Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Branko Radun

ŠTREBERI I MANGUPI SRPSKE POLITIKE

Kada se govori o modernizaciji srpskog društva ili pak o njegovom razvoju, retko se kao značajne prepreke uzimaju balkanski običaji i mentalitet koji se na čudan način ukršta sa evropskim obrazovanjem. U Srbiji i “evropejci” i “patriote” (i jedni i drugi baštine evropske škole mišljenja) predstavljaju pre svega izdanak balkanske političke faune, najčešće zamaskirane velikim ideološkim pričama.

To zanemarivanje “srpskog bekgraunda” je naročito prisutno u analizi onih političkih snaga i lidera koji su viđeni kao modernisti i reformisti jer su percipirani kao izuzeci u odnosu na “balkanska pravila” ponašanja. Tako se tim i takvim “evropejcima” zabašuruje i prećutkuje njihovo iracionalno ponašanje u životu i politici. Čak je moguća i negativna reakcija njihovih “fanova” ako pokušate da osporite “romansiranu biografiju” njihovog omiljenog reformatora sa detaljima koji osporavaju njegovu ozbiljnost i moralni integritet, a da ne govorimo o situacijama kada pokušate da govorite o pojavama poput veza sa podzemljem i izdajstva prijatelja i doskorašnjih saveznika. Tada rizikujete u boljem slučaju etiketu da ste “za onog drugog”, a u gorem da ste nepopravljivi protivnik modernizacije srpskog društva.

ŠTREBERSKO OTUĐENJE

Srpsku političku scenu smo, imajući u vidu mentalni sklop i životnu orijentaciju “balkanskog voluntariste”, mogli grubo podeliti na dva tipa ljudi – na štrebere i mangupe. Štreberi (sa i bez navodnika) jesu oni koji su uvek dobro učili i “dobro se vladali” da bi ostvarili svoje ambicije – otprilike kao u Balaševićevoj pesmi o “dobrom Banetu”. Jako su ambiciozni i trude se da postignu formalno dobre rezultate, ali isto tako znaju da su bitne veze i “lobiranje” da bi se došlo do bolje pozicije u društvu. Štreber nije originalno balkanska pojava, ali se na ovim prostorima primio sa nekim specifičnostima, a to su sklonost nepotizmu, poltronstvu, pa čak i cinkarenju i svemu što može da vam poveća šanse da “uspete u životu”.

Kako je titoistički sistem bio zasnovan na negativnoj selekciji, na vrhu su s vremenom isplivale formalno obrazovane i moralno problematične birokrate kojima je najveći kvalitet bila pripadnost nekoj moćnoj kliki u partijsko-državnoj nomenklaturi. Tako je na temeljima jedne paravojne partije (“partizana”) stvoren sistem koji je produkovao jednu rigidnu, nesposobnu i birokratsku “mandarinsku kastu”.

Ovu klasu rukovodilaca su, u velikoj meri, činili ljudi koji nisu imali ni kreativnosti ni hrabrosti, ali su zato bili pre svega lojalni “aparatčici”. Osobenost “štreberske egzistencije”, koja leži u mentalitetu ovakve “nove klase”, jeste prezaštićenost u mladosti i nekakva izolovanost od običnog života i običnih ljudi. Da ne ulazimo dublje u psihoanaliziranja tipa “dominantne majke koja razmazi svoj voljenog sinčića”, moramo ipak reći da je stvar zasnovana na nekim kompleksima iz detinjstva. Tu imamo i nesigurnost u sebe, izbegavanje dubljeg intimnijeg kontakta sa drugim osobama, ali istovremeno, kao kompenzacija, dolazi i velika ambicija da se realizuje kao uspešan čovek po formalnim merilima (moć, status, uticaj). Neurotična potreba za uspehom ili, preciznije, za slikom uspešnog čoveka u očima drugih pojačava ego-trip i psihopatske osobine (otuđenje, hladnoća, lukavi makijavelizam).

Naravno, kako “ambiciozni štreber” nije mangup koji direktno i drsko napada (iako to može ponekad sa pozicija nadmoćnog), on to radi posredno i perfidno. Traži ljude koji će ga slediti i slušati, ili barem one koje će moći da iskoristi za svoje ciljeve. On dominaciju nad ljudima oko sebe ostvaruje na vešt psihološki način, dok je prema onima koji mu mogu pomoći jako predusretljiv i ponizan. Ovde ne govorimo o “asocijalnim štreberima”, već o onima koje ambicija gura da nekako prelaze preko svoje jake ego-barijere i uspevaju da za sebe vežu neke ljude koje koriste za svoje ciljeve. Ovo ne znači da je ovaj tip čoveka nemoralan, ali ga velika ambicija i kompleksi guraju ka nekakvim “moralno protivrečnim” rešenjima. Oni su često konformisti koji ne žele da rizikuju dobar život, kao ni uspon u karijeri zbog neke “sitnice” kao što je zadata reč ili prijateljstvo.

U politici, “štreberi” nisu oni koji osnivaju stranke i “probijaju led”. Tu čast prepuštaju mangupima. Oni su tu negde oko tih “ranih lidera” i predstavljaju često važne ljude iz senke. Kako vreme prolazi, sve su manje potrebni buntovnici, a sve više poslušni koji deluju pristojno i lojalno (a izgled često vara). Stoga oni lako napreduju do samog vrha neretko samo time što strpljivo čekaju da oni nestrpljivi i konfliktni mangupi odustanu ili budu odstranjeni kao konkurenti lidera. Često bivaju i “dovedeni na sam vrh hijerarhije” kao srednje rešenje koje se čini da će odgovarati ključnim igračima i strujama. Paradigmatičan je primer rimskog cara Klaudija (o kojem je snimljena jedna od najboljih istorijskih serija u produkciji BBC-ija). Njihova prednost je što se nisu preterano uprljali i nemaju previše neprijatelja kao mangupi kojima je konflikt “omiljeni sport”. Zato oni deluju (a često i jesu) kao ozbiljni i korektni ljudi na koje se može računati.

Ne samo da neki lideri imaju izraženo štrebersko ili mangupsko, već se i u čitavim strankama, u njihovom političkom mentalitetu, prepoznaje jedna ili druga dominantna crta. Tako je to “štrebersko” u političkoj kulturi stranaka najviše izraženo u DSS-u, a najmanje u radikalima. Stranke koje važe za “urbano-demokratske” kao što su DS, G17 i LDP imaju čudnu kombinaciju štreberskog i mangupskog, naročito kroz nove japijevske kadrove, dok u ovoj poslednjoj postoji i značajan “dripački” element. Sama Demokratska stranka je prošla dugu evoluciju od “štreberskog intelektualnog kružoka” do političke kompanije u kojoj je, naročito u nekim momentima, dominantan mangupski element.

Voluntarizam kod štreberskog stila politike nije jasno vidljiv jer se često kamuflira formalnim poštovanjem pravila igre (što je univerzalna osobina političara “zapadnog stila”). Ono što je mnogo gore od ovog je što ovi i ovakvi rigidni političari koji imaju malo dodira sa realnošću služe svom okruženju kao fasada iza koje se rade mangupski poslovi. Dakle, ovaj tip ne generiše toliko voluntarizam i korupciju koliko ih najčešće svesno toleriše.

To se, čini se, dešavalo gotovo svim domaćim liderima u poslednje vreme (Milošević, Đinđić, Koštunica i Tadić), bez obzira na to kom tipu dominantno pripadali. Ipak, kod onih rigidnijih i sa jače izraženom “štreberskom crtom” ta je pojava očitija i štetnija po društvo. Čest je slučaj da jedan poslovno-politički klan promoviše “ambicioznog štrebera” i progura ga na neku funkciju jer veruje da ga lako može kontrolisati. Može se čak govoriti o nekakvoj simbiozi “mangupa u našim redovima” sa rigidnim likovima, bez obzira na to ko od njih ima viši nivo u hijerarhiji. Čak i kada jedan tip ima veću vlast, nije jasno ko sa kim tu manipuliše i ko koga zapravo kontroliše.

Drugi problem sa ovim tipom je što je nesiguran u sebe i stvara egzistencijalnu barijeru koju može proći samo mali broj ljudi, što mu redukuje mogućnost šireg sagledavanja realnosti, naročito ako mu okruženje “filtrira spoljašnje uticaje”. U vezi s ovim otuđenjem je i pokušaj da se bogatstvo života i nepredvidivost njegovog toka nekako obuzda racionalizacijama i apstraktnim teorijama. Tako “štreberski” pogled na svet često boluje od raznih ideoloških redukcionizama i često je tragikomično inferioran u odnosu na zdravorazumsko poimanje jedne bake koja prodaje sir na pijaci. A to opet mangupi ili pak štreberi “u našem redovima” znaju da iskoriste, pa da preko tih i takvih stereotipa ostvare svoje ciljeve i interese.

Niži tip ove vrste je “birokratski poltron” koji je prema nadređenima snishodljiv, a prema podređenima sitničavo surov. U stabilnim političkim prilikama ovakvi predstavljaju čestu pojavu na svim nivoima. Isto tako nije retka pojava na našoj političkoj sceni da neki “štreber” pokušava da glumi mangupa, naročito kad se dočepa “komada vlasti”. Postoje čak i pojave da se neki od ovih tipova, vrlo često na dramatičan način, preobrate u “političke mangupe”. Značajno umeće je razlikovati onoga koji se stvarno transformisao u mangupa od onog ko ga samo simulira.

Viši tip “političkog štrebera” je čovek koji je na neki način prevazišao tu rigidnu egzistenciju i zbog moralnog integriteta postao zrela ličnost i političar koji ima viziju. Naravno da se gotovo svaki predstavnik ovog tipa želi predstaviti kao “viši tip”. Ipak, oni se razlikuju od ostalih po tome što, s jedne strane, i u iskušenjima uspevaju da sačuvaju moralni kredibilitet, a sa druge, svoju apstraktnu “sliku sveta” koriguju u odnosu na bogatstvo realnosti, a ne obrnuto. Ti koji zadrže zdravo moralno jezgro sopstvene ličnosti i pri tom uspeju da prevaziđu svoje idejne i ideološke stereotipe predstavljaju zaista retke i dragocene pojave u jednom društvu.

MANGUPI U NAŠIM REDOVIMA

Mangup je drugi čest tip pripadnika srpske elite, i to je, stiče se utisak, tradicionalna osobenost balkanske elite. No, ni to nije tako jednostavno jer su politički mangupi u vremenu “disolucije klasičnog civilizacijskog poretka” globalna pojava koja doprinosi širenju i produbljivanju duhovne i društvene anomije. Naravno, balkanska specifičnost su mangupi koji pokazuju veći stepen agresivnosti i beskrupuloznosti nego u “civilizovanom svetu”.

Neki čak govore o “balkanskoj zarazi” kojoj podležu raznorazni pripadnici globalnog kriznog menadžmenta koji dolaze na naše prostore. Naime, neko je primetio da se posle povratka u svoje zemlje teško odvikavaju od “mangupiranja na balkanski način”, kao što je na primer beskrupulozna korupcija i rasipnost. U tom pogledu, “balkanski stil” politike i političkih obračuna jeste nešto čemu se smeši velika budućnost u postdemokratskom svetu. Tako i u ovoj sferi možemo govoriti o “balkanizaciji kao svetskom procesu”.

Karakteristika balkanskog mangupa, bez obzira na to da li je on patriotske ili evropejske orijentacije, jeste drčan nastup kojim se na brzaka nastoji postići cilj. Ovakva vrsta političara, ako predstavlja autentičnog mangupa a ne štrebersku simulaciju ili “polutana”, ima hrabrost da se suprotstavi jačem. To ne znači da on često srlja u nepotrebne sukobe (iako ima i toga), već samo da ne izbegava otvoren sukob.

Niži nivo mangupa, to jest mangup koji nema jak kodeks ponašanja, a ni bazična uverenja koja bi ga čuvala od toga da ne sklizne u psihopatiju, poznat je u našem narodu kao dripac. Vrlo blizak pojmu dripca jeste politički hohštapler koji je isto često prisutan na našoj političkoj sceni. Treba reći da potpuno asocijalan i nemoralan dripac ili hohštapler ne može dugo opstati u igri jer biva “provaljen” kao potpuno nepouzdan. Minimum klanovske solidarnosti i nekakav kodeks ponašanja je uslov za trajanje, i toga su svesni i politički dripci.

Čistih mangupa je malo u domaćoj politici jer je potreban neki nivo obrazovanja i štreberskog “marša kroz institucije”, pa je stoga češći slučaj onih koji su u jednom momentu “krize” prešli svoj Rubikon i postali mangupi. To su oni kojima je preko glave birokratske inercije i jalovih intelektualnih rasprava, te stoga postaju “ljudi od akcije” kojima je bitno da se dočepaju moći na ovaj ili onaj način. Oni su shvatili i pokušavaju da ostvare onu Makijavelijevu misao o “naoružanom proroku” ili, modernim rečnikom rečeno, “ljude sa vizijom” koji znaju “kako stvari funkcionišu”. Pragmatizam je kod njih eufemizam za onu jezuitsku – “cilj opravdava sredstvo”.

PRIČA O “DVA MANGUPA”

Dva najizrazitija konvertita iz štreberskog u mangupsko ponašanje u politici su Šešelj i Đinđić (iako neki o ovom prvom misle da nikad nije bio štreber). Oni su sebe iznutra preobratili ili, što reče jedan naš pisac, “preokrenuli dušu” iz introvertnog u ekstravertno, iz sfere kontemplacije u sferu akcije. Ovo je, naravno, “rizična operacija”, kako po one koji je čine, tako i po okolinu.

Šešelj je ušao u politiku sa nizom mangupskih poteza (disidenstvo, suđenje Titu, “pohod” na Kuću cveća, prekid predstave “Sveti Sava”, osnivanje SČP-a) kojima je pridobio popularnost, ali i dosta buntovnika-mangupa. Nakon toga morao je da stvar spusti na zemlju i prikaže se kao ozbiljan i obrazovan političar, čemu je pomoglo predsedničko predstavljanje na izborima 1990, ali i “integracija” sa delovima Narodne radikalne stranke. Sličnim putem – prvo mangupska promocija, pa institucionalna izgradnja stranke – prošao je Čeda Jovanović u protekle tri godine. Za razliku od njih, Zoran Đinđić je ušao u jednu intelektualno-štrebersku priču “ranog DS-a”, u kojoj je morao da ide suprotnim putem, da preuzme jednu elitističku i urbanu intelektualnu stranku i od nje stvori efikasno oružje u političkoj borbi za vlast (ili kako se to govorilo – za “borbu protiv diktature”). Sukob i razlaz Koštunice i Đinđića imao je taktičke povode, ali je bio uzrokovan dubljom razlikom u poimanju politike. Ovaj rascep nas podseća na razlaz boljševika i menjševika, u kome su prvi predvođeni Lenjinom kao pravi “revolucionarni mangupi” govorili o ovim drugima kao o “nesposobnim teoretičarima” od kojih nema vajde. Sartrovski rečeno, partije tog tipa skoro zakonomerno imaju evoluciju od “humanističkog kluba” do “organizacije sa opasnim namerama”.

Ono što nije toliko primećeno u istoriji Demokratske stranke je da je posle razlaza Đinđića i Koštunice, to jest Mićunovića i Koštunice, posle nekoliko godina ta stranka doživela pravu transformaciju u urbanu “revolucionarnu organizaciju”. Tome je doprinelo učvršćivanje liderske pozicije Đinđića, ali i iskušenja zimskog protesta 1996–‘97. godine. Kako je Miloševićev režim pojačavao represiju prema opoziciji u drugoj polovini devedesetih, tako je i reakcija na to morala biti adekvatna. Tada je Đinđić zamenio ozbiljne, obrazovane i “urbane kadrove” ljudima “koji su spremni na sve”, pravim političkim mangupima koji smeju režimu da “stanu na crtu”. Nije bio svestan, ili je to pak prevideo, da se sa mangupima možda i može osvajati vlast, ali ne i ozbiljno voditi država (DOS-u su u svakom pogledu došli glave “mangupi u našim redovima”). Naročito što su u njegovom okruženju dominirali niži mangupski tipovi – dripci. To su često bili ljudi provincijalnih kompleksa, bez velikog obrazovanja i radnog iskustva. Jednom rečju, “profesionalni demokratski revolucionari” koji sve što jesu ili imaju duguju svom partijskom šefu i koji su stoga spremni da učine sve da bi “ostali u igri”.

Tako su na političkoj sceni devedesetih postojale dve “mangupske” figure – Zoran i Vojislav. Obojica su svoje partije vodili izrazito liderski i autoritarno (što nije nekakva specifičnost), sa ciljem da od njih direktnom kontrolom naprave savršeno oruđe u političkoj borbi. To je značilo da se kao stil forsira politički voluntarizam i decizionizam. Iako se ovo poređenje neće svideti njihovim sledbenicima, oni su bili mnogo sličniji nego što to na prvi pogled izgleda i što menihejska ideološka slika prikazuje (evropejci-i-nacionalisti ili patriote-i-izdajnici). Oni su nemilosrdni pragmatici koji mnogo ne mare za zakonske procedure i fer-plej.

Prema intelektualcima “štreberima” (od kojih potiču) gaje ili cinični prezir ili ih koriste za svoje ciljeve. Oni su bili “šefovi” i “gazde” u svojim strankama kojima rukovode balkanskim menadžerskim stilom. S vremenom su od sebe odbili sve one koji imaju “drugačije mišljenje”, ali su zato stvorili dve najjače i najorganizovanije političke stranke danas u Srbiji. Iako se površno medijski gledano činilo da je Šešelj glavni mangup srpske političke scene, to je ipak bio Đinđić, koji je, čini se, jedini i mogao da organizuje rušenje Miloševića.

Međutim, tragizam političkih mangupa, a sa njima i Srbije, jeste što stvari posmatraju na kratke staze (“pragmatično”), a malo mare za pravila igre i moralne norme. Njihov politički voluntarizam i avanturizam vode slabljenju autoriteta institucija (društvenih i državnih). Takvo ponašanje dovodi do toga da iako postižu spoljašnje uspehe, ostaju sve usamljeniji i suštinski slabiji. Olako ulaze u konflikte i stvaraju previše protivnika, pa kad konačno dođu do moći, nemaju dovoljno kvalitetnog kadra da urade nešto od nacionalnog značaja. Skloni su da kao opasni mangupi potcene one koji to nisu, i da precene svoje sposobnosti – pa se neretko preigraju. Njima su, a sa njima i nama, glave najčešće došli “mangupi u njihovim redovima”.

 

 

 
 
Copyright by NSPM