Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Danas

   

 

Mihal Ramač

Beli dim i crne mrlje

Svet je odahnuo. Laknulo je i onima u Srbiji koji nisu digli ruke od nje. Beli dim iznad Skupštine izvio se nakon besomučne unakrsne pucnjave ćorcima. Čini se da su se narodni izabranici prepali da će ih na kraju rasterati neki šumar, pa su izglasali što se očekivalo. Nekima nije jasno zbog čega briselski i vašingtonski čelnici govore o vladi demokratskog bloka i zašto je podržavaju. Mora da postoje ozbiljni razlozi. Tamo na uticajnim mestima ne sede neobavešteni ljudi. Tamo se, isto kao i ovde, zna sve o životu i delu Tadića, Koštunice i Dinkića. I Nikolića i Jovanovića, naravno. Pored toga, tamo se bolje zna da se državna politika ne vodi na osnovu lepih želja, već po određenim pravilima. Tamo, stoga, izbor vlade primaju kao dobru vest i ne uzbuđuju se zbog toga ko je veći demokrata.

Zanimljivo je da ovdašnja nova većina smeta i nekima koji pamte jednopartijsko vreme, odnosno vladavinu manjine. Niko ne kaže da bi ponovo trebalo uspostaviti takvu vlast, ali se iz primedbi da razumeti da bi svaka druga bila bolja od novoizabrane. Nevolja je što nijedne druge nema. Možda bi se našli i takvi koji bi pristali da naprave manjinsku vladu. Pošto demokratija podrazumeva, između ostalog, dosadnu proceduru i sabiranje glasova, vlast manjine mogla bi se nametnuti jedino silom. To zasad neće ni radikali. Niko od onih koji se zgražavaju zbog nove vlasti nema dokaza da bi bilo bolje ponovo ići na izbore. Još manje - da bi na njima pobedili bolji od sadašnjih, svih redom. Ko je pratio televizijsko-kafanska mudrovanja, mogao je čuti bezbroj inačica. Da bi Jovanović, Dinkić i Dačić izvisili. Da bi Koštunica jedva prekoračio crtu. Da bi Tadić izgubio zbog paktiranja sa nečastivima. Da bi radikali dobili više od polovine glasova... Sve crnje od crnjeg, a sve zasnovano na pogrešnom polazištu i bujnoj mašti. Zato što niko ne zna šta bi sve moglo da se desi u glavama tri-četiri miliona ljudi kroz pet-šest nedelja. Da su bili sigurni da znaju, i da dobijaju, radikali bi iznudili izbore.

Prilično rašireno je uverenje da vladajuća koalicija, nazivali je demokratskom ili ne, neće opstati na duži rok. Te pašće zbog Kosova, pa će se sve završiti nemirima i vladom lažnog nacionalnog jedinstva. Te posvađaće se oko para. Te oteraće ih gladan narod... Ni Koštuničinoj vladi iz marta 2004. nije predviđan dug vek. Međutim... Nije uputno baviti se proročanstvima u nepredvidivoj Srbiji.

Ima li nova vlada pravo na sto dana poštede, uobičajeno u demokratskom svetu kojem Srbija teži? Potpredsednik Đelić pokajnički priznaje da je devedeset dana već prokockano. Građanska pristojnost nalaže da se učtivo sasluša šta imaju da kažu i da se promišljeno odmeri svaka njihova reč. Ali i da se ne zaboravlja šta su zborili uoči izbora i tokom tri posleizborna meseca. Strele koje se ovih dana odapinju na Vladu mahom su posledica ogorčenja, netrpeljivosti i isključivosti Zamera se, prigovara i zakera svašta. Najmanje se govori o onome šta bi morala i šta nikako ne bi smela.

Traženje mrlja u ministarskim životopisima ne spada u kršenje poštede. Pošto su se već dogovorili, bio je red da razmisle koga predlažu. Jeste da među onima koji žive od politike nema baš puno onih bez imalo putera na glavi Ako se polazi od pretpostavke da su svi kvarni i da od njih ne vredi čekati ništa dobro, dalji život u ovoj zemlji nema smisla. Ako se polazi od predubeđenja da se posle 2000. ništa nije promenilo, ne pomažu nikakva ubeđivanja. Još gore je kad se polazi od tvrdnje da su za sve krivi birači. Zbog čega bi svi birači morali biti za Tadića, Koštunicu, Nikolića, Jovanovića? Otkud uverenje da je bilo ko od njih anđeo, a svi drugi - đavoli? Ko razmišlja na taj način, lako će na sebe uzeti ulogu vrhovnog sudije koji će kažnjavati sve što ne glasaju kako se nalaže. I među biračima ima mnogo onih koji smatraju da demokratija nije za Srbiju. Zašto? Zato što bi jedna čvrsta pesnica lakše zavela i održavala red. Čvrsta, pa još demokratska! Al' bi to bila demokratija: jedan vođa, jedan narod, jedna istina.

Mnoge je zapanjio snimak na kom Vesna Pešić, Marija Šerifović i Nataša Jovanović, sleva nadesno, nasmejane, sede na istoj fotelji. Zar bi bilo lepše da se čupaju za kosu i mašu oklagijama? Za razliku od tog snimka, pijačarska svađa oko pevačice beše doista sramna po novoizabrani parlament. Ni takva bruka nije dovoljna da se umesto postojeće priziva poslušna jednopartijska skupština.
U opštepartijskom blaćenju gotovo je zaboravljena bolna grimasa i naglo bledilo na licu genseka radikala kad je, za govornicom, shvatio da ga je dotle pouzdana Služba gadno prevarila. Pred očima miliona slagao je da se čovek koji je tog trenutka bio u Beogradu nalazi u Italiji. Ko sa Službom tikve sadi...
Ako Vlada prima preporuke i sluša opomene, za početak evo jedne: gotovo tri četvrtine mladih želi da se iseli iz otadžbine zbog siromaštva.

 

 
 
Copyright by NSPM