Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Mirko Nedeljković

Kult (s)ličnosti

Nikola Tanasić u svojoj analizi Bušovih poseta Albaniji i Češkoj kritikuje, kako sam kaže, formu koju su ove posete dobile, ilustrujući njen karakter na par „incidenata“. Jedan je pesmica koju je češka ministarka otpevala Bušu u čast, a drugi je izložba slika porodice Buš, i uopšte provala oduševljenja sa kojom je američki predsednik dočekan u Albaniji. Iz ovih situacija on izvodi analogiju sa nekadašnjim kultovima ličnosti u socijalističkim zemljama, ali i dublju sličnost u politikama SSSR-a i SAD-a koju, po njemu, često ističe ruski predsednik. Međutim, ako se izuzme vic o Honekerovom telefonu, ne znam na osnovu kojih izjava ili postupaka Vladimira Putina je Tanasić izveo zaključak da se „moglo primetiti da je ruski predsednik bio vrlo sklon da poredi postupke SAD sa negdašnjim bahatim i ishitrenim nastupima SSSR na svetskoj sceni, a ideologiju i učinke NATO sa rasformiranim Varšavskim paktom“. Naročito, da je Putin „istakao više puta da sovjetske metode vode sovjetskom epilogu“. Prvo, nisam siguran da bi Putin imao išta protiv da Rusija ima moć koju je imao nekadašnji SSSR, sve ono što radi upravo ide u pravcu toga da Rusija ponovo postane svetska sila. Drugo, teško da bi on tvrdio da „sovjetske metode“ same po sebi „vode sovjetskom epilogu“, koji je poznat, a kako Tanasić sugeriše. Kao bivši obaveštajac, sigurno da je upoznat sa svim aktivnostima zapadnih službi na slabljenju sovjetske moći, neće biti da on misli da su se SSSR i Varšavski pakt tek tako srušili sami od sebe, zahvaljući isključivo vlastitoj pogrešnoj politici, što ne znači da tu nije bilo spornih momenata. A verovatno je upoznat i sa delovanjem Katoličke crkve. Zato ne treba da čudi što su zemlje bivšeg Varšavskog pakta pohrlile u zagrljaj NATO i SAD, otuda im je stizala pomoć i podrška u borbi protiv “komunističke dikature”, “totalitarizma”, “tiranije” i čega sve ne, što se moglo čuti u zapadnoj propagandi. Isti scenario primenjen je i u razbijanju SFRJ.

Što se tiče forme koju je dobila Bušova poseta, ne vidim šta je tu samo po sebi sporno. Da li bi bio problem da neko Putina dočeka sa takvom euforijom, verujem da bi se slično desilo da npr. Putin poseti Srbe sa Kosmeta. Potpuno je razumljivo što su češki političari i Albanci tako dočekali Buša. Reč je o politikama među kojima postoji saglasnost, bolje rečeno, o jednoj politici kojoj su ovi drugi samo sateliti. I problem je u sadržaju te politike, ne u oduševljenju posetom predsednika SAD-a. Da je sreće, predsednika SAD-a bi tako trebalo da dočekuju Srbi, da se ta velika sila zaista drži nekih principa pravde i istine. Dalje, zašto bi bilo sporno to što je njemu otpevana pesma iz “Hruščovljevog vremena”? Tanasić je tu pomalo nedorečen. Kao da je nešto sporno samo zato što potiče iz nekog vremena koje, iz nekog razloga, smatramo problematičnim. Kad sam to pročitao, setio sam se neprestanih floskula o “Titovom”, “Miloševićevom” i drugim vremenima, izrečenim sa izrazito negativnom konotacijom. A sve su one dolazile iz istih kuhinja, o kojima Tanasić sigurno nema lepo mišljenje. Ono što je rekao o Hruščovu, nažalost, potpuno liči na brojne optužbe iz tih kuhinja. Ako je išta skandalozno u tim poređenjima, onda je to svakako tvrdnja da je Buš “jedna hruščovljevska figura”, sa kojom se Tanasić izgleda slaže. Uvreda se može odnositi samo na Hruščova, ne na Buša, bar je tako moje mišljenje. Teško da Buš može biti ičija figura, on je naprosto unikat u dosadašnjoj istoriji. Neko sličan se nije pojavio na sceni globalne politike, što ne znači da njegovo ponašanje ne može imati ozbiljne posledice. Naspram Buša, Hruščov je politička gromada, to je čak i Enver Hodža, o Staljinu i drugim „kultnim“ ličnostima da ne govorim. To znači da od takvog materijala od koga je sastavljen Buš teško može bilo kakav kult da se napravi, naročito ne ličnosti. Zato ono što se desilo u Češkoj i Albaniji nema nikakve veze sa kultom ličnosti. Tanasić lepo primećuje da sami Česi nisu toliko oduševljeni Bušom i njegovom politikom. Da bi se oko nekog čoveka napravio kult ličnosti, potrebno je taj čovek ima harizmatske osobine, da odaje utisak moći. Buš je, međutim, pre pojava za sprdnju, a koliko mu je moćna politika vidi se na primeru Iraka, pa i Kosmeta. To ne znači da Buš ne želi očajnički da bude svetski lider nalik nekim ranijim, ali ga takvim neće napraviti jedna češka ministarka, pa ni nešto usplahirenih Albanaca. Ako su to jedina mesta na kojima se gaji njegov kult, mrka kapa. Kultne ličnosti su kultne i u svojoj zemlji, i tu pre svega, a sam Tanasić spominje njegov poražavajući rejting u domaćoj javnosti. Sve ovo, naravno, ne znači da kultne ličnosti ne mogu imati destruktivne učinke, međutim, to ne znači da je svaka destruktivna osoba ili politika sama po sebi dostojna da postane predmet obožavanja. A kad smo već kod kulta ličnosti, upravo je Hruščov je prvi koji je raskinuo sa tada najsnažnijim kultom ličnosti. Posle Staljina i kritike staljinizma kao kulta ličnosti, teško je i dalje ozbiljno govoriti o kultu ličnosti, bar u SSSR-u. Takođe, teško da su Česi u ono doba slavili Hruščova i Brežnjeva na način kako Tanasić sugeriše, za vreme ovog drugog čak dolazi do čuvene pobune, „praškog proleća“ 1968. Može se govoriti svakako o kultu ličnosti Envera Hodže, ali to je bila potpuno suprotna politika današnjoj američkoj, Hodža čak, kao tvrdokorni staljinista, piše knjigu „Anglo-američka pretnja“.

Znači, čini mi se da ne stoji Tanasićev zaključak da je „isto to oduševljenje istih tih ljudi slavilo Hruščova, Brežnjeva i Enver Hodžu“. Reč je o drugačijim vremenima, ljudima i politikama. Mogu se na pojavnoj ravni uočiti neke sličnosti, ali one su vrlo površne, u svakom slučaju, krajnje nedovoljne za ozbiljnije dovođenje u vezu određenih ličnosti i politika. Da je živ SSSR, Buš ne bi mogao da paradira po Češkoj, da je živa Hodžina politika, njegov dolazak u Albaniju, a naročito onakav doček, bio bi nezamisliv. A krah Bušove politike neće se desiti sam od sebe, ili zbog ulizništva ovih ili onih, već samo pojavljivanjem jače sile koja će zaustaviti agresivnu ekspanziju SAD i NATO. Ako to uspe Putinu, i ako Rusija postane značajna protivteža SAD-u u Evropi, ne bih imao ništa protiv da se oko Putina stvori kult ličnosti, ma koliko to bilo malo verovatno. Jer, nije sporan kult ličnosti kao takav, već ideje i vrednosti na kojima počiva. U poslednjim decenijama svetsku političku scenu su preplavili ljudi koji su spram nekadašnjih državnika najobičniji patuljci. Izvrsnost je zamenjena prosečnošću, posvećenost idealima prilagođavanju postojećem. Već dugo vremena nedostaju ljudi koji će zaista imati harizmu, i koji će u sebi otelovljavati viziju jednog bitno drugačijeg i boljeg sveta od današnjeg. Krajnji je trenutak da se takvi ljudi i politika koju oličavaju pojave.

Autor je politikolog

nemirko80@gmail.com

 

 
 
Copyright by NSPM