Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Ana Radmilović

READMISIJA - INTEGRACIJA, KAJ GOD

Ovo je priča koja meni zvuči kao da je izašla iz Borhesove ''Opšte istorije beščašća''. Ne mogu a da ne napomenem da je hrvatski prevod ''Opća povijest gadosti'' mnogo efektniji. Da li sam jezik ili se tu ipak radi o odabiru reči ovog prevodioca, ali se u ''Općoj povijesti...'' nazire određeni humor ovih inače neverovatno jezivih, surovih i istinitih priča koji malo nedostaje ''Opštoj istoriji...''. Pojednostavljeno, nešto kao razlika između hrvatskog i srpskog Alana Forda. Ali ne bih nikoga da nerviram ovim poređenjem (Borhesa i Alana Forda).

Reč je o readmisiji. U najkraćim crtama: neke zapadnoevropske države kada deportuju nepoželjne (uglavnom nacionalno neidentifikovane građane koji se od ''ostalih'' stanovnika izdvajaju bojom kože i životnim navikama) nazad u njihove istočnoevropske, prve na spisku, nazovi-postojbine, imaju praksu da im udele između šest i osam hiljada evra. Sa tom sumom ovi treba da se integrišu u novo društvo – u prevodu, da nađu smeštaj, upišu decu u škole i obdaništa, osmisle čime će se od sada baviti, obuče se za novu profesiju (jer nema smisla da kradu ako su to do sada radili tamo odakle su došli), da nauče jezik zemlje-domaćina i da se ponašaju uljudno. Sada su nacionalna manjina (sa svojim pravima i obavezama) u državi koju su odabrali za matičnu, a isterani su iz onih u kojima su se rodili, ali čiji nisu državljani. Onu pravu, prvobitnu, najmatičniju postojbinu nemaju jer ih ova takođe ne priznaje i kaže da sa njima nema ništa. Kao, recimo, Indija ili Egipat, ta država ih se odriče i prepušta ih milosti (ne)gostoljubivih država-domaćina. A ove opet – svaka gora od susedne. I same neintegrisane u onaj glavni, jako lepo uređeni Svet. I same ''deportovane'' još odavno, u sličnoj situaciji kao ovi što pristižu. Svako u nekom svom tranzitu – u kome tačno i jesu jedni za druge. (Neka ide do đavola sva ta sirotinja ovog sveta, šta čovek da radi sa svima njima?!)

I evo, ovo se nedavno dogodilo: grupa deportovanih nađe se na aerodromu ''Nikola Tesla'' sa po šest, sedam ili osam hiljada evra u džepu. I ne znaju ni gde su, ni gde bi. Tu ih sačekuju njihovi novi (stari) sunarodnici, predstavnici, ako ne i lično predsednici nacionalnih saveta nacionalnih manjina, pa lideri nekih partija, grupa građana i mnogobrojnih nevladinih organizacija koje su se specijalizovale (ne zna se tačno gde, kada i kako) za bavljenje problemom ovih ljudi. Problem se uglavnom svodi na činjenicu da oni (ti ljudi!) uopšte postoje. Sjate se oko njih kao gladne godine. Izgledaju kao neki nesnosni, siromašni i neprebrojivi rođaci ovih neobičnih gastarbajtera, uplašeni da se povratnik ne izmigolji, a oni ostanu bez plena. Povratnik, koji se vraća negde gde nikada nije bio. Prvo, treba da odabere između dve–tri nove nacije koje su na raspolaganju. Ne vidi neku razliku, ponude su zastrašujuće, a obećanja nejasna. Svi partneri na ovakvim projektima integracije – readmisije, čiji uposlenici i volonteri brojčano polako nadmašuju sve registrovane Rome, Aškalije i Egipćane (RAE) na teritoriji cele bivše Jugoslavije zajedno sa ostalim zemljama Balkana. U ta prebrojavanja i popise možda ne treba ni ulaziti. Od spiskova (RAE) sa imenima i prezimenima lica izbeglih sa Kosova, preko spiskova deportovanih iz zemalja Unije, pa do spiskova fiktivnih volontera i saradnika na projektima integracije, ponavljaju se imena, čak su ponegde i istim redom nabrojana. To su cele nečije porodice, i nečije komšije, i porodice tih komšija, ko zna ko su ti popisani ljudi, ko ih je prebrojavao i kada? Da li oni još negde postoje, ili žive samo na različitim spiskovima? Da li su te porodice zaista krenule od Kosova, pa se zadesile u nekoj od članica EU, a sada je sve u redu, vratili su se i volontiraju na nekim od ovih projekata, zbrinuti od svojih integrisanih sunarodnika i drugih zaštitnika?

Program (integracije, readmisije, kako god) počinje rešavanjem elementarnog pitanja stanovanja. Nađe se neko zadužen za to da deportovanima i tek pristiglima ''povoljno'' ponudi stan, šupu, podrum, šta god, negde na periferiji, nije ni važno, ovaj ionako ne zna gde je. Za nekih tri do šest hiljada evra, na tri do šest meseci, unapred, da se taj novac ne spiska bez veze, a i da ostane među ''svojima''. Kad se pristigla grupa smesti, nije se još ni naspavala a već počinje cirkus sa haotičnim programom. Implementira se tačka po tačka! Socijalizacija ili resocijalizacija; učenje jezika; malo upoznavanja sa kulturom i običajima zemlje-domaćina ili one daleke prapostojbine, svejedno; onda (već neka) edukacija, pa o istom trošku i zapošljavanje – da se uzgaja voće ili povrće za autora projekta, da mu se izgradi kuća, pa još jedna, da mu se opere auto... Da se ti deportovani što pre uključe u veliku strategiju za suzbijanje siromaštva. Da vide kako je bolje kada se poštenim, fizičkim radom zarađuje dolar dnevno, umesto da se ide po belom svetu, da se krade i obija, prosi i bavi prostitucijom. Sada su deo jednog većeg plana, imaju novog zaštitnika koji planira da brine o njima, ali prvo hoće lepo da ih vaspita.

Neko bi rekao – uleteli su pravo u paukovu mrežu novih poslodavaca, makroa, trgovaca ljudima koji su svoje firme čak i registrovali, i to kao neprofitne, humanitarne organizacije, i zatrpavaju tek pridošle sunarodnike gomilom reklamnog materijala, na jeziku kojim ni sami ne barataju najbolje, ali su zapamtili ključne reči. Žongliraju manje-više vešto svim tim pojmovima – implementacija, socijalizacija, integracija, ljudska prava, te diskriminacija itd. Cirkus je postavljen, početak pompezno najavljen, ali glavna tačka, mečka, već gleda gde da pobegne.

Odbor za doček nije računao na jedan detalj, a to je da ovaj štićenik od malih nogu, u širokom svetu, vežba veštine preživljavanja o kakvim zaštitnik ipak ne može ni da sanja, te da će pobeći nazad, u svoje nepoznato stanište, čim prozre prevaru. A prozreće brzo, sve je mnogo vidljivije nego što se to organizatorima činilo dok su u žurbi pisali svoje projekte. Može posle ko god hoće da priča kako je sa deportovanima teško sarađivati – to se ne zove saradnja, to je izrabljivanje. To je najružnije iskorišćavanje nesreće od koje svet najradije okreće glavu jer nema odgovora, i nema rešenja. Od pravljenja modernih rezervata, do pokušaja da se sve to ignoriše i pretvaranja da su svi ljudi jednaki, preko neprijateljstva i nasilja – do bestidnog bogaćenja pojedinih koji su sami sebe izabrali da štite nemoćne, a ne smeju ni da zavire u naselja gde im žive ti štićenici i sunarodnici. Zvuči kao totalna utopija, ali neka razdele ciljanoj ''populaciji'', neka pobacaju iz aviona sve te novčanice koje inače uludo troše na neukusne parade, na performanse gde se uživo slušaju tragične ispovesti, na bizarne dokumentarne filmove, za koje stvarno više nije jasno ko to želi da gleda, ko je taj što se time naslađuje, koliko još gadosti treba snimiti i bez prestanka premotavati te jezive trake, i koliki je na kraju procenat tih ''direktnih korisnika'' ovakve pomoći? Od bog-sveti-ne-zna koliko miliona pripadnika ''ciljne grupe'', za tih bog-sveti-ne-zna koliko miliona evra, sve te organizacije možda zbrinu nekolicinu najugroženijih, reprezentativnih primeraka koji su pristali, ili nisu ni shvatili, da za potrebe tog cirkusa igraju ulogu mečke.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM