Nikola Tanasić
Ulični rat u Beogradu
U utorak iznenenadni kontrolni
Taman se srpska javnost, shodno uobičajenim polarizacijama, podelila na one koji misle da će prvi „test izdržljivosti“ „koalicije nevoljnih“ koja je, nakon silnih peripetija, oblikovala novu srpsku vladu, biti uspeh da se izdejstvuje (manje ne)povoljno razrešenje pitanja KiM i na one koji misle da će to biti hitni nastavak procesa „evroatlantskih integracija“, kada su mediji uspeli zbuniti sve prenoseći kako je visoka čelnica G17 plus i bivša potpredsednica vlade Ivana Dulić Marković kao isti označila „efikasno otkrivanje provokatora koji su Bulevar Zorana Đinđića oblepili plakatima haškog optuženika“. Da je neki (ne)srećnik kojim slučajem prespavao poslednjih nekoliko decenija u Beogradu i probudio se uz tu vest, možda bi mislio da nije spavao duže od par sati, ali mu svakako ništa ne bi bilo jasno. Da pojasnimo: „Bulevar Zorana Đinđića“ jeste dugačka i široka ulica na Novom Beogradu koja vodi od Centra „Sava“ do Studentskog grada, na kojoj se nalaze neke od značajnijih novobeogradskih znamenitosti, poput „Beogradske arene“, crkve Sv. Dimitrija i TC „Merkator“, a na koju bezmalo 99% Beograđana referiše kao na „Bulevar AVNOJ-a“. Pometnja sa istom nastala je pošto je novoizabrani Ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu odlučio da, kao svoj prvi radni zadatak na poslu, državu Srbiju i lokalnu samoupravu Novog Beograda upravi u smeru dodeljivanja nastradalom Predsedniku vlade dostojne počasti u vidu table sa imenom na jednom od beogradskih najvećih bulevara. Ovaj mali korak koji tako mnogo znači temeljnoj reformi i demokratizaciji Srbije naišao je na ogorčen otpor grupice nezadovoljnika i „provokatora“, koji su na vest odreagovale pretičući opštinske vlasti i celi bulevar oblepljujući tablama „domaće radinosti“ sa natpisom „Bulevar Ratka Mladića“.
Pa dobro, reći će neko, sve smo to već videli, pokojnom Đinđiću su ulice dodeljivane i oduzimane kako su se gde smenjivale mesne vlasti, a nisu bili retki i pokušaju „utuka“ u vidu „ulica“ posvećenih Slobodanu Miloševiću i drugim istorijskim velikanima iz '90-ih, kojima pripada i prozvani „haški optuženik“. Videli smo i predimenzionirane reakcije medija koji su, poput ovog puta, reagovale kao da je neko podmetnuo požar u Cigan-mali i celo mesto išarao kukastim krstovima, ili, na daj Bože, bacio eksplozivnu napravu na ambasadu neke od prijateljskih nam država. Sve je to tačno. Ali eto, saznasmo ovaj put da rešavanje ove vrste ekscesa predstavlja državni prioritet koji će nam svima pokazati koliko je nova vlada odista odlučna da se prihvati svojih proklamovanih zadataka. Šta je bivša potpredsednica time htela da kaže? Na sva usta je razglašeno da je vlada utemeljena na „pet principa“, od kojih ni jedan nije „hitno otkrivanje počinilaca skrnavljenja ulica u Srbiji političkim plakatima i pamfletima“. Kada bi bilo tako, ministri bi prvo morali pohapsiti celokupne svoje podmlatke i aktiviste, kao i njihove „nalogodavce“ iz vlastitih stranaka, pa se tak zatim baciti na malobrojne aktiviste raznoraznih vanpartijskih pokreta i organizacija. Vredi pomenuti da bi građani Srbije ovakvu inicijativu ispratili hvalom i aplauzima, ali nažalost, naša zemlja ima daleko akutnije i značajnije probleme od bezobrazluka političkih aktivista.
Narodni neprijatelj Radojko Lj.
I naravno, ne bi Ivana Dulić Marković nikada ni postala potpredsedicom vlade da joj upravo akutni državni problemi nisu uvek bili na umu – tako bi i u ovom slučaju „hitno razjašnjivanje okolnosti“ skrnavljenja premijerovog bulevara „provokatorskim“ plakatima u stvari pokazalo rešenost vlade da nastavi saradnju sa Haškim trubunalom, što je treći od „pet principa“. Lepo, samo da li je predsednica pokrajinskog odbora G17 plus mislila da će nas Karla Del Ponte potapšati po ramenu za skidanje Mladićevog imena sa zidova Novog Beograda, te da će nam nakon toga Solana i Ren široko otvoriti vrata EU i NATO pride? Ako ona nije, neko očigledno jeste. Istoga dana kada se strašni incident dogodio, nekolicina Narodnih poslanika napustila je svoj krvavi, odgovorni i nedovoljno plaćeni posao u trenutku rasprave o novom predsedniku Narodne skupštine i latila se skidanja sramotnih plakata. Ti isti poslanici, osim možda nedelju dana pre izbora, nisu se nikada setili da posade drvo u nekom gradskom parku, pomognu oko čišćenja grada takođe preopterećenim i nedovoljno plaćenim kolegama iz Gradske čistoće, ili makar jednom da posle izbora skinu i neki od plakata kojom je njihova vlastita omladina nagrdila dobar deo grada, tako da se može zaključiti da je situacija zaista bila kritična, a ulozi visoki. A tek da pokaže da sa njom nema šale, i beogradska policija hitro je ušla u trag počiniocima (potpisali su se na svakom plakatu) i uhapsila „organizatora akcije“, izvesnog Radojka Lj., najavivši da je „ u toku rad na identifikaciji i privođenju ostalih učesnika“. Još samo da uhapse Ratka, i gotovo!
Zanimljivo je i vrlo simptomatično da je, praktično u isto vreme, istraživanje nestanka tragično nastradalog mladića iz kraljevačke Šumarske škole, u daleko manjoj sredini, trajalo danima, dok su u beogradskoj džungli lepitelji plakata nađeni za nekoliko sati, što stvara izvesnu predstavu o prioritetima naše policije – budući da su nas već tako efikasno oslobodili od organizovanog i svakog drugog kriminala, imaju vremena da se zanimaju i takvim sitnicama. Drugo je pitanje po kome je osnovu uhapšen mladić-mladićevac. Ako je kačenje političkih plakata postalo ilegalnim, niko nas o tome nije obavestio, a i policija je odabrala zanimljiv slučaj da počne sa hapšenjem. Možda je mladić širio rasnu i versku netrpeljivost i demonstrirao govor mržnje? Prema kome? AVNOJ-u? Đinđiću? Ili pak 12 hiljada postradalih Srebreničana and counting? Beograd je na svojim zidovima otrpio daleko strašnije tekstove, stvarne pozive na linč i ilegalne aktivnosti, pa niko nije uhapšen, bar ne tako efikasno i uz takvu pompu i paradu! Biće da je ipak u pitanju bilo nešto više od običnog lepljenja plakata – nekakav udar na državnu bezbednost i interese (tj. njihov treći princip), onosno akt terorizma protiv imena i dela Zorana Đinđića (AVNOJ-a?) i moderne Srbije koju ovaj reprezentuje.
Prvo naravoučenije, ili o prirodi srpskih unutrašnjih poslova
Posle ovih nekoliko burno ispraćenih događaja (koji su odmah pali u zasenak novih, još burnijih i još ispraćenijih), jedno je postalo jasno. Vlada je položila Dulićkin test sa peticom. Dakle, postoji ozbiljna namera da se, posle Radojka, uhapsi i Ratko, a s obzirom na efikasnost sa kojom su organi reda i zakona ušli u trag prvom, nema sumnje da drugi samo što nije uhapšen. Istina, njima bi bilo puno draže da je Radojko na slobodi, a Ratko u pritvoru, budući da sa ovim drugim znaju šta da rade (imaju zakon koji im nalaže da ga hitno isporuče nadređenim im organima planetarnog reda i zakona u Hagu), dok Radojko ne potpada niti pod jedno javnosti poznato krivično delo. Ali naći će se već nešto i za njega. Što bi rekao Latifaga Karađoz, upravnik Andrićeve „Proklete avlije“ – dok su njega priveli, nešto je sigurno skrivio. I ovaj izvanredni književni lik, kao što je, uostalom, i trebalo, ukazuje još jednom na prirodu funkcionisanja i razmišljanja organa reda na našim prostorima, a možda nam je čak i bacio dodatno svetlo na jagmu oko fotelje Ministra unutrašnjih poslova u srećno minulim pregovorima o vladi. Jer, očigledno, ko „ima“ policiju – taj može da hapsi. I to ne samo da hapsi, već da hapsi za bilo šta. Naravno, nije cilj uhapsiti nekoga tek tako, za bilo šta, već uhapsiti ga za demonstraciju političkog neistomišljeništva i osporavanje državom proklamovanih dogmi i mitova. I nije bitno ko je tu u pravu, Radojko Lj. na jednoj, ili Milan M. i Ivana D. M. na drugoj strani, bitno je da ljude ne bi trebalo hapsiti prosto zato što se ne slažu sa odlukom ministra, ili odbacuju zvaničnu teogoniju „demokratskog bloka“, predstavljala ona božansku istinu ili ne.
Stoga je ovaj događaj pokazao da se naša politička scena ne „vraća nazad u devedesete“, već da ih ona u mnogo čemu nije ni napuštala. U stvari, ovaj čin političkog pritiska na javnost preko policije bio je još i tada prevaziđen, iako su mu se kruti i retrogradni političari, vaspitavani u nekim drugim vremenima, rado vraćali – on je u stvari tipičan za zlatna vremena komunističke Jugoslavije, za vreme kojih je cela naša današnja politička elita, očigledno, stekla svoje poimanje „vlasti“. I tada se hapsilo za svaki javni čin koji nije bio u skladu sa zvaničnom ideologijom i mitografijom, ali tada je makar postojala jasna predstava o tome šta je u javnosti nedopušteno, dok danas na tom planu vlada potpuni haos. Na primer, bila je nedopuštena fašistička ikonografija iz Drugog svetskog rata, dok je danas pitanje da li bi vas uhapsili ako bi na javnom mestu nosili majicu sa kukastim krstom, ali je to više nego sigurno za majicu sa oznakama JSO, koja je tako izjednačena sa SS divizijama koje su na ovim prostorima posejale stotine hiljada grobova.
Drugo naravoučenije, ili bitka za Đinđićgrad
Drugi problem na koji su nedavni događaji u Bulevaru AVNOJ-a skrenuli pažnju, utoliko bolniji zato što ga je, za razliku od preuređenja mamutske i zaparložene policije i manipulacija njome, daleko lakše otkloniti, a on ipak uporno opstaje već decenijama, jeste realan problem stalnog menjanja imena ulicama. Naravno da demokratske vlasti u Srbiji nisu sa time prve počele, ali nisu dakako niti prstom mrdnule da se tome najzad stane u kraj. Istovremeno, pri izmenama naziva beogradskih ulica nisu ni na koji način bile principijelne – te su im, na primer, zasmetala imena generala koji su oslobađali Beograd, ali im nisu zasmetala imena Džona Kenedija i Teodora Ruzvelta, iako su njih takođe postavili komunisti. Oni su se takođe poveli za komunistima u čuvenom balkanskom „kićenju tuđim perjem“, te su počeli sami imenovati i ulice koje su komunisti sagradili , i koje su imali moralno pravo da ih imenuju kako žele. I dok je javnost, očigledno naklonjenija Nikoli Tesli i Nikoli Pašiću nego Lenjinu, Marksu i Engelsu, prešla preko tih preimenovanja, ovaj put imamo stranku na vlasti koja ime svoga nastradalog predsednika lepi preko imena jedne od najvećih svetinja komunističkog vremena, čije je ime namerno stavljeno na tako veliku i lepu ulicu, koju su pri tome izgradili isti oni koji su je imenovali.
Još je Herodot zabeležio da je u Starom Egiptu bilo slučajeva da lošiji i nesposobniji faraoni, koji za svoje vladavine nisu ostavili ništa grandiozno i velelepno po čemu bi ih pamtili, uklešu svoje ime na spomenicima koje su postavili njihovi slavniji prethodnici, te su to čak činili i neki persijski zavojevači. Problem je još tada bio kako sprečiti svoje naslednike da učine isto sa novouklesanim imenom. Arheolozi su tako primetili da je od nekog doba u Egiptu počela da se primenjuje nova tehnika utiskivanja natpisa, pri čemu su znakovi bivali udubljeni u kamenu, umesto ranijih, ispupčenih. Naime, ovakve natpise bilo je daleko teže izbrisati, pa i ako bi se to učinilo, ili bi se nanela velika šteta objektu, ili bi prosto bilo očigledno da je neko „prežvrljao“ prethodnika i potpisao se na tuđe delo. Potpuno identičnu praksu imamo u današnjem Beogradu, tako da gospoda Narodni poslanici nemaju pravo da jadikuju što je danas moguće odštampati „table sa natpisima ulica“ na svakom iole boljem kućnom štampaču, budući da su oni ti koji su „pustili duha iz boce“ sa čestim i često sramotnim izmenama na topografiji Srbije i Beograda. Ili oni zaista očekuju da će neko poštovati njihovu izmenu samo zato što su rekli da je ona „poslednja i tačka“. Naprotiv, sve što su postigli jeste da su unizili i oskrnavili instituciju imena ulice kao sredstva da se nekome oda počast, i naveli građane da na njega gledaju kao na bilo koji drugi grafit i predizborni plakat na zidu. Razlika je, očigledno, samo u kvalitetu izrade i u činjenici da te kačenje onih „nekvalitetnijih“ natpisa još može odvesti u zatvor, dok te kačenje onih kvalitetnijih eventualno preporučuje da sutra i sam dobiješ svoju ulicu, ili bar ministarsku fotelju.
Ali nije jedina posledica ovog događaja povećan broj Beograđana koji, gunđajući, pozivaju da se i beogradske ulice, poput njujorških, jednom za svagda numerišu, ili da im se vrate nazivi po drveću i cveću, ne bi li se jednom za svagda prestalo sa ovim maltretiranjem građana i ličnosti koje imaju/nemaju ulice. Naprotiv, može se reći da je sam događaj samo manifestacija dubljeg problema ustoličavanja partijskih vrednosti za opšte, što ne samo da predstavlja političko nasilje nad građanima, već nepovratno šteti i ugledu vrednosti koje se ustoličavaju. Ko je najviše oštećen lepljenjem plakata u Bulevaru AVNOJ-a? Zoran Đinđić, zato što je njegovo ime stavljeno u kontekst imena ozloglašenog bosanskog „ratnog vođe“, haškog optuženika i poslovičnog ratnog zločinca. Ali ko ga je uopšte doveo u tu situaciju? Njegov politički naslednik, ministar koji je jednim potezom pera stavio organizaciju koja je, dobrim delom vlastitim snagama, oslobodila čitav „zapadni Balkan“ od fašizma, u kontekst jednog u nizu ubijenih srpskih političkih vođa, istovremeno njega preporučivši za isto takvo uklanjanje, po ceni od oko hiljadu dinara koliko je štampanje inkriminisanih plakata koštalo.
Akcija pokreta „1389.“ je stoga uspela. Ne samo što su uspeli da dobiju političke poene u nezadovoljnom građanstvu hapšenjem svoga člana praktično ni zbog čega, već su uspeli da pokažu koje su posledice igranja beogradskim ulicama kao da su tabla za učenje. Oni nisu pokazali, iako im je to možda bila sekundarna namera, da Ratko Mladić nije ratni zločinac (kao što Narodni poslanici to nisu ni dokazali tako što su plakate poskidali). Ali oni jesu upozorili na glupu, nepotrebnu i opasnu praksu ideološkog prevaspitavanja naroda svim sredstvima, kao i na posledice koje to može imati u budućnosti. Jer, ako sadašnje vlasti ne žele da sutra, kada siđu sa vlasti (što očigledno, što se njih tiče, i ne dolazi u obzir) zaista dobiju ulicu Ratka Mladića ili nekog još goreg u Beogradu – a njihovi politički protivnici će na to biti spremni iz čistog inata – trebalo bi da postojećim imenima ulica, kao i njihovim graditeljima i imenodavcima, odaju dužno poštovanje i tako osiguraju isto za sve ono što sami stvore i imenuju.
Ne treba zaboraviti da su slični događaji zabeleženi u svim ostrašćenim „novim demokratijama“, pri čemu je najgori primer davanje imena Šamilja Basajeva ulici u Ljvovu u Istočnoj Galiciji, na šta ruske vlasti, meta provokacije, ni na koji način nisu odreagovale. Moskovske ulice i danas nose imena Lenjina, Đeržinskog i Plehanova, a nikome ne pada na pamet da preimenuje slavni moskovski metro koji dan-danas nosi oznaku „Lenjinov“. Ali ne treba pomisliti da se učinci postsovjetskih vlasti u gradu ne vide – naprotiv, nove crkve, parkovi i spomenici grade se da nadmaše svoje sovjetske susede i tako prepuste neutralnom posmatraču da sam presudi koja je epoha bila sjajnija. Naše vlasti očigledno nisu na tom civilizacionom nivou – čeka se ozvaničenje novih imena gradova „Đinđićgrad“, „Zoranovo Užice“ i „Premijerevo“, a da li će se autoput zvati „Demokratije i ljudskih prava“ još nije izvesno. I ko će zbog toga na kraju ispaštati (osim građana)? Upravo oni koji se preimenovanja laćaju i koji ističu svoje zasluge tako što sakrivaju tuđe, da bi sutra dočekali da im se ne priznaje niti ono čime su svoju zemlju zaista zadužili.
U Beogradu, 25. maja 2007. god.
|
|