Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Dragan Petrović

Kriza Sakašvilijeve vlasti u Gruziji i rusko-gruzijski odnosi

Čitavo Zakavkazje (u geografskom smsilu prostor južno od planinskog venca Kavkaz) u koje spada Gruzija, Jermenija i Azerbejdžan, predstavlja na neki način trusno područje u postsojvetskom periodu. Ukupna teritorija Zakavkazja je oko 170 000 km 2, što je za trećinu manje nego površina eks SFR Jugoslavije i na ovom prostoru živi oko 15 miliona stanovnika. Severni obronci Kavkaza su prostraniji i oni danas pripadaju Rusiji, pripadaju Južnom federalnom okrugu i pored većinskog ruskog, ovo područje naseljavaju i brojne manjine, mahom muslimanske veroispovesti. Ovaj prostor je ranijih vekova bio poprište sučeljavanja islama i hrišćanstva, gde su Gruzinci i Jermeni, ali i Osetinci na severnom Kavkazu pripadajući hrišćanskom svetu (pravoslavni), te otvoreno pomagali nastojanja carske Rusije da ovlada ovim prostorima. Nasuprot tome, Azeri (odnosno Azerbejdžanci) u Zakavkazju, te više maloljudinih naroda na severnoj strani Kavkaza (Čečeni, Kabaridi, Avarske etničkegrupe i dr.) su posmatrali Tursku kao svoju kulturno – civilizacijsku odrednicu. Kako je Gruzija postala sastavni deo carske Rusije još u XVIII veku, Gruzini su upravo u Rusiji videli svoju domovinu koja će im pomoći da sačuvaju opstanak na vatrometinama južnog Kavkaza. Rusija se u isto vreme koristila veoma vešto i suprotnostima između Turske i turkofonskih naroda ovog područja koji su mahom suniti, i sa druge strane šiitskog Irana, naslednika Persije. Istorijski Gruzini su bili i saveznici Jermena protiv Turaka i turkofonskih naroda ovog područja (pre svega Azerbejdžanaca ali i Čečena).

Tako su u okviru carske Rusije i SSSR mnogi Gruzini zauzimali veoma visoke pozicije u državi. Jedan od najslavnijih ruskih vojskoviđa koje su odnele ukupnu pobedu nad Napoleonom je i Bagartion, po nacionalnosti Gruzinac, dok je još čuveniji Josif Visalionovič Džugašvili Staljin takođe po nacionalnosti Gruzinac. U poslednjoj deceniji postojanja SSSR visoke funkcije u državnom vrhu je zauzimao Eduard Ševarnadze, koji je potom i u nezavisnoj Gruziji u postsovjetskom periodu obavljao funkciju šefa države. Suštinski konflikt na relaciji između Gruzije i Rusije je zametnut, ali ne tada i rasplamsan krajem Drugog svetskog rata, kada je Staljin izvršio reviziju granica između dve savezne republike dodelivši Abhaziiju i Južnu Osetiju svojim zemljacima Gruzinima. Abhazija obuhvata relativno malu površinu sa izuzetno širokim izlazom na Crno more (oko polovine ukupnog izlaska na more Gruzije), a južna Osetija je ogromnom većinom nastanjena takođe pravoslavnim hrišćanima Osetincima, koji su na taj način političko-teritorijalno razdvojeni u odnosu na svoje brojnije sunarodnike iz ostatka Osetije (danas severna Osetija). Sa tog aspekta Gruzija nema ni istorijsko ni etničko pravo nad navedenim teritorijama, osim što su u vreme SSSR, dakle zajedničke savezne države, ovi prostori priznavali Tbilisi kao centar republike, ali su i tada imali status autonomne republike.

Međutim pri kraju sovjetskog perioda Gruzini pokazuju sve veću želju za nezavisnošću. U njihovim granicama, za razliku od većine drugih sovjetskih republika nije bila brojna ruska manjina, ona je ovde iznosila manje od 10 % stanovništva i u proteklim godinama se u značajnijem delu iselila u Rusiju. Abhazija i Južna Osetija koje su imale status autonomne republike u okviru Gruzije (sem Rusije ostalih 15 republika bivšeg SSSR su veoma retko imali autonomne republike u svom sastavu), odmah po raspadu SSSR su proglasile nezavisnost, a potom su i oružjem uspeli da je odbrane od gruzijskih oružanih formacija. Smatra se da je najveći deo napetosti koje su stvorene poslednjih deceniju i po između zvničnih Tbilsija i Moskve rezultat činjenice da je Rusija blagonaklono gledala na težnju Abhaza (koji su inače muslimani) i južnih Osetinaca da zadrže svoju nezavisnost u odnosu na Tbilisi, s time da nikada nije javno podržavala njihovu plebiscitarnu želju da se priključe Rusiji. Dok je na čelu Gruzije bio Šervanadze, odnosi između Moskve i Tbilisija su bili podnošljivi, Gruzija je bila stalni član Zajednice nezavisnih država u kojoj Rusija ima dominandtu ulogu. Međutim od revolucijionarne promene vlasti koja je dovela na čelo zemlje mladog Sakašvilija, ti odnosi su se rapidno pogoršali. Naime, Sakašvili je već na početku svog predsedničkog mandata povratio suverenost Gruzije nad južnom oblašću Adžarijom, koja je takođe u bivšem SSSR imala, kao i Abhazija i Južna Osetija status autonomne republike i gde uglavnom živi muslimansko stanovništvo gruzinskog nacionalnog porekla. Ohrabren tim uspehom, koji je priznala i Turska (Adžarija se graniči sa Turskom, za razliku od Abhazije i Južne Osetije koje se geografski, ali i ekonomski, kulturno i saobraćajno oslanjaju na susednu Rusiju), Sakašvili je još agilnije krenuo u proces «reintegracije» Abhazije i Južne Osetije u državno pravni okvir Gruzije. Od tada odnosi između Gruzije i Rusije se sve više kvare i dodatno zatežu.

Sakašvili se sve više oslanja na finansijsku pomoć SAD (1), iako je u međunarodnim odnosima poslednjih godina zadržao veoma protivrečan odnos prema Rusiji. Sa jedne strane je veoma dugo Gruzija ostala član ZND sve do današnjih dana, a sa druge strane je posebno bila agilna u regionalnom savezu GUAM, koji je uperen protiv interesa Rusije. (2) Paradoks da taj regionalni savez poprimi rivalski odnos prema Rusiji je pored Gruzije i Sakašvilija dala Ukrajina posle narandžaste revolucije. (3) Gruzija je prošle godine potpisala sporazum sa NATO o korišćenju gruzijske teritorije za potrebe alijanse kada su u pitanju njene akcije u Avganistanu. Rukovodstvo Gruzije očekuje prijem u NATO u sledeće do tri godine, iako na tom putu postoji niz prepreka. Prvo, Gruzija finansijski stoji izuzetno loše, te veoma teško može doći do sredstava za kupovniu neophodne opreme po NATO standardima. Drugo, veliki problem predstavlja činjenica o nemogućnosti da kontroliše teritoriju Abhazije i Južne Osetije, što odbija većinu sadašnjih članica NATO da je prihvate kao novog člana, uključujući i statutom regulisane standarde ove alijanse za prijem novih članica. Treće, vojska Gruzije je u relativno lošem stanju, i brojčano, po pitanju opremljenosti, a i po različitim pokazateljima sposobnosti. Između ostalog ona praktično nije bila u stanju, tokom poslednjih 15 godina od dobijanja samostalnosti ove zemlje, da u niz navrata skriši otpor, daleko malobrojnijih vojnih kontigenata Abhaza i Južnoosetinaca (istina kako stanovništvo tih oblasti kompaktno podržava nezavisnost od Tbilisija, to je veoma teško i sa brojnijom armijom skršiti otpor njihovih vojski koje podržava tamošnji narod). Četvrto, na teritoriji Gruzije se još uvek nalaze dve ruske vojne baze, koje po sporazumu koje od ranije imaju sa vlastima Gruzije, treba da ih napuste do 1 januara 2009. godine. I najzad, po mom mišljenju i dodatni važan faktor, je u spoznaji da je čitav prostor Zakavkazja bremenit problemima i sukobima, od kojih je veoma značajan između Jermenije i Azerbejdžana. Sa druge strane, prisustvo SAD na ovom prostoru na kojem one nikada do sada nisu bile direktno prisutne, doneo bi zvaničnom Vašingtonu, između ostalog i mogućnost da direktnije utiče na čitav širi region oko Kavkaza. Takođe da se i sa te severozapadne strane dodatno približi Iranu (upravo je taj severozapadni deo Irana nastanjen Azerbejdžancima kao najkompaktnijom manjinom u ovoj srednjoistočnoj državi).

Napetosti između Gruzije i Rusije su rasle proteklih nekoliko godina, paralelno sa spoznajama zvaničnog Tbilisija da će veoma teško uspeti da povrati svoju suverenost nad Abhazijom i Južnom Osetijom. Između ostalog sledilo je nekolko prijava gruzinskih medija i vlasti međunarodnim organizacijama i javnosti o inicidentima sa Rusijom, poput slučaja iz februara 2006. godine kada je, MUP Gruzije pronašao «ruski protivazdušni projektil», koji je «ciljao na vazdušnu rutu kojom bi trebalo proći avion sa Sakašvilijem», međutim ispostavilo se da za tako nešto nema dokaza, odnosno da je u pitanju pogrešna procena gruzijske strane. Potom je 6 avgusta 2007. godine došlo do vesti da je ruski avion bombardovao gruzijsko selo, a gruzijske vlasti su usled nedostatka tragova na terenu tvrdile da su oni uklonjeni pre dolaska međunarodnih posmatrača. (4) Međutim tokom sastanka u Talinu ministara spoljnih poslova skandinavskih i baltičkih zemalja ministar spoljnih poslova domaćina (Estonije) je tvrdio da je Gruzija ugrožena stalnim incidentima od strane Rusije. (5) Sa druge strane skloniji sam stavu da Gruzija želi da što brže stekne bolju poziciju za traženje ulaska u NATO i pomoći od Zapada, prevashodno za svoju opciju vojnog rešavanja svojih problema sa Abhazijom i Južnom Osetijom. Predsednik Gruzija Sakašvili najavljuje povećavanje armijskih snaga te zemlje, koje su izvesno ojačane poslednjih godina. Sa druge strane Gruzija je do sada u nekoliko navrata pokušavala delimičnim akcijama, odnosno češće samo najavljenim pokušajima, da oružanim incidentima i manjim prepadima, postigne neke uspehe protiv Južne Osetije i Abhazije. (6) Senku u rusko-gruzijskim odnosima poslednjih godina, nanosi i spremnost gruzijskih vlasti da budu uglavnom tolerantni prema političkim emigrantima iz Čečenije, među kojima su i neki optuženi za terorizam u Rusiji.

Iako Sakašvili od svog dolaska na vlast koristi nacionalističku retoriku, verovatno i usled izostanka ostvarivanja konkretnih uspeha po napred navedenim pitanjima, dobija sve snažniju opoziciju u sopstvenoj zemlji, kao i od dela gruzinskih emigranata u inostranstvu. Tako je bivši ministar odbrane Gruzije Irakli Okruašvili (prema februarskom broju časopisa «Georgian Times» on je jedan od najbogatijih Gruzijaca, sa kapitalom od oko 250 miliona $) optužio predsednika Sakašvilija da je neodlučan, premek i zato ne može da obezbedi teritorijalnu celovitost Gruzije. Irakli Okruašvili je formirao pokret «Za jedinstvenu Gruziju» koji uz laburističku partiju čini ozbiljnije opozicione stranke. Dana 25 septembra Okruašvili je nastupio u javnosti i izjavio da je Sakašvili prethodno naručivao ubistva svojih političkih konkurenata, sprečavao istrage protiv članova predsedničke porodice, koja po njegovoj tvrdnji kontroliše trgovinu oružjem i bavi se iznuđivanjem mita od preduzetnika (intresantno je da je iste optužbe na račun Sakašvilija prethodno iznosio i bivši ministar za konflikte Georgij Haindrava). Interesantno je da Sakašvii redovno optužuje svoje političke oponente u zemlji da su saradnici ruskih službi i plaćenici, što je retorika koju je zadržao čak i poslednjih par meseci i sedmica kada se opozicioni pokret uvećao i radikalizovao u svojim zahtevima «za više demokratije i tolerancije od strane Sakašvilijevog režima». (7) Sakašvili je upotrebio represiju za obuzdavanje demonstracija opozicije, te u isto vreme gušio malobrojne medije koji nisu pod kontrolom režima. To je najzad nateralo i SAD da intervenišu i zatraže od Sakašvilija dijalog sa opozicijom.

Naizgled najavu, bar privremenog rešavanja napetosti u Gruziji smo mogli pratiti iz medija poslednjih dana, kada je Sakašvili posle velikih demonstracija i protesta opozicije u celoj zemlji, raspisao predsedničke izbore za početak januara 2008. iako je opozicija tražila upravo raspisivanje parlamentarnih izbora. (8) U isto vreme Sakašvili raspisuje i referendum o mogućnosti (ne)održavanja od opozicije traženih vanrednih parlamentarnih izbora. Verovatno da predsednik Gruzije procenjuje da je za vlast bolje da se održe predsdnički izobri godinu dana ranije od redovnog roka, računajući da opozicija nema opšteprihvaćenog i dovoljno harizmatičnog zajedničkog kandidata, izbegavajući pri tom parlamentarne izbore. Napetosti između Gruzije i Rusije, su najzad, ovih dana saznajemo donele i prvi konkretan rezultat za gruzijsko vođstvo: Rusija je odlučila da evakuiše svoje baze iz okoline Batumija do 1 decembra, ove 2007. godine, a ne do 1 januara 2009. na šta je po ugovoru imala pravo. Rusija i Gruzija su međusobno proterale po nekoliko članova ambasada jedne i druge zemlje u Tbilisiju, odnosno Moskvi. Sa druge strane iako je i u Ukrajini situacija oko vlade još nedovoljno definisana, pošto postoji niz žalbi komisijama za izbore, te čak ni Parlament još nije konstituisan, u Kijevu se održava međunarodni forum posvećen situaciji u crnomorskom regionu, gde pored ministra spoljnih poslova Ukrajine i Gruzije, učestvuje i zamenik državnog sekretara SAD Dejvid K. (9) Jasno je da najveći deo interesovanja ovog foruma upravo pripada situaciji u Gruziji. Čini se da SAD ne mogu biti zadovoljne držanjem Sakašvilija na unutrašnjoj političkoj sceni, gde je on potpuno izgubio demokratski oreol, pa je najverovatnije upravo i uz njihov pritisak pristao na izvesne ustupke opoziciji. Međutim njegovi ustupci su naizgled tako postavljeni da je teško proceniti da li će i na koji način opozicija kanalisati dalje svoj rad. Za sada su njeni protesti zaustavljeni u iščekivanju daljeg razvoja situacije.

SAD na području Zakavkazja podržavaju teritorijalni integritet i celovitost Gruzije u odnosu na već petnaest godina odvojene Abhaziju i Južnu Osetiju koji su se gotovo stopostotnim ishodom plebiscita tamošnjeg stanovništva na organizovanim referendumima, već i odlučili za samostalnost. Sa druge strane u pitanju Srbije SAD podržavaju nezavisnost Kosova, u veoma sličnoj situaciji. (10) Rusija se zalaže za dijalog suprotstavljenih strana u svom susedstvu, mada je jasno da je spremna da prihvati status quo na Zakavkazju, odnosno da ostane postojeće stanje, de jure nepriznatih, a de facto nezavisnih Abhazije, Južne Osetije i na neki način i Jermenima nastanjenog Nagornog Karabaha koji se odvojio od Azerbejdžana. (11) U svakom slučaju Rusija je protiv jednostranih rešenja i upotrebe sile. U slučaju Srbije, Rusija se zalaže za kompromis, i traženje obema stranama relativno prihvatljivog rešenja putem pregovora. Rusiji svakao ne odgovara napeta situacija, ni u Zakavkazju, a pogotovo ne na njenoj teritoriji, na severnom Kavkazu, naročito posle uslovnog sređivanja situacije u Čečeniji. Otuda joj svakako kriza u odnosima sa Gruzijom otkako je na njeno čelo došao Sakašvili nije bila poželjna, imajući u vidu prethodno viševekovno istorijsko iskustvo strateškog prijateljstva i saradnje Gruzijaca i Rusa. Sa druge strane mora se priznati da se na širem prostoru Kavkaza već stvorio određeni čvor sa nekoliko žarišta krize, koja se s vremena na vreme rasplamsavaju ili povremeno primiruju. Teško je reći da li će eventualni ulazak Gruzije u NATO ili makar u dalje produbljivanje partnerstva ove zemlje s njim dalje produbljivati krizu na Zakavkazju ili je potencijalno smirivati. Za sada ni jedna postsovjetska republika sem baltičkih, nije bila tako blizu ulaska u NATO poput Sakašvilijeve Gruzije. Takođe je teško reći kom spoljnopoliitčkom kursu bi se opredelila eventualno nova vlast u Gruziji, ukoliko bi opozicija uspela da smeni već dobro uzdrmanog Sakašvilija. Opozicija je politički raznorodna i u ovom trenutku je veoma teško dati preciznu procenu, naročito ako imamo u vidu da su pojedini politički subjekti u njoj još uvek po tom pitanju još nedovoljno i precizno (iskreno?) opredeljeni. U svakom slučaju jedno je jasno: U slučaju smene Sakašvilija, zvanična Rusija sigurno neće žaliti, naprotiv, to će biti lepa prilika za nju da se odnosi sa Gruzijom vrate u makar normalne tokove, ako ne i u pravcu starog prijateljstva. Sa druge strane pitanje Abhazije i Južne Osetije, ma kako se rešilo predstavlja još uvek realan problem između zvanične Moskve i bilo koje sledeće Gruzijske vlade.

Fusnote:

1. Videti francuski dokumenatrni film «Revolucija.Com. SAD.Osvajanje Istoka», kao i članak Slobodana Samardžije u Politici od 18 aprila «Uvezene revolucije».

2. Videti Rossiska gazeta i Nezavisima gazeta za avgust i septembar više tekstova o aktirnosti Gruzije u GUUAM kao i o gostovanju Juščenka u Gruziji i razgovora sa Sakašvilijem o razvoju dalje saradnje u ovoj regionalnoj organizaciji.

3. Naime po važećem ustavu Ukrajine, koji je inače modifikovan od 1 januara 2006, kada ta republika prelazi sa predsedničko-parlamentarnog na parlamentarno-predsednički politički sistem, dakle sa premoću u praksi funkcije premijera u odnosu na predsednika republike, upravo predsednik Juščenko ima i dalje pravo određivanja dva ministra – ministra spoljnih poslova i odbrane, a ostale kontroliše vlada na čelu sa premijerom. Otuda je tandem Sakašvii – Juščenko ostvario živu saradnju, pre svega u okviru GUAM i pored činjenice da je premijer Ukrajine Janukovič i vlada bila protivna takvom stavu, a premijer predstavljao zemlju u inostranstvu. Otuda je formalno učestvovanje Ukrajine u GUAM bilo tolerisano od strane premijera Janukoviča koji je sa druge strane zauzeo čevrst stav po pitanju dalje participacije Ukrajine u okviru ZND kao i Zajedničkog ekonomskog prostora ET, a sa druge strane odbijanja da se pristupi NATO. To je bio rezultat ukrajinskog dvovlašća u okviru kohabitacije vlada – predsednik republike, ali i jasne polarizacije zemlje na dva kulturno – politička bloka severozapad i jugoistok zemlje.

4. www.newsgeorgia.ru/geo za period od 6 do 10 avgusta. 2007, takođe www.lenta.ru

5. Interesantno je da je i Zoran Stokić u «Danasu» od 10 septembra izjavio da je Rusiji u intresu stvaranje novih žarišta krize.

6. Pored više ruskih novina videti o tome i naslov u Politici od 27 septembra «Gruzija pripremala upad u Južnu Osetiju».

7. HTTP: WWW.CIVIL.GE/ENG/ARTICLE.PHP?ID=15573.HTML/ HTTP:WWW.4FORUMS.COM/POLITICAL/SHOWTHREAD.PHP?T=9695.HTML/ HTTP:NEWSGEORGIA.RUGEO1/20070821/42037133.HTML/ HTTP:NEWSGEORGIA.RUGEO1/20070817/42035820.HTML/ HTTP:NEWSGEORGIA.RUGEO1/20070910/42047086.HTML/ HTTP:NEWSGEORGIA.RUANALYTICS/20070817/42035245.HTML/ HTTP:NEWSGEORGIA.RUANALYTICS/20070830/42041766.HTML/

8. Između ostalih sredstava informisanja o ovome je pisala i Poliitka od 9 novembra.

9. Sa sajta NEWSGEORGIA za 14 novembar.

10. Pored ove kontradiktornosti i neprincipjelnosti američke politike kada posmataramo državna pitanja u različitim konfliktnim regionima Evrope, SAD se zalažu i za menjanje Dejtonskog mirovnog sporazuma čiji su jedan od garnta i to na štetu srpske strane homogenizacijom BiH, dok se u kosovskom slučaju, baš kao i u prethodnom postojanja zajednice SCG, zalažu za separatizam i jednsotrano razbijanje postojeće države, odnosno u ovom slučaju Srbije. Ovome treba dodati i mogućnost komparacije odnosa SAD prema Dejtonskom i Ohridskom mirovnom sporazumu, koji su temelji za uređenje mira u BiH odnosno Makedoniji. Dok se u slučaju BiH SAD zalažu i podržavaju dalju centralizaciju države i to realnim menjanjem Dejtonskog sporazuma, u slučaju Makedonije se zalažu za njeno dalje slabljenje i decentralizaciju, takođe realnim menjanjem Ohridskog sporazuma, ali u suprotnom smeru. Povezanost ovih kontradiktornih stavova u rešavanju međunarodnih pitanja van opšteprihvaćenog međunarodnog prava je u tome da bi u svim slučajevima gubitnici trebalo da budu Srbi, što je veoma važan podatak za ukupno strateško sagledavanje pravih i dugoročnih cilijeva američke politike na Balkanu.

11. Kada je u pitanju Karabah postoje indicije da zvanična Moskva ohrabruje izvesno popuštanje tvrdog jermenskog stava o nezavisnosti u odnosu na Azerbejdžan, u vezi ovoga videti Međunarodni žizni br. 7 za 2006,

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM