Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

MLAĐAN DINKIĆ I KVARENJE DRŽAVE

Licemerstvu u našoj politici kao da nema kraja. Može se reći da se kod nas politika shvata kao delatnost u kojoj licemerstvo i politička neprincipijelnost nisu ništa nedopustivo, zazorno i neprihvatljivo. Smatra se čak da je to nešto poželjno i da predstavlja izraz velike političke veštine i sposobnosti da se, po svaku cenu, opstane u politici i na vlasti.

Izjavom ministra ekonomije i regionalnog razvoja Mlađana Dinkića da u procesu privatizacije nema više kupovine društvenih preduzeća „prljavim“ novcem političko licemerstvo dostiglo je vrhunac. Ministar je najavio proveru porekla kapitala preduzeća i pooštrene uslovi za kvalifikovanje ponuđača u privatizacionim postupcima.

Izmenama Zakona o privatizaciji predloženo je da u privatizacionim postupcima ne može da učestvuje neko ko je osuđivan za krivična dela, ili se protiv njega vodi istraga za krivično delo. Novina je i obaveza Agencije za privatizaciju da Upravi za sprečavanje pranja novca, Poreskoj upravi, kao i MUP-u ako je potrebno, dostavi podatke o pobedniku na tenderskoj ili aukcijskoj prodaji društvene firme i zatraži proveru njegovog kapitala. Ovim izmenama, pored produženja roka za okončanje prodaje društvenog kapitala do 31. decembra 2008. godine, predviđena je i zaštita zaposlenih odredbom da će kupoprodajni ugovor biti raskinut ako novi vlasnik tri meseca nakon kupovine preduzeća ne uplaćuje minimalne doprinose i zarade.

Prilikom predstavljanja ovih izmena zakona, Dinkić je rekao da je bio iznenađen što ispitivanje porekla novca nije i ranije bio uslov za prijavu za aukciju ili učešće na tenderu. Postavlja se pitanje u kojoj je to zemlji ministar do sada živeo kada tek sada uočava ovu notornu činjenicu u našem društvu. U naletu iznenada probuđenog pravedništva, on zastupa stav da ako se utvrdi da je kapital sumnjiv, s vlasnikom neće biti zaključen kupoprodajni ugovor, a u slučaju da se to kasnije dokaže, ugovor će biti raskinut.

Sprečavanje kupovine firmi sumnjivim kapitalom neće biti efikasno ako se ne usvoji zakon o zamrzavanju imovine stečene tim putem. Može se – bez velike ironije – reći da je Dinkićev stav o kvarenju države prljavim novcem veliki doprinos teoriji o delovanju države u tranzicionim vremenima. Da li iz ovog sledi i zaključak da je naša država prljava i iskvarena jer nije velika tajna da u dosadašnjim privatizacijama nije postavljano pitanje porekla novca, budući da su mnogi kupci upravo bili tzv. kontroverzni biznismeni.

Stiče se utisak da ministar kao da se tek probudio, nakon sedam godina tranzicije i odmakle privatizacije u Srbije. Ponaša se kao neka iz dubokog sna dozvana tranziciona Trnoružica ili Alisa u zemlji čuda. Nakon njegovog epohalnog zaključka da prljavi novac prlja državu, postavlja se logično pitanje čemu zaista služi ovakvo zakasnelo saznanje. Očigledno je da su na pomolu lokalni izbori i da Dinkić najavljuje svoju kampanju za pravednu i čistu privatizaciju u Srbiji. Međutim, ova inicijativa ne samo da je zakasnela već pokazuje u kojoj su meri naši političari odvojeni od stvarnog života i problema tranzicije, i koliko su spremni da, bez rezervi i principa, zastupaju stavove koje su do juče osuđivali, ili izbegavali i da ih pomenu.

U vreme sprovođenja najvećih privatizacija, pre nekoliko godina, Dinkić se nije zapitao koliko je tada prljavog novca ušlo i oprano u Srbiji. To pitanje postavlja tek nakon sedam godina. Na početku sprovođenja privatizacije glavno političko i ideološko opredeljenje bilo je da nije bitno poreklo novca i prvog miliona kojim se kupuju firme, već je presudno da se što efikasnije sprovede proces privatizacije, bez obzira na to kakvi su stvarni ekonomski i društveni rezultati i posledice. Tada je svaki novac bio dobar novac. Bilo je bitno da operacija bude što efikasnija i brža, a za pacijenta se nije mnogo nije marilo, bio je neka vrsta kolateralne štete u sprovođenju neoliberalnog koncepta privatizacije.

Kao da se istorija ponavljala – ovce su još jednom pojele ljude. Sada kada su privatizovane i prodate sve iole vrednije firme i kada su na red došla društvena preduzeća koja su propala i pred stečajem, Dinkić se setio da bi bilo nužno da se preispituje položaj radnika i njihova radna prava u firmama koje će tek biti privatizovane. Zaista je dirljiva njegova briga, ali šta je sa desetinama hiljada ljudi koji su ostali bez ikakvih radnih i socijalnih prava i prihoda u do sada privatizovanim firmama. O njima niko ne brine, jednostavno su prepušteni svojoj tegobnoj tranzicionoj sudbini. Oni su se zasluženo našli na smetlištu istorije, kao to tvrde neki naši neoliberalni ideolozi.

Ovaj zakasneli i licemerni pokušaj Mlađana Dinkića slaba je uteha za dosadašnje žrtve tranzicije i privatizacije. On sada politički pragmatično nastoji da sebe predstavi kao principijelnog i neustrašivog borca protiv prljavog novca, kvarenja države i kao zaštitnika radnika. Zapravo je reč o otužnom licemerstvu i odsustvu elementarne doslednosti i načelnosti u politici.

19. septembar 2007. godine

 

 

 
 
Copyright by NSPM