Marinko M. Vučinić
SKRIBOMANIJA SVETISLAVA BASARE I NSPM
U nekoliko navrata kolumnista NIN -a Svetislav Basara u svojim traktatima o svašta nečemu pominje, kako on to kaže, skribente iz Nove srpske političke misli. Očigledno je da su se na njegovom nišanu našli upravo oni autori koji su najčešće dovodili u pitanje njegove „najradikalnije“ stavove o endemskom orijentalnom karakteru srpskog naroda, koji je – prema njegovom mišljenju – zbog predominacije ropskog i autoritarnog mentaliteta nesposoban da se modernizuje i evropeizuje.
Ovog puta Basara je proširio svoju tzv. argumentaciju govoreći da teorija dobrog nacionalizma i politika dobrog čoveka predstavljaju središnju odrednicu i logičan ishod „trećeg puta“, koji godinama blagoglagoljaju i teorijski uobličavaju skribenti iz Nove srpske političke misli. Pri tome, Basara samo reciklira i prežvakava stavove Olivere Milosavljević, koji su već objavljeni u Helsinškoj povelji i neizbežnom „Peščaniku“. Basara je tako izgubio prvenstvo u odlučnom obračunu sa srpskim nacionalistima koji u Novoj srpskoj političkoj misli nastoje da govore i pišu o zaista nedopustivoj temi – srpskom nacionalnom interesu i identitetu, a ponekad se osmele i da nešto prozbore o zločinima počinjenim nad srpskim narodom. To je zaista nedopustiv i neoprostiv greh i skribomanija kojoj nema ravne.
Pored lične ozlojeđenosti i ideološke simplifikacije, Basara ne nudi nijedan argument kojim bi ozbiljno doveo u pitanje stavove autora iz NSPM -a. On se, u svom dobro oprobanom maniru, služi poznatim politikantskim podmetanjima i diskvalifikacijama svih onih autora koji se usude da dovedu u pitanje njegove prevratničke i barbarogenijske ideje o srpskoj istoriji, tradiciji, politici i kulturi.
U poslednjem „traktatu“ „O đavolu pod prozorom“ Basara je, govoreći o Kosovu, pokazao kako zaista izgleda njegov „kritički“ odnos prema ovom izuzetno važnom pitanju našeg društva i istorije. “Kosovska monomanija je progutala celokupnu srpsku stvarnost, potrla svaki sistem vrednosti, stvorila crnu rupu u realnosti koja na jednoj strani usisava energiju, ideje i ljude, dok na drugoj strani stoji patriotska elita. Nema tog psihopate, lopova i zlotvora koji neće biti rado viđen na dvoru samo ako bez pristanka baljezga skomračnu mantru – Srbija, Kosovo, Srbija, Kosovo. Kosovo doista jeste puko sredstvo opstanka na vlasti i ničim kontrolisane pljačke. Svaki čas ta jadna obrazina puca otkrivajući ambise suphumanosti, stvaranje kulta ubica i koljača i mržnje prema svemu i svakome.“
Ovi redovi Basarinog „traktata“ očigledan su primer ideološke isključivosti, bezočne simplifikacije, površnosti i neodgovornosti. Oni jasno pokazuju njegovu stalnu egzibicionističku težnju da svoje ideološko manihejstvo prikazuje kao radikalan i demistifikatorski prilaz jednom od najvažnijih pitanja savremene srpske politike. Njegovo tvrđenje da je ponavljanje skomračne mantre o Srbiji i Kosovu samo ulaznica u vladajuće krugove za svakog lopova i zlotvora predstavlja nedopustivo ideološko pojednostavljanje i uvredu za mnoge čestite ljude i njihove iskrene napore da zaštite interese srpskog naroda na Kosmetu. Može li iko ozbiljan reći da je kosovska monomanija progutala celokupnu srpsku stvarnost i da pitanje Kosova isključivo služi za održavanje na vlasti naših kleptokratskih političkih elita?
Pitanje sudbine i statusa Kosova je mnogo složenije od ideoloških i politikantskih Basarinih konstrukcija koje on u svojim traktatima koristi da ideološki diskvalifikuje sve one koji ne dele njegove političke koncepcije i ocene. Međutim, ono što je u ovim traktatima propustio da navede je kako izgleda dvorski ceremonijal i ideološka proskineza kojom se stiže do ambasadorskih mesta.
23. april 2007. godine
|