Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

SVETISLAV BASARA NA BRANIKU PEŠČANIKA

U našoj političkoj javnosti odomaćio se jedan sloj ostrašćenih političkih aktivista i propagandista, posebno u medijskoj sferi, koji su u ime demokratije spremni na političke diskvalifikacije, difamacije i uvrede upućene svima koji ne dele njihove ideološke i političke stavove. Pri tome, imaju privilegovan položaj da se svaki odgovor na njihove napade u isto vreme tumači kao napad na samu demokratiju i slobodu mišljenja. Oni su izborili takvu poziciju da mogu bez ikakvih argumenata dovoditi u pitanje moralni i intelektualni kredibilitet svakog ko ne zastupa njihov stav. Nisu čak ni u obavezi da saslušaju drugog, budući da imaju ekskluzivnu privilegiju da su glasogovornici Druge Srbije koja se zalaže i za – ako to okolnosti zahtevaju – nasilnu modernizaciju naše zemlje.

Ovakvu poziciju u tekstu „Kalup kakvog nigde nema“ Slobodan Antonić je okarakterisao na sledeći način: „U ljudska prava ipak ne spada i pravo da se protera iz javnosti sve što se ne podnosi. Ne može se u isti mah osuđivati netolerancija, a pokazivati isključivost. Pokažite nam lični primer.“

U tu nedodirljivu ideološku falangu svojim tekstovima u Danasu svrstao se i politički veoma živopisni Svetislav Basara. Verovatno je u nekoliko prvih tekstova morao da opravda postojanje svoje kolumne u ovom liberalnom listu, inače poznatom po tome što veoma prilježno objavljuje različita mišljenja. Očigledno da su ti prvi Basarini tekstovi dobro primljeni tamo gde treba, jer se ekspresno našao na sajtu Peščanika kao jednom od udarnijih sajtova, koji je takođe poznat po tome što je otvoren za raspravu, pod jednim neizbežnim uslovom – da papagajski ponavljate njihove stavove o tmurnoj, necivilizovanoj i ideološki zatucanoj Srbiji, njenoj klerikalizaciji i fašizaciji i vraćanju u devedesete.

Basara je, očigledno, prebacio ovu normu, čime se kvalifikovao da uđe u Panteon Peščanika . Možda će najzad naći političku i ideološku luku. Ipak, to je teško očekivati. Ono što je očigledno je da je i na stranice Danasa i Peščanika preneo svoju mrzilačku fiksaciju koju, inače, istrajno gaji prema autorima koji objavljuju tekstove na sajtu Nove srpske političke misli , a koju je patentirao u kolumnama u NIN -u. Možda je to bio jedan od uslova za njegov kolumnistički transfer – nastaviti napade sa istim paškvilantskim žarom, a posebno na Slobodana Antonića i Đorđa Vukadinovića, pri čemu ni ostali saradnici pomenutog sajta nisu pošteđeni.

Basara je čak čitavu kolumnu „Apel kolumnistima“ posvetio Antonićevom liku i delu. U tom tekstu uspeo je da nam demonstrira svu nemoć čoveka koji je rešio da konačno istrebi političke analitičare okupljene oko NSPM-a, s posebnim osvrtom na Antonića. Za Basaru on je izdavač sertifikata o patriotizmu, bulazni na stranicama Politike , njegovi tekstualni uradci su kičerski i patetični, uvaljuju patriotizam u blato i obesmišljavaju ga, pokazuju na koliko niske grane može da se spusti jedan intelektualac (ipak mu se omaklo priznanje da je Antonić intelektualac), pretvarajući se u čibukčiju spremnog da slepo prati poslodavčeva zaumna tumaranja i tako opravdava svaku njegovu budalaštinu, lopovluk i nezakonitost. Pri tome se Antonić od sramote brani sublesatim tvrdnjama da je on „objektivni“ analitičar.

Basara ide toliko daleko da tvrdi da je Antonić, kao pseudoteoretičar srpske pseudodemokratije, dokazao da u kulturološkom smislu uopšte nismo odmakli od komunističkog totalitarizma, a da smo u nekim stvarima pali još niže. Međutim, upravo su Basarine kolumne pravi pokazatelj koliko smo zaista nisko pali kada jedan tzv. liberalni i proevropski list svoje stranice ustupa kolumnisti koji, osim najprizemnijih uvreda i ideoloških diskvalifikacija, ne nudi gotovo nijedan validan argument, niti stavove Slobodana Antonića kojima bi potkrepio tvrdnju da su se ultrarigidni tipovi poput ovog analitičara velika opasnost za demokratiju u Srbiji.

Reč je zapravo o ozbiljnom političkom analitičaru, koji se usudio da govori drugačije o Republici Srpskoj, demokratiji u Srbiji, odnosu demokratije i nacionalizma, rešavanju statusa Kosova i suočavanju sa prošlošću. U citatu koji navodi Basara može se videti koje su to Antonićeve reči izazvale njegov pravednički ideološki gnev: „Ali stvarnost je neumoljiva. Republika Srpska je stvarnost. Demokratija u Srbiji je stvarnost. Ovo je 2007. godina. Ovo nije 1992. A Čeda Jovanović nije Broz. Da li je to dovoljno jasno? I šta još treba da se dogodi da biste to razumeli.“ Ovim rečima on je dirnuo u osinje gnezdo ideoloških postavki Druge Srbije, koja uporno tvrdi da je Republika Srpska genocidna tvorevina, da u Srbiji ne postoje uslovi za funkcionisanje demokratskog društva i da je LDP, sa Čedomirom Jovanovićem na čelu, jedina moguća politička alternativa. Svako ko dirne u ovo sveto ideološko trojstvo imaće posla sa kolumnistima tipa Svetislava Basare ili Petra Lukovića.

Basara je čak uspeo da optuži Slobodana Antonića da je umislio da je Slobodan Jovanović, a da se pri tome služi drekom nušićevskog žandarmerijskog podnarednika koji je u mehani uhvatio nekog da priča protiv države. Uvodeći u svoje ideološke obračune čak i ime Slobodana Jovanovića, Basara je još jednom pokazao da mu ponestaje prave argumentacije, zbog čega mu lična diskvalifikacija protivnika preostaje kao jedino sredstvo polemike.

Basara smatra da jedino on može da arbitrira čak i u pitanjima tumačenja realnosti, kao ovlašćeni hegelijanski tumač nacionalnog duha koji obitava u njegovim kolumnama i znamenitim „raspravama“ o srpskom istorijskom debilitetu, objavljivanih u časopisu Zemlja . Gotovo je dirljiva njegova briga da nacija, kao skup slobodnih ljudi, s vremenom izgubi identitet i jedinstvo stila i ne padne u ruke družine nastale iz mutljaga opskurnog saveza beznadežnih mediokriteta i nesposobnjakovića koji su zaseli na grbaču Srbije i nastoje da sve Srbe svedu na svoju meru, a čiji je samozvani ideolog upravo Antonić.

Moram priznati da mi je laknulo jer sam saznao da se zapravo uvek budni Basara nalazi na braniku nacije kao zajednice slobodnih ljudi. Reč je o klasičnoj zameni teza i ideološkom podmetanju jer upravo Basara i politička grupacija kojoj on, izgleda, sada trenutno pripada nastoje da odrede jedinu meru koja odgovara njihovoj ideološkoj projekciji Srbije i nezrelog srpskog naroda koji je nesposoban da živi u demokratskom sistemu. Pri tome, svako ko dovede u pitanje ovaj njihov ideološki kalup rizikuje da ga proglase da je zatucan i autoritaran nacionalista, ksenofob, rasista i klerofašista.

Najveći ideološki greh je i samo pominjanje mogućnosti da čovek u svom delovanju može spojiti privrženost naciji i odanost demokratskim načelima. To je neoprostivo. Sreća je da u Srbiji ima ljudi koji su spremni da ovu vrstu rizika prihvate. Mislim da se Basari neće posrećiti, jer Slobodan Antonić svakako neće prestati da iznosi svoje stavove, svestan rizika u koji se upušta. On je objavio već dve knjige analitičkih tekstova o našim političkim prilikama, iz kojih Basara nije našao za shodno da navede neki od tekstova. Sada mu to nije ni potrebno jer je pod zastavom Peščanika , koja uključuje i posebnu privilegiju da se mogu napadati neistomišljenici bez ikakvih argumenata.

Ni glavni urednik Nove srpske političke misli Đorđe Vukadinović ne prolazi ništa bolje u novim Basarinim kolumnama. „Koštunica i njegove pridvorske narikače pozicioniraće se kao ljuti zatočnici kosovskog zaveta. Šturmbandfireru DSS piskarala Đorđu Vukadinoviću neće trebati ni dva dana da biranim i objektivnim rečima gubitak onog što su patrioti odavno izgubili pripiše izdaji Demokratske stranke, a da Borisu Tadiću u celoj toj čepenaćkoj ujdurmi dodeli rolu Vuka Brankovića: ne treba potceniti Koštuničinu prepredenost. Ali ne treba je ni preceniti. Prepredenost, naime, nije mudrost, kako to priviđaju vladini hagiografi Vukadinović i Antonić.“

Očigledno da i ovakav tretman, prema shvatanju Svetislava Basare, spada u domen slobode mišljenja budući da njemu i njegovim novim političkim prijateljima i poklonicima nije neophodno da se služe ozbiljnom argumentacijom. Njima se prosto veruje, jer jedino oni imaju ekskluzivno pravo da određuju ko pripada tzv. Drugoj Srbiji.

Ipak, otvoreno pismo Svetislava Basare predsedniku Republike Borisu Tadiću ostaće zabeleženo u nekoj mogućoj antologiji političkog trivijalizma, konfuzije i ideološke nedoslednosti. On sada, u ovoj novoj političkoj fazi, želi sebe da predstavi kao političkog disidenta iz redova Demokratske stranke (kojoj samo po potrebi i naizmenično pripada), koji ima dovoljno političke hrabrosti da predsedniku Republike i Demokratske stranke kuražno ukaže na jadno stanje demokratskih prava i sloboda u Srbiji. Za ovu tvrdnju o ugroženosti demokratije kao krunski argument uzima nedavno otkazivanje emisije Peščanik u Aranđelovcu. Pri tome, on se poziva na stav da je suština demokratije u tolerisanju različitosti. „ Peščanik se ne mora ni slušati ni čitati, ali mu se mora omogućiti pravo da bude emitovan, štampan i predstavljan sve dok to nije u suprotnosti sa zakonom. Danas zabrana Peščanika u Aranđelovcu, sutra će zabraniti neku stranku.“

Međutim, prava nevolja je što je Peščanik upravo emisija u kojoj se otvoreno negira Basarino shvatanje suštine demokratije – tolerisanje različitosti. U njoj, uz nekoliko veoma retkih i sporadičnih izuzetaka, govori veoma uzak krug ljudi istog političkog ubeđenja, i tu nema ni traga podsticanju prava na različito mišljenje. Autorke ove emisije i ne kriju da su rezervoar glasova za LDP i da u emisiju pozivaju one koji razrađuju osnovne ideje iz često otužnih uvodnika Svetlane Lukić. Na uzgrednu primedbu da se pojavljuju isti sagovornici ona je odgovorila da će to tako ići sve dok na kraju ne bude govorila samo ona i niko drugi.

U nedavnom razgovoru za list Dnevnik Svetlana Lukić je pokazala kako izgleda taj metod diskvalifikacije onih za koje smatra da ne pripadaju njenom svetonazoru. Bez ikakvog zazora ona je okvalifikovala delovanje Dušana Batakovića, našeg priznatog istraživača i poznavaoca kosovskog pitanja, koji se problematikom Kosova bavi više decenija, od vremena kada to nije bilo nimalo politički podesno. Bataković je nedavno objavio trilogiju o Kosovu, koja je potvrdila da je reč o ozbiljnom istoričaru i hroničaru kosovskih zbivanja. On je jedan od učesnika u pregovorima o rešavanju statusa Kosova. Sve to nije bitno Svetlani Lukić koja kaže: „Za razliku od ljudi koji su napravili biznis na temi Kosova, poput Tadićevog savetnika Dušana Batakovića, koji reče da Srbija neće preživeti ako izgubi Kosovo da bi potom zapalio u Kanadu na ambasadorsku funkciju, bojim se da Koštunica iskreno ne smatra nijednu cenu suviše visokom.“ Možda i ovakav način diskvalifikacije spada u odbranu prava na različitost kakvu zagovara Basara.

Poslednji događaji vezani za napade na novinare televizije B92 predstavljaju zakasnele reakcije na besomučne napade Pere Lukovića na političke neistomišljenike. Njegovo neprimereno obračunavanje sa ljudima koji imaju drugačije viđenje stanja u Srbiji u saopštenju Liberalno demokratske partije svrstava se u odbranu slobode mišljenja. „Bez obzira na to što njegov stil prevazilazi granice komunikacije koje su dozvoljene političkim strankama, smatramo da je to Petar Luković i da je to pitanje njegove autorske slobode. Shodno tome, njegove tekstove objavljivaćemo i kada, na svoj način, kritikuje političare, novinare B92 i kada kritikuje funkcionere LDP-a. Budući da je namera redakcije www .ldp.org.yu da makar malo pomeri granice onoga što se uobičajeno podrazumeva pod 'partijskim internet glasilom' i da naš sajt postane prostor razmene mišljenja i polemike, smatramo da tekstovi g. Lukovića, koji prevazilaze partijske stavove, doprinose razvoju baš takvog koncepta.“

Bilo bi zanimljivo da nam redakcija ovog nepartijskog sajta pokaže koje je to tekstove i autore objavila, a koji ne dele u potpunosti njihovu ideološku matricu. Zato je navoditi Lukovićeva pisanija kao doprinos razvoju slobode mišljenja, u najmanju ruku, neozbiljno i neprilično. A kako to izgleda sloboda mišljenja u njegovoj izvedbi: „Mlađan Dinkić, srpski Minhauzen, lažovčina kakvu svet odavno nije video: jedno malo političko đubre koje bi anus prodalo za laganeze koštunjavi liz. Baš kao što je njegov teško oboleli suradnik Predrag Marković viđen za hospitalizaciju, dete-kreten s bradom, da se ne primeti koliko je čovek bolestan. Da je moj komšija bio u pravu kad se životno specijalizovao samo za jednu temu – dokazao je da sve bolesniji Vojislav Koštunica koji je za priliku opet progovorio o Kosovu, tj. o nadeždi, krenuo put Hilandara, onog maleroznog srpskog manastira u Grčkoj koji se marta 2004. upalio baš nekako kad je Koštunica formirao svoj kabinet. Usred omiljenog manastirskog ambijenta – falusiodne sveće, dobrodržeći sveštenici, hladni robijaški zidovi, pojanje mlađanih sopran-glasova od kojih uvek zadrhti erektivno klatno vladike pedofilskog Pahomija, uz muški feeling da je najsrećniji u društvu svojih pravoslavnih ministra. Zajebavanje Evropske unije, vesele četnike ili crne zastave s lobanjom i kostima, čini ga saučesnikom ove profašističke predstave tradicionalno karakteristične za Srbiju. Svejedno da li je u pitanju izopačeni Miroslav Lazanski, analni analitičar Politike Đorđe Vukadinović, vezista Nove srpske fašističke misli Slobodan Antonić, seksualno malokalibarska breastless Ljiljana Smajlović Ugrica (glavna urednica Politike).“

Nova srpska politička misao je neprestano na udaru Lukovića, čak je naziva Novom srpskom fašističkom misli, što je svakako najteža uvreda za sve saradnike ovog sajta i časopisa. Sve to vreme ne sećam se da se Basara založio za odbranu prava na različitost, nego se naprotiv i sâm priključio napadima na NSPM-a. Tek kada su novinari televizije B92 došli na red i dobili porciju slobodnomislećih uvreda, postavilo se pitanje o suštini onog što se zove pravom na slobodu mišljenja i slobodu ne-liberalno demokratskog partijskog stila. Sloboda mišljenja se mora braniti uvek i svuda, i ne može se koristiti selektivno i shodno našim ideološkim opredeljenjima. Basara se našao na braniku Peščanika , koji sada ima rubriku „Hvala Peri Lukoviću“, verovatno će uskoro osvanuti i rubrika zahvalnosti Svetislavu Basari.

U pomenutom pismu Basara, između ostalog, upućuje poziv Borisu Tadiću i Demokratskoj stranci da se makar reda radi, barem nekim saopštenjem, usprotive analitičkom terorizmu Vukadinovića i Antonića, „plaćenika vašeg koalicionog partnera, koji na čelu horde piskarala već godinama anatemišu, proganjaju i satanizuju svako političko mišljenje drugačije od nepostojećeg mišljenja njihovog poslodavca.“ Ovaj, verovatno, veliki doprinos Basarinom shvatanju demokratije u stvari je nevešto uvijeni poziv vladajućoj stranci da posegne za cenzurom i spreči dalje terorisanje naše javnosti kako bi se konačno otvorio nedodirljivi prostor za nesmetano delovanje predstavnika Druge Srbije. Međutim, ostaje poziv Slobodana Antonića – pokažite nam ličnim primerom kako izgleda odbrana i stvarno zastupanje prava na toleranciju, slobodu mišljenja i različitost.

26. novembar 2007. godine

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM