Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Politiku

   

Direktno

Ljubodrag Stojadinović

DECA SRPSKOG OKTOBRA

Neki tužioci su pristali da svedoče javno. Trude se da objasne gde je granica između struke, savesti i neodoljivog pritiska. Mada, teško je očekivati da tu bilo šta bude jasno.

Ponovo smo se sreli sa haotičnom slikom srpskog pravosuđa. Možda se ono oduvek nalazilo u čvrstim raljama politike, sa utopijskom zabludom o nezavisnosti. Čak i bez velike želje da se iz tog zagrljaja izmakne, što običnog građanina dovodi do zavidnog podaničkog statusa. I velike, opravdane nelagode kad se nađe u Palati pravde. To je taj David Štrbac novoga doba.

Sudbina Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića je okončana u Meljaku. Oni su likvidirani u akciji „Sablja“, uz neke sumnje da je to možda bilo policijsko (političko) ubistvo. Navodno bi njih dvojica „imali šta da kažu“. Ovako je sve gotovo, mrtva usta ne govore, nema čoveka – nema problema.

Izgleda da ipak nije baš tako. Odjednom su ta dva pokojnika, čija je „slava“ nenadano posthumno rasla, pritegla svoje nepouzdane tužioce teškom rukom. Iz nekog razloga zaštitnici pravde su bili blage naravi pred zločincima. Kad su ih francuski policajci onako u svilenim trenerkama pohvatali u Parizu, pa ih ovi naši sproveli u beogradski CZ – to je već bila grupa opasnih ubica, otmičara i mučitelja.

Tužioci se ne brane ćutanjem. To je bar poštena odluka. Ali ćutanje je prekinuto samo iz straha da bi ono moglo da se protumači kao skrušeno ustupanje pred laičkom ofanzivom. Njih su prozivale novine, i to uporno, desetak dana uzastopce. To je, naravno, teško podneti, pa su se tužioci Rade Terzić i Mioljub Vitorović prikazali, da ih narod vidi.

Kad se sve sabere, to što su rekli – teško je pojmiti. Izgleda da su o vrlo zanimljivom slučaju koji su vodili, ili bili uključeni u njega, znali manje od svih drugih. Znači li to da za svoj posao nisu bili zainteresovani? Ili su se klonili saradnje sa policijom? Ili su bili ravnodušni pred stvarnošću? Ili su zabasali u sve to, nemajući druga posla?

Ili su morali da urade to što je bilo potpuno izvan logike njihovog posla? Dakle, da bezuslovno ispune nečiji nalog, bez prava da bilo kada, bilo kome o tome progovore.

Čiji bi to nalog mogao da bude? I Terzić i Vitorović pokušavaju da se pokažu kao ljudi od čvrstog materijala. Dakle oni na koje nije moguće uticati. Ipak je ovaj drugi nešto rekao o „silama iznad prava“, ali vrlo neodlučno. On je uveren da su to tajne službe, koje ionako svima kroje kapu.

U prošlom broju ohrabrismo Dušana Mihajlovića, i on je nastavio sa svojim usmenim memoarima. Nema Povlena, nema magle. Sad kaže da onda nije stigao da se komotno bavi svojim policijskim poslom, jer su mu se u resor ubacivali opasni artisti raznih interesovanja. Pa kaže da je kadrovsku politiku MUP-a vodio trijumvirat Čume, Legija i Beba.

Mihajlović još tvrdi da je pred ubistvo Đinđića vlast „izneta iz institucija“ i da je to uradila ista trojka.

Nasuprot njemu, premijer posle 12. marta 2003, Zoran Živković misli da Vladimir Popović, zvani Beba, „nije bitan“. On se pojavio posle atentata, spreman da pomogne, ali nije mu bilo dopušteno da se meša u državnu politiku!

Dakle, vlast je bila tamo gde joj je i mesto. A ministar policije na svom mestu i imao je resornu vlast. Ko je inače upravljao žandarmerijom u vanrednom stanju? Nije bilo lako pohapsiti 12.000 ljudi. Zar je moguće da Dušan Mihajlović još nije čuo za to?

Ko je onda imao neprikosnovenu moć da oslobodi one opasne Zemunce, izgleda mimo zakona i nasuprot zakonu? Poverujemo li Dušanu Mihajloviću, Srbijom je tada upravljala podzemna, ilegalna, paralelna država. Pa su, naravno, Šiptara i Kuma oslobodili njeni lideri, a Dule relativno jasno reče ko su oni.

Vrlo je zanimljiva legalistička teza Zorana Živkovića. On se trudi da kaže kako je država radila sasvim solidno, i pre a i posle 12. marta tragične godine. Iz toga mogu sasvim slobodno da se razmile dramatične konsekvence: država je dobro radila do atentata (a i posle). Držala svu vlast (i opasne zloupotrebe) u svojim šakama. I neko iz vrha vlasti je onda naložio puštanje Spasojevića i Lukovića. Ili neko iz podzemlja. U opasnim simbiozama sve je moguće.

Da bi nekako spasli svoju dušu, tužioci koji su podlegli normalnom ljudskom strahu, mogli bi (a i morali) da govore o paralelnim svetovima u rađanju demokratske Srbije.

To je samo nekoliko kamenčića za sklapanje mozaika. Kako se država spustila u podzemlje, kako se podzemlje popelo na vrh? Ko je bio na obe strane, sa nogama u paklu i glavom pri vrhu koja isijava mudrost? Ko je dobijao vlast na osnovu poznanstva, i ko je na isti način dobija danas?

Možda će nas istraga o političkim motivima za ubistvo Đinđića simbolički vratiti na samo dno pakla. Zato što su i neki njegovi bliski prijatelji i svi njegovi dželati u jednom času bili deo iste prevratničke legende.

[objavljeno: 02.07.2007.]

 

 
 
Copyright by NSPM