Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

 

 

Petar Kunić

One koji kleče ne vole ni oni pred kojima kleče

Uspješnim parafiranjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU stišala se uzavrela politička atmosfera u BiH. Nema sumnje da je taj čin važan događaj za BiH, možda najvažniji poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Uz nadu i uvjerenje da više neće biti uslovljavanja koja idu na štetu jednog naroda odnosno entiteta (čitaj RS i njenog naroda), treba očekivati da dalja predviđena procedura prijema u Evropsku uniju neće imati zastoja. Nerealne i neumjerene ambicije Sarajeva uz obilatu podršku OHR-a i određenih međunarodnih faktora da nametanjem određenih rješenja mijenjaju unutrašnju strukturu BiH i time slabe poziciju entiteta pokazale su se kontraproduktivnim i veoma štetnim jer ne samo da proizvode političke krize i dodatno razdiru ionako podijeljeno političko tkivo BiH već koče proces evropskih integracija i razvoj demokratskih odnosa u BiH. Nametanje rješenja preko visokog predstavnika, bila ona politička ili ekonomska, nužno vode društvo u stagnaciju i gubljenje sloboda. Uostalom, zar to nije pokazao slučaj nametanja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Savjetu ministara i pokušaj nametanja izmjena i dopuna Poslovnika o radu Parlamentarne skupštine.

Iako nema ovlaštenja da donosi zakone, visoki predstavnik je podlegao pritiscima i donio pomenute izmjene i dopune zakona kao i prijedlog izmjena i dopuna Poslovnika o radu i time izazvao ozbiljnu krizu u BiH. Nažalost, za taj čin je dobio verifikaciju Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira u BiH.

Gle čuda, te ''velike demokrate'' (osim predstavnika Rusije) odobrile su antiustavne akte, akte koje ne prihvata jedna federalna jedinica u BiH koja čini konstitutivni dio BiH. Demokratski, nema šta. Pošto posjeduju moć, gaze pravo i Ustav. Uz to i ovom prilikom po ne znam koji put pronalaze krivce u Republici Srpskoj koja po njima predstavlja permanentni eksces.

Ovaj put pored predsjednika Vlade RS Dodika krivi su im i Vlada Srbije pa čak i sami glasači, koji daju mandat takvim političarima. Za političku krizu drugi su krivi, a ne samo oni iako su je izazvali. Jasno je da onima koji žele da vladaju BiH smetaju ljudi Dodikovog profila, koji ne samo da ima jasnu misao i čvrste stavove po pitanju vitalnih interesa RS, nego je shvatio da smjelost, a ne kukavičluk i podaništvo, donosi rezultate. One koji kleče ne vole ni oni pred kojima kleče.

Zato postignuti sporazum o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o Savjetu ministara i Poslovniku o radu Parlamentarne skupštine BiH predstavlja veliki korak u razvoju demokratskih procesa u BiH i vjerovatno konačno napuštanje nametanja rješenja od strane OHR-a s obzirom na to da se ovaj metod pokazao višestruko štetnim, jer se s jedne strane stvara kultura isključivosti koja nije spremna na kompromis (jer očekuje pomoć arbitra) i sa druge strane kultura zavisnosti i podaništva, a da ne govorimo o štetnosti za razvoj demokratskih odnosa.

Pored toga, RS je jasno dala do znanja da ne želi više prihvatati rješenja koja idu na njenu štetu. Uostalom, kapacitet ideje zajedništva ne gradi se kažnjavanjem jednih zato što to žele drugi. Zato najavljene ustavne promjene i reforma policije moraju polaziti od temeljnog i dokazanog vrijednosnog principa da je BiH federalna država i da sve reforme moraju pratiti taj vrijednosni princip. Etnocentrizam u federalnoj državi sa tri državotvorna naroda nije moguć. Ako građani u RS u ogromnoj većini žele svoju policiju jer se tako osjećaju sigurnijim, onda je to nesporno i ne može biti predmet licitacije. Insistiranje na centralizaciji policijskih struktura u federalnoj državi je nešto što ne može izdržati kritičko preispitivanje, bilo u političkom ili pravnom pogledu, pogotovo što to kao uslov za ulazak u Evropsku uniju nije bio ispostavljen nijednoj državi jugoistočne Evrope. Insistiranje na reformama koje često imaju političke ciljeve, a ne suštinsku osnovu za evropske integracije, predstavlja ograničavajući faktor jer ne samo što reformski procesi (pod pritiskom) imaju sumnjive efekte nego i stvaraju političku atmosferu koja nije podsticajna.

Stalna uslovljavanja i korištenje metoda isključivosti u sprovođenju svojih ciljeva nisu u funkciji izgradnje efikasnijih institucija, kako državnih tako i entitetskih.

Proizvodnja napetosti i konfrontacije stvara političke podjele, a ne povoljan politički ambijent koji podstiče na aktivnost. Stalno insistiranje na centralizaciji države koja ima federalno uređenje ne mora značiti i jačanje njene funkcionalnosti. Upravo obratno, više nam se čini da je to obmanjujuća teza s političkim ciljevima, nego što je realna činjenica, jer je upravo decentralizacija političke vlasti važan trend u svijetu, pošto se pokazalo da je efikasniji i fleksibilniji, više okrenut građanima i njihovim potrebama.        

Čini nam se da je BiH potrebna bolja upravljačka struktura koja će napustiti institucionalizaciju hipokrizije u funkcionisanju pravnog sistema i stvarati uslove za ekonomski razvoj. Preokupacija centralnom državom u federalnoj državnoj strukturi postaje poprište nesporazuma i političkih podjela koje nisu u stanju da se suoče s realnošću.

(Autor je univerzitetski profesor iz Banjaluke; tekst je objavljen u banjalučkim “Nezavisnim novinama”)

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM