Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Slobodan Reljić

Odiseja 2008.

Zna se i kako su naši preci u poslednjih sto godina reagovali. Prvi put, maloletni Gavrilo Princip im je preneo našu jasnu poruku. Drugi put smo se izdelili u nasmrt posvađane grupe. Treći put nas je upravo stiglo. I kao i uvek: raspeti između Istoka i Zapada, između Pravde i pokušaja da se bude dosetljiv, lukav, između Karađorđa i Miloša

Ništa se nije okončalo 2007. To je jedna od onih godina koje čoveku ne ostavljaju mogućnost da se preda ni iluziji o novom srećnom početku. Ispod nje se ne može podvući crta. A optimisti u njoj izgledaju kao veseli pijanci svesni slepe činjenice da ovo gusto zlo oko nas, ipak, nije u nepodnošljivoj količini; gore sigurno može biti; i da one pripovesti o jahačima apokalipse, shvatate, nisu puki izlivi mitskog stanja svesti usamljenika iz pustinja.

Društvene kontroverze u srpskom društvu su toliko narasle da ni najveštiji promoteri ne slušaju ni sebe dok pričaju. Svako objašnjenje se pretvara u ništavnost, a slušaoci sve priče puštaju preko mozga kao što jesen trpi maglu. Utihnuli su i lažni proroci. Lobisti promukli. Čitav narod se skupio „s onu stranu dobra i zla” i čeka zvezdu padalicu.
Izbori, kosovska kriza, budžet, štrajkovi, hladni rat, Rusi – Amerikanci, Evropska unija, DS – DSS, Toma Nikolić, Olandi, Hongkong, ANA, rat, Savet bezbednosti... Sve su to žetoni koje smo dobili umesto običnih pristojnih plata i sada svako pokušava da pronikne gde će kuglica ruleta stati.

Niko ne može da zamisli kraj putovanja kroz 2008. Naša sudbina zavisi od nas u meri u kojoj mala riba ima sposobnost da izbegava mreže i mamce. Jedan narod već gura svoju „odiseju” – mučan, neizvestan i težak put, na kome su neprijatelji i veći i jači od nas, a preživljava onaj koga bi, posle svega, neki savremeni Homer mogao prikazati „kao dosetljiva, prepredena, vešta, okretna i umešna”, koji se razlikuje od ostalih „svojim razumom i rečitošću”, a – „u svakoj opasnosti je odlučan, hrabar i neustrašiv”. Prepoznajemo li Odiseje među nama? Lakše je prepoznati svu silu nas što ličimo na nedisciplinovane i naivne Odisejeve pratioce koji popuštaju pod pritiscima i pred opsenama, rado veruju u slatkorečiva obećanja, nisu spremni na žrtvu, koji unapred kapituliraju pred „Scilama i Haribdama”.

Nema sumnje da smo postali mali narod oko koga veliki potežu respektibilnu silu i krupne argumente. Na nama jedni brane važeći princip, a drugi bi da, baš na nama, uspostave, čak presedan. I najrudimentarniji uvid u našu istoriju pokazuje da smo mi u ovakvim situacijama bivali. Zna se i kako su naši preci u poslednjih sto godina reagovali. Prvi put, maloletni Gavrilo Princip je preneo našu jasnu poruku. Drugi put smo se, bez sposobnosti da jasno razaznamo kuda valja ići, izdelili u nasmrt posvađane četnike i partizane – tako da su naši protivnici mogli da nas puste da sami učinimo štošta za njihov cilj. No, oba puta smo, kad se sve sabere i oduzme – ostali u sedlu. Izranjavani, sakaćeni, krvavi – ali u sedlu. Treći put nas je upravo stiglo. Raspinju nas slične dileme: između Istoka i Zapada, između Pravde i pokušaja da se bude dosetljiv, lukav, između Karađorđa i Miloša. „Odiseja 2008.” se odvija. Ratovalo se, svađalo, dobijalo pa gubilo, obećavalo i lagalo, pa se oguglalo na sve – ali oluje nisu utišale; s kiklopima, lažnim obećanjima nimfi i gnevom Posejdona se još valja nositi.

Naš položaj se popravio utoliko što, za razliku od Rambujea, nisu svi tu da nam udaraju ćuške i da nas, dok nam uši zvone, ubeđuju da smo jedini otpadnici na svetu. Pojavili su se i drugačiji koji glasno kažu da je sve to oko nas uglavnom bezakonje, pretnja nasiljem, osveta zlobnika, beskrupulozna borba za interese. Objasnilo nam se: da mi nismo anđeli, ali da smo baš mi, u stvari, u centru jedne mnogo veće Laži koja već diže ruke od napora da se kamuflira, a odavno izbegava i da spominje reč „moral”. Znati to, nije spas i sigurna luka, ali jeste nekakvo olakšanje i ohrabrenje.

Takva vrsta moralne satisfakcije neće, sama od sebe, rešiti naš najveći problem. Prerastanje nastojanja da se reši status Kosova i Metohije u „kosovsku krizu” – koja postaje međunarodna tačka sukoba najviših i najkomplikovanijih interesa – preti da od nas napravi „Liban” ili „Kipar”. Svako normalan se tog raspleta plaši, ali tu je i sve manje izbora. Ili da dopustite da vas jedna sila sakati, a da vi aplaudirate i hvalite njenu „laku ruku” ili da pokušate da između Titana nađete zračak nade. Ovo drugo spada u odisejske veštine.

Naša odiseja nije nemoguća misija. Ali njeni detalji jesu nepredvidivi. Hoće li se hridi Itake ugledati za godinu, dve ili dvadeset; nije moguće odrediti veličinu žrtve; zaobići će nas mnogo konformizma; moraćemo više vremena da utrošimo na samodisciplinovanje i samoobrazovanje nego u gluvarenja po šoping-molovima i sićenja po “Mekdonalads” restoranima; detinjstva naše dece i njihove čitanke imaće „zabrane” koje njihovi vršnjaci iz naroda koji se nisu otisnuli u odiseju neće uopšte razumeti. Da li je naš cilj vredan toga? Kada kiparski predsednik kaže da oni neće priznati nezavisno Kosovo čak i kad bi Srbi to nekom prilikom priznali, on govori jezikom nužnosti svog položaja. Istorija poznaje takve zavete. Iz istorije se može naučiti i kakve i kolike žrtve to nosi. I kakve nadoknade. Godine 2008. s tim ćemo se suočavati.

Osuđeni smo da Danijela Frida češće gledamo nego Anđelinu Yoli. Srbi će navijati za onog američkog predsedničkog kandidata koji nema nameru da sluša umne savete Ričarda Holbruka. Sednice Ce-Ka kineske Komunističke partije će se porediti sa demokratskim parlamentima. Iranski predsednik Ahmadinedžad i Čavez će zadobijati simpatije prodavaca mladog luka na kruševačkoj pijaci. I do tri ujutro će radni narod da prati kako Vojislav Šešelj tranžira nekog novog Oberšala. Neko bi u tome mogao naći perverziju. I na sve te „male pakosti” gledati s prezirom. Dobronamerni će razumeti da se veliki pritisak „leči” jakom ironijom.
Jedino ostaje da se nadamo da će se odiseja završiti 2008. I da novu godina nećemo za dvanaest meseci ispraćati kao 2007.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM