Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Nikola Tanasić

Najdraži gost

Jedna izjava u senci dve posete

Desilo se, najzad, i to. Džordž Buš, predsednik SAD u drugom mandatu, izabran, kako se često znalo sa gordošću istaći, „upravo srpskim glasovima u ključnoj elektorskoj državi Ohajo“, izjavio je, na kraju, da je definitivni stav (i) njegove administracije da bi drevna albanska država Kosova trebalo najzad da dobije dugo očekivanu nezavisnost. Ruku na srce, ova vest nikoga nije iznenadila, a sudeći prema spremljenim i odrešitim odgovorima visokih zvaničnika srpskih vlasti, teško da je ikoga i zatekla. Ona se iščekivala mesecima, kako je republikansku adminstraciju, do guše zakopanu u probleme na Bliskom istoku, počela da zahvata plima podrške nezavisnosti „pobunjene pokrajine“ na jugu Srbije. Kada je srpska javnost preživela drsku i netaktičnu izjavu Državnog sekretara SAD kako ne samo da je neophodno da Kosovo stekne nezavisnost (pod budnim okom nekog novog Visokog predstavnika), već se moraju pružiti i garanti da ono „nikada više neće pasti srpskih šaka“ (da ovi ne bi, ako bi slučajno u sledećih dvesta godina brojčano premašili Albance, ponovo odlučili da tamo, ne daj Bože, zidaju crkve i manastire, i ostavljaju spomenike evropske kulturne baštine), Bušova izjava dolazi post festum i nekako gubi na snazi i težini.

Pitanje sudbine KiM, te uloge sadašnjeg američkog predsednika u njoj, složeno je i zamršeno. Sa koje strane užeta će se seći kosovski čvor, nakon najnovijih izjava ruskih i američkih zvaničnika, teško da je ikome danas izvesno, i teško da to iko sme da predviđa bez ozbiljnog rizika da se njegova sposobnost procene ishoda političkih događaja u potpunosti prestane uzimati ozbiljno. U najmanju ruku, šta je američki predsednik naumio sa Albancima (osim da im da još jednu državu – toliko su fascinantni rezultati koje s u ostvarili sa ovom jednom što je već imaju), a šta sa Srbima (osim da ih „evroatlantski integriše“, čime će najzad dobiti „pečat kvaliteta“, a nemile devedesete zauvek ostaviti „na đubrištu istorije“), bilo bi potrebno razmatrati sa značajnom pažnjom i znatno više posvećenog vremena i prostora. Ovaj tekst ima skromnije ambicije. Bez ulaženja u sadržinu Bušovog „hatišerifa“ kojim se srpska zemlja daje Albancima na trajno korištenje bez mogućnosti povrata, nastojaćemo se ukratko osvrnuti na jedan, možda beznačajan aspekt forme sa kojom je ova ex cathedr a teritorijalna donacija obavljena. Mimo samita Grupe 8, gde je Buš bio prezauzet objašnjavanjem Rusima kako to planira da negde nad Moskvom presreće i obara iranske i servernokoreanske nuklearne projektile, javnosti su privukla pažnju dva njegova kratkotrajna gostovanja – jedno u Češkoj Republici, a drugo u Republici Albaniji.

Najbolji prijatelji i telefoni bez mikrofona

Za samog Buša ove posete imaju priličan simbolički značaj. Obe pokazuju poslovične američke „neprijatelje“ kako mirno i krotko sarađuju sa Velikim Bratom, priređujući mu veličanstvene dočeke i pristajući sa radošću da na sebe preuzmu svoj deo tereta zajedničke politike sa svojim američkim saveznicima. Ma koliko to nekima izgledalo smešno, mala, miroljubiva i proslavljeno bezazlena Češka u očima prosečnog američkog građanina (čitaj „glasača“) jeste „neka zemlja u Istočnoj Evropi“, što znači dojučerašnja ispostava američkog najljućeg i nikad prežaljenog arhineprijatelja – Rusije. I kao što je već naširoko poznato da predsednik Buš, zarativši, što posredno, što neposredno, sa skoro celim islamskim svetom, neguje i pazi svog „jedinog islamskog saveznika“, isto tako su mu dragoceni „saveznici“ iz bivšeg Varšavskog pakta, svi zajedno pokazujući definitivnu ispravnost dugogodišnje američke spoljne politike i pobedu njenih fundamentalnih načela. U Češkoj je Buš dočekan sa znatno više srdačnosti i topline nego što bi ga verovatno sačekali u njegovom rodnom Konektikatu, a opšte oduševljenje koje je pratilo njegov sedmočasovni boravak u Albaniji teško da može biti nadmašeno bilo gde drugo na planeti.

Istovremeno, ove dve posete predstavljaju žižne tačke dva najveća nesporazuma koja SAD imaju sa RF, a to su razmeštanje strateškog naaoružanja na evropskom kontinentu i principi razrešavanja secesionističkih kriza na međunarodnom nivou. Rusija se otvoreno založila za poštovanje međunarodnih dokumenata od kojih jedan garantuje netaknutost priznatim granicama postojećih država, dok drugi konkretno ograničava oružje koje nekadašnji hladnoratovski rivali mogu uperiti jedan protiv drugog u Evropi. Javnosti nije promaklo nezadovoljstvo koje Rusija u poslednje vreme manifestuje prema političkim potezima svojih „zapadnih saveznika“, a ovo nezadovoljstvo je u par navrata kulminiralo vrlo oštrim upozorenjima ruskog predsednika Vladimira Putina. Ako se ostave po strani konkretni potezi vezani za stavljanje moratorijuma na Ugovor o konvencionalnom naoružanju u Evropi i pretnje vetom na rezoluciju o KiM u SBOUN, moglo se primetiti da je ruski predsednik bio vrlo sklon da poredi postupke SAD sa negdašnjim bahatim i ishitrenim nastupima SSSR na svetskoj sceni, a ideologiju i učinke NATO sa rasformiranim Varšavskim paktom. Uz podsećanje na vic koji su u negdašnjoj DR Nemačkoj prepričavali Ruski obaveštajci („na Hanekerovom stolu direktnu vezu sa Moskvom predstavlja onaj telefon koji ima samo slušalicu, ali ne i mikrofon“), Putin je po ko zna koji put upozorio na štetne posledice uljuljkavanja u osećaj sigurnosti koji pružaju saveznici primorani na svoje savezništvo. Istakao je on više puta da sovjetske metode vode sovjetskom epilogu, i sa dosta mere i argumenata pokušao je pokazati da zaista brine pozicija SAD na svetskoj sceni, možda ne samo zbog njega, ali svakako i zbog američkog dobra.

Dobrý den, prapore, dobrý den, radare

Koliko Putin preteruje sa svojim poređenjima? Pogledajmo na primeru Češke i Albanije, koje su obe u euforiji oko dočeka američkog predsednika prekoračile svaku granicu političkog ukusa, istovremeno dopustivši sebi nekoliko simboličkih gestova koji su podjednako blatili njihovu vlastitu istoriju, kao što su mogli na jedan vrlo neugodan način uvrediti gosta, da je on samo mario za sve njihove ceremonije. Prvi „incident“ dogodio se kada je češka ministarka odbrane dočekala svoga uvaženog gosta sa pesmom koju je sama spevala u njegovu čast, i čast zastave naroda koji on predstavlja. U pitanju je bila „optimistična pesma“ o svetskom miru, (neraskidivom i vekovnom) češko-američkom prijateljstvu i radaru koji će SAD iskonstruisati na Češkoj teritoriji. I kao da ovo samo po sebi nije vrhunac političkog kiča (prevaziđen planetarno u šezdesetim godinama – posle kojih se pevanje pesmica „najdražem gostu“ dopuštalo, eventualno, još pionirima zemalja Istočnog bloka – pod uslovom da imaju manje od 12 godina, da ne bi sve izgledalo previše poltronski i neukusno), ministarka ja za melodiju iste (jer ovo je XXI vek i recitacije više nisu u modi) odabrala pesmu koja se u Hruščovljevo doba širom Čehoslovačke pevala prvom čoveku u kosmosu, Juriju Gagarinu.

Šta je u stvari značio gest pani Vlaste Parkanove? Prvo, u pitanju je bilo jedno grubo skrnavljenje jedne od retkih neproblematičnih svetinja komunističke epohe, prvog čovekovog leta u kosmos. Zaista, ako postoji jedna savršeno čista javna figura u SSSR-u Hruščovljeve epohe, onda je to svakako major Gagarin, vojni pilot koji nikoga nije bombardovao i koji je prvi ugledao planetu Zemlju iz kosmosa. Staviti ovog simpatičnog i večno nasmejanog mladića u kontekst jednog predsednika čiji je politički javašluk doveo do desetina hiljada mrtvih u jednom delu sveta i koji je ubedljivo jedna od najomraženijih persona na planeti, predstavlja u najmanju ruku čist bezobrazluk i sramotu za vladu kojoj ministarka pripada. Ali ono što je, u stvari, još strašnije, jeste upravo obrnuta teza – od svega što su Česi mogli da smisle za doček američkog predsednika u Pragu, oni su odabrali da mu prepevaju pesmu iz Hruščovljevog vremena! I koju su poruku time u stvari poslali svojim „krojačima“ i saveznicima? Ništa drugo do da je njihovo savezništvo taman toliko čvrsto i taman toliko nepokolebljivo kao što je bilo ono 1961. sa SSSR-om. Češka ministarka je, bez ikakve namere, u stvari direktno Bušu sasula u lice ono što su mu dovikivali i malobrojni demonstranti iza brojnih zidova i ograda – da on u Evropi i svetu predstavlja pre svega jednu Hruščovljevsku figuru, jednog bahatog aparatčika koji sve probleme svoje države rešava tako što u druge države šalje svoje tenkove. I ne samo to – „Bušovo vreme“, poput Hruščovljevog, toliko je kratko i prolazno, da se ne isplati čak ni potruditi se da se napiše posebna pesma, već će sasvim dobro poslužiti i ona iz sovjetskog vremena. I nema veze što ona ima tipično ruski zvuk – Bušu će se ionako činiti da je u pitanju američki džez. To jest, ako je uopšte bude i poslušao.

Crvena zvezda i bele zvezdice

A šta se zbilo na svenarodnoj fešti u Albaniji? Pored okićenog grada i „spontanog okupljanja građana“ koji su došli da pozdrave najdražeg gosta, za sve znatiželjnike koji neće uspeti da se približe američkom predsedniku i stisnu mu ruku (ili od njega dobiju neku sitnicu kao suvenir) otvorena je izložba fotografija njegove porodice i njega u Tirani. Još jednom imamo do krajnje mere ulizički i kičast gest (tako nešto je bilo možda primereno u vreme kada se Albanija formirala kao država, pa ljudi nisu imali drugi način da se upoznaju sa likovima državnika koji su im dolazili u goste), ali ono što ga čini neoprostivo skandaloznim jeste činjenica da je on sproveden u, za tu priliku adaptiranom, bivšem Muzeju Envera Hodže. S obzirom da možemo pretpostaviti koliko Buš zna o tom, njemu najnaklonjenijem narodu, teško je pomisliti da ga je pogodilo što se njegovo ime dovodi u kontekst poslednjeg evropskog staljiniste, ali ovaj događaj još jednom pokazuje da je svako oduševljenje i savezništvo koje Buš i njegovi izaslanici uživaju pre svega u zemljama bivšeg Istočnog bloka utemeljeno na istim kulturološko-ideološkim modelima ponašanja na kojima su bili i njihovi slavni „kultovi ličnosti“ prošlih vremena. A činjenica da njegovi domaćini nisu voljni da se potrude da svoje novo savezništvo i svoje raskrštavanje sa komunističkom prošlošću simbolizuju makar novom ikonografijom i novim načinom izražavanja podrške ukazuje da oni u stvari ništa nisu naučili o jednoumlju, ulizištvu i podčinjenosti, već su, umesto da obace kultove ličnosti, oni odlučili da odbace samo ličnosti, duboko uvereni da će im se kultovi uvek naći pri ruci, pogotovo ako se mogu aplicirati na koga stignu.

Kada se sve to uzme u obzir, deluje krajnje dobronamerno Putinovo upozorenje svome „prijatelju Džordžu“ da se ne uljuljkava na oduševljenoj podršci svojoj politici prinudne demokratizacije nedemokratizovanih, budući da je isto to oduševljenje istih tih ljudi slavilo Hruščova, Brežnjeva i Enver Hodžu – pa njihove partijske nomenklature nisu naročito prosperirale od tolike pažnje, niti se podrška pokazala naročito plodnom po njihovu politiku. Naprotiv, ovi saveznici bili su izvor stalnih problema, vezivali su za sebe ogromne količine sredstava za koja su redovno bili nezahvalni, i pri tome su blatili ugled Rusije tamo gde nije bilo potrebe da se on kalja. Jer ako se „prapor hvězda pruhů“ pozdravlja isto kao što se negda pozdravljao „prapor se srpema kladivem“, a pri tome se ne načini ni najmanji napor da se novom barjaku pokaže makar malo više poštovanja nego starom, to vrlo pouzdano ukazuje da i onaj drugi čeka slična sudbina koja je zadesila prvog.

Koliko para...

U celoj priči najmanji gubitnik je svakako omalovaženi major Jurij Aleksejevič. Njegovu slavu neće nikada pomutiti svi predsednici ovog sveta. Sa druge strane, američki predsednik mogao bi iskreno da se zapita čime je platio ovu jeftinu podršku svojoj politici. I, zašto da ne, može slobodno da se to zapita i po pitanju svoje „odluke o Kosovu“. Jer Česi, obrazovan i kulturan narod, nisu sa naročitim oduševljenjem prihvatili pop-hit ministarke odbrane, a instalaciju radara koji su, prema stihovima, „konečně dočkali“, očekuju sa znatno manje „tleskov“ nego što bi se na prvi utisak moglo zaključiti. Ali pesma sigurno nije slagala da Česi „sa svima žele da žive umiru“, te će poniženje kroz koje je ovaj narod prošao slušajući ministarku odbrane kako pevuši „na uvce“ američkom predsedniku u najgorem slučaju biti plaćena padom američke popularnosti i eventualnim povećanjem otpora i nepoverenja prema Amerikancima u javnom mnjenju. Ali za Albance se zna da su daleko odgovorniji „igrači“ i da svoje političke usluge „skupo naplaćuju“, pa se samo može zamisliti šta će se sve naći na računu koji će se Bušu ispostaviti za nekoćnji karneval, za koji je od samog početka bilo jasno da ga albanske vlasti neće same moći da izfinansiraju.

U Beogradu, 13. juna 2007. god.

 

 
 
Copyright by NSPM