Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

Direktno

Ljubodrag Stojadinović

PATRIOTSKA BERZA

Baveći se kosovskom krizom, mnoge srpske stranke više brinu o svom nadripatriotskom rejtingu nego o stvarnosti

Predsednik Tadić je najavio krizu u Srbiji. Ona je hipotetička, ali i realna čim je šef države tako dramatično nagovestio mogući postkosovski rasplet.

Takav politički osvrt donekle svedoči kako smo raspeti između optimističkog diplomatskog elana i sumorne realnosti. I to bez dobrih orijentira koji bi nam pokazali čemu se prikloniti.

Inače se Balkan ponovo vraća svojim lošim i neizbežnim navikama, a to će reći u krizu, iako iz prethodne još nije ni izašao kako valja. Ili nije izašao nikako, jer je tako nesrećno projektovan.

Kriza na kraju godine imaće nekoliko nedokučivih osobenosti. Moraće istovremeno da je zaustavljaju i podstiču oni koji su je i doveli do vrhunca. Najveća sila na svetu će morati da se izbori sa apsurdnom logikom svoje spoljne politike. Vašington neće odustati od nezavisnog Kosova, ali neće se ni truditi da razume posledice svoje nadmoćne tvrdoglavosti. To bi moglo ponovo, i to više puta da razara Balkan, već iscrpljen od etničkih sukoba. I da konačno umori gospodare krize, nemoćne da reše kvadraturu mržnje u nadmetanju za životni prostor.

To odustajanje ih ne bi amnestiralo, mada njih to preterano ne brine. Ne bi im bilo prvi put. Zanimljivih i opasnih egzotičnih mesta je mnogo više nego što oni imaju vremena, nešto se mora rešiti na brzinu. Ta „olako obećana brzina”, po ko zna koji put u slučaju Kosova, ostavlja nam poslednje tromesečje u godini puno realne strepnje.

Projekcija najgoreg raspleta je naprosto zastrašujuća. U tome nema mnogo nade da bi „kontrolori krize” imali dovoljno vremena i snage da sačuvaju neku iluziju o stabilnosti. Moguće je dakle, da neka parodija kosovske države već u prvim satima sumnjivog postojanja, bude prostor teške implozije svakovrsnog nasilja.

Unutar pokrajine nema realne političke snage koja bi mogla da racionalizuje euforični militarizam. Naprotiv, svi albanski lideri su bukvalno došli iz šume i višegodišnjeg gerilskog egzila, ili iz legionarskih pohoda u građanskom ratu. Njihovo iskustvo kazuje da se nasilje isplati kao i svaki dobar politički model. Nasilje im je donelo sve, zašto menjati taktiku i tim koji dobija!

Ali, u čemu se sastoji rizik od divljih incidenata, ako će Albanci ipak dobiti ono što žele? Možda je ključ u severnom delu Kosova i Kosovske Mitrovice, koju će militanti (naoružani, spremni i uvežbani) poželeti da kontrolišu već u prvim časovima „nezavisnosti”. Ta ideja je već u opticaju, ali njeno ostvarenje nije realno bez analognog „tretmana” ostalih srpskih enklava. I, naravno, bez pokušaja da se „histerija samostalnosti” prenese na jug Srbije.

Jug Srbije jeste naša stvar, ali Kosovo će i u ekspanziji antisrpskog nasilja ostati izvan dometa operativne politike srpske države. To znači da naša priprema za najosetljivije trenutke novije srpske istorije prilično kasni. Možda konačno. Nema znakova da imamo strategiju za najgori rasplet, osim prilično nejasnog (i netačnog) obrazloženja ministra Samardžića. A on kaže da u slučaju samoproglašenja nezavisnog Kosova, uz priznanje nekih zemalja „ne bi bilo mira”. On je rekao da „Srbija ne samo da to neće priznati, nego će sve učiniti da se takvi koraci kazne i vrate nazad u normalu”.

Teško je razumeti šta je gospodin ministar ovde želeo da kaže. Recimo da znamo ko će ugroziti mir, mada je Samardžić to malo drugačije objasnio, ali kako ostvariti „kažnjavanje takvih koraka” i njihovo vraćanje u normalu! Da li je ovo sada i ovih godina normala iz koje će biti iskoračeno krajem decembra? Kako će Srbija, ako Samardžić govori u ime njenih vlasti, kazniti one koji će priznati nezavisnost Kosova?

Moramo strepeti za bezbednosni status Srba u Kosovskoj Mitrovici i drugim enklavama posle vrelih ekspresija viđenog člana srpske vlade. Dakle, ako počne ono najgore, hoće li Srbi iz pokrajine čekati Samardžića da strogo kazni nasilnike? Ili je rešenje za tu očekivanu etapu krize ipak snažna koordinacija sa snagama Kfora, bez kojih nema realne zaštite za Srbe. Zar ministar umesto zapaljivih i neproduktivnih mitingovanja nema više vremena za tegobne ali neizbežne koordinativne poslove. Samo to je život i briga za njega, sve ostalo su vruće parole koje u razornom haosu ostaju pohabani svedoci sterilne političke bizarnosti.

Osim... Osim ako neko već nije razmišljao o krajnjem sredstvu države u zaštiti teritorije. Naravno da bi vojni model, samo petnaestak godina pre mogao da bude odgovor legitimne države. Predsednik Tadić očito nije mislio na takav korak kad je govorio o mogućem raspletu krize. On je oružanu intervenciju isključio, kao „korak koji nas vodi u istorijski poraz!”

Baveći se kosovskom krizom, mnoge srpske stranke više brinu o svom nadripatriotskom rejtingu nego o stvarnosti. Od srpske političke elite se može očekivati bar nešto više razuma, nego što ga imaju drugi, moćniji činioci ove drame. Red je da učine sve kako bi svaki rasplet preživeli Srbija i Srbi na Kosovu. Pre nekih osam godina, jedan nesrećni srpski vojskovođa je u jakom nadahnuću kazao: „Naši životi bez Kosova nemaju značaja!”

Rekao bih, posle svega, da stvar stoji sasvim obratno.

[objavljeno: 12.11.2007.]

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM