Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Dimitri K. Sajms

Americi treba nova rasprava o prioritetima

Oni koji su se nadali da će pobeda demokrata u novembru isprovocirati veliku debatu o spoljnoj politici ostali su razočarani. Stavljajući po strani, neposredno posle toga, temu Irak, koja očigledno zahteva punu pažnju nacije, nisu ni predsednički kandidati, niti Kongres, niti mediji pokazali dovoljno interesa za ozbiljan razgovor o smeru spoljne politike SAD. Većina zakonodavaca i vladajućeg mnenja ponaša se kao da je Irak bio izolovana greška proistekla iz nekakve naivnosti i nesposobnosti Bušove administracije, pre nego logičan sled progresivnosti u spoljnoj politici zemlje, u periodu posle hladnog rata.

Ipak, sa izuzetkom Iraka - gde je na sceni bilo više nestrpljenja i indignacije nego kreativnog mišljenja - demokrate i u Kongresu i u akademskoj sferi nisu pokazali puno spremnosti, niti je to uradila većina kolega Republikanaca, da daju odgovor na fundamentalne pretpostavke koje se tiču američke spoljne politike posle kolapsa Sovjetskog Saveza.

Lu Dobs se retorički zapitao: “da li je moguće da ne postoji nijedan pošten, častan muškarac ili žena, kako u Predstavničkom domu tako i u Senatu, ili bilo kojoj vodećoj partiji, koji ima hrabrosti i časti da kaže: Dosta. Narod koji nas je izabrao zaslužuje bolje? Za sada odgovora nema.”

Pretpostavljam da bi čak i sam Dobs priznao retoričko preuveličavanje u ovoj opsežnoj optužnici, ali nije preterivanje reći da ako ne budemo radili bolje – mnogo bolje – kao političko telo, SAD neće biti u mogućnosti da razvije efektivnu spoljnu politiku. A bez iste, SAD bi mogla da se suoči sa posledicama ratne pustoši, kako kod kuće, tako i u inostranstvu.

Današnje stanje kolektivne iluzije o Američkoj ulozi u svetu, sigurno da nije počelo sa Bušovom administracijom. Kada su SAD postale jedina supersila i kada više nije postojala uzdržanost u smislu proračuna kakve će biti reakcije Sovjetskog Saveza na američke akcije, nekolicina u američkoj spoljnoj politici nije mogla da se uzdrži od izazova trijumfalizma u smislu neograničenih mogućnosti. Državni sekretar Madlen Olbrajt, dala je preuranjen glas takvim osećanjima, javno predstavljajući SAD kao “nužnu naciju”. Dok su SAD postale dominantan glas u međunarodnoj politici, potreba Olbrajtove da se hvališe time nije mogla ništa drugo osim da nervira mnoge van Amerike. To je i radila.

Rat u Jugoslaviji 1999. bio je jasan pokazatelj veoma malih razlika po pitanju ključnih tema spoljne politike između liberalnih intervencionista, vođenih Klintonovom administracijom, i neokonzervativaca sa druge strane. I više od toga, moglo se videti kako se neki autori pojavljuju kako na stranicama neokonzervativnog Weekly Standard – a i liberalno intervencionističkog New Republic – a, gde u stvari i jedni i drugi udaraju po istom taktu pozivajući SAD da uzme vodeću ulogu u svetskoj demokratskoj revoluciji sa ciljem oslobođenja naroda i čuvanja Amerike. S obzirom da su SAD bile moćne, oni su nas uverili, da će se ponašati tako da uspostave “volju međunarodne zajednice”, i da će to u isto vreme biti i isplativo.

Pozivanje na uobičajenu mudrost nije ozbiljno dovedeno u pitanje, niti u medijima, niti u teorijskim krugovima. U Wall Street Journal i Washington Post -u, uredničke i naslovne strane su veoma slično prikazivale zalaganje za vođenje nove američke demokratske nadmoći; druge velike novine, kao što su The New York Times, The Los Angeles Times, i Washington Times, su bile otvorenije i za druga mišljenja, ali je ipak, gledano u celini, preovladavalo mišljenje koalicije neokonzervativaca i liberalnih intervencionista. Istražujući, više se preispitivala američka konvencionalna mudrost na stranicama novina izdavanih van SAD, kao što su Financial Times i International Herald Tribune, nego u glavnim novinama SAD.

Sklonost medija SAD da pokriju međunarodne poslove kroz prizmu domaće politike jeste glavni razlog za ovaj fenomen. Oni koji su imali određene uloge u prethodnim administracijama, vidne veze sa postojećim, ili pojedinačno uzev, dobre šanse da se priključe nekoj sledećoj, imaju najbolji pristup jakim naslovima. Problem je u tome što većina ovih ljudi ima besprekorne akademske titule i što su povezani sa vodećim teorijskim krugovima, neki su prvi i najistaknutiji analitičari. Sa druge strane, veliki deo, ali ne i većina, jesu članovi vlade-u-egzilu koja ima ambiciju da se ponovo vrati na vlast, ili alternativno, ljudi čije izdržavanje zavisi od njihovih veza sa postojećom administracijom, ili partijom. Takvi pojedinci su prirodno i razumljivo vrlo oprezni pri izbegavanju negiranja konvencionane mudrosti, i posebno oprezni pri izbegavanju izricanja bilo čega što bi ih moglo učiniti ranjivim u kritici od strane vašingtonskih političkih moćnika u obe političke partije.

Kao što su liberalni intervencionisti igrali sve veću ulogu u Klintonovoj administraciji i neokonzervativci su verovali da dominiraju u Bušovoj, barem do skora; oni koji nisu delili njihove poglede su se smatrali marginalnim i nevažnim za prisup značajnoj medijskoj pažnji bez obzira na sam značaj njihovih argumenata. Rezultat svega, kako su napisali Stefan Halper i Džonatan Klark: “Obeležen pad američkih institucija koje su počivale na tome da analiziraju i izazivaju, kada je to nužno, administrativnu politiku vladanja, najviše u međunarnom angažovanju.” Ovo nije samo akademska tema. Časni muškarci i žene poslati u Irak zaslužuju duboko divljenje, i njihove porodice imaju svaki razlog da budu ponosne na njihovu hrabrost i osećaj dužnosti. Ipak, da smo imali otvorenije i kompetentnije vođstvo, i u najmanjem, bolju debatu, mnoge od njihovih žrtava bile bi izbegnute.

Jedna od najvažnijih tema kojima Amerikanci treba da se pozabave, u smislenom obliku, jeste uloga koju SAD treba da pronađe u svetu 21 veka. Amerika je prošla kroz energičnu debatu o svojoj misiji u svetu posle kraja Drugog svetskog rata, uključujući i diskusiju o tome kako se konfrontirati sovjetskom izazovu, uspostaviti evropsku ekonomiju, sprečiti militarizaciju Japana, i stvoriti novu strukturu međunarodnih oranizacija i regionalnih saveza. Očigledno je ipak da od kada je pre 15 godina dezintegrisan Sovjetski Savez - posle odlaska administracije G.H.W. Buša - naši vodeći krugovi su doneli suštinske odluke o spoljnoj politici SAD bez puno analitičkih procena, razmatranja mogućih posledica naših akcija ili debata o američkoj svrsi u razvijanju svetskog poretka.

Iznad je svake sumnje da su SAD najmoćnija zemlja našeg vremena i da ona uživa jednu neparalelnu kombinaciju vojne moći, ekonomske snage, kulturne privlačnosti i jakih saveza. Sve ovo daje Americi mogućnost da ima jak uticaj u oblikovanju međunarodnog sistema. Ali veliki, ne znači isto što i neograničen, ili onaj koji se ne dovodi u pitanje. Postoji suštinska razlika između težnje za globalnom hegemonijom i preuzimanjem uloge svetskog lidera. Za hegemona, tuđe mišljenje obično biva uzeto u obzir, ali isto tako ne utiče na strateško vođstvo. Gospodar zna najbolje i mora biti pripremljen da postupa unilateralno ili da koristi svoju moć da ubedi druge da ga prate u ostvarivanju njegovih ciljeva. Samo pogledajte medijske izveštaje o trenutnoj diplomatiji SAD. SAD često ‘pritiskaju' i ‘guraju' i ne tako retko ‘ubeđuju', a mnogo manje ‘prilagođavaju'. Vašington skoro nikada nije opisan kao lider koji je predstavljao i težnje onih koji su ga pratili (obzirom da SAD često sebi daju za pravo da govore u ime “međunarodne zajednice”).

Američko liderstvo je drugačije. Ono i dalje zahteva od SAD da nastavi sa muskularnom diplomatijom zarad održavanja statusa najjače u vojnom potencijalu i upotrebi sile, čak i preventivno. Pravo pitanje se ne odnosi na to kada Amerika treba da upotrebi svoju multidimenzionalnu moć da bi očuvala bezbednost i prosperitet ili da odbrani svoje principe. Pre je pitanje, kako Amerikanci uopšte žele da definišu svoje interese i principe, i kako da balansiraju kroz iste, uspostavljajući set prioriteta. Dok na ovu temu postoji ozbiljan interes u pisanom obliku, toliko ima i malo diskusije prisutne među političarima. Ovo je pogotovo tačno kada se uzmu na primer predsednički kandidati za 2008, koji se protive bilo kakvom vređanju potencijalno važnih odredbi, predstavljajući nedovoljnu posvećenost sopstvenim suženim ciljevima. Sa ovim na umu, nije čudno što mediji poklanjaju tako oskudnu pažnju u razumevanju naših nacionalnih interesa u novom svetskom okruženju.

U stvari, kada god realisti govore o interesima i uspostavljanju prioriteta, skoro uvek bivaju optuženi da su protiv demokratije i ljudskih sloboda. Ovo je očigledno netačno. Stavljajući po strani previše sofisticiranu i akademsku verziju, sav taj realizam zaista znači da bez obzira koliko otmen bio vaš slučaj, ne možete preći preko vode a da ne pokvasite stopala.

Još više, napad kakav bi mogao biti za mnoge Amerikance jeste, istorijski materijal o demokratiji koji je još uvek dvosmislen i još uvek ne daje jaku podršku predstavi da će demokratija nacionalno i globalno uspostaviti večni raj. Kao što je Lord Robert Skidelsky primetio: ”Suprotno F. Fukujami, demokratija ne mora biti krajnja tačka istorijskog razvoja. Ona možda može biti faza u političkom životu male grupe zemalja, koja vodi u oligarhiju.”

Posmatrajući same činjenice, neki od osnivača Amerike - uključujući i Džon Adams-a - dovodili su u pitanje moralnu superiornost demokratije i izrazili zabrinutost da bi demokratija mogla u potpunosti da preraste u nešto drugo. Adams se posebno usredsredio na to kako demokratije mogu skoro neizbežno da budu vođene od strane “nezavisnih sudbina”, “elokvencije”, obrazovanja” i “veština” gde bi se takve demokratije de facto pretvorile u aristokratije. ”Demokratija nikada ne traje dugo”, pisao je, “ona vrlo brzo razori, iscrpi i ubije samu sebe… Uzaludno je govoriti da je demokratija manje tašta, manje ponosna, manje sebična, manje ambiciozna, ili manje gramziva od aristokratije ili monahije”. Konzervativni, britanski filozof Edmund Burke izrazio je slična osećanja, pišući da je “Savršena demokratija, u konačnom, nešto najsramnije na svetu. A pošto je najsramnija ona je i najnemilosrdnija.”

Da parafraziramo Vinstona Čerčila, ovo ne znači da su poželjne alternative demokratiji. Ovo samo znači da ne bi trebalo da od demokratije stvorimo idola pre nego što druge nateramo da kleče i mole.

Problem sa zastupanjem demokratije, pogotovo kada je izvršena bez pristanka države nad kojom se sprovodi, je u tome što sa ovim nedemokratskim državama jeste nužna saradnja zbog očuvanja fundamentalnih nacionalnih interesa SAD. Zdrav razum sugeriše da do te tačke, Amerika može povećati interese SAD-a preko domaće prakse sa ovim vladama bez plaćanja prevelike cene. I naravno veoma je važno da se urade obe stvari, da ostanemo dosledni nama samima i da pomognemo onima u inostranstvu koji dele naše vrednosti i žele da budu naši saveznici. Ali postoji jedna nevidljiva linija iznad koje agresivno promovisanje demokratije dovodi u opasnost Ameriku.

Najjači američki nacionalni interes i broj jedan u odgovornosti vlade SAD-a, jeste da zaštiti zemlju od apokaliptičkih napada, uključujući i terorističke napade oružjem za masovno uništenje ili putem drugih, jednako pustošećih sredstava. Nijedna ne-NATO zemlja danas osim Rusije nije u stanju da izvrši apokaliptički nuklearni napad na Ameriku i veoma je teško da se vizualizuje scenario u kojoj bi Moskva rizikovala samouništenje. Ali, to je danas. Kombinacija oživljene ruske spoljne politike, energetski vođen privredni rast, i uspon u moskovskoj odbrani trošeći puno protiv sklonosti Vašingtona da podrži ruske komšije, neprijateljski raspoloženie prema Kremlju - kao što je Sakašvili i vlada u Gruziji - mogla bi da dovede do eskalacije u regionu u postsovjetskom prostoru što stavlja SAD i Rusiju na suprotne strane. Verovatnoća takvog rezultata, ipak, ostaje jako mala, ali kako bi posledice mogle biti katasrofalne, treba biti oprezan. Niti predsednički kandidati, niti Kongres poklanjaju bilo kakvu pažnju ovoj temi, preferirajući da artikulišu neotuđivo američko pravo da podrže samoproklamovane demokratske saveznike bilo gde, kao i verovanje da im to niko neće zameriti.

Energetska bezbednost, koja za uzvrat zahteva stabilnost u Persijskom zalivu, jeste još jedan ključni interes. Da li smo razmišljali povodom mogućeg vojnog udara SAD ili Izraela na Iran, pogotovo onda kada je nemoguće predvideti konačan ishod? 100$ po barelu nafte može biti jedna od manje dramatičnih posledica; druge uključuju i veliki prekid u dotoku energije iz Zaliva, kolaps umerenih pro-američkih vlada u regionu i zemalja na Bliskom Istoku gde su relativno slobodni izbori, ali su nove vlade manje prijateljski raspoložene prema Americi nego one autokratske koje su trenutno na vlasti.

Isto tako, malo razmišljanja je bilo posvećeno i implikacijama brzog vojnog napretka Kine, i iznad svega, skretanju pažnje Kini da treba da bude transparentnija. Nijedan američki lider se ne pita kako američko insistiranje na nadmoćnosti i vojnoj hegemoniji može da pogodi kinesko shvatanje sopstvenih bezbednosnih zahteva. I kineska (kao i ruska) podrška u neširenju nuklearnog naoružanja i terorizma, je jako bitna za SAD. U prilog Bušovoj administraciji, mnogi zvaničnici prepoznaju baš ovo, ali isto tako ne očekuju mnogo od Kongresa, i delom od vodećih demokrata.

Utisak je da će druge vodeće snage očekivati nešto za uzvrat posle prilagođavanja prioritetima SAD-a što je često strano i neprihvatljivo mnogima sa Kapitol Hila. Ali ako SAD žele da ostanu globalni lider, podrška od vodećih sila kao što su Kina, Indija, Rusija i Evropska Unija jeste esencijalna. A ova podrška se ne može uzeti zdravo za gotovo.

Međunarodni sistem 21. veka će imati nekoliko centara moći, uključujući i ekonomsku moć. SAD I dalje mogu imati odlučujući uticaj, ali neće nesporno ostati centar sveta. Razmotrimo sledeće: prošle godine Kina je zamenila SAD na prvom mestu u izvozu sirovina za Evropsku Uniju, u vrednosti od 191,5 biliona €. Ruski izvoz u EU (najviše energije) je porastao još više- sa 25% na 136,9 biliona €.

U martu je Savet bezbednosti jednoglasno izglasao sankcije Iranu i time pokazao da su SAD sposobne da postignu konsenzus u okviru velikih sila i da rade kroz sistem Ujedinjenih nacija dok mi kombinujemo čeličnu određenost sa taktičkom fleksibilnošću. Ali ako Kina, Rusija i drugi osete da su na kraju lanca s jedne ili druge strane, ili sa obe, moralističko osuđivanje od strane SAD-a i pokušaj da im se navuku ludačke košulje u njihovom sopstevenom regionu, američka moć da koristi UN ili druga multilateralna mesta suđenja za promociju američkih ciljeva brzo će ispariti. Da li se išta čulo o ovoj značajnoj temi ? Nije.

Po pitanju druge, ali ipak bliske teme, SAD mora da računa sa suštinski nekontrolisanom imigracijom, većinom ilegalnom, koja preti da promeni sliku Amerike od melting pota do mešane salate koja liči na situaciju na Balkanu. Ako se ovaj problem ispravno ne usmeri, Amerika može postati neprepoznatljiva za par decenija i, u smislu kako funkcioniše američki politički sistem, može učiniti ozbiljno drugačijom perspektivu spoljne politike. Neki od republikanaca u Kongresu su svesni rizika, ali ipak je nedovoljno diskusije o samim uzrocima, i ako mi mislimo da možemo urediti Bagdad , to ne znači da možemo očistiti Rio Grande sa manje novca i žrtava. Ni demokratski predstavnici, ni demokratska većina u Kongresu, nemaju ništa da ponude kao rešenje.

Većina američkih političara se ponaša kao da žele da potvrde mišljenje G. Bernard Šoa: “demokratski izbori menjaju nesposobnu većinu da bi mogli da postave korumpiranu manjinu.” Optimisti, među koje i ja spadam, veruju da američki sistem često nije spreman da odgovori na predstojeće izazove, ali da je zato najbolji u rešavanju kriznih situacija kada do istih dođe. Ali cena igranja oportunističke politike raste iz dana u dan. Trebalo bi da čujemo kako zvona zvone; ona zvone za nas.

(Autor je predsednik Nikson Centra I izdavač “Nacionalnog interesa”)

 

 
 
Copyright by NSPM