Vilijam Montgomeri
Nefunkcionalnost američke batine i evropske šargarepe
Jedan od naših najinteresantnijih predsednika Teodor Ruzvelt dobio je Nobelovu nagradu za mir za posredovanje u rusko-japanskom ratu, a Kongresnu medalju časti (najviše američko vojno odlikovanje za ratnu hrabrost) za svoje akcije u špansko-američkom ratu. U pismu svom prijatelju u kojem opisuje kako je postupao sa teškim političkim problemima, on citira staru afričku izreku: "Govori blago, a nosi veliku batinu i stići ćeš daleko." To je onda postalo glavno obeležje opisa njegove spoljne politike.
Sto godina docnije i Amerikanci i njihovi partneri u Evropskoj uniji poprilično su se udaljili od mudrosti koju sadrži ta izreka. Sjedinjene Države se sve više isključivo oslanjaju na deo koji se odnosi na batinu, dok su se zemlje Evropske unije u istoj meri odlučno koncentrisale da govore blago (i ne nose uopšte nikakavu batinu).Iako su naši različiti pogledi bili nekako maskirani i umereni zajedničkim neprijateljem -Sovjetskim Savezom, kraj hladnog rata i ukidanje Varšavskog pakta značili su i prestanak takvog uzdržavanja sa potencijalno ozbiljnim posledicama.
Tokom hladnog rata (pa čak i sada) Sjedinjene Države su trošile daleko više na odbranu po glavi stanovnika nego ijedna druga članica NATO. Kongresna kritika tog dispariteta dovela je, između ostalog, do osnivanja specijalne kancelarije u Stejt dipartmentu, koja je imala isključivi zadatak da podstakne "podelu tereta" sa našim bivšim NATO saveznicima. Kancelarija nikad stvarno nije uspela da ostvari nešto što bi podsećalo na paritet, pošto su evropske zemlje stalno finansirale socijalna pitanja kao viši prioritet. Osećale su se ugodno uživajući pod kišobranom nuklearnih i konvencionalnih snaga koje su obezbedile Sjedinjene Države. To je, takođe, omogućilo krhkom cvetu zvanom Evropska unija da raste i cveta. Tokom tog perioda, i pored izvesnih protesta (naročito Francuske), Sjedinjenim Državama je bilo dozvoljeno da usmeravaju i dominiraju kursom NATO i u njegovoj politici prema Sovjetskom Savezu. Evropa je bila zadovoljna da igra drugorazrednu ulogu, sve dok je razvijala svoje ekonomske potencijale i kohezivnost Evropske unije.
Kolaps komunizma bio je prekretnica u transatlatntskim odnosima. Sjedinjene Države su postale po difoltu jedina svetska supersila zbog svoje neosporene vojne moći. Međutim, to je istovremeno bio i početak doba Evropske unije (uključujući i ponovno ujedinjenje Nemačke) i sve većih zahteva velikog dela članica da Unija preuzme isti stepen političke moći i uticaja u svetu kao Sjedinjenje Države. Unija nije više bila zadovoljna time da ima samo značajnu ekonomsku moć i uticaj. Nestankom pretnje zvane Sovjetski Savez, Unija nije više želele da bude druga violina u spoljnopolitičkoj melodiji Sjedinjenih Država.
U isto vreme kad se taj jaz proširivao, Evropska unija je razvila i čvrsto uspostavila koncept "blage" sile. To znači da se zemlje podstiču pozitivnim primerima i nagradama da dobrovoljno menjaju nedemokratsko ponašanje. To je funkcionisalo izuzetno dobro u centralnoj i istočnoj Evropi tokom njene demokratske tranzicije u pravcu evropskih standarda. EU je koristila u osnovi isti prilaz u ophođenju i sa zemljama van svoje oblasti, kao što su Rusija i Iran . Ukratko rečeno, Evropa naglašava "šargarepe", a Sjedinjene Države "pretnju".
Koliko su se ta dva puta duboko razlikovali pokazala je administracija predsednika Džordža Buša. Iako je odluka da se izvrši invazija na Irak bila samo šlag na torti, realnost je takva da su nas potpuno razdvojile ostale unilateralne akcije Bušove administracije (ukidanje članstva u Međunarodnom krivičnom sudu; odbacivanje Kjoto sporazuma o globalnom zagrevanju; nametanje unilateralnih tarifa za čelik iz EU; i preduzimanje unilatreralnih, nedemokratskih akcija u ratu protiv terora). Iznenada, ostala pitanja kao šti su naš različit stav prema smrtnoj kazni, važnosti sprečavanja globalnog zagrevanja, kulturi oružja u Sjedinjenim Državama i razlici između sve religioznije Amerike i sve manje religiozne Evrope izgleda da su potvrdila da smo bili dva sveta. Tu smo upravo danas, duboko podeljeni okeanom razlika.
To je veoma opasno. Svet je danas daleko manje stabilno mesto nego ikada pre. Regionalne sile kao što su Rusija, Kina, Iran, Severna Koreja ili Venecuela i ostale jesu u usponu i, takođe, bacaju rukavicu izazova i demokratskoj osnovi društva i međunarodnim institucijama koje su uspostavljene nakon Drugog svetskog rata. U osnovi, one nemaju posebnu ideologiju (možda osim Irana), ali stvarno imaju poglede velike sile iz 19. veka, koncipirane tako da podstaknu razvoj sopstvene moći na račun drugih uz malo obzira na to šta međunarodne organizacije žele, ili u šta veruju. Suprotstavljanje tom trendu iziskuje ujedinjene i kombinovane resurse Sjedinjenih Država i Evropske unije. Kada radimo zajedno, mi smo daleko moćniji nego svako od nas pojedinačno.
Ironijom sudbine, upravo zbog katastrofe u Iraku, još sam uvereniji da će Sjedinjene Države ponovo početi da obraćaju pažnju na maksimu Tedija Ruzvelta i ponovo početi da cene vrednosti "blagog govora" i da rade zajedno sa ostalima pri odlučivanju kada i kako upotrebiti "veliku batinu". Opekli smo se veoma rđavo u iračkoj katastrofi i ta trauma usmeriće raspoloženje u Sjedinjenim Državama ponovo prema centru. U tome vidim stvarnu priliku za narednog predsednika da afirmniše novi kurs saradnje sa Evropom i da se radi zajedno na takvim pitanjima kao što je globalno zagrevanje. Naš je problem, pre svega, filozofske prirode, da se naučimo da budemo strpljivi, da naglašavamo daleko više postizanje konsenzusa i da se povremeno zadovoljimo manjim - možda daleko manjim - nego što bismo želeli. Iako ćemo nastaviti, bez sumnje, da se gložimo oko neprijatnosti kao što je ruska tvrdoglavost u Savetu bezbednosti u širokom spektru pitanja, stvarno verujem da Sjedinjene Države mogu i da će napraviti veliki napor da budu kooperativniji partner u bližoj budućnosti. Drukčije rečeno, moraćemo da prevalimo više od pola puta da bismo se susreli sa Evropom.
Evropska unija se, na drugoj strani, suočava sa širokim spektrom izazova. Njena sadašnja struktura apsolutno nije u stanju da svari brz i efikasan proces donošenja odluka. Malo je verovatno da će se to uskoro promeniti, pošto je kriza srednjeg doba Evropske unije stvarna i duboka. Štaviše, EU je duboko u sebi uspostavila preferenciju za "blagu silu" i izbegavanje konflikta. U nedostatku traume zbog situacije koja bi ličila na iračku, biće veoma teško nagovoriti zemlje članice EU da se slože oko uravnoteženijeg pristupa sa mogućnošću upotrebe "vrelike batine".
Ali, čak ni to nije najgore od svega. Evropska unija već više od deset godina govori o razvoju sopstvnih vojnih kapaciteta. EU ima čak i "EUFOR" koji je zamenio SFOR u Bosni. Ali, EU je godinama izdvajala za odbranu manje nego što je bilo potrebno; ona je svetlosnim godinama iza Sjedinjenih Država u smislu osnovnih kapaciteta i sposobnosti da projektuje ozbiljnu moć. EU ne uspeva ni da ispuni javno preuzete obaveze u Avganistanu, iako se situacija svakodnevno opasno pogoršava, jer nemamo dovoljno vojnika da se tamo efikasno nose sa talibanima.
Ovo je, pored svega, i najgori mogući trenutak da se razmatra povećanje izdataka za odbranu. Mnoge od glavnih zemalja Evropske unije imaju ozbiljne probleme zbog kojih nisu apsolutno u stanju da održe mrežu socijalne zaštite, o čemu su tako ponosno trubile decenijama. Opadanje stope nataliteta, duži životni vek, ozbiljna stopa nezaposlenosti znače da sve manje i manje radnika plaće sve veći i veći broj penzionera i ostalih. Sistem iziskuje glavne reforme koje će sasvim sigurno izazvati mnogo bola i političkih potresa.
Rezultat svega toga jeste da Evropska unija nije spremna, voljna, ili sposobna da deluje kao pun partner Sjedinjenih Država u predvidivoj budućnosti. To znači, pak, da jaz između nas neće biti premošćen tako brzo koliko bi trebalo i da ćemo biti daleko manje efikasni u suočavanja sa otpadničkim režimima širom sveta, kao i mnoštvom ostalih globalnih izazova.
|
|