Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Nikola Malbaški

U ČANKOVOM STROJU

Ako već do sada nije bilo jasno da je stereotip o Novom Sadu i Vojvodini kao mestu gde je sve ravno do Dunava i gde žive miroljubive i tolerantne Lale prilično jednostran, najnoviji događaji oko mitinga ekstremno desnog Nacionalnog stroja i „kontramitinga“ autonomaških antifašista čine ga prevaziđenim. Pre nego što se pozabavimo mitingašima „rodoljubačke“ i „madžaronske“ provinijencije, treba reći nešto o dubljim uzrocima „vojvođanskog ekstremizma“.

PANONSKI EKSTREMISTI

Vojvodina je, istorijski gledano, trusno područje u kome je bilo dosta međuetničkih sukoba i gde su se ukrštali interesi različitih nacija i državnih tvorevina. Pored srpsko-mađarskog sukoba, koji je imao epizode i u 18, 19. i 20. veku koje su odnele mnogo nevinih života (setimo se samo „novosadske racije“ 1942. godine), i unutar većinske srpske zajednice postoje značajne razlike koje često dovode do političkih sukoba. Setimo se „jogurt revolucije“ u kojoj je skinuta autonomaško-projugoslovenski orijentisana vlast da bi bila zamenjena „prosrpskom“ miloševićevskom. Ta „revolucija“ je još jedna epizoda u konfliktima između „rodoljubaca“ i „madžarona“ u – kako se kaže – vojvođanskoj prestonici.

Pobedom DOS-a, koju su pozitivno dočekali stanovnici severne pokrajine, stvari su se još jedared okrenule. Politika nove vlasti je po mnogo čemu ličila na onu autonomašku koja je poražena „jogurt revolucijom“, a za to sigurno nije bilo većinsko srpsko stanovništvo Vojvodine. Retorika u kojoj je bilo mnogo poziva na federalizaciju, pa i na otcepljenje Vojvodine „ako nas Beograd ne prestane pljačkati“, kod dela stanovništva stvorila je strah od separatizma i novih konflikata. U tome je naročito prednjačio Nenad Čanak, čija je stranka bila značajna u pokrajinskoj vladi nakon 5. oktobra, a i danas ima predsednika skupštine.

Takva avanturistička politika sa elementima „vojvođanske državotvornosti“ (grb, zastava i sl.), te ispadima poput lomljenja table „mrskog“ RTS-a u Novom Sadu izazivala je otpor i bojazan kod većinskog srpskog stanovništva, koje je – između ostalog i zbog toga – na sledećim izborima dalo najveću podršku radikalima. Čankov radikalizam i ekstemistička retorika doveli su do toga da se biračko telo dodatno radikalizovalo i polarizovalo, pa ne začuđuje što je Vojvodina biračka baza kako LDP-a, tako i radikala.

Ta oštra podela na nacionalno i antinacionalno, pri čemu se u vojvođanskom slučaju često ovo drugo poklapa sa autonomaškim, dogodila se i unutar omladinskih supkulturnih pokreta. Tokom devedesetih heterogeni skins pokret i njemu bliske navijačke grupe diferencirali su se na nacionalističke i antinacionalističke, tj. autonomaške. Kod nacionalistički orijentisanih bili su primetni elementi šovinizma, rasizma, pa i nacističke ikonografije, dok su kod ovih drugih bili izraženi antirasizam, „vojvođanstvo“, pa i antisrbijanski i antisrpski stavovi. Prvima su pandani na Zapadu naci-skinsi, a drugima šarpovci (u prevodu „skinsi protiv rasizma“) i njima srodni „levi“ supkultini elementi. Prvi deluju pre svega kroz navijačke grupe, a drugi više preko muzike i kulturnih manifestacija. Zato bi eventualni sukob „neonacista“ i „antifašista“ bio na neki način i sukob dve frakcije, ili naslednika dve ideološke frakcije skins supkulture, ili pak onih koji su njima nekada gravitirali.

Dakako, ovde nije reč o diferenciranim pokretima sa jasnim ideologijama, već više o grupicama koje imaju nekakve ideje „o tome šta su i šta žele“, a imaju uticaj na deo omladinske populacije. Među njima ne postoji jasna granica, pa se često dešava da simpatizeri jedne struje pređu u drugu, ili da obe dolaze na iste koncerte.

ČANAK (VS.) „FIRER“

Čitavu furtutmu izazvala je najava marša „za jedinstvenu Srbiju“ koju je najavila organizacija Nacionalni stroj, koju predvodi kontroverzni Goran Davidović. On je, inače, osuđen na godinu dana zatvora zbog upada i incidenta na tribini koji su na Filozofskom fakultetu organizovali „antifašisti“ bliski Čankovoj Ligi. Nacionalni stroj su određeni mediji i političke grupacije proglasili za neonaciste, Davidoviću prišili nadimak „firer“, zbog čega ih je on tužio. Koliko ima neonacizma u njihovoj „političkoj agendi“, nije lako proceniti, ali sajt Sturmfront, na kome su pripadnici Nacionalnog stroja našli istomišljenike, jeste sajt američkih neonacista. U Davidovićevim intervjuima i izjavama medijima izbegava se dovođenje u vezu Stroja sa neonacizmom i oštro odbacuje nadimak „firer“. Isto tako, negirao je da 7. oktobar, kada je najavljeno okupljanje, nije odabran kao Himlerov, već kao Putinov rođendan. Bilo kako bilo, analizom sajta i foruma „šturmfronta“ uočava se veza sa zapadnim ekstremnim desničarima i neonacistima.

Neko bi rekao „pa šta ako ovakvi organizuju skupove jer to čine slobodno i u modernim zapadnim društvima“. Pored toga, stiče se utisak da se zabranama često samo postiže kontraefekat, tj. ove grupe postaju privlačne kao „zabranjeno voće“. U nekim zemljama ekstremno desne partije kojima gravitiraju ovakve grupe dobijaju značajne procente na izborima, što tamo ne ugrožava demokratski poredak. Ipak, drugi na ovakve argumente kažu da je demokratija u Srbiji mlada i da opada poverenje javnosti u demokratske institucije, te da u „vajmarskoj Srbiji“ ekstremističke pojave – ma sa koje strane dolazile – nisu tako bezopasne.

Odnos prema ovakvim grupama i organizacijama istovremeno je i test za srpsku demokratiju i postavlja se pitanje da li će ona naći pravi odgovor. Pre svega, reč je o marginalnim grupama socijalno, ali i nacionalno isfrustriranih mladih ljudi koje je društvo ostavilo „na cedilu“. U odnosu prema njihovim okupljanjima mora se paziti na to da se, s jedne strane, ne ugrozi pravo na slobodu govora i okupljanja, a sa druge, da se eliminiše ponašanje koje je protivzakonito i ugrožava politički i društveni poredak. Takav principijelan odnos trebalo bi da važi za sve aktere, kako za Davidovića, tako i za Čanka.

Nažalost, ovde imamo dvostruke standarde. Dok sa jedne strane imamo medijsku i političku osudu Nacionalnog stroja, gotovo da niko nije ozbiljno reagovao na Čankov ratnički poklič da treba „nacističku gamad zgaziti i zbrisati jednom zauvek“. Kada se setimo da to dolazi od čoveka koji drži svoju sliku na kojoj je prikazan kao vitez u sjajnom oklopu na konju, što je plagijat Hitlerovog plakata (umesto firerove glave je Čankova), i koji je davao ekstremne izjave poput one o „vešanju na Terazijama“ – postavlja se ozbiljno pitanje ko je sve ekstremista u Srbiji. I ne samo to, možemo se zapitati koji je ekstremizam društveno opasniji, s obzirom na to ko je koliko medijski i politički uticajan i sa koliko „resursa“ raspolaže.

Međutim, njegovi branioci iz kruga koji gravitira oko LDP-a, poput Nikole Samardžića, kažu da je to njegov smisao za humor i ništa više. Čovek koji je predsednik jedne parlamentarne stranke i čiji je čovek predsednik skupštine Vojvodine poziva na nasilje, i to „sa letvama“, pa makar i protiv „ozloglašenih ekstremista“, što niko ne kritikuje, a mnogim je simpatično. Nažalost, sve ovo mnogima deluje neozbiljno, kao one kečerske rvačke parodije na „Foksu“. Da li je potrebno reći da je izostanak reakcije na takve otvorene pozive na nasilje nemoguć u nekom civilizovanom društvu.

KAMPANJA „FAŠIZACIJA SRBIJE“

Da Čankovi borbeni pozivi da se uzmu „ letve u šake i da jednom zauvek rešimo pitanje neonacista u Vojvodini“ nisu samo stvar političke retorike i marketinga, već su deo jedne šire kampanje, pokazuju i druge izjave. On je rekao da iza namere Davidovića da formira stranku stoji DSS „ kako bi na političkoj sceni imali nekoga ko bi u odnosu na njihov klerofašizam bio ekstremniji“. Da to nije usamljeni Čankov pokušaj da se političkim protivnicima prilepi etiketa ekstremizma, pokazuju i izjave Nikole Samardžića da njemu Nacionalni stroj izgleda kao omladina DSS-a, te da iza svega stoji zavera „Koštunice i vojske“. Pri tome ne propušta da to sve „kontekstualizuje“ u smislu jačanja „putinovske ksenofobične“ retorike i desnog ekstremizma u Srbiji. Slične elaboracije o bujanju i gotovo metastazi fašizma u Srbiji imaju i druge intelektualne veličine bliske „Peščaniku“ i LDP-u. Ovde se može zapaziti da se ekstremističkim, klerofašističkim i fašističkim ne proglašavaju samo politički i ideološki protivnici (DSS, radikali, vojska i crkva), već gotovo celo srpsko društvo.

Strategijom podsticanja sukoba „suprotstavljenih ekstremizama“ polarizuje se javnost, koja se stavlja se pred lažne dileme, pri čemu se skreće pažnja sa važnijih tema (Kosovo, privatizacija...). Kampanja koja ima cilj da Srbiju ubedi kako se ovde „budi i buja fašizam i neonacizam“ instrumentalizuje se u „građanskom ratu niskog intenziteta“ u kome se političkim protivnicima olako lepe negativne etikete. U ovom sportu naročito prednjače „građanski talibani“, kojima je svaki, pa i najbenigniji patriotizam – isto što i fašizam. Tako se kao poručen pojavio Nacionalni stroj kao krunski dokaz sveopšte „fašizacije Srbije“ iako je reč o malobrojnoj grupi, koja doduše može i da naraste ako joj se daje toliki publicitet. To je plodno tlo za kojekakve teorije zavere o tome ko sve stoji iza „metastaziranog fašizma u Srbiji“ (Koštunica, radikali, vojska, crkva, akademija i vanzemaljci) .

Pored toga što se nekima priviđaju ideološke fatamorgane, ne treba smetnuti sa uma da je u predvečerje finala kosovskih pregovora nekim centrima moći u svetu u interesu da se srpska javnost bavi ovakvim veštački naduvanim, ili generisanim „konfliktima“. Da stvari nisu tako dramatične, mogli bismo i uživati u komičnim momentima operetskih nadmetanja i političkih inscenacija. Tako se, umesto fokusiranja na politički konsenzus oko vitalnih pitanja, srpskom društvu podmeću kečerski režirani političko-rvački sukobi između „dobrih“ i „zlih“ momaka.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM