Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Nikola Simićević

Tužba BiH protiv Srbije – pokušaj prekrajanja istorije

U iščekivanju presude Međunarodnog suda pravde u Hagu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za agresiju i genocid, u domaćoj i svetskoj javnosti pojavila su se različita nagađanja u vezi sa ishodom ovog sudskog procesa. Ono što permanentno izmiče akterima u obe javnosti jeste nedostatak precizne karakterizacije i kvalifikacije onoga što u pomenutoj tužbi stoji, kao i predviđanja objektivnih posledica koje iz prihvatanja ili odbacivanja tužbe mogu proisteći. Istovremeno, uočava se i začuđujuće visok stepen nezainteresovanosti za ove pitanje kod većine srpskih političara kao da se to direktno ne tiče njihove, već neke druge zemlje.

Prvo, od čega se mora krenuti u analizi ove problematike, jeste konstatacija da tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije nije legitimna i da u tom smislu Međunarodni sud ne bi ni trebalo da je uzima u razmatranje. Kako se u svakoj državi u kojoj postoji više od jednog državotvornog naroda sve odluke na državnom nivou moraju donositi konsenzusom predstavnika svih konstitutivnih naroda, tako i u Bosni i Hercegovini, koja je država Bošnjaka, Srba i Hrvata, u organima vlasti odluke se mogu donositi samo uz konsenzus predstavnika bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda, što u slučaju podnošenja tužbe protiv Srbije nije poštovano. Uz to, jedna od dve federalne jedinice u Bosni i Hercegovini, Republika Srpska, nije podržala podnošenje pomenute tužbe, tako da dobijamo pravno gledano krajnje paradoksalnu situaciju – da jedna federalna jedinica u ime čitave države kojoj pripada uz protivljenje drugog federalnog konstituenta podnosi tužbu protiv susedne države.

Drugo, sam sadržaj tužbe veoma je problematičan i u sebi nosi dve ključne neistine – optužbu za agresiju i optužbu za genocid. Priča o agresiji Srbije na Bosnu i Hercegovinu kao uzroku rata u toj zemlji uspela je da se medijskom kampanjom, osobito u bošnjačkoj i hrvatskoj javnosti, nametne kao dogmatična istina, u koju se ne sme sumnjati, niti se ona sme proveravati. Međutim, kod te priče iz koje proističe teza o srpskoj strani kao agresorskoj i hrvatsko–muslimanskoj kao napadnutoj, nailazimo ne samo na prvu neistinu koja se tiče uzroka i karaktera rata vođenog na prostoru BiH, već i na potpunu zamenu teza . Svetskoj javnosti svesno je plasirana teza o muslimanima i Hrvatima koje nenaoružane napada srpski agresor zbog čega su oni bili prisiljeni da se naoružavaju i krenu u odbrambeni rat. Ključno pitanje koje se postavlja u vezi sa ovom problematikom jeste da li je rat u Bosni i Hercegovini bio agresija Srbije na tu zemlju, kako stoji u tužbi protiv Srbije, ili je imao karakter građanskog rata. Teza o „srpskoj agresiji“ može se sa svega nekoliko pitanja opovrgnuti:

Ako je srpska strana u ratu bila agresor, kako je onda moguće da prve žrtve toga rata budu civili srpske nacionalnosti , a nijedna žrtva pripadnika napadnutih naroda?

Kako je moguće da JNA bude agresor u Bosni i Hercegovini kada je na tom prostoru bila punih 47 godina pre početka rata u toj zemlji?

Kako je moguće da u tom „agresorskom“ ratu muslimanski teroristi Ejupa Ganića 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu prilikom napada na „agresorsku“ Jugoslovensku narodnu armiju ubiju oko 25 vojnika i oficira JNA i jednu ženu – civila na radu u JNA i 200 vojnika interniraju u logor „Viktor Bubanj“ u Sarajevu i u sukobu sa „agresorom“ prođu bez ijednog gubitka? Po istom obrascu, pripadnici muslimanske tzv. „Patriotske lige“ 15. maja 1992. godine napali su u Tuzli vojnike JNA i tom prilikom ubili njih oko 160, a 200 ranili.

Ako je JNA bila agresorska vojska, kako je moguće da se agresor bez ispaljenog metka nastoji povući sa teritorije tada zajedničke države (Sarajevo, Tuzla, Bosanski Brod...), a da mu pripadnici paravojnih formacija ne dozvole miran odlazak?

Ako je Srbija bila agresor u tom ratu, kako je moguće da pripadnici jevrejske zajednice u Sarajevu, prema svedočenju generala Luisa Mekenzija, utočište pronađu kod „agresora“ u Beogradu?

Kako je vlada Savezne Republike Jugoslavije 27. aprila 1992. godine donela odluku o povlačenju pripadnika JNA iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, državljana SRJ, postavlja se pitanje kako je onda rat protiv „agresora“ trajao sve do 1995. godine?

Dva dana nakon donošenja ove odluke, 29. aprila 1992. godine, Hasan Efendić, komandant Teritorijalne odbrane BiH, upućuje direktivu broj 02/145–1 svim okružnim i opštinskim štabovima TO u BiH, u kojoj, u tački 4, piše:

„Ubrzano planirati i otpočeti borbena dejstva na cjelokupnoj teritoriji Republike BiH i iste koordinirati sa štabom teritorijalne odbrane, regije, okruga i Republike BiH“.

Činjenica da se potpisnik ove direktive pozvao na odluku Predsedništva Republike BiH broj: 02–11–327/92 od 27. aprila 1992. godine, koja je donesena bez učešća članova Predsedništva iz redova srpskog naroda, jasno potvrđuje da je odluku o početku rata u Bosni i Hercegovini donelo krnje muslimansko–hrvatsko predsedništvo, odnosno muslimasnko–hrvatska koalicija, a ne da je rat izazvan srpskom agresijom na BiH. Rat u Bosni i Hercegovini vodio se između muslimanskih i hrvatskih oružanih snaga s jedne i vojske Republike Srpske s druge strane. U srpsku armiju bili su regrutovani domicilni Srbi iz Bosne i Hercegovine, pa i iz te perspektive posmatrano, priča o srpskoj agresiji pada u vodu, jer niko ne može biti agresor u sopstvenoj zemlji.

Teza da je srpska strana u ratu bila agresorska konstruisana je u svrhu prikrivanja činjenice o de facto oduzimanju srpskom narodu statusa državotvornog naroda u Bosni i Hercegovini od strane muslimansko-hrvatskog savezništva kroz preglasavanje predstavnika Srba u svim organima vlasti u BiH. Donošenje odluke o izdvajanju Bosne i Hercegovine iz sastava Jugoslavije koja je nelegitimna, jer je nisu podržali pripadnici državotvornog srpskog naroda, dovela je do radikalne polarizacije unutar bosansko – hercegovačkog korpusa – na muslimane i Hrvate sa jedne i Srbe sa druge strane. Ako su muslimani i Hrvati rekli NE Jugoslaviji, Srbi su rekli DA Jugoslaviji, i u tom smislu zarad očuvanja ustavno–pravnog poretka Jugoslavije i očuvanja zajedničke države bosansko–hercegovački Srbi formirali su Republiku Srpsku 1992. godine u čijem ustavu je stajalo da je ona sastavni deo Jugoslavije. S druge strane, težnja muslimansko–hrvatskog rukovodstva da čitavu Bosnu i Hercegovinu izdvoje iz okvira Jugoslavije mimo volje srpskog naroda dovela je do građanskog rata u toj zemlji.

S obzirom da očito nije bilo nikakve agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu, to onda znači i da Srbija nije mogla počiniti nikakav genocid u BiH. Eventualni genocid mogla je počiniti samo srpska strana iz Bosne i Hercegovine. Kao dokaz genocida uzima se masakr nad muslimanima u Srebrenici. Međutim, nameće se pitanje da li se genocid nad muslimanima u Srebrenici odista i odigrao. Činjenica da je Haški tribunal doneo nekoliko presuda bosanskim Srbima za saučesništvo u genocidu predstavlja ne ni paradoks, već tipičan pravni apsurd, jer genocid nije dokazan. Da bi neko bio čak i optužen, a kamoli tek osuđen za neko krivično delo, najpre samo to delo mora biti dokazano. Cifra od blizu 8 000 ubijenih muslimana u Srebrenici nije dokazana, jer su ekspertski timovi Haškog suda uprkos tome što su preorali čitavo Podrinje pronašli posmrtne ostatke tek nešto više od 2000 muslimana za koje nikada nije utvrđeno koliko njih je stradalo u borbama, a koliko njih je ubijeno kao ratni zarobljenici. Istovremeno činjenica da je vojska bosanskih Srba obezbedila nesmetanu evakuaciju za sve muslimanske žene i decu iz Srebrenice do teritorije pod kontrolom muslimanskih snaga opovrgava postojanje bilo kakve genocidne namere, jer svako ko namerava da počini genocid, odnosno uništenje čitavog ili dela nekog naroda, po prirodi stvari, najpre atakuje na decu.

Ova nelegitimna tužba podneta u ime Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore predstavlja ništa drugo do nastavak muslimansko–hrvatske politike s početka 90–tih godina prošlog veka koja se adekvatno može okarakterisati jedino kao diskriminatorska prema Srbima i koja je i dovela do krvavog građanskog rata. To je nepobitan dokaz da se kod muslimanskih (bošnjačkih) i hrvatskih političara ništa suštinski nije promenilo u odnosu prema srpskom narodu uprkos zvaničnim zalaganjima velike većine njih za demokratiju i integraciju u Evropu. Tu se očituje dvostrukost muslimanske i hrvatske politike – sa jedne strane nalazimo priču o demokratskim vrednostima, poštovanju ljudskih prava i toleranciji, a sa druge nastavak iste diskriminatorske i ekstremističke politike, samo na perfidniji i lukaviji način. Pokušaj amnestiranja muslimanskog i hrvatskog političkog rukovodstva i prebacivanja krivice za protekli rat u Bosni i Hercegovini na srpsku stranu predstavlja saučesništvo u politici koja je rezultirala trogodišnjim ratom i brojnim masovnim zločinima.

U tom smislu tužba protiv Srbije ni na koji način ne doprinosi pomirenju na ovim prostorima, naprotiv, širom otvara vrata za nove podele, pojačavanje, ionako ne u niskom stepenu prisutnog, animoziteta među nekada zaraćenim stranama i uvod u nove potencijalne sukobe. Osnovni preduslov pomirenja na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, jeste suštinsko suočavanje sa prošlošću, ali ne sa izmišljenom, ideološki projektovanom prošlošću, već sa onom istinskom koja se zaista desila. Svaki pokušaj krivotvorenja istine i falsifikovanja činjenica, u šta kao alarmantan primer spada i nelegitimna tužba protiv Srbije, predstavlja korak unazad u procesu pomirenja.

 

 

 
 
Copyright by NSPM