitu nekih njihovih vitalnih državnih i nacionalnih interesa.

Srpska javnost mora shvatiti da je Rusija bitno različita i od svog negdašnjeg Carstva, i kasnijeg Sovjetskog Saveza, da se ne ponaša po prevaziđenim imperijalističkim i hladnoratovskim šablonima, već se sa njom mora razgovarati sa istom, ako ne i većom ozbiljnošću nego sa američkim i zapadnoevropskim sagovornicima, sa podjednakim uvažavanjem i poštovanjem. Ma koliko izgledala trivijalnom, čini se da se ova jednostavna istina ne može dovoljno puta ponoviti. Tek kada nam naša politička elita uspe izvesti račun na osnovu koga se mi mislimo uzdati u našu istočnu braću, a kojim njihovi interesi u našoj zemlji biti zagarantovani, tek tada ćemo sa pravom moći da računamo na njihovu pomoć, i tek tada ćemo imati pravo da se ljutimo ako je ne dobijemo u onoj meri u kojoj nam je potrebna. Istovremeno, jedan ovakav račun izbio bi argumente svima onima kojima toliko smeta približavanje Srbije i Rusije, budući da bi se pokazalo da je to približavanje zasnovano na onim temeljima koje oni sami prihvataju kao opšte i univerzalne, te da se Srbiji više isplati da bude cela uz Rusiju, nego na parče u EU.

 

 

 
 
Copyright by NSPM