Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - polemika Basara - NSPM

   

 

Branko Radun

POSLEDNJE PISMO „VEČITOM“ AMBASARI

Čitaoci NIN -a su prateći našu raspravu sa laureatom i “večitim ambasadorom” Basarom mogli sami da se uvere u to kako se jedan dijalog političkih i ideoloških neistomišljenika, nažalost, pretvorio u verbalnu kaljugu u kojoj je svako od učesnika pokazao svoje pravo lice. Tužna činjenica da je Basara svoju kolumnu pretvorio u opsesivni pokušaj obračuna sa NSPM -om i svim onim “patriotama” koji ne veruju u cobelovsko-basaristička “otkrovenja” iziskivala je reakcije, ne toliko zbog prozivki i diskvalifikacija, koliko zbog toga što je argumentacija poput one o „božanskom planu za Kosovo“ zasluživala da bude ako ne baš razobličena, a ono sigurno osporena. Međutim, na svaki naš argument Pisac je odgovarao samo podmetanjima, uvredama, zamenama teza i potonjim isticanjem svog velikog spisateljskog i diplomatskog Ja. Tako su neke stvari, makar i neželjene, isplivale na površinu. Ako već nismo uspeli da sučelimo ozbiljne argumente, eto bar neke koristi od naše nimalo zavidne “skribentske polemike”.

No, ova rasprava možda će imati i druge koristi. Najava pisanja drame protiv dva politička neistomišljenika možda će našem cenjenom Piscu povratiti presahlu kreativnost i pomoći mu da prestane da reciklira samog sebe i prežvakava svoja pređašnja dela. A možda će mu – iako to poriče – ipak pomoći da nađe dodatno medijsko uhlebljenje, recimo na blogu B92. U tom cilju, mi smo spremni da podnesemo žrtvu i budemo predmet „stvaralačke sprdnje“, samo da to urodi plodom od značaja za srpsku kulturu, što bi kreativna revitalizacija našeg večnog Ambasare sigurno i bila. Neka mu zato sve muze iz NGO sfere budu od pomoći. Međutim, s obzirom na njegove dosadašnje ostrašćene kafansko-balkanske reakcije, male su šanse da će se to dogoditi. Njegova je kreativnost očigledno isparila u jeftinom politikantstvu i brojnim čašicama, od onih kafanskih do onih na ambasadorskim prijemima, koje je, kako se sada vidi, naš Pisac podizao najčešće samom sebi u čast.

Ali nije problem Ambasara, niti je on pravi razlog našeg upuštanja u polemiku, već jedan mnogo dublji i značajniji fenomen. Ambasarine primedbe da smo zapali u kontradikcije jer smo ga opisali u isto vreme i kao “politički korektnog tradicionalistu, i kao kafanskog postmodernistu i liberalnog hrišćanina i mondijalistu” možda bi i predstavljale apsurd da u srpskoj realnosti te prividne antinomije ne oslikavaju tužno stanje neutemeljenosti i tumaranja srpske kvazielite koja se povija između krajnosti pod dejstvom sujete i konformizma. U tom se bauljanju (bukvalnom i metaforičnom) ogleda tragedija celog srpskog društva u tranziciji, koje bi i da ponovo pronađe svoje pravo ja, ali i da ide linijom manjeg otpora i uslužno se upodobi “globalnim, suviše globalnim” trendovima. Srpska postmoderna elita pati od slabog imuniteta jer moralni i idejni relativizam, da ne kažemo i nihilizam, slabi otpornost na izazove i onemogućava gotovo svaki ozbiljniji poduhvat. Tako se bez solidnog vrednosnog sistema dobija elita koja nema ni minimum ozbiljnosti, poštenja i hrabrosti. Postmodernizam na ovim prostorima nesumnjivo služi da se obavi dodatna mistifikacija ovog duhovnog tumaranja, pa i da se ista predstavi i sebi i drugima kao veliko intelektualno dostignuće. Gospodin Basara je tu, kao živopisan egzemplar rurbanog mondijalizma, verovatno najbolja „ilustracija fenomena“. Naročito nakon rezimiranja ove „polemičke kaljuge“.

Zbog svega sa naše strane ranije iznetog zaključujemo ovu polemiku sa željama da se egzistencijalno tumaranje i naše pseudoelite i našeg “večnog Ambasadora” završi ne teškim rečima, već suočavanjem sa samim sobom, i potonjim pronalaženjem istinskog uporišta kojim bi se ove protivrečnosti prevazišle ne u jednoumnoj isključivosti, već u otvorenom dijalogu i plodotvornoj sintezi, u kojoj bi svako od nas, i svi mi zajedno, i pisci i anonimna lica, pronašli pravog sebe.

 

 
 
Copyright by NSPM